POETERIJA: True Detective (kraj)
AFTER YOU’VE GONE
(HAIKU O DOGAĐAJIMA U OVOJ EPIZODI)
Kazeta. Šerif.
Lik na kosilici je
true ubojica.
FORM AND VOID
Ubojica gleda crno-bijele filmove na tv-u.
Shvaćamo da gleda puno televizije i zato govori
malo kao lik iz starog filma, malo kao Englez.
Zanimljivo je koliko
glasovi s televizije oblikuju njegov
govor i glas.
Nama se to ne bi moglo dogoditi. Mi nismo
likovi iz serija. Na nas ne utječe
televizija.
Da, odgledali smo True Detectivea.
U proteklih se devet tjedana
događalo nešto epohalno, ali se zapravo
nije dogodilo ništa osim malo dobre zabave,
ako pita netko tko sve shvaća
preozbiljno.
Mislim,
znate li što je žanr? Razumijete li da
on ima svoja pravila? Znate li što znači riječ
fikcija? Znači li vam išta UMJETNIČKA VIZIJA?
Serija je oblik zabave i umjetnosti koji
lebdi izvan stvarnosti naših života,
kao onaj plavi vrtlog koji se otvorio iznad Matthewa
prije nego je dobio nož u trbuh.
A kad mu Woody na kraju pod zvijezdama pokloni
svijetloplavu kutijicu iz Tiffanyja, jasno je
da smo svo vrijeme griješili oko žanra.
Ovo je bila bromansa:
dva hetero muškarca unatoč svim preprekama
pronalaze ljubav.
≈KRAJ≈
NE.
JE REFUSE.
Matthew, slomljen ali iskupljen,
seriju sažme riječima:
„It’s just one story. The oldest:
PATRIJARHAT.“
On zapravo kaže „Light versus dark“,
ali pravi je odgovor PATRIJARHAT.
Generacije moćnih muškaraca
uništavaju živote slabijih od sebe
= PATRIJARHAT.
Muškarci koje su time pretvorili u čudovišta
nastavljaju uništavanjem života
još slabijih od sebe
= PATRIJARHAT.
Žene i djeca mučeni su i
silovani i
ubijeni i
to je igra moći
= PATRIJARHAT.
Žene postoje samo u odnosu
prema muškarcu, bilo da za njega
plešu ili
sextaju ili
peku jaja ili
peru veš
= PATRIJARHAT.
A budući da nikad ne pokaže da zna
da njegova istinska potka zla,
stvarna tama,
nije neka apstraktna mistična sila, nego
PATRIJARHALNO DRUŠTVO
U KOJEM CVATE
MUŠKI SADIZAM I MIZOGINIJA,
True Detective ostaje prelijep komad
visokoproducirane
bezvrijednosti.
Svjetlo, tama, zvijezde; u svemu tome
lako se izgubi perspektiva:
ne postoji nijedan stvaran razlog
zbog kojeg je ok
da ubijene, gole, silovane, marginalizirane i iskorištene žene
budu samo pozadina na kojoj dva naporna muškarca
pronalaze značenje u svojim životima.
Jedini razlog zašto jest ok
je taj da ste varijaciju te priče vidjeli
već tisuće tisuća puta
i ona
vam se čini
normalnom.
Možda ste navikli gledati televiziju
i prešutno znati da junak predstavlja vas – vjerojatno
nikad niste bili žena.
Možda ste navikli gledati televiziju
i jednom u sto godina dočekati da i junak
izgleda poput vas, a ne samo žrtva –
jučer nije bio taj dan.
ŽANR, FIKCIJA, UMJETNIČKA VIZIJA –
nekad ih treba štititi kao da su cvijeće ili
tek rođeni pigmejski nilski konji, ali nekad
su to pravi, nehalucinirani vrtlozi:
uvuku vas u sebe i zapetljaju sve vaše misli
i učine glupavima vaše riječi kad kažete
da neka velika priča uopće nije o vama i to
baš nije u redu.
„A zašto bi bila?“,
odgovorit će vrtlog, „Zašto se ne potrudite
da bude o vama? Napišite svoju priču!
(I čitajte je među sobom, mene
ne zanima.)“
= PATRIJARHAT.
Srećom,
mi nismo likovi iz serije. Ne moramo ponavljati
ono što smo vidjele na televiziji.
Nismo osuđene na žanrove i njihova pravila.
Možemo stvoriti novi žanr:
žanr žena kojima se JEBENO NE DA.
Obrišimo seksi Matthewa s kompjutera.
Ne bismo bile sretne s njim.
2014. je i
zaslužujemo bolje od ovoga.
Zaslužujemo bolje od Matthewovog i Woodyjevog
alkoholnog zadaha na obrazima.
Zaslužujemo nešto hrabro, lijepo i s kičmom.
Zaslužujemo seriju Top of the Lake.
The most bothersome thing about True Detective is the lazy trope of bleak male metaphysics, for which violence and masculinity, both often exaggerated/extreme, are essential. You know: the universe, so dark and evil that it devours women and children, which only men capable of ruthless violence can handle. The trope is so epidemic–Cormac McCarthy is its patron saint– that it has long become a dreadful, vapid cliche. In such a metaphysical system women are peripheral and/or vacuous, devoid of masculinity and the related ability to be violent and violate. In such a metaphysics, transcendence is achieved only in the act of violent male bonding. This is why the two true detectives implausibly survive the wounds the evil force inflicted upon them. This is why at the very end they engage in a spiritual intercourse that makes many a man see the eye of all-powerful god at the tip of his dick. I watched the show hoping that it would somehow subvert all that crap, or at least question it. But it turned out to be yet another boy fantasy, whose true metaphysical roots are in a late-night dorm room, just after the American lit class in which Blood Meridian was awesomely discussed.
Aleksandar Hemon
baš odlično <3 hvala
Zašto umjesto “Komentari” ne napišete jednostavno “Afirmativni komentari” i time jasno dadete do znanja posjetiteljima ovog roza-barbie-adolescentskog portala kakav je sadržaj u pravokutnoj kućici poželjan i jedino prihvatljiv?
nema potrebe: posjetitelji poput tebe koji uporno ostavljaju uvredljive i mizogine komentare vrlo brzo shvate da su takvi komentari nepoželjni i neprihvatljivi.