Pravim detektivom protiv vitalizma

Ako se želimo suočiti s načinom na koji se patrijarhat danas najuspješnije reproducira, najbolje je da odemo u kino ili sjednemo pred male ekrane. Ne samo zato što su filmovi i serije najpopularniji medij, već zbog raširene predrasude da pokretne slike nisu knjige da nas zamaraju, zbog čega publika olako shvaća sedmu umjetnost i puno lakše nego bi trebala, pristaje na problematične, po rodu razvrstane sadržaje koje kinodvorane i televizija podmeću pod razonodu. U Cinestaru će vas, na primjer, dočekati reklame za „ženske“ filmske cikluse koje možete otići pogledati sa frendicama ili foršpanovi za akcijske, mačo filmove koji žene, navodno, ne bi trebali zanimati. Ta je rodna diferencijacija publike bitna kinoblagajnama jer tako lakše planiraju zaradu, a upravo je patrijarhat ono što tu umjetnu podjelu održava i pomaže marketinškim službama da je svaki put dobro unovče.

Ne čudi, stoga, što je u svijetu gdje svaki sadržaj ima točno propisano mjesto i predodređenu publiku, serija True Detective snažno polarizirala javnost. Dvije su najčešće točke njezinog osporavanja: negodovanje zbog loše razrađenih ženskih likova i bromanse između glavnih protagonista, detektiva Rusta Cohlea (Matthew McConaughey) i Martina Harta (Woody Harrelson), i zadnja, osma epizoda koja je protumačena kao klišejiziran, sretan završetak kakav se obično nudi gledateljicama romantičnih komedija te ne doliči seriji takvog, HBO kalibra. Prava bi serija, koja njeguje kult nadarenog i neprilagođenog junaka, po pravilu trebala završiti smrću jer takvi završeci ostvarenjima daju na težini i ozbiljnosti (Breaking Bad i House M.D, da navedem samo par primjera).

Većina popularnih kriminalističkih i forenzičarskih serija propagira vitalizam: premoć života nad neživim stvarima. Koliko god svirepa ubojstva istražitelji u serijama rješavali, koliko god na trenutke mračna atmosfera bila, epizode obično završe optimistično – pojedinci su mrtvi, ali život ide dalje. True Detective nije takva serija.

Svoj uspjeh TD ima prvenstveno zahvaliti filozofičnim replikama Rusta Cohlea koje seriju vežu uz spekulativni realizam. Ta trenutno popularna tendencija u filozofiji oduzima prvenstvo čovjeku u odnosu na stvari koje ga okružuju i izlaže ga užasu spoznaje da svijet postoji i bez njegove svijesti, odnosno njegovog cogita. U trenutku u kojem ljudi prestaju biti centar svijeta, postaje jasno koliko je zapravo čovječanstvo beznačajno u kozmološkom kontekstu. Istovremeno, spekulativni se realizam oslanja na čudnu fikciju (weird fiction) s H. P. Lovecraftom na čelu. U istu žanrovsku odrednicu spada i Robert W. Chambers čije je motive iz knjige Kralj u žutom (The King in Yellow) autor True Detectivea Nic Pizzolatto preuzeo za potrebe serije, zajedno s idejama pisca horor priča – Thomasa Ligottija.

„Ljudska je svijest“, govori Cohle, „tragična pogreška u evoluciji. Postali smo previše samosvjesni. Priroda je stvorila obličje prirode odvojen od nje same. Mi smo bića koja ne bi trebala postojati po prirodnim zakonima“. Poziva zatim na samoistrebljenje ljudske vrste, dokidanje reprodukcije. „Ljudi ovdje ne misle tako. Ja ne mislim tako“, odgovara mu u jednom trenutku Hart. Redoslijed razgovora uopće nije bitan: Cohle razmišlja naglas, spekulira. On, zapravo, halucinira dijalog kojeg, s obzirom na nepopularnost njegovih stavova – u takvoj sredini ne može biti. Usporedimo li ideje iznesene u True Detectiveu s glupostima koje možemo čuti u tipičnim krimi serijama, postaje jasno zbog čega je TD izazvao toliko uzbuđenje među gledateljima. Posljednja, osma epizoda razočaranje je ako je čitamo u ključu koji ona sama nije dala: preživjeti – ne znači sretan kraj, već naprotiv – izloženost neprestanom osjećaju jeze. Završetak je happy samo ako nam se stavovi ne poklapaju s Cohleovim izrazito pesimističnim gledištem na život.

Iako priča prati tandem Cohle – Hart, nema nikakve sumnje da je detektiv Cohle glavna zvijezda serije. Riječ je o liku kojeg u potpunosti određuje smrt kćeri. Umjesto osvete koja je raison d’être svih muških likova ikad kojima su žene i(li) kćeri ubijene, silovane ili otete (najnoviji je primjer film Prisoners iz prošle godine) – Cohle svoje dijete halucinira, sanja: on nije u stanju taj gubitak nadomjestiti aktivnim djelovanjem. Njegovo žalovanje prepoznajemo kao melankolično žalovanje rezervirano za žene. Velika bilježnica koju stalno nosi sa sobom podsjeća na dnevnik, njegove bilješke na dnevničarenje – pisanje koje je privatno, za razliku od policijskih izvještaja koje Martin Hart redovito tipka. Ako ćemo iskreno, Rusta prije vežem uz priču The Yellow Wallpaper Charlotte Perkins Gilman nego uz Kralja u žutom. Jeza je prisutna u oba slučaja, ali uzorci tapete koji se mijenjaju pod svjetlom, odbojna žuta boja i siluete koje pripovjedačica polako iza uzoraka počinje nazirati kako se njezina opsesija vremenom pojačava poklapaju se s mojim doživljajem pesimističnog i barbituratima sklonog detektiva koji primjećuje stvari koje drugima lako promiču. Cohle, ukratko, ne odgovara tipičnom modelu muškosti (bez obzira na povremeno nasilje) i time postaje lik s kojim se mogu identificirati i muškarci i žene.

Njegov je partner Marty Hart, s druge strane, karikatura tog modela, čovjek koji je patrijarhalni model muškosti usvojio bez razmišljanja i živi u skladu s njim. Dok je Rust Cohle u svakom trenutku svjestan svega i svoj cogito dovodi do granice, Martin Hart, kao i većina, nije sklon samosvijesti – on naginje samozaboravu da lakše podnese život. Odatle njegov pristanak na obrasce mišljenja i ponašanja koje možemo okarakterizirati kao prepoznatljivo „muške“: tuče se, kurva, opija, laže. Razmišljanje o marginalnoj poziciji čovječanstva unutar kozmosa, o vlastitoj beznačajnosti – nije mu na listi prioriteta. Svijet za Martyja postoji samo ukoliko postoji u odnosu na njega. Ako bi počeo intenzivnije razmišljati o samome sebi, morao bi se neminovno dotaći i vlastite smrti, a time i činjenice da život drugih, život stvari – ne ovisi o njemu, odnosno da njegova smrt nije smrt svijeta. Njegov veliki kurac, kojim se odmah na početku pohvalio detektivima Gilboughu i Papaniji, shvatit će – nije i ne može nikako biti centar univerzuma.

Dinamika Cohleovog i Hartovog odnosa, zajedno sa slučajem ubijene Dore Lang i, ranije, Marie Fontenot, te njihove stalne interakcije s fenomenalnim krajolikom Louisiane i kreolskom magijom stvaraju zadivljujući i jezovit labirint. Serija nas, zanimljivo, na kraju doslovno uvodi u labirint u kojem su prisutne dvije konstrukcije, odnosno prostor u prostoru: napuštena građevina od cigle, i improvizirane strukture od granja i šiblja koje podsjećaju na gnijezdo. U istom se prostoru, dakle, nalaze dva potpuno različita mjesta. Jedno od tih mjesta je užasna Carcosa koja uzima vrijeme od žrtava da bi krvnicima darovala besmrtnost. Rituali pedofilskih zlostavljanja i sakaćenja snimljeni su na kaseti koju Cohle ukrade, ali ih gledatelji ni u jednom trenutku ne mogu vidjeti. Riječ je o užasu koji možemo tek naslutiti gledajući lica onih koji su imali tu nesreću da snimak pogledaju u cjelini. Sve što je od žrtvovane djece ostalo, gomila je odjeće nabacane unutar labirinta.  

Zanimljivo je da je recepcija serije otkrila fantaziju gledatelja o tome kako bi hijerarhija zločina trebala izgledati. Errol mnogima nije bio dovoljno velik plijen jer su očekivali hobotnicu poput one u Žici (The Wire), sa senatorom Tuttleom na samom vrhu. No činjenica je da ne znamo ništa o ustroju kulta i hijerarhiji koja unutar njega vlada. Serija je puno toga ostavila nedorečeno.

Na kraju treba primijetiti kako je najproblematičniji trenutak u TD-u bio osvetnički seks Maggie Hart (Michelle Monaghan) s Cohleom. Potpuno nemotiviran, suvišan. Lik Maggie, koji ionako nije bio dovoljno razrađen, ovim je potezom sveden na razinu rekvizita. Zanimljivo je, također, bilo vidjeti  kako informativni razgovor s Rustom i Martyjem vode dvojica Afroamerikanaca, detektivi Gilbough i Papania, i to u trenutku u kojem je na čelu Sjedinjenih Država – Barack Obama. Stvari su se od vremena „prvog crnog predsjednika“ Billa Clintona, promijenile. Žene su, međutim, sedamnaest godina kasnije, i dalje nevidljive i nepamtljive.

EPILOG:

Proza Thomasa Ligottija nije pretjerano dobra. Hrvatska književnost ima dva imena koja su puno zanimljivija. Prvo je Luka Bekavac, čiji se pisanje o paralelnim svjetovima, transkomunikaciji, šumovima i Baranji (Drenje, Viljevo), dobro poklapa s True Detectiveom. Drugo je Gordana Benić, pjesnikinja čiji opus obuhvaća niz pjesama o lutkama – izrazito jezive atmosfere („Lutke smo; ono što tražiš, ali još nisi našao“).

Komentari
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva