Druga strana KJV-a: skandal djevojke

Izvor: tumblr.austinkleon.com

Prije nekoliko dana feministička grupa FUGEM (Feminists United for Gender Equity in the Media) zatražila je od HBO-a i Lene Dunham da seriju Girls preimenuje u Women. Sramotno je, smatraju one, da Dunhamičina generacija unazađuje rad ranijih feministkinja koje su se borile da društvo prestane infantilizirati odrasle žene i nazivati ih djevojkama. „Ne čujete često da se odrasle muškarce zove dečkima“, primjećuju, te ističu da je povijest riječi „girl“ prepuna negativnih konotacija.

Iako je njihov zahtjev bio BUSTova prvoaprilska šala, fikcionalne FUGEM u pravu su kad ističu problematičnost pojma „girl“. Njihova intervencija, doduše, ne pokazuje želju za njenom rehabilitacijom, već za jasnom razdiobom između djevojaka i žena i time se uklapa u dugu stvarnu tradiciju definiranja djevojaka kao necjelovitih žena. Taj maćehinski odnos koji feminizam u pravilu ima prema djevojaštvu nešto je što dijeli s ostatkom zapadnjačke kulture. Možete li se sjetiti ijedne demografske skupine koja je toliko uporno banalizirana i toliko uredno prikazivana kao frivolna, naivna, podložna utjecajima, rastrgana ispraznim emocijama, blesava i jednostavno neugodno sramotna poput adolescentica?

Unatoč sjajnom radu cura na sajtovima koje predvodi Rookie, dominantni mediji i svakodnevni diskurs djevojaštvo i dalje reproduciraju kao utjelovljenje ne pretjerano bistre, ali problematične mlade djevojke, iz godine u godinu pišući o tome u kakvu se nevolju sad uvalila. Od kraja nultih muče se s njenim neprekidnim slikanjem selfieja, željom da se za te fotografije često ogoli te logičnom posljedicom slanja tog materijala drugoj osobi ili osobama. Moralna panika koju skrbnici djevojaštva podižu vrti se oko (hiper)seksualizacije mladih djevojaka, no razrada problema redovito je površna i odgovornost za seksualizaciju i njene posljedice u konačnici se, nakon počasnog kruga mediji-društvo-roditelji-mediji, vraća u ruke samih djevojaka.

Australska vlada, primjerice, financirala je cijelu kampanju protiv sextinga iliti slanja poruka seksualno eksplicitnog sadržaja (Australija, zanimljivo i radikalno, sve takve slikovne poruke koje šalju i primaju osobe mlađe od 18 smatra dječjom pornografijom), no dobila je snažne kritike nakon ove reklame:

Megan’s story funkcionira kao izvrsna sinegdoha za odnos naše kulture prema djevojaštvu.
Megan je u reklami prestravljena osuđujućim i zgađenim pogledima kolega (i profesora!) i ta ju je kazna naučila lekciju o opasnostima sextinga, no dečko koji je njenu poruku proslijedio i oni koji su je nastavili raspačavati ne snose nikakve posljedice. Drugim riječima, rukovanje slikama i prikazima ženskog tijela i ljepote kao vrstom robe ili informacije normaliziran je i očekivan odnos koji patrijarhat ima prema ženskosti – to je, štoviše, njegov konstitutivan dio – ali žene u svemu tome ne smiju biti previše aktivne. Djevojka/žena mora, naravno, svojevoljno sudjelovati u protoku slika i tijela da bi sustav „zdravo“ funkcionirao, no njen pristanak nije potrebno tražiti jer je u trenutku kad je dovoljno stara da se u njega uključi već kondicionirana u položaj pasivnosti i stalne promatranosti i pristaje automatski. Za to je zaslužan naučeni mazohistički odnos koji žensko dijete ima prema muškom svijetu izvan sebe, odnosno sadistički odnos koji ima prema sebi i drugim ženama (kao i obrnuti, primarno sadistički odnos prema ženskome koji uče dječaci). Prezir i gađenje koje vidimo u priči o Megan posljedica su aktivnog djevojačkog sudjelovanja u toj komodifikaciji, gdje ona kao subjekt samu sebe pretvara u objekt i prizor. No zgražanje, kao i zgražanje javnosti nad djevojačkim (ne ženskim!) selfiejima i sextingom, očito ne proizlazi iz auto-objektifikacije kao takve, nego iz načina na koji se ona u tom kontekstu ogoljuje, i pritom ogoljuje mehanizme patrijarhata. S jedne strane to je nelagoda što mlada djevojka upražnjava svoju slobodu i slobodnu volju i oblikuje svoju seksualnost, umjesto da u tome kao i obično participira pasivno, no s druge strane nelagodu uzrokuje to što svoju slobodu upražnjava da bi oblikovala seksualnost koja izgleda jednako submisivno kao ona koju joj oblikuju drugi. Igranje patrijarhata i njegove kulise odjednom postaju neuobičajeno uočljivi i onima koji ih inače vide kao prirodu, a razlog je što je u središtu priče to mistično biće, djevojka.

Dok se na muško odrastanje i spolno sazrijevanje uglavnom gleda kao na pravocrtan razvoj te se kulturne poruke koje primaju od malih nogu do odrasle dobi razlikuju u svojoj formi, ali ne i sadržaju (budi junak svoje priče, možeš sve što želiš, imaš pravo dobiti što i koga hoćeš), diskurs o djevojaštvu mnogo je kompliciraniji, upravo zato što se patrijarhalna ženskost konstruira kao kompliciranija od muškosti. Ta kompliciranost proizlazi iz mnoštva često kontradiktornih poruka koje su potrebne da se ženskost održi dovoljno inferiornom, ali i dovoljno prividno ravnopravnom da poredak ne bi bio ozbiljno ugrožen. Temelj patrijarhata ideja je da su muškarci i žene inherentno različiti. Pišući o toj razlici, francuska teoretičarka Colette Guillaumin zaključuje da muškarci jednostavno jesu, a žene su te koje su različite/drugačije. Muškarci se ne razlikuju ni od čega, no ženska je priroda upravo različitost. Simptom je i rezultat toga kulturna mistifikacija ženske tjelesnosti poput menstruacije, masturbacije i, nešto manje, poroda (dok je, primjerice, produkt muške masturbacije velikodušno razmazan diljem (popularne) kulture), kao i standardna sekundarnost ženskih iskustava muškima. A najtrivijaliziraniji je i istovremeno posebno mistificiran oblik ženskosti djevojaštvo.

U diskursima poput onog o KJV-u često se pojavljuje poziv za zaštitom naših mladih djevojaka, što je ujedno zaštita od muškog pogleda i zlouporabe kao na KJV stranicama, ali i zaštita od njih samih. Nitko, s druge strane, ne poziva na zaštitu dečkiju – za njih ne moramo biti zabrinuti jer njihovo ponašanje, iako ekstremno, nije devijantno za muškost. Slično kao u mainstream govoru o silovanju, cilj nije učiti dečke poštovanju i empatiji, nego učiti djevojke kako ne djelovati i ne postojati na seksualno provokativan način. Razumijemo stoga da ono što se zapravo štiti uopće nisu djevojke, nego ideal djevojačke nedužnosti – ideal koji je uvijek fikcija.

Izvor: brucesterling.tumblr.com

Jedan način na koji odrasli ljudi pristupaju djevojkama „u krizi“ žaljenje je za njihovom izgubljenom nevinošću/nedužnošću i tuga što se žure napustiti djetinjstvo i prerano odrasti. Takvo žaljenje govori nam više o idealima koje imamo o djevojaštvu nego o samim djevojkama: čista, nevina i bezbrižna mladost uglavnom je nostalgična i sentimentalna iluzija. Djevojaštvo je prijelazni oblik između djeteta i odrasle žene i u njemu se uvijek miješaju označitelji onoga što dolazi prije i poslije – čistoća, ovisnost, nevinost i naivnost djetinjstva te zrelost, autonomija i iskustvo odraslosti. No, da odrasla ženskost operira unutar drugačijih modela i uloga, bismo li i dalje toliko brinuli što djevojke prerano postaju žene? Drugim riječima, brinemo li jednako zbog dječaka koji prerano postaju muškarci?

Moralnu paniku koju uzrokuju seksi selfieji i djevojački sexting možemo čitati i kao strah. Iako su u prošlosti žene na razne načine slobodno vladale svojom seksualnošću i subvertirale postojeće rodne odnose, masovnost i vidljivost ovih novih praksi nešto su sasvim novo i oblikuju novu generaciju mladih žena. Koliko god sadržaj tih praksi bio nerevolucionaran, njihova je raširenost dovoljna da probudi strah od novog oblika nepoželjne i disruptivne ženskosti. Kao što momci na KJV stranicama primjećuju, te se djevojke ponašaju „nevino“, odnosno droljasto – prevoljno dijele slike svojih tijela i ne čuvaju ih samo za onog Jednog izabranika svog srca. Time pokazuju ozbiljan potencijal za narušavanje patrijarhalne i kapitalističke ekonomije zasnovane na heteroseksualnom bračnom ugovoru. Što će se dogoditi ako odgojimo generaciju žena koje se ne žele posvetiti jednom muškarcu/suprugu?

Još je jedan disruptivni moment proliferacije tih autoportreta obezvređivanje tijela. Pritom ne želim reći da se tijelu odriče vrijednost, već da tijelo prestaje biti valuta za vrijednost (sjetimo se samo svih diskursa o „čuvanju“ i „davanju“ ženskog tijela koji razlikuju dobre od loših djevojaka). Inflacija tako u idealnom slučaju dovodi do kraha vrijednosnog sustava.

S druge strane, seksi djevojačke selfieje u sadašnjosti je realnije čitati kao uvjerenje djevojaka da ljepota i privlačnost zaista jesu njihova najvažnija vrijednost. To ne bi smjelo iznenaditi nikoga imalo svjesnog kulturne i medijske stvarnosti u kojoj živimo, ali predstavlja izvrsnu priliku da o njoj kao društvo razgovaramo. No prilika za razgovor najčešće se koristi kao prilika za didaktičnost i floskule. Bilo da mu je izvor strah ili žaljenje, odrasla javnost „problematičnim“ djevojkama redovito pristupa s manje ili više skrivenom namjerom discipliniranja.

Iako ne vjerujem da na ove djevojačke prakse treba gledati slavljenički, prvenstveno zato što sadržajno perpetuiraju postojeće rodne uloge, mislim da su iznimno zanimljive i bitne na načine koje ćemo tek otkriti.
Također vjerujem da dio zazora koji jedan dio javnosti osjeća prema fotografijama temeljito našminkanih i oskudno odjevenih djevojaka u seksualiziranim pozama proizlazi iz klasne svijesti. Djevojke na slikama s KJV stranica svojim stajlingom često liče na pjevačice cajki, a njihovi mladi kritičari uglavnom pripadaju krugu sličnih kulturnih interesa. Zazor koji se onda budi, a manifestira se zgražanjem, iščuđavanjem i egzotifikacijom dotičnih djevojaka i dečkiju, proizlazi iz postojeće klasne hijerarhije ukusa, koju oni pri njenom vrhu često izjednačavaju i sa svojevrsnom hijerarhijom morala. Iz te je pozicije teško vidjeti da moj „elegantni“ ili „ironični“ selfie nije bolji ili ispravniji od njihovih, već je stvoren za drugačiju publiku i koristi nešto drugačije kodove. Namjere i motivacija u konačnici se vjerojatno ne razlikuju mnogo.

Završit ću zato zaključkom da se kao kritičari KJV stranica ne bismo trebali osjećati zadovoljni sobom niti tapšati po leđima jer smo bolji i napredniji ljudi. Poznavanje drugačijih odnosa i progresivnijih političkih ideja smješta nas u poziciju moći koja ne bi smjela biti potrošena na zgražanje nad curama i dečkima koji su ponašanje usvojili iz naše kulture, a ne vakuuma, niti na patroniziranje tih skupina. O djevojaštvu trebamo učiti od djevojaka, a ne ih samo poučavati njegovom nama idealnom obliku. U ljudskoj je prirodi reagirati na pomodne negativce i žrtvenu janjad, no želimo li doista djelovati trebamo ukazivati i na seksizam među onima koji su nam sličniji, u krugovima koje smatramo „našima“, i prepoznavati ga u vlastitim reakcijama – raditi ono što je manje ugodno, ali neophodno.

Fotografija s naslovnice: Petra Collins