Strah i drhtanje

take shelter

Take Shelter

Otprilike mjesec dana nakon rođenja našeg djeteta, muž i ja sjeli smo opustiti se uz film. Naš je odabir tog popodneva bio uradak Jeffa Nicholsa U zaklon (Take Shelter), što se za mene pokazalo kobnim. Danima, tjednima i mjesecima kasnije iz glave si nisam uspijevala izbiti sirotog Curtisa LaForchea i njegove zlokobne vizije u koje ne vjeruje nitko sve dok se tmasti oblaci doslovno ne počnu gomilati na horizontu.

Otprilike u isto vrijeme na kanalu National Geographica naletjela sam na dokumentarnu emisiju Doomsday Preppers o Amerikancima čiji je životni stil podređen iščekivanju neodređene nadolazeće kataklizme za koju se pripremaju skupljanjem hrane, lijekova, oružja i treniranjem vještina potrebnih za uspješno preživljavanje, a u što su uključeni svi članovi obitelji. Promatrajući svog jednomjesečnog sina po prvi sam put osjetila potpuni i nerazrijeđeni užas – on je bio tako krhak i bespomoćan, a ja tako nesposobna zaštititi ga od tolikih užasa koji su na njega vrebali tamo vani. Suočena s nepobitnim dokaznima svoje nemoći, bila sam napola spremna natjerati muža da se preselimo negdje u divljinu, iskopamo nuklearno sklonište i naučimo baratati samostrijelom.

Apsurdno i pretjerano, naravno, sagledano iz perspektive naše uobičajene, manje ili više ugodne i sigurne svakodnevice. Međutim, nakon što se suočimo s, primjerice, svježim izvješćem UN-a o posljedicama klimatskih promjena, ista ta relativna sigurnost i ugoda dolazi u ozbiljno pitanje. Čak i ako pripadamo u skupinu onih koji razinu štetnosti globalnog zagrijavanja smatraju urotom odveć revnih ekologa kojima je u cilju stvoriti masovnu paniku i ograničiti naš tehnološki i ekonomski napredak, moramo priznati kako su strahote koje bi se mogle dogoditi, i koje se u različitim dijelovima svijeta događaju svakodnevno, nešto što ne bismo poželjeli ni najgorem neprijatelju, a kamoli vlastitom djetetu.  Ako su nam pak draži oni nešto prozaičniji užasi iz hrvatske svakodnevice, dovoljno je upaliti televiziju ili baciti pogled na naslovnice novina, koje nas zasipaju vijestima o rastućem broju pothranjene djece, ovrhama i deložacijama. Tko od nas, suočen s nezaustavljim rastom nezaposlenosti, ugovorima o radu na određeno vrijeme, neisplatom plaća i dugovima koji se gomilaju, može tvrditi da se takvo što ne može dogoditi i njemu? Pad broja rođene djece zaista ne treba čuditi – ako im ne možemo pružiti ekonomsku stabilnost, krov nad glavom i pun tanjur, tko bi želio biti tako neodgovoran? A što je s neizlječivim bolestima?

take shelter 1

Hrana koju jedemo puna je pesticida, voda koju pijemo teških metala, zračenje je posvuda. Moji roditelji i sestra žive u gradu u kojemu količina štetnih čestica izmjerenih u zraku gotovo svakodnevno skače u crveno; čitajući nedavno neki članak upravo o tom problemu, za oko mi je zapeo komentar jednog tate koji piše kako svake večeri stavlja svoje dijete na spavanje i pita se hoće li mu za deset godina biti žao što se nije odselio (što vjerojatno nije laka odluka s obzirom na krov nad glavom i radno mjesto koje, ako je jedan od sretnika, ima u navedenom gradu). Ivana Simić Bodrožić u jednoj od pjesama iz zbirke Prijelaz za divlje životinje opisuje baš tu osobitu vrstu strave, povlačeći paralelu između pročitane knjige u kojoj glavna junakinja, djevojčica,  umire od leukemije, a čiji je prvi znak bila naizgled benigna masnica na kralješnici, i modrici na leđima vlastite kćeri: „Neki dan dok sam ju kupala, kamenčići iz parka / rasipali su se po pločicama, tuckali veselo, / nastavljajući njeno poslijepodne, / vidjela sam nešto, masnicu na leđima, / plavu kao samotan trenutak. / Reci da se udarila, reci. / Udarila se, kažeš (…) / Zamisli da ne možeš spasiti nikoga. / Ne misli.”

Činjenica jest da većina nas, ukoliko smo dovoljno sretni da smo siti, zdravi i sigurni, rijetko razmišlja o vlastitoj smrtnosti i svemu onome strašnom što bi se moglo dogoditi. Osobito u vrijeme adolescencije i mladenaštva kada smo u vlastitom umu zapravo besmrtni – loše se stvari uvijek događaju nekome drugome, dok smo mi ti koji smo nedodirljivi, što je zapravo razumljivo; alternativa bi bila vječna užasnuta paraliziranost. Jednom, međutim, kada dobijemo djecu, u nama se stvara slaba točka čije razmjere nitko od nas nije mogao predvidjeti, a koja ostaje dio nas do kraja našeg i/li djetetovog života, i koja je prekrasno sažeta u stihovima Sylvije Plath iz pjesme Three Women: “It is a terrible thing / To be so open: it is as if my heart / Put on a face and walked into the world.“ Nitko tko se odlučuje imati dijete ne razmišlja, i ne može razmišljati potpuno racionalno o tome da na ovaj i ovakav svijet donosi još jedno živo biće – takva bi nas potpuna racionalnost vrlo brzo ohladila od svake pobude za takvim potezom.

Laurie Holden, Thomas Jane and Nathan Gamble star in Frank Darabont's adaptation of Stephen King's The Mist.

The Mist

Tales iz Mileta je svoju teoriju o neimanju djece utemeljio upravo na takvoj objektivnoj racionalnosti, kao i moralnoj obvezi prema djeci: „Tko misli da je stvarnost dovoljno poželjna da bi svojega sina ili kćer doveo pred neizbježnu smrt, u lažne međuljudske odnose, u interes koji pokreće svijet, u nužnost plaćenog rada koji je gotovo uvijek mučan i prisilan, a ako ga nema, u bijedu i nezaposlenost? Koji je roditelj dovoljno naivan, glup i zaostao da do te mjere može voljeti bijedu, siromaštvo, neimaštinu, starost, nesreću, da ih ide ponuditi svojim potomcima? Bismo li ovo umijeće prenošenja takvih grozota na svoju vlastitu krv trebali zvati ljubavlju?“ Uistinu, bismo li? U distopijskoj trilogiji Igre gladi glavna je junakinja Katniss Everdeen odlučna u tome da nikada neće imati djecu – sasvim razumljivo s obzirom na svijet u kojemu živi, a u kojemu je svaki roditelj izložen mogućnosti da na temelju slučajnog izbora izgubi svoje dijete na najokrutniji mogući način – i da to dijete doživi neizrecivu sudbinu žrtvenog janjeta, slično kao u kratkoj priči Lutrija Shirley Jackson. Međutim, činjenica je i da je i svijet u koji se rađamo i u kojemu živimo po mnogo toga proizvoljan, lutrijski, i da nam često jedino preostaje nadati se da loše karte ili crna kuglica neće zapasti baš nas i one koje volimo.

Roditeljska tjeskoba da će pogrešnim koracima u odgoju na neki način zakinuti svoje dijete, da će ga zajebati u larkinovskom smislu jedna je stvar; nešto je sasvim drugo tjeskoba koju osjećamo razmišljajući o svemu onome izvan naše kontrole. Popularna kultura vrvi živahnim prikazima ostvarenja upravo takvih strahova. Skribomanija Stephena Kinga iznjedrila je, između ostalog, nekoliko divnih primjera roditelja nemoćnih da zaštite vlastitu djecu od mračnih sila koje im prijete: majka kojoj zli Vladini agenti čupaju nokat po nokat kako bi saznali gdje je njezina pirokinetički nadarena kći u Potpaljivačici (Firestarter); majka i sin zatočeni u pokvarenom automobilu na ljetnoj vrelini dok ih vani vreba pobješnjeli bernardinac u Cuju; otac i sin koje je neobjašnjiva čudovišna invazija zatekla u lokalnoj trgovinici u kojoj se pak suočavaju s ljudskom monstruoznošću u odužoj pripovijesti Magla (The Mist)  – i dok je filmska verzija Cuja iz 1983. razblažena happy endom, ekranizacija se Magle Franka Darabonta, zar razliku od relativnog optimizma priče, može pohvaliti neopisivo beznadnim završetkom. Budući da većina nas ne posjeduje specifične vještine poput onih kojima raspolaže Bryan Mills u filmu Taken, a kojima bismo se mogli suprotstaviti zlikovcima koji bi mogli nauditi našem djetetu, čini se kako su nam opcije trojake: truditi se ignorirati izvanjske užase najbolje što umijemo i nadati se da neće potrefiti baš nas, aktivirati se oko područja koje nam je osobito priraslo srcu i nadati se kako će naš mikroskopski angažman pridonijeti promjenama na globalnoj razini, ili živjeti u stanju zaleđene groze, što se zapravo i ne može smatrati zdravom mogućnošću.

cujo

Cujo

Neporecivo je da sve više strepimo za sigurnost svoje djece. Prema stručnjacima, djeca mlađa od dvanaest godina ne bi smjela ostajati sama kod kuće niti biti vani bez pratnje odrasle osobe. Koliko se to razlikuje od mog djetinjstva,  kada sam, zajedno sa svojim prijateljicama i prijateljima iz susjedstva, svaki slobodan trenutak provodila vani, dolazeći kući samo kako bih ručala prije nego što bih ponovno izjurila na igru. U trećem razredu osnovne škole ostajala sam sama kod kuće prije škole, sama si grijala ručak i pisala zadaće – a nikako nisam bila izuzetak; bila je to realnost mnoge djece iz mog susjedstva i razreda. U prvom sam razredu osnovne škole sama išla i vraćala se iz dvadesetak minuta hoda udaljene školske zgrade; u četvrtom sam autobusom odlazila u centar na satove gimnastike, bez roditeljske pratnje. Danas bi nas takva praksa u najmanju ruku obilježila kao neodgovorne roditelje, a uostalom, malo koji bi se roditelj usudio dopustiti svome djetetu takvu slobodu, s obzirom na sve ono što bi se moglo dogoditi. Veća protočnost informacija učinila nas je opreznijima i ustrašenijima. Uostalom, i struktura naselja i gradova u kojima živimo se mijenja. U djetinjstvu moga supruga kvart u kojemu živimo bio je gotovo potpuno neizgrađen, promet praktički nepostojeći, a povezanost susjeda veća. Danas je slika potpuno izmijenjena.

Prema riječima pisca Carla Honoréa, autora knjige Pod pritiskom (Under Pressure, 2008.) koja se bavi svim aspektima „kulture hiperroditeljstva“: “U modernom se vremenu zabrinutost za fizičku sigurnost djece pojačala, hranjena sve dubljim uvjerenjem kako su djeca sama po sebi krhka a svijet sve opasniji. Početkom dvadesetog stoljeća birokracija je upozoravala da su domovi minska polja mikroba, električnih utičnica, vrelih peći i vode u kojoj se može utopiti. Kad su automobili zavladali gradskim krajolikom, u gradovima su počeli graditi ograde oko dječjih igrališta i donositi zakone o zabrani pikulanja, nogometa, igranja rata i drugih uličnih igara. Roditelji su u kući uređivali sobe gdje su se djeca mogla igrati u sigurnosti.” Ovakav paničan, benthamovski nadzor može rezultirati i potpunim onesposobljenjem vlastite djece za samostalan život. Na kanalu TLC sam u nekoliko navrata imala prilike naletiti na emisiju u kojoj stručnjaci za odgoj pomažu roditeljima da poprave odnos sa svojom djecom. Primjeri koji su mi se najviše usjekli u pamćenje bili su oni trinaestogodišnjaka nesposobnog da si sam napravi sendvič – njegova se majka užasavala mogućnosti da joj se sin ozlijedi rukujući oštrim nožem, te šesnaestogodišnjaka koji biciklom nije smio dalje od vlastitog dvorišta, o izlascima s prijateljima da ne govorimo, sve zbog iracionalnog straha svojih roditelja. Granica između zdrave i razumljive želje da zaštitimo svoje dijete i opsesivnog neurotičnog ponašanja finija je nego što se čini; ta, kojemu roditelju kroz glavu nije prošla misao slična onoj koju ispovijeda Honoré: „Nedavno sam čuo radijsko izvješće o sedmogodišnoj djevojčici koju je u sjevernoj Engleskoj srušio i usmrtio veliki džip. Odmah sam pomislio kako moja djeca mogu zaboraviti samostalan odlazak u dućan na uglu prije desete godine – ili možda dvadeset i pete.“

S obzirom na sve ove neporecive dokaze o svijetu kao okrutnom, nesigurnom i zastrašujućem mjestu, postavlja se pitanje zašto se uopće odlučujemo imati djecu i prkositi logici poput one koju zastupa Tales? Osim toliko opjevanog nagona za produženjem vlastite vrste, usudila bih se reći kako je nužni sastojak blesavi, idiotski, crtićki optimizam – optimizam da je čovječanstvo, usprkos svim dokazima iz povijesti, sposobno učiti na vlastitim pogreškama i da u budućnosti svijet ipak može biti bolje mjesto.

Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E01)
Povratak “Twin Peaksa”: 5.-9. epizoda
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva