Adrian Mole i gubitak čitateljske nevinosti

Po prvi sam se put s nedavno preminulom književnicom Sue Townsend susrela kada mi je bilo deset godina, a mama mi poklonila Tajni dnevnik Adriana Molea (13 ¾ god.). Zaljubila sam se u knjižicu, nemajući ni najblažeg pojma o tačerizmu, BBC-ju i većini književnih djela i imena kojima je tekst bio prošaran, te sam joj se tijekom godina, kao i nastavcima, koje sam na ogromno oduševljenje u međuvremenu otkrila, vraćala bezbroj puta. Kako se s godinama širilo moje znanje o društvenim, političkim i kulturnim fenomenima na koje se autorica tako izdašno referirala u Dnevnicima, tako se mijenjao i moj odnos prema Adrianovom narativu, uz bezbrojne Aha! trenutke u kojima bih ustanovila kako prepoznajem i shvaćam u čemu je stvar s jednom od brojnih opaski ili imena u nekom od nastavaka Dnevnika.

SecretDiaryOfAdrianMole,TheMosaicLevel9TapeTape01

Izvor: gamebox64.com

Međutim, znači li to da su moja kasnija iščitavanja Adriana superiornija onom prvom koje sam proživjela kao desetogodišnjakinja? Još se uvijek jasno sjećam zadovoljstva koje sam osjećala sjedeći na kauču u našoj tadašnjoj dnevnoj sobi, okrećući stranice, beskrajno zabavljena duhovitim opisima svakodnevnih muka koje su pritiskale tog trinaest-i-nešto-godišnjaka. Užitak tog prvog, moglo bi se ustvrditi, zbog nepoznavanja čitateljskog subjekta ogromne većine kulturnih, društvenih i političkih općih mjesta uvrštenih u tekst, objektivno izuzetno manjkavog čitanja, ne smatram ništa manjim od brojnih kasnijih, u kojemu je raspon mog znanja o tipično britanskim topoima povijesti i svakodnevice, književnosti i svjetskih događanja znatno napredovao. Ne sjećam se čak niti da sam imala potrebu obratiti se odraslima kako bih razjasnila nedoumice vezane uz mjesta u tekstu u koja nisam uspjela proniknuti – prelazila sam preko njih, nesvjesna svoje neupućenosti i stoga njome neopterećena, i usredotočivala se na dijelove koji su mi pružali čitateljski užitak i zabavu, a takvih je, bez obzira na lakune mog općeg znanja, bilo napretek. To što mi sukob Britanije i Argentine oko Falklandskog otočja nije značio ama baš ništa nije sprečavalo da mi odlomak u kojemu glavni junak na karti pokušava pronaći navedeno otočje i ne uspijeva, da bi ga naposljetku njegova majka locirala ispod mrvice voćnog kolača, ne bude smiješan. Objektivna je činjenica kako bi čitatelj/ica u potpunosti sposobna pravilno detektirati i raspoznati brojne fenomene iz opće (pop)kulture na koje se u tekstu referira glavni junak trebala biti osoba šireg znanja i iskustva, što bi impliciralo i zreliju životnu dob – dakle ne desetogodišnju čitateljicu, ali niti učenike/ce sedmog razreda osnovne škole kojima je djelo Sue Townsend školska lektira; isto tako, činjenica je da sam u Dnevnicima uživala, i još uvijek uživam, u različitim fazama života, oboružana različitim količinama takvoga znanja koje mi je pomagalo u dekodiranju poruka knjige.

Književnost i institucionalno funkcionira po određenim podjelama; sam sustav školske lektire počiva na uvjerenju kako su određene knjige primjerene određenoj dobi, u gradskim se knjižnicama razlikuju odjeli za djecu i odrasle. Ova je dobna podjela i detektiranje predviđene i određene čitateljske populacije možda najvidljivija; međutim, plasiranje književnosti na potrošačko tržište, odnosno njezina marketinška usmjerenost funkcionira na sličnim postavkama. Osim opreke odrasli/djeca, idealno se čitateljstvo određenog književnog djela intenzivno markira i rodno, iz čega proizlaze i načelne žanrovske, odnosno autorske preferencije. Uvriježeno je, primjerice, mišljenje kako su djela čiji je glavni junak muškarac ili dječak namijenjene i muškoj i ženskoj čitateljskoj populaciji, dok su one s glavnim ženskim junakinjama usmjerene gotovo isključivo ovoj drugoj skupini (ova se opravdana ili neopravdana predrasuda proteže i na autor(ic)e koji/e iza djela stoje: dobro je poznata marketinška praksa rodne neutralizacije imena spisateljica kako bi ih se učinilo privlačnim i muškim čitateljima – J. K. Rowling jedan je od svježijih primjera takve uspješno primijenjene metode). Ipak, čini se kako je čitateljska publika ponešto fluidnija i svojeglavija od ustaljenih postavki na kojima počiva brendiranje književnosti – najsvježiji je dokaz toga obljubljenost (relativno) novostvorene marketinške Y(oung) A(dult) kategorije, koja je, kako joj samo ime govori, prvenstveno namijenjena „mladima“, odnosno tinejdžeri(ca)ma i adolescenti(ca)ma, od strane odraslog čitateljstva. U tom je kontekstu vrlo zanimljivo rezoniranje filmskog kritičara Nenada Polimca u osvrtu na  filmsku adaptaciju izuzetno popularne YA distopije Različita (Divergent), autorice Veronice Roth. Polimac YA literaturu definira kao isključivo žensku kategoriju – pisanu od žena, za žene, iako, dopušta on, „u njoj često uživaju i dečki“, potkrepljujući to primjerima Sumraka, Igara gladi i još nekolicine recentnih YA naslova, dok za djelo Isaaca Mariona Topla tijela (Warm Bodies) ustanovljuje kako „tek donekle spada u krug YA literature, jer joj je autor muškarac“. Kritičar na taj način pokazuje poprilično nepoznavanje kategorije o kojoj piše, svojim rodnim ograničavanjem isključujući iz nje imena poput trenutačnog kritičarsko-čitateljskog miljenika Johna Greena, Jamesa Dashnera (autora još jedne u nizu teen distopija, Maze Runner), pa čak i Roberta Cormiera.

adrian-1

Izvor: vebidoo.de

Ovakvo marketinško pozicioniranje ipak tek vrlo grubo definira onog idealnog, impliciranog čitatelja/icu nekog djela. Pretpostavlja se kako je dotični/a barem donekle upućen/a u način funkcioniranja imaginarnog svijeta koji autor/ica s njime želi podijeliti i uspješan je u dekodiranju društveno-kulturnih kodova uvrštenih u tekst. Iz svega navedenog dalo bi se zaključiti kako desetogodišnjakinje (ali i trinaestogodišnjakinje – vršnjakinje fiktivnog junaka iz prvog dijela Dnevnika) zapravo nisu idealne Adrianove čitateljice, jer se ne smatra vjerojatnim kako barataju dovoljnim brojem informacija (kao niti finim raspoznavanjem ironičnog manipuliranja istima) kako bi uistinu bile sposobne uživati u tekstu. Po tome se može činiti kako je zapravo jedini kriterij uvrštanja Dnevnika u školsku lektiru za navedenu dob to što glavni junak uzrastom odgovara čitateljskoj publici, bez obzira na to što je mnogo vjerojatnije kako će u prepoznavanju aktualnosti iz tadašnje britanske svakodnevice daleko uspješniji biti odrasli čitatelj/ica. A odrasli čitatelji/ce svakako uživaju u Adrianu – u nedavnom članku u Jutarnjem listu objavljenom u povodu smrti Sue Townsend, autorica Lana Bunjevac ističe kako su „nakon mene, svaku knjigu o Adrianu s jednakom strašću pročitali i moji roditelji.“ Moja mama, koja me i uvela u Adrianov svijet poklonivši mi onu prvu knjigu, podjednako je dobar primjer; godine ponavljanog zajedničkog iščitavanja Dnevnika dovele su nas do toga da smo pojedine događaje iz Adrianovog života posvojile kao referentne odrednice u vlastitim životima, primjenjive na stvarne situacije u kojima bismo se zatekle (jedan od favorita svakako je očaj Adrianove majke prilikom priprema božićnog ručka, kada je on zatiče „u kupaonici kako plače i pušta vruću vodu na purana“, jer „ova usrana ptičurina nikako da se odmrzne.“1)

Godine i iskustvo nisu jedine značajke koje su utjecale na moju recepciju Adriana (kao i ostalih književnih djela). Na prvoj godini studija komparativne književnosti jedan nas je od profesora upozorio kako smo se grdno prevarili ukoliko smo za taj smjer odlučili zbog lijepog čitanja lijepih knjiga te kako se možemo pozdraviti s dotada nam znanim „nevinim“ uživanjem u „pričicama“. Teorijska i kritička aparatura koju bismo tijekom studija trebali usvojiti zauvijek će promijeniti naš odnos prema bilo čemu što budemo čitali; nevini užtak u tekstu zamijenit će neprestana, povremeno bremenita svijest o načinima na koje književno djelo funkcionira, kao i mnogobrojnim varijantama iščitavanja istog; jednom rječju, mehanizam će se, htjeli-ne htjeli, pred nama razotkriti, i više nikada nećemo moći tvrditi kako iza (ili ispred) značenja teksta postoji nekakva nepronicljiva čarolija. Istina je kako se izloženost spoznajama o načinima funkcioniranja književnog teksta odrazilo na mene kao čitateljicu, onemogućujući da im pristupam na način na koji sam to činila prije upućenosti u takvu vrstu znanja. Ipak, bilo bi pogrešno tvrditi kako je moja sposbnost uživanja u tekstu time osakaćena ili odstranjena; ona je jednostavno izmijenjena, što je uostalom prirodan proces koji se odvija kod svakog predanog i redovitog čitatelja/ice, osim što je meni uz dobno-iskustvenu promjenu pristupa pridodana i svojevrsna „profesionalna deformacija“. Isto tako, bilo bi pogrešno i pogubno tvrditi kako je zbog završene obuke moje čitanje nekog teksta povlaštenije od onoga „laičkog čitateljstva“ – ovakvo mišljenje može dovesti tek do slijepe ulice elitističkog poimanje književnosti i postavljanja na pijedestal šačice „upućenih“ u tajnu one dubinske i nepromjenjive istine, svima nam znane pod izlizanom floskulom „što je pjesnik htio reći“. Takav se stav, osim očitog snobizma, može optužiti i za tužno okljaštrivanje svega onoga što neko književno djelo može biti – jer „istina“ o kojoj govorimo manje je nalik na čvrsti grumen zlata do kojega, nakon mukotrpnog kopanja stižu samo odabrani, a mnogo više na kaleidoskop koji svakom novom upotrebom pokazuje sliku  barem donekle pomaknutu u odnosu na onu koju smo gledali ranije. Zašto bi, prema tome, pristup Adrianu jedne gotovo tridesetogodišnje čitateljice bio potpuniji, nadmoćniji i ispravniji od onoga jedne desetogodišnjakinje? Na kraju krajeva, niti jedna niti druga nisu mogle odoljeti djelu koje počinje rečenicom „Stari je sinoć na dočeku Nove godine opio psa šeri-brendijem.“

 

  1. citati su preuzeti iz Tajnog dnevnika Adriana Molea (13 3/4 god.), izdanje zagrebačkog Znanja (1994.), u prijevodu Zlatka Crnkovića

#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva