Teško je biti šminkerica

Autorica: Anna Skladmann

Pjesma „Šminkerica“ dječjeg zbora „Zagrepčanke i dečki“ posljednjih je nekoliko dana podigla popriličnu medijsku buru. Autori/ce su optuženi/e za promicanje rodnih stereotipa i seksualizaciju djevojčica koje pjesmu izvode, a o svemu se očitovala i dječja pravobraniteljica. Reakcije javnosti podijeljene su – dok se dio zgraža, dio smatra kako je napad na „Šminkericu“ neopravdan, tim više što su i sami autori/ce istaknuli kako je riječ o ironičnom tekstu koji nipošto ne propagira sporni životni stil/društveni stereotip kao djevojački ideal, već se s navedenim izruguje, upozoravajući time na njegovu nepoželjnost.

Ključni problem takvog ironičnog pristupa je što se čini kako nakon odslušane „Šminkerice“ niti mnogim odraslima nije vidljivo kako je uistinu riječ o ironijom protkanom tekstu, osobito kada se pjesma poveže s vizualnim prikazom koji takvu vrstu ironije teško može prikladno i raspoznatljivo dočarati. A ako ironiju pjesme teško prepoznaje odrasla publika, nerealno je očekivati kako će je uspjeti shvatiti ciljane recipijentice koje se nalaze u dobi u kojoj se ironija teško prepoznaje. Zbog svega toga moguće je da ciljana publika pjesmu shvati doslovno, te se autori/ce mogu optužiti za neadekvatnu obradu teme u odnosu na one kojima je produkt njihovoga rada namijenjen, odnosno nedovoljno profinjeno poznavanje iste. Ipak, čak i ukoliko se ironično gledište „Šminkerice“ bezuvjetno prihvati i proglasi uspjelim i bjelodanim, to ne znači da u pjesmi ne postoji niz problematičnih mjesta koja reproduciraju uvriježena društvena poimanja rodnih uloga, ali su ta mjesta mnogo manje „prvoloptaška“ od onih koja se „Šminkerici“ u dosadašnjim reakcijama redom zamjeraju. „Šminkerica“ tematski operira skupom društvenih stereotipa koji određeni „životni stil“ definiraju kao poželjan/nepoželjan. Ovaj isključivo ženski „životni stil“, koji se u kolokvijalnom javnom diskursu uobičajeno naziva daleko grubljim imenom „sponzoruše“, uz sebe, često u romantičnom/seksualnom smislu, veže i nekolicinu jednako uopćenih muškim rodom uvjetovanih stereotipa koji usprkos tome ne zauzimaju identičan društveni status, niti su podvrgnuti jednakoj društvenoj osudi.

U pjesmi je takav „šminkerski“ stil života koji podrazumijeva isključivu brigu za vanjštinu suprotstavljen intelektualnim dostignućima i profesionalnom, karijernom uspjehu. Jedno nužno isključuje drugo – interes za odjeću, šminku i frizure automatski poništava mogućnost interesa za bilo koje drugo, „ozbiljno“ područje i „stvarna“ životna dostignuća. Situacija iz „Šminkerice“ tako u malom replicira shvaćanje rodnih uloga i uz njih vezanih interesa i područja djelovanja iz „stvarnog života“. Moda (da grubo objedinimo zanimanje za odjevne predmete, šminku i općenito kultiviranje poželjne varijante fizičkog izgleda u jednoj riječi) se u našem društvu doživljava kao specifično ženska interesna sfera; ujedno, pojam mode, bilo to opravdano ili ne, uz sebe veže asocijacije trivijalnosti, površnosti i taštine. Ženski se subjekt unutar društvenog konteksta tako nalazi u nemogućem položaju. S jedne strane, ono što se poima kao pretjerana briga za vlastiti fizički izgled dovodi do osude za površnu opsjednutost vanjštinom, pretjerano vrednovanje materijalnog, konzumerizam i prelaku seksualnu dostupnost. S druge, ukoliko se ženski subjekt prihvaćenom i očekivanom poimanju i konzumaciji mode suprotstavlja ili ga ignorira, opet riskira osudu društva zbog neispunjavanja onoga što se smatra normativnim i normalnim modelom ženskosti i ženstvenosti, oličenim prije svega u proskribiranoj varijanti privlačnog fizičkog izgleda. Granica na kojoj je ženski subjekt tako prisiljen balansirati skliska je i tanka – ono što se percipira kao preveliki otklon u smjeru trivijalnosti mode rezultira otpisivanjem djevojke/žene kao površne, praznoglave lutkice, „šminkerice“, „sponzoruše“. Nedovoljna posvećenost vlastitom izgledu pak ženu obilježava kao seksualno neprivlačnu, nedovoljno ženstvenu, nečim manjim od prave žene, marginaliziranom gubitnicom unutar sfere rodnih uloga i odnosa.

Drugi je problem, kao što je već navedeno, manjak muškog ekvivalenta za „životni stil“ opisan (i ironiziran) u „Šminkerici“. Doslovno prenošenje u muški kontekst ne funkcionira upravo zbog prethodno navedene tvrdnje o modi kao primarno ženskom području interesa; štoviše, „pretjerano“ muško zanimanje za modu društveno se još uvijek doživljava kao nešto neprimjereno i nenormalno, čime takav muški subjekt unutar sustava funkcionira kao nepoželjna anomalija. Izražen interes za nešto što se smatra inherentno ženskim tako dovodi do umanjivanja njegove percipirane muškosti, što za sobom povlači brojne stereotipe o podjeli rodnih uloga te seksualnoj orijentaciji, gurajući takav muški subjekt na slično marginalizirano mjesto na kojemu se nalazi nedovoljno ženstvena žena. Kontroverze koje u našem društvu takav višak, odnosno manjak u odnosu na očekivano i poželjno zaposjedanje vlastite rodne uloge još uvijek pobuđuje čine ga iz brojnih razloga neprikladnom temom za „laku“ ironiju na kakvoj počiva „Šminkerica“. Štoviše, navedena tematika u umjetničkom i zabavnom stvaraštvu namijenjenom djeci/mladima još uvijek predstavlja tabu koji izolirane primjere koji se njome bave nužno čini prijepornima i duboko problematičnima.

Autorica: Susan Anderson

Ukoliko se pak posegne za društveno prihvaćenijim stereotipima koji unutar kolektivne javne svijesti predstavljaju svojevrsni muški pandan (kao i romantičnog partnera) „šminkerice“, rezultat je podjednako nezadovoljavajuć. Kao i u slučaju neadekvatnog popunjavanja rodne uloge, upozoravanje dječaka kako će, primjerice, zbog neizvršavanja školskih obaveza jednoga dana postati kriminalci i završiti u zatvoru jednostavno se ne doživljava primjerenom tematikom u ovakvoj vrsti stvaralaštva namijenjenog djeci. Za razliku od trivijalne bezazlenosti „šminkeričine“ opsjednutosti modom i vanjštinom, „težina“ kršenja zakona ne trpi komičnu obradu prikladnu za pjesmicu čiji/e su izvođači/ce i recipijenti/ce djeca. K tome, položaj „sumnjivog poduzetnika“ koji se unutar javnog diskursa često pojavljuje u paru sa „šminkericom“ iznimno je ambivalentan: iako generalno percipiran kao negativna pojava, takav moćni „kršitelj zakona“ svejedno uživa status utjecajnog pojedinca čija moć (monetarna, politička, rodna) uvelike nadilazi onu ženskog subjekta „šminkerice“ čija je moć uvijek posredna i privremena, vezana uz njezinu dob („šminkeričin“ status egzistira unutar određenog, prilično uskog dobnog okvira) i sposobnost održavanja vlastite fizičke poželjnosti. Takav mu status pruža imunitet od banalnosti, točnije, one vrste banalnosti koja „šminkericu“ čini neproblematičnim subjektom ironične, komične obrade nalik onoj u pjesmi.

Stereotip pak koji u javnom diskursu romatično povezuje „šminkericu“ i „glupog nogometaša“ ne znači nužno da je moguće ovog potonjeg shvatiti kao identični muški ekvivalent koji u društvu zauzima jednaki status i podnosi jednaku osudu. Bez obzira na povremeno stereotipiziranje, igrači nogometa uživaju izuzetno povlašten položaj – za razliku od trivijalnosti mode, nogomet je ozbiljna stvar; štoviše, radi se o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Monetarna moć igrača nogometa nije jedini, pa čak niti presudan faktor koji njegov status i društvenu percepciju čini mnogostruko vrednijim i poželjnijim od one „šminkeričine“. Nogometašev posao ne doživljava se samo kao posao ili samo kao sportska igra; riječ je, osobito ukoliko se radi o nastupu za državnu reprezentaciju, o misiji, politički važnoj gesti, svetoj dužnosti. „Šminkerice“ se takvome položaju mogu približiti samo u izvanrednim okolnostima, u kojima se čak i ono što se do tada percipiralo kao trivijalno može iskoristiti za nekakav viši cilj. Dobar je primjer status koji je izbor za Miss svijeta u našem društvu uživao u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme trajanja Domovinskog rata: naše missice tada nisu predstavljale tek puka individualna lijepa lica i tijela, već su izvršavale ulogu ambasadorice čija je zadaća bila predstaviti našu mladu državu u bijelom svijetu na najbolji mogući način. Visok plasman na svjetskom izboru ljepote nije značio samo vlastiti trijumf, već i trijumf čitave nacije kojoj je bilo nužno dokazati se na svakom polju – hrabrošću branitelja, nepobjedivošću sportaša, ljepotom žena. Nestankom te potrebe društvena se vrijednost izbora za miss i samih missica nužno srozava, čemu pripomaže i hiperprodukcija raznovrsnih izbora ljepote; tržište postaje prezasićeno, fizička ljepota i moda ponovno su tek trivijalna dokolica, a djevojke koje se na takve izbore prijavljuju proglašavaju se „sponzorušama“ kojima je cilj brzopotezno postizanje društvenog prestiža isključivo na račun fizičkog izgleda.

„Šminkerica“ tako uistinu funkcionira kao kritika društva, odnosno jednog njegovog segmenta. Problem je, međutim, osim u nedovoljnoj jasnoći i dobnoj neprilagođenosti takve kritike ciljanim recipijenticama, u uskoći i posljedičnoj licemjernosti njezine kritičnosti. Od onoga o čemu ova pjesma (neuspješno) govori mnogo je zanimljivije i važnije ono što „Šminkeričina“ promašena kritička gesta tek nejasno naznačuje ili potpuno prešućuje.