Obuci Asju, summer edition

Oblačenje za male pare moja je strast. Ta strast ima novu rubriku: Obuci Asju. Obuci je za sitne novce (kad je već za sitne novce ne možeš skinuti). Prvi zadatak koji sam si za potrebe ove rubrike zadala bio je da se na buvljaku obučem od glave do pete za 10 KM. Ne kilometara, konvertibilnih maraka. Da sam kojim slučajem za te novce (manje od 40 kuna) htjela kupiti nove stvari, mogla sam uzeti par gaća i potkošulju. Umjesto toga, dobila sam majicu, suknju, kaiš i kožnu torbu.

Prva stvar na koju morate pripaziti kad kupujete na buvljaku ili u second handu jest da odjeća nije kojim slučajem zaflekana ili poderana. Postoje naravno rupe koje je moguće zašiti i fleke koje je moguće oprati, ali nisu sve takve. Dodatan problem predstavljaju uvjeti u kojima odjeća putuje do krajnjeg odredišta – moguće je da odjevni predmet povuče neprijatan miris kojeg se ni temeljitim pranjem nije moguće riješiti.

S obzirom da sam imala ograničena novčana sredstva, stvari sam išla tražiti na najjeftinijim štandovima. Na tuzlanskom buvljaku (kao i u Bjelovaru), odjeću možete kupiti s velike hrpe za pola marke, odnosno dvije kune. Naravno, ako kopate po tim gomilama, kopate po odjeći koja vrlo vjerojatno ima fleku ili dvije, odjeći koja je poderana i démodé, ali nemojte da vas sijaset ružnih košulja demotivira i obeshrabri. Za vrijeme studija u jednoj sam od tih gomila našla narančastu vintage haljinu s crnim suncokretima, haljinu po kojoj su me nepoznati ljudi prepoznavali na cesti. Za pola sam marke pronašla svoju uniformu, haljinu koja je duboko obilježila dio mog života.

Najbolje se, dakle, skoncentrirati na boje i uzorke koji vas privlače. Uostalom, gomila nam ružnih stvari pomaže da lakše uočimo ono što od te gomile odskače – ono što nas zanima. To nas dovodi do još jednog pravila kojeg se uvijek držim kad kupujem rabljeno – svaku hrpu treba pregledati temeljito. Nikad se ne zna što možemo izvući ispod poderanih i ofucanih džempera i prevelikih hlača. Treba biti strpljiv.

S obzirom da će nas gledanje svih tih tekstura, uzoraka i boja vrlo brzo umoriti i izazvati zasićenje, dobro je prije izleta znati što nam treba, odnosno što tražimo. Na buvljaku je puno toga prepušteno slučaju, ali to ne znači da se prethodno ne trebamo pripremiti. Znala sam, na primjer, unaprijed da želim pronaći suknju i majicu/košulju. Nisam, naravno, mogla znati na što ću točno nabasati, ali uštedjela sam si dosta vremena i živaca time što nisam gledala haljine, hlače i malu djecu. Isto tako, pomoglo je što sam gledala samo onu odjeću koja nije isključivo ljetna, već se može kombinirati i u hladnijim mjesecima, ali i sa odjećom koju već imam u ormaru.

Prva stvar koju sam kupila bila je prugasta majica. Crop top je trenutno in. Tu nisam mogla pogriješiti. Problem je bila duljina rukava. S obzirom da odjeću vrlo često ne možete isprobati na licu mjesta, morate dobro izvagati situaciju. Kad su male intervencije u pitanju, ne treba previše dvojiti. Nakon što sam zavrnula rukave, majica od pola marke izgledala je pola marke skuplje. Kad su ozbiljnije prepravke u pitanju, treba ocijeniti isplati li se nešto odnijeti šnajderici ili na kemijsko čišćenje. Pola konvertibilne marke nije puno, ali je previše ako ćete odjeću odmah baciti u smeće.

Nakon majice, suknju sam našla vrlo brzo. Svidio mi se tekstil, ali sam napravila kardinalnu pogrešku: nisam suknju prinijela nosu. Nakon dva pranja i dalje je smrdjela kao da je netko njome prethodno začepio naftnu bušotinu u Libiji. Treće je pranje, na svu sreću, riješilo problem. Zanimljivo je da često posežem za odjećom koje se nijedna korporativna odvjetnica ne bi posramila. Kompleksi nezaposlene osobe moraju izbiti negdje. Moji izbijaju na buvljaku. Istovremeno, ovaj bi tekst, da mogu putovati kroz vrijeme, vjerojatno bio objavljen šezdesetih u časopisu „Praktična žena“, u rubrici „Zdravlje i lepota“. Buvljak volim upravo zbog toga što nudi eklektičan miks robe. Na istom štandu mogu lako kupiti suknju u kojoj izgledam kao poslovna žena, torbicu u koju mogu stati samo ruž i kožne rukavice i majicu u kojoj se ne bih pojavila ni u vlastitom wc-u. O tome da sam uspjela naći boksački šorc s izvezenim tigrom na mjestu genitalija, da i ne govorim.

No dobro, suknja i majica su me zajedno koštale marku i pol. Šest kuna. Ono što je mom outfitu dalo poseban šarm, stvari su zbog kojih second handovi i buvljaci najviše vrijede. Riječ je o modnim dodacima. Kaiš koji sam kupila nesumnjivo je, kao i kožna torba – vintage. Kopča je u obliku ruke koja poseže za omčom. Torba je od meke kože, djeluje skupo i sofisticirano. Ista je žena prodavala još jednu prekrasnu bordo torbicu s kratkom ručkom, obje mi je nudila za 5 maraka. Razlog zbog kojeg sam kupila samo crnu, bio je taj što se po njihovoj unutrašnjosti vidjelo koliko je jedna očuvana, a druga ne. Što nas dovodi do još jednog pravila kojeg se na buvljacima držim: ne treba kupovati sve što nam se na prvi pogled svidi. Gomilanje stvari umanjuje njihovu pojedinačnu vrijednost. Osim toga, buvljak ima tendenciju da nas natjera da kupimo gluposti koje ne bismo uzeli da su kojim slučajem skuplje. Ako nešto ne biste kupili za 100 kuna u dućanu, nemojte to uzeti ni za deset na placu.

Bitna razlika između tuzlanskog Hameta, zagrebačkog Hrelića i bjelovarskog buvljaka jesu cijena i bogatstvo ponude. U Bjelovaru je najteže pronaći nešto što bi bilo hip jer su ljudi koji odjeću kupuju i preprodaju uglavnom orijentirani na osiromašenu sredovječnu populaciju koja nema vremena razmišljati o modnim revijama i style.com-u. Hametova pijaca je odlična jer je puna strane, poglavito njemačke robe, a i hipsterska se krema oblači tamo, što znači da će uvijek biti cool odjeće. Zagreb u smislu ponude – prednjači. Nažalost, cijene su ipak više. Najjeftinija je odjeća na Hreliću 10 kuna, a ne dvije kune kao u Tuzli. Treba, dakle, u obzir uzeti okolnosti u kojima se odjeća prodaje i odakle dolazi. Veća je vjerojatnoća da ću se za 10 konvertibilnih maraka dobro obući u Tuzli nego za iste pare u Zagrebu. Zagreb pak nudi bolje knjige, stare fotografije, nakit, kožnu galanteriju i odličan grah.

Na kraju, mogu slobodno reći da je izazov koji sam samoj sebi zadala – uspio. Za torbu, kaiš, majicu i suknju – platila sam ukupno sedam i pol maraka. Sljedeći će Obuci Asju challenge biti smješten u Zagrebu. Cjenovni razred? Između 50 i 100 kuna, ne znam još uvijek za koju ću se varijantu odlučiti. U svakom slučaju, što god rabljeno da kupim – bit će bolje od bijele potkošulje koliko god nova i netaknuta bila.