Feminizam, transfobija, svojeglavost

Kao žene, naučene smo ignorirati vlastite razlike ili ih gledati kao razloge za separaciju i sumnju, radije nego sile promjene. Bez zajednice nema oslobođenja, samo najranjivijeg i privremenog primirja između pojedinke i njene opresije. Ali zajednica ne smije značiti odbacivanje naših razlika, niti žalosno pretvaranje da te razlike ne postoje. One od nas koje stoje izvan kruga društvene definicije prihvatljivih žena (…) znaju da preživljavanje nije akademska vještina. (…) Ono je učenje kako da uzmemo svoje razlike i učinimo ih snagama. Jer gospodarevo oruđe nikad neće demontirati gospodarevu kuću“.

Svoj možda najpoznatiji tekst The Master’s Tools Will Never Dismantle the Master’s House Audre Lorde prvo je predstavila kao govor na feminističkoj konferenciji u jesen 1979. Kao radikalna crna feministkinja i lezbijka, Lorde je kritizirala bijelu američku feminističku teoriju koja zanemaruje različitosti između žena i njihovih opresija. Kao što se od žena očekivalo da obrazuju muškarce o svom postojanju i potrebama, sad je „zadatak crnih žena obrazovati bijele žene (…) o vlastitom postojanju, o našim razlikama, o našim povezanim ulogama u zajedničkom preživljavanju“, što Lorde vidi kao ponavljanje iste rasističke patrijarhalne misli zaokupljanja potlačenog gospodarevim željama. Rasizam i homofobija, tvrdila je, stvarni su uvjeti svih naših života i tek svjesni vlastitih predrasuda i zazora zaista možemo djelovati feministički.

Iste je te 1979. jedna druga radikalna feministkinja otišla u sasvim suprotnom smjeru od Lordeinog poziva na različitost kao snagu. Janice Raymond objavila je knjigu The Transsexual Empire: The Making of the She-Male – patologizaciju transpolnih osoba, a pogotovo trans žena, koje Raymond naziva „trojanskim konjima patrijarhata“ koji vrše silovanje samim svojim postojanjem. Kao što to nekad biva s tekstovima koji su govor mržnje i bave se temama s kojima je javnost slabo upoznata, knjiga je ne samo postala manifest anti-trans feminizma, već i postavila Janice Raymond u poziciju autoriteta za pitanja transrodnih osoba.

tumblr_n1w5lelavo1r0gnkyo3_1280

Za čitatelje kojima je trans terminologija nepoznata, evo brzinskih osnova citiranih iz krasne i must read knjige Julije Serano Whipping Girl: A Transsexual Woman on Sexism and the Scapegoating of Femininity. Riječ „transrodno“ opći je termin koji se se koristi kako bi se opisalo osobe koje se ne poklapaju „s društvenim očekivanjima i pretpostavkama o muškosti i ženskosti; uključuje ljude koji su transpolni (koji žive kao pripadnici roda različitog od onog koji im je pripisan po rođenju), interspolni (koji su se rodili s reproduktivnom ili spolnom anatomijom koja ne odgovara tipičnim definicijama muškog ili ženskog) i genderqueer (koji se identificiraju izvan binarne opreke muško-žensko), kao i one čije se rodne ekspresije razlikuju od njihovog anatomskog ili doživljenog spola (uključujući transvestite, drag izvođače, maskuline žene, ženstvene muškarce, itd)“. Osobe koje su u životu proživjele samo poklapanje svog „podsvjesnog“ (ili osjećanog) i tjelesnog roda nazivaju se cisseksualnima, tj. cis osobama (ako su vam svi ovi pojmovi strani, vjerojatno spadate u tu većinsku skupinu).

Transfobija je stoga „iracionalni strah od, averzija od ili diskriminacija osoba čiji se rodni identiteti, izgled ili ponašanja razlikuju od društvenih normi“, dok cisseksizmom zovemo uvjerenje da su rodovi kojima se transpolne osobe identificiraju inferiorni ili manje autentični od cisseksualnih.

Uz Janice Raymond, poznate feministkinje poput Germaine Greer, Mary Daly, Julie Bindel i Glorije Steinem (koja se nedavno za to ispričala) javno su govorile protiv onoga što Greer naziva „ljudima koji misle da su žene, imaju ženska imena i žensku odjeću i puno sjenila, koji nama izgledaju poput neke užasne parodije“, piše Laurie Penny (Meat Market). Dok se trans muškarce uglavnom gledalo kao osobe koje žele dobiti pristup muškim privilegijima u patrijarhatu, trans žene doživljavalo se kao perverzne, devijantne, prerušene muškarce koji žele „nasilno penetrirati sveti prostor ženskog tjelesnog misterija“ (Penny). Trans žene zbog toga nisu imale pristup nizu feminističkih grupa ili događaja te su bile pod napadom i pritiskom dijela feministkinja.

Juliet Jacques piše kako inkluzija u feminističke prostore sigurno nije bila najvažniji problem trans zajednice, pored bitnih stvari poput zdravstvenih usluga, institucionalnog i društvenog nasilja, odnosa s obitelji i bliskim osobama te ostalih diskriminacija, ali postala bi velik problem kad su anti-trans deklarirane osobe imale pravo govoriti o pravima trans osoba, i kad ih se slušalo. National Center for Healthcare Technology 1980. je godine od Janice Raymond tražio da napiše svoje stručno mišljenje o zdravstvenim tretmanima trans osoba. Raymond je kirurške postupke promjene spola opisala kao nepotrebno masakriranje tijela te zagovarala da ih se ne financira. Drugim riječima, inzistirala je na tome da ljudi koji nemaju nikakvo življeno iskustvo transpolnosti o njoj odlučuju.

U desetljećima između 1979. i danas, anti-trans nasljeđe tog dijela radikalnog feminizma širilo se, prvenstveno, internetom (danas pogotovo Tumblrom) i njegove su nam predstavnice najpoznatije pod skraćenicom TERF (Trans-Exclusionary Radical Feminism), no tek se ove godine pojavila knjiga jednako posvećena patologizaciji i demonizaciji transrodnih identiteta kao Transsexual Empire – radi se o Gender Hurts radikalne feministkinje Sheile Jeffreys. Koristeći se istim postupcima kao Raymond, poput oslovljavanja trans žena (npr. Julije Serano) muškom zamjenicom, Jeffreys postulira da su trans osobe krive za održavanje, pa i jačanje patrijarhata jer svojim „naivnim izvedbama roda“ podržavaju štetnu binarnu opreku muško-žensko.

Zahvaljujući godinama trans i queer aktivizma i teorije, suvremena javnost i feminizam nisu na strani Jeffreys kao što su bili na strani Raymond, i njena je knjiga uglavnom dočekana sa zaglušujućom tišinom. No, odbacivanje očitog govora mržnje svakako nije razlog za preveliko slavlje, niti znak da je feminizam riješio svoj problem s transfobijom i cisseksizmom.

Prema Serano, ovo su svakodnevni i normalizirani oblici cisseksizma: trans-ekskluzija – isključivanje trans osoba iz nekih zajednica, događaja i prostora; trans-objektifikacija – fokusiranje cis osoba na tjelesnu transformaciju trans osoba i ispitivanje o tjelesnim aspektima tranzicije; trans-mistifikacija – „šokantni“ medijski prikazi trans osoba prije i poslije i generalna nesposobnost cis osoba da shvate da je za trans osobe transpolnost nešto stvarno i obično; trans-interogacija – ZAŠTO zašto zašto si to učinio/la?; te trans-brisanje – ignoriranje i brisanje trans glasova iz razgovora i javnog diskursa; tretiranje trans osoba kao spektakla i objekata, kao zabavnih točaka nakon kojih se vraćamo stvarnom i normalnom životu. Sve to podrazumijeva i prisutnost trans osoba u javnosti i u feminizmu samo kao trans osoba, kao tokena, ne kao osoba s mišljenjima i stavovima o svim temama koje zanimaju i cis populaciju.

To su manevri, nasljeđe i problemi koje moramo imati na umu bavimo li se danas feminizmom.

Serano ističe još jedan pojam ključan za trans identitete, pogotovo trans žene – transmizoginiju. „Kad se trans osobu odbacuje i diskriminira ne samo zato što ne odgovara tradicionalnim rodnim normama, nego i zbog njene ekspresije ženskosti i ženstvenosti, radi se o specifičnoj vrsti diskriminacije: transmizoginiji. Kad je najčešći prikaz trans identiteta u medijima onaj „muškaraca koji nose haljine“ ili „muškaraca koji su uklonili penis“ – to nije transfobija, već transmizoginija“. Kao i mizoginija, temelji se na shvaćanju žena i ženskosti kao inferiornih – muškarci koji prigrljuju ženskost slabići su, jer je ženskost slaba.

Transmizoginija i seksizam koje proživljavaju trans žene koriste taktike tradicionalnog seksizma: hiperfeminizira ih se, hiperseksualizira i njihova se tijela objektificira – „to su iskustva seksizma koja sve žene dijele“ (italik moj).

Zaključujući kako nije dovoljno da trans aktivisti preispituju samo binarne rodne norme već i ideju da je ženskost inferiorna muškosti, a ženstvenost maskulinosti, Serano ističe da trans aktivizam u svojoj srži mora biti i feministički pokret.

pticekojedijeletekst

„Bila jednom jedna djevojčica koja je bila jako svojeglava. Toliko je bila svojeglava da je svima oko sebe išla na živce, pa čak i Bogu. Zbog toga se jednog dana razboljela, a ubrzo nakon toga ležala je na svojoj samrtnoj postelji. Kad su je položili u zemlju i poravnali površinu iznad nje, iz zemlje je izvirila njena ruka. Ljudi su je brzo zatrpali svježom zemljom, no ruka je opet izvirila. Zatrpali su je opet, ali ruka je opet izvirila. Morala je doći djevojčina majka i udariti ruku štapom nekoliko puta, i tek se onda ruka spustila i svojeglava je djevojčica napokon bila na miru“.

Sara Ahmed prepričava ovu zaboravljenu bajku braće Grimm na početku svoje upravo izdane knjige The Willful Subjects, u prijevodu: svojeglavi, tvrdoglavi subjekti. Prijevod je nesavršen jer je neprevodiv dio da je willful onaj koji je pun vlastite volje, koji ima previše volje, koji ima toliko svoje volje da ona postaje problem drugima.

Poslije smrti svojeglave djevojčice, njena svojeglavost, njena problematična volja, nastavlja izvirivati iz zemlje u obliku njene ruke. Njena ruka postaje njena volja. Njena majka, odnosno štap njene majke, postaje – nakon Boga – korektiv djevojčine svojeglavosti.

Ahmed piše kako se samo neke volje prepoznaje kao svojeglave, kao problematične. Neke su volje opće, gotovo univerzalne – heteroseksualnost, cisseksualnost, bijela boja kože, manjak alternativnih potreba. Ljudi koji odgovaraju toj većinskoj volji ni ne vide da je njihova volja ta koja vlada, koja bezbrižno postoji. Oni se osjećaju kao doma u svijetu – ono što već jest prihvaćena volja pada u pozadinu, postaje nevidljivo. Vidljiva je samo svojeglavost – trans, queer, gay, feministička, anti-rasistička.

willlful

Na drugom mjestu Ahmed piše da trans osobe često moraju inzistirati da ih se nazove pravom zamjenicom, pravim rodom; da se prizna njihov identitet. To se inzistiranje ponavlja jer se susreti s novim ljudima ponavljaju, a taj rad ispravljanja i inzistiranja često se, od cis osoba, doživljava kao svojeglavost. Kao nešto čime se nas opterećuje, što je nama napor, za što mi nemamo volje. Ahmed govori da je taj rad iscpljujuć, jer je svakodnevna borba. Govori da želja za normalnijim životom ne mora značiti identifikaciju s normama, ali može biti jednostavno želja da se pobjegne toj iscrpljenosti, tom inzistiranju da bi se egzistiralo.

Nudi i termin „znojnih koncepata“ – to su one ekspresije, ideje, koncepti i tijela koji se kroz svijet ne kreću glatko i s lakoćom; oni koji se pritom moraju znojiti.

Ahmed podsjeća da aktivizam znači biti svjestan da smo i mi nekad problem. Feminističko djelovanje, koliko god dobronamjerno, koliko god uvjereno da govorimo iz pozicije potlačenog i onoga koji se mora boriti, često je slijepo na to da ušutkava i marginalizira nekoga čiji je glas još manje prisutan. Ahmed kaže da je to ono kad se „osjećaš kao ruka, a zapravo si štap“. Njen se feminizam nastavlja na tradiciju razlike kao snage, na feminizam Audre Lorde.

Neobična slika koja krasi naslovnicu Willful Subjectsa podsjeća na nužnost savezništva onih čija je volja drugačija od opće, svih onih koji su svojeglavi, no i na važnost ruku koje izviruju i uznemiravaju površinu. To su glasovi koji nas u feminizmima podsjećaju na naše različitosti, kao i feministički glasovi u trans zajednici. Pojavljuju se kao obećanje i kao mogućnost nekog novog horizonta. Ahmed kaže da nemamo pojma što sve te ruke mogu dohvatiti.

 

Prošlog se vikenda u organizaciji Trans Aida održao drugi Transpozij, regionalni susret trans*, inter* i rodno varijantnih osoba, i njihovih prijateljaica, odnosno saveznikca. Pratite Trans Aid i na fejsu

Komentari
  1. Petra
  2. Petra
  3. Petra
      • Petra
          • Petra
  4. Petra
Tjeskoba ženskog autorstva
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Logan, Wolverine i ljepota muža
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Mufov Girls tribute!
Muf chata o Girls (S06 E10 FINALE)!
Mit o nasilju
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Logan, Wolverine i ljepota muža
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva