Nacija u pubertetu

chihiro

Avanture male Chihiro

Vijest da će restrukturirati (ili čak zatvoriti) poznati Ghibli studio zato što se redatelj i producent animiranih filmova Hayao Miyazaki povukao s mjesta direktora i otišao u mirovinu, podsjetila me da još uvijek nisam ništa napisala o japanskoj popularnoj kulturi, iako sam njezin veliki fan. Anime, manga, hentai, čitava otaku kultura, J-pop nisu mi osobno ništa manje bitni od američkih televizijskih serija i filmova o kojima redovito pišem na Mufu. Zašto mi je onda trebalo toliko vremena da ih napokon spomenem?

Za razliku od američke i europske, japanska se popularna kultura, koliko god mainstream bila, često tumači kao devijantna i karikaturalna. Automati koji prodaju rabljene ženske gaćice, lolicon, bizaran pristup modi, stripovsko tematiziranje najrazličitijih perverzija i fetiša, prave velik odmak od onoga što bismo, na primjer, u Hrvatskoj smatrali kulturno prihvatljivim. Zbog toga sam jedno vrijeme dvojila kroz koju bi rubriku Japan bilo najbolje uvesti na Muf, a da to ne bude očekivana porno kategorija. Ono što je presudilo u korist japanskog redatelja jest shōjo predznak koji njegovi crtani filmovi imaju. Umjesto uobičajenih, muških junaka, Miyazaki je za protagoniste svojih filmova gotovo redovito birao djevojčice i djevojke školskog uzrasta. Ženski likovi, općenito, zauzimaju važno mjesto u njegovom opusu, što redatelja i njegova ostvarenja čini čestom temom feminističkih osvrta i studija.

Dva Miyazakijeva dugometražna filma kojima se najčešće vraćam, Avanture male Chihiro (2001) i Pokretni dvorac (2004), uvijek sam doživljavala kao jednu cjelinu, iako se na prvi pogled bitno razlikuju: radnje se vremenski i prostorno ne podudaraju, a ne poklapaju se ni obiteljska situacija i životna dob glavnih junakinja, Chihiro i Sofi. Međutim, obje protagonistkinje moraju prebroditi niz otegotnih životnih okolnosti da bi porazile magiju koja upravlja njihovim životima. Moraju, ukratko, proći svojevrsnu inicijaciju kako bi se vratile u „normalno“ stanje. Pri tom se, zanimljivo, i jedna i druga koriste istim metodama: samoodricanjem, teškim radom i istrajnošću.

Avanture male Chihiro

Pišući o Avanturama male Chihiro, Susan J. Napier je spomenute metode, zajedno s idejom timskog rada, prepoznala kao suštinsko japanske vrijednosti. Miyazaki, kako sugerira Napier, pokušava rehabilitirati suvremeno japansko društvo dozivanjem tih starih, tradicionalnih vrijednosti koje mala Chihiro u filmu utjelovljuje. Redatelj također ne bira slučajno shōjo likove, odnosno, žene u pubertetu, jer je, kako Napier kaže, shōjo u stvari sveprisutna metafora japanskog društva koje se također nalazi u tranziciji, u „pubertetu“. Propali tematski park u koji mala Chihiro zaluta sa svojim roditeljima, podsjetnik je na recesiju koja je zahvatila Japan nakon ekonomskog booma devedesetih, i simbolizira propast pretjeranog i ispraznog konzumerizma. Scena u kojoj se roditelji na samom početku, nepozvani na gozbu, tove kao svinje, a onda se u njih doslovno pretvaraju – Miyazakijeva je kritika kapitalističkog društva opsjednutog materijalnim dobrima i površnim užicima. Logično je, dakle, da Chihiro svojim roditeljima mora vratiti ljudski oblik djelovanjem potpuno suprotnim od njihovog, motivirana isključivo nesebičnom ljubavlju i željom da pomogne drugima.

Pokretni dvorac

S druge strane, Sofi zatječemo u kraljevstvu koje svojim građevinama aludira na povijesno razdoblje europskog imperijalizma, iako je riječ o potpuno fiktivnom mjestu. Grad u kojem Sofi živi romantičarski je opsjednut idejom vojnih parada i bojnih pokliča. I dok se drugi spremaju za rat, Sofi u obiteljskom dućanu ukrašava ekstravagantne šešire za malograđansku klijentelu, sama potpuno nezainteresirana za modu i politiku. Zanimljivo je što se njezina osobna drama odvija paralelno s političkom dramom koju pratimo u pozadini. Dok se njezin fizički izgled mijenja, mijenja se i izgled krajolika. Ona se čarolijom pretvara u staricu, a kraljevstvo u kojem živi – u poprište ratnih borbi. Možemo, dakle, još jednom naslutiti vezu između promjena kroz koje prolazi shōjo s promjenama koje se događaju čitavoj jednoj naciji.

Sofi, kako smo vidjeli, nije motivirana političkim ambicijama niti željom da nešto bitno promijeni u društvu. (Da jest, Disney sigurno ne bi bio glavni distributer filma za američko tržište.) Isto kao i u slučaju Chihiro, Sofi je na djelovanje potaknuta fatalnim ljubavnim susretom. Za Chihiro je to bio Haku, a za Sofi – Howl, čovjek koji vješto izbjegava regrutaciju na koju ga, kao moćnog čarobnjaka, zovu obje sukobljene strane. Miyazaki je tako sazrijevanje svojih junakinja neraskidivo povezao uz njihove ljubavne interese. Svaka od njih je, zapravo, komadić koji nedostaje u odrastanju dvojice muškaraca. Haku ne može doznati svoje pravo ime dok ga se Chihiro ne sjeti, kao što ni Howl ne može povratiti svoj identitet dok mu Sofi doslovno ne vrati srce. Osim toga, obojica doživljavaju tjelesnu transformaciju u nešto strano, životinjsko i prijeteće. Haku postaje zmaj koji reži, Howl ogromna crna ptica. Miyazaki od svojih junakinja traži da im razumijevanjem i ljubavlju vrate ljudski lik. Nedostatak koji sporedni muški likovi osjećaju postaje, dakle, glavnom motivacijom dviju protagonistkinja: tek kad rehabilitiraju svoje partnere i same će se uspjeti oporaviti. Ili, u kontekstu onoga o čemu piše Napier, tek kad shōjo pomogne japanskoj naciji da izađe iz puberteta i ona sama može napokon postati ženom.

Pokretni dvorac

Miyazakijevi filmovi nisu, na svu sreću, jednoznačni. Ni Haku ni Howl nisu tipične muške figure. Riječ je o androginim likovima koji, iako moćni, pokazuju veću slabost nego Chihiro i Sofi. Nakon uzbudljivog prvog druženja s Howlom, Sofi ima bliski susret s vješticom koja je iz osvete i ljubomore pretvori u staricu. Nakon prvobitnog šoka, Sofi se pribere i vrlo brzo navikne na promjenu. Howl, s druge strane, potpuno klone duhom nakon što si greškom kosu ofarba u riđe umjesto u plavo. Miyazaki, bez obzira na konzervativne vrijednosti koje propagira, ipak donekle redefinira rodne uloge i glavnu riječ daje ženama. Osim lika kralja koji se samo nakratko pojavljuje u Pokretnom dvorcu, sve su druge figure autoriteta starije žene, vještice.

Čini se da, uz prepoznatljivu animaciju i shōjo likove, popularnost Miyazakijevim animiranim filmovima daje i romantičarska ideja da su ljubavnici već unaprijed predodređeni jedno za drugo. Susret se desio u prošlosti, izvan našeg sjećanja, u prostorvremenu koji možemo pojmiti tek kad pređemo iz stvarnosti u bajkoviti prostor obilježen magijom prvog susreta ili magijom općenito. Dodamo li tome i Miyazakijevu pacifističku redateljsku viziju te općepoznatu japansku fascinaciju europskim kulturnim nasljeđem, dobit ćemo miks kojem ni hardcore feministkinje poput mene ne mogu odoljeti.

Komentari
  1. Goto
  2. L
  3. Anđa
      • Anđa
          • tinnitus
  4. moždani
  5. Modesty
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Ljepotica i zvijer
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Povratak “Twin Peaksa”: 1.-4. epizoda
Ljepotica i zvijer
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva