Nacija u pubertetu
Avanture male Chihiro
Vijest da će restrukturirati (ili čak zatvoriti) poznati Ghibli studio zato što se redatelj i producent animiranih filmova Hayao Miyazaki povukao s mjesta direktora i otišao u mirovinu, podsjetila me da još uvijek nisam ništa napisala o japanskoj popularnoj kulturi, iako sam njezin veliki fan. Anime, manga, hentai, čitava otaku kultura, J-pop nisu mi osobno ništa manje bitni od američkih televizijskih serija i filmova o kojima redovito pišem na Mufu. Zašto mi je onda trebalo toliko vremena da ih napokon spomenem?
Za razliku od američke i europske, japanska se popularna kultura, koliko god mainstream bila, često tumači kao devijantna i karikaturalna. Automati koji prodaju rabljene ženske gaćice, lolicon, bizaran pristup modi, stripovsko tematiziranje najrazličitijih perverzija i fetiša, prave velik odmak od onoga što bismo, na primjer, u Hrvatskoj smatrali kulturno prihvatljivim. Zbog toga sam jedno vrijeme dvojila kroz koju bi rubriku Japan bilo najbolje uvesti na Muf, a da to ne bude očekivana porno kategorija. Ono što je presudilo u korist japanskog redatelja jest shōjo predznak koji njegovi crtani filmovi imaju. Umjesto uobičajenih, muških junaka, Miyazaki je za protagoniste svojih filmova gotovo redovito birao djevojčice i djevojke školskog uzrasta. Ženski likovi, općenito, zauzimaju važno mjesto u njegovom opusu, što redatelja i njegova ostvarenja čini čestom temom feminističkih osvrta i studija.
Dva Miyazakijeva dugometražna filma kojima se najčešće vraćam, Avanture male Chihiro (2001) i Pokretni dvorac (2004), uvijek sam doživljavala kao jednu cjelinu, iako se na prvi pogled bitno razlikuju: radnje se vremenski i prostorno ne podudaraju, a ne poklapaju se ni obiteljska situacija i životna dob glavnih junakinja, Chihiro i Sofi. Međutim, obje protagonistkinje moraju prebroditi niz otegotnih životnih okolnosti da bi porazile magiju koja upravlja njihovim životima. Moraju, ukratko, proći svojevrsnu inicijaciju kako bi se vratile u „normalno“ stanje. Pri tom se, zanimljivo, i jedna i druga koriste istim metodama: samoodricanjem, teškim radom i istrajnošću.
Avanture male Chihiro
Pišući o Avanturama male Chihiro, Susan J. Napier je spomenute metode, zajedno s idejom timskog rada, prepoznala kao suštinsko japanske vrijednosti. Miyazaki, kako sugerira Napier, pokušava rehabilitirati suvremeno japansko društvo dozivanjem tih starih, tradicionalnih vrijednosti koje mala Chihiro u filmu utjelovljuje. Redatelj također ne bira slučajno shōjo likove, odnosno, žene u pubertetu, jer je, kako Napier kaže, shōjo u stvari sveprisutna metafora japanskog društva koje se također nalazi u tranziciji, u „pubertetu“. Propali tematski park u koji mala Chihiro zaluta sa svojim roditeljima, podsjetnik je na recesiju koja je zahvatila Japan nakon ekonomskog booma devedesetih, i simbolizira propast pretjeranog i ispraznog konzumerizma. Scena u kojoj se roditelji na samom početku, nepozvani na gozbu, tove kao svinje, a onda se u njih doslovno pretvaraju – Miyazakijeva je kritika kapitalističkog društva opsjednutog materijalnim dobrima i površnim užicima. Logično je, dakle, da Chihiro svojim roditeljima mora vratiti ljudski oblik djelovanjem potpuno suprotnim od njihovog, motivirana isključivo nesebičnom ljubavlju i željom da pomogne drugima.
Pokretni dvorac
S druge strane, Sofi zatječemo u kraljevstvu koje svojim građevinama aludira na povijesno razdoblje europskog imperijalizma, iako je riječ o potpuno fiktivnom mjestu. Grad u kojem Sofi živi romantičarski je opsjednut idejom vojnih parada i bojnih pokliča. I dok se drugi spremaju za rat, Sofi u obiteljskom dućanu ukrašava ekstravagantne šešire za malograđansku klijentelu, sama potpuno nezainteresirana za modu i politiku. Zanimljivo je što se njezina osobna drama odvija paralelno s političkom dramom koju pratimo u pozadini. Dok se njezin fizički izgled mijenja, mijenja se i izgled krajolika. Ona se čarolijom pretvara u staricu, a kraljevstvo u kojem živi – u poprište ratnih borbi. Možemo, dakle, još jednom naslutiti vezu između promjena kroz koje prolazi shōjo s promjenama koje se događaju čitavoj jednoj naciji.
Sofi, kako smo vidjeli, nije motivirana političkim ambicijama niti željom da nešto bitno promijeni u društvu. (Da jest, Disney sigurno ne bi bio glavni distributer filma za američko tržište.) Isto kao i u slučaju Chihiro, Sofi je na djelovanje potaknuta fatalnim ljubavnim susretom. Za Chihiro je to bio Haku, a za Sofi – Howl, čovjek koji vješto izbjegava regrutaciju na koju ga, kao moćnog čarobnjaka, zovu obje sukobljene strane. Miyazaki je tako sazrijevanje svojih junakinja neraskidivo povezao uz njihove ljubavne interese. Svaka od njih je, zapravo, komadić koji nedostaje u odrastanju dvojice muškaraca. Haku ne može doznati svoje pravo ime dok ga se Chihiro ne sjeti, kao što ni Howl ne može povratiti svoj identitet dok mu Sofi doslovno ne vrati srce. Osim toga, obojica doživljavaju tjelesnu transformaciju u nešto strano, životinjsko i prijeteće. Haku postaje zmaj koji reži, Howl ogromna crna ptica. Miyazaki od svojih junakinja traži da im razumijevanjem i ljubavlju vrate ljudski lik. Nedostatak koji sporedni muški likovi osjećaju postaje, dakle, glavnom motivacijom dviju protagonistkinja: tek kad rehabilitiraju svoje partnere i same će se uspjeti oporaviti. Ili, u kontekstu onoga o čemu piše Napier, tek kad shōjo pomogne japanskoj naciji da izađe iz puberteta i ona sama može napokon postati ženom.
Pokretni dvorac
Miyazakijevi filmovi nisu, na svu sreću, jednoznačni. Ni Haku ni Howl nisu tipične muške figure. Riječ je o androginim likovima koji, iako moćni, pokazuju veću slabost nego Chihiro i Sofi. Nakon uzbudljivog prvog druženja s Howlom, Sofi ima bliski susret s vješticom koja je iz osvete i ljubomore pretvori u staricu. Nakon prvobitnog šoka, Sofi se pribere i vrlo brzo navikne na promjenu. Howl, s druge strane, potpuno klone duhom nakon što si greškom kosu ofarba u riđe umjesto u plavo. Miyazaki, bez obzira na konzervativne vrijednosti koje propagira, ipak donekle redefinira rodne uloge i glavnu riječ daje ženama. Osim lika kralja koji se samo nakratko pojavljuje u Pokretnom dvorcu, sve su druge figure autoriteta starije žene, vještice.
Čini se da, uz prepoznatljivu animaciju i shōjo likove, popularnost Miyazakijevim animiranim filmovima daje i romantičarska ideja da su ljubavnici već unaprijed predodređeni jedno za drugo. Susret se desio u prošlosti, izvan našeg sjećanja, u prostorvremenu koji možemo pojmiti tek kad pređemo iz stvarnosti u bajkoviti prostor obilježen magijom prvog susreta ili magijom općenito. Dodamo li tome i Miyazakijevu pacifističku redateljsku viziju te općepoznatu japansku fascinaciju europskim kulturnim nasljeđem, dobit ćemo miks kojem ni hardcore feministkinje poput mene ne mogu odoljeti.
Bok! Samo napomena, Pokretni dvorac je nastao prema romanu Howlov putujući dvorac Diane Wynne Jones. Što se tiče radnje i karaktera likova, Miyazakijevo je samo Howlovo pretvaranje u crnu pticu i rat, sve ostalo vjerno prati roman. Inače, stvarno zgodan članak i bilo bi mi jako drago da se Muf još koji put uhvati tema kao što su animei, mange i otaku kultura.
Goto, ne brini – ovo je samo prvi tekst u nizu. 😉 Nisam, doduše, sigurna čega ću se točno sljedećeg dotaći. Izbor je velik! Što se romana tiče, mislim da je to dosta poznata stvar, pa mi se činilo da nije potrebno posebno na to skretati pažnju, ali dobro je što sad stoji u komentarima za one kojima je informacija promakla.
ja bi još spomenula da je još jedna specifičnost miyazakijeva opusa što njegovi muški i ženski likovi uopće ne funkcioniraju na principu – boy meets girl, and then they fall in love; on se više bavi tim prijateljstvom 🙂 i to je baš super kod njega- totalno odbija te zapadnjačke klišeje 🙂
Inače, baš me oduševilo što ste baš o Miyazakiju odlučile napisat članak ^^
Keep up the good work !!!
Za jednu ovakvu temu, nekako mi se izbor filmova koji si izabrala za analizu čini jako nespretan. Miyazaki je dosad (barem u zapadnoj kulturi) uvijek bio percipiran feminističkim autorom, a iz ova dva primjera koja si izabrala proizlazi suprotno; da ne spominjem kako gore nisi spomenula no to da je radnja Howla potpuno preuzeta iz knjige (ispravljeno u komentarima ali svejedno, nespominjanje daje krivi kontekst i navodi na krive zaključke).
U većini njegovih filmova su protagonisti ženski likovi, da, ali je žanr filmova uvijek prije fantasy/shonen nego shojo. One su akcijske, a ne ljubavne junakinje. U većini njegovih filmova čak ni nemaju ljubavne interese (ovdje je glavni izuzetak Mimi o Sumaseba, koji bi bio puno bolji primjer kako ženski protagonist svijesno sazrijeva upravo radi ljubavi, ali on je ionako i koncipiran kao film shojo žanra). One nisu tu kako bi putem odnosa s muškarcima sazrijevale, one sazrijevaju boreći se za opstanak svoje vrste(San), planeta(Nausicaa), grada (Laputa), boreći se da postanu mehaničarke (Fio), i za razliku od Sofi uvijek su zainteresirane i za politiku i za sve što ih okružuje. To je vjerojatno i jedan od razloga zašto su mi svi njegovi stariji filmovi draži od ovih novijih, jer imam dojam da je i u Chihiro no Kamikakushi i Howlu podilazio zapadnjačkoj publici s nama dobro poznatim konceptima (ako je već glavni junak u filmu ženski, mora imati ljubavni interes koji će ju definirati u njemu – nešto što u starijim filmovima uglavnom izostaje).
Ono što Miyazakija čini Miyazakijem osim njegove bajkovitosti i svepristutne magije su njegove idealističke poruke o očuvanju prirode, pacifizmu, odnosima između ljudi, dok oduvijek negativno gleda na pohlepu, sebičnost, neumjerenost (čak i bez zadiranja u konzumerizam), i ističe negativne poslijedice istih.
Možda je samo krivi izbor filmova za analizu u prvom članku, jer si rekla da ćeš još o njemu pisati – no svejedno iz ta dva filma vučeš zaključke kojima opisuješ njegov cijeli opus, što je u najmanju ruku zavaravajuće, da ne kažem krivo.
S veseljem čekam druge članke!
Dva filma koja sam spomenula, a koja se tebi ne sviđaju, vrhunci su Miyazakijevog opusa zato što podrivaju uvriježenu podjelu na shōnen i shōjo žanrove. „Pokretni dvorac“ i „Avanture male Chihiro“ popularni su ne zbog podilaženja “zapadu”, već zato što oslobađaju publiku obaveze da bude „muška“ ili „ženska“, „tinejdžerska“ ili „odrasla“. Japan voli svoju popularnu kulturu držati u ladicama, ali ideje časti, odricanja, prijateljske ljubavi, hrabrosti, nisu inherentno shōnen, nisu rezervirane za muškarce, već su univerzalne, rodno nedefinirane. Djevojčice također sanjare o avanturama. Dečki sanjare o ljubavi. Razlika je nasilno upisana. Zato sajtovi poput našeg postoje – da ukažu na tu činjenicu.
Dalje, ne moraš nabrajati što je sve još Miyazaki napravio. Gornji tekst nije zbir mog cjelokupnog znanja o Miyazakiju. To što sam spomenula samo dva ne znači da nisam pogledala i ostale njegove filmove.
I na kraju, nečiji izbor nije nespretan ili pogrešan samo zato što se s njime osobno ne slažeš. Imaju to na umu.
Sretno i čitaj me opet!
Nemoj me krivo shvatiti, svidjeli su mi se i Howl i Chihiro (možda su mi samo manje dragi od ostalih), samo mislim da je izbor ‘nespretan’ jer si izabrala dva atipična filma s atipičnim odnosima za uvodni članak o njegovim djelima – što bi moglo navesti čitatelje koji nisu toliko upoznati s njegovim radom da pomisle da je nekakav veliki romantik koji u svakom filmu ima centralni ljubavni odnos ili nešto što nije. Nabrajala sam samo suprotne primjere od ovih koje si izabrala, a ne sve ostale filmove.
A to što ne dopušta da njegovi filmovi budu shonen ili shojo žanra sam možda čak i spomenula gore, i to vrijedi za skoro sve njegove filmove, a ne samo ova ili ona dva. Eto, toliko. Čitamose 🙂
Ne bih se složila da su Pokretni dvorac i Avanture male Chihiro atipični filmovi za Miyazakija, naprotiv. Mislim da su sukus njegovog opusa i na kraju krajeva – ono po čemu je kao redatelj najpoznatiji. Bilo mi je logično u uvodnom tekstu o japanskoj popularnoj kulturi krenuti od onoga što je najpopularnije ne samo u Japanu, već i u svijetu.
Sorry kaj upadam ovako, ali ako si htjela od najpopularnijih, trebala si onda o Mononoke i Totoru pisati, ne?
ne.
asja, ne reagiraš ok na komentare.
istina
Ja volim Mononoke, najviše zbog vukova!!!