Ženske genitalije: tamni kontinent

Žensko tijelo i njegove funkcije često mogu biti izvorom najraznovrsnijih tragikomičnih situacija. Vjerujem kako se većina žena barem jednom našla u situaciji potrage za tamponima ili ulošcima u vrijeme kada su sve trgovine zatvorene, paničnog kupovanja tablete za dan poslije jer se, eto, dogodilo ili naručivanja kod ginekologa “preko reda” jer se događa nešto što se ne bi trebalo događati. Sve navedene i njima slične situacije uključuju onaj dio ženskog tijela koji općenito nazivamo spolnim organima. U svakodnevnoj imaginaciji i komunikaciji žensko tijelo, odnosno ženski spolni organi najčešće su pojmljeni kao komplicirana zagonetka, a govor o njima prožet je nelagodom. Iako na prvu može djelovati tako, takav status ne proizlazi iz njihovih “ekscesnih” funkcija zbog kojih su žene duboko svjesne “prirode”, odnosno svojih tijela; poput menstruacije i sposobnosti za trudnoću – drugo stanje, već korijene vuče od filozofskog poimanja ljudskog bića kao raspolovljenog, podijeljenog na dva dijela: um i tijelo.

Autorica knjige Volatile Bodies: Toward a Corporeal Feminism (Indiana University Press, 1994.) Elizabeth Grosz smatra kako podjela na um i tijelo nije neutralna dihotomija, već kako “razmišljanje u dihotomijama obavezno stvara hijerarhiju i postavlja dva suprotna termina tako da jedan postaje privilegirani termin, a drugi njegov potisnuti, podređeni, negativni pandan”. Tijelo se tako definira kao antipod uma, kao entitet kojem nedostaje usmjerenje razuma. Um je taj koji treba (za)vladati ekscesnim tijelom. Navedena binarna opozicija um/tijelo samo je jedna u nizu binarnih opozicija kroz koje smo naučeni/e promatrati svijet oko sebe. Prema Grosz, binarne su opozicije međusobno lako povezive i zamjenjive. U tom smislu autorica kao najznačajniju korelaciju vidi poistovjećivanje opozicije um/tijelo s opozicijom muško/žensko. Muškarac je tako poistovjećen s umom, kulturom i redom, a žena s tijelom, prirodom i neredom.

“Au Naturel”, Sarah Lucas, detalj

Međutim, ono što unosi pomutnju i sumnju u pretpostavljenu prevlast uma nad tijelom jest govor o seksualnosti. Kako tvrdi Deborah Lupton u knjizi Medicine as a Culture (Sage, 1994.) seksualnost je osjetljiva tema zato što “seksualno tijelo stalno podsjeća da ljudi imaju tijelo, da racionalnost i razum ponekad mogu biti nadvladani potrebama koje se naizgled temelje na hormonalnim, ‘animalnim’ imperativima, da ‘priroda’ može dominirati ‘civilizacijom'”. U svakodnevnoj imaginaciji i komunikaciji ova se tvrdnja pretvara u klišeizirane podjele na muškarce kojima je seks stalno na umu i koji jedva (ako ikako) mogu obuzdati svoj nagon za sijanjem sjemena te iracionalne žene kojima ne vlada toliko seksualna želja koliko reproduktivni imperativ te koje, za vrijeme PMS-a, nekontrolirano dave svoju okolinu, najčešće muškarce. U tom pogledu “animalnosti” i “dominacije tijela” nisu pošteđeni ni muškarci ni žene. Međutim, svakodnevno poimanje tijela i seksualnosti, pa makar oni ponekad i “dominirali” razumom, također je prožeto idejama o redu i jednostavnosti s jedne te neredu i zagonetnosti s druge strane.

Svakodnevno, popularno razumijevanje muškog tijela i seksualnosti veoma je jednostavno, linearno i zapravo racionalno: muškarcima je nasušno potreban seks, njihovo uzbuđenje pri pogledu na žene (naravno, lijepe žene) je instantno, a užitak u seksu je zagarantiran. S druge strane žensko tijelo i seksualnost zadaju glavobolje čitavom društvu. Iako govor o ženskim tjelesnim “stanjima” poput menstruacije i trudnoće te o seksualnosti prožima čitavu (popularnu) kulturu, taj se govor razlikuje od govora o muškom tijelu i seksualnosti. Žensko tijelo, biologija, najčešće je shvaćeno kao zagonetka, entitet koji je zbog svojih mogućih funkcija (menstruacija, drugo stanje) čvrsto povezan s prirodom. Iz toga proizlazi da je žensko tijelo, u seksualnom smislu, jednako zagonetno. Govor o ženskom tijelu i seksualnosti odražava tu zbunjenost i stoga proizvodi stalno nove odgovore na “vječna” (nedokučiva) pitanja: postoji li G točka/locirali smo G točku; postoji li vaginalni orgazam/kako doživjeti vaginalni orgazam; što žene žele/konačno znamo što žene žele i sl.

“Underneath”, Sami Cronk. Izvor: samicronk.com/Underneath

Opetovano postavljanje pitanja o ženskom tijelu i seksualnosti odražava i reproducira poimanje žene (ženskog tijela, žene kao tijela) kao enigme, kao nerazjašnjive zagonetke. Zbrka oko žene – tijela, oko enigme, manifestira se na i na razini svakodnevnog govora o anatomiji. Za razliku od dosta jednoznačnog i jednostavnog imenovanja muškog spolnog organa: penis/kurac, u svakodnevnom imenovanju ženskih spolnih organa vlada neopisiva zbrka. Uobičajeni pandan penisu ili kurcu je vagina ili pička. Dok je s jedne strane otprilike jasno o čemu govorimo kada kažemo penis/kurac (muški spolni ud), s druge strane nije ni približno toliko jasno na što se točno odnosi vagina/pička. Iako je naziv “vagina” najčešće upotrebljavan u formalnoj komunikaciji (ginekološka ordinacija), kao “pristojna” zamjena za “pičku”, te dvije riječi se, anatomski gledano, odnose na različite dijelove ženskog tijela. Vagina (rodnica) je naziv kanala koji se proteže od cerviksa do vaginalnog otvora, a može služiti za prolaz menstrualne krvi, rađanje, ulazak penisa/kurca te masturbaciju (ne služi za mokrenje!). Ako pod riječju “pička” mislimo na vanjski, vidljivi dio spolnih organa (genitalije), onda bi njezin anatomski propisni pandan bio vulva (stidnica). Zbrka oko toga što-je-što među ženskim nogama nije rezervirana za neke “neobrazovane” pojedince/ke koji/e nisu pazili/le na satovima biologije, već je njome prožeta i (popularna) kultura. Tako umjetnički projekt The Great Wall of Vagina, meni osobno vrlo drag, nastoji pozitivno utjecati na žensku percepciju vlastitih genitalija dok pogrešno vulvu naziva vaginom, a u Seksu i gradu, poslovično dosljedna i informirana Samantha, za fotografiju vlastite vulve komentira “It’s just a vagina!”.

Osim terminološke zbrke koja odražava poimanje žene (ženskog tijela, žene-tijela) kao nesređene prirode, enigme nerazumljive muškarcima, ali i ženama, u svakodnevnom govoru o ženskim spolnim organima najčešće je prisutna i velika nelagoda. Pogotovo ako govorimo o vulvi. Ako terminološku zbrku pripišemo percepciji ženskog tijela kao enigme, uzroke nelagode u govoru o vulvi po mom mišljenju valja tražiti u poimanju ženskog tijela kao seksualnog tijela. Unatoč brojnim i maštovitim nazivima koji nam stoje na raspolaganju za imenovanje vulve, tog dijela ženskog tijela, nelagoda pri njihovom izgovaranju gotovo je opipljiva.

sitting-woman-with-legs-drawn-up-800x510

Egon Schiele

Vagina, čuča, mačkica, breskvica, gospođica, pička, dagnjica, pizda… Vjerojatno bi svaki/a od nas mogao/la upotpuniti ovaj niz novim i maštovitim nazivima za taj dio ženskog tijela. Bilo da se radi o “privatnom” jeziku koji osobe osmišljavaju za lakšu seksualnu navigaciju vlastitim i/ili tuđim tijelom ili o “javnom” jeziku svakodnevne, neformalne komunikacije, vulva je imenovana na najrazličitije načine, jezikom posuđenim iz gotovo svih oblasti – od biologije do kulinarstva. Međutim, pri “javnom” imenovanju, određena nelagoda i spuštanje glasa najčešće prate izgovaranje odabranog imena, bilo ono metaforičko ili doslovno. Prije nekoliko godina odlučila sam, barem u neformalnoj komunikaciji, dakle izvan ginekološke ordinacije, vulvu zvati “pička”. Unatoč svijesti o vulgarnim konotacijama koje taj naziv, i kod mene i kod sugovornika/ca pobuđuje, nisam pronašla niti jedan drugi naziv koji mi se činio prikladnim. Od tada sam, s (lažnim) samopouzdanjem i (glumljenim) nedostatkom nelagode, glasno i jasno koristila riječ “pička” u svakom razgovoru o tom dijelu tijela. Generalno gledano, u tijeku ženskih razgovora izgovaranje naziva tog dijela tijela najčešće je popraćeno spuštanjem glasa. Spuštanje glasa, na individualnoj razini, može imati najrazličitija značenja: može označavati potrebu one koja govori da naglasi određene bitne dijelove govora (koliko god paradoksalno ova tvrdnja zvučala, vlastita iskustva pokazala su mi da to, nažalost, nije toliko neuobičajeno), a može označavati i nelagodu one koja govori, potrebu da sakrije ono što govori od znatiželjnih ušiju. Iako nikada nisam pitala svoje sugovornice o razlozima spuštanja glasa, mislim da je nelagoda, barem kada se radi o imenovanju tog dijela tijela, razlog spuštanju glasa. Jednostavno, ako razgovaramo, nasamo ili u kafiću, o ginekološkim problemima ili o specifičnim seksualnim doživljajima, mislim da je i bez spuštanja glasa jasno koji je dio tijela predmet razgovora.

“Jasno je koji dio tijela je predmet razgovora” dovodi do druge situacije koja je, prema mom vlastitom iskustvu, češća od “prigušenog” izgovaranja imena čuča/breskvica/vagina… To je situacija neimenovanja tog dijela tijela, govor tijekom kojeg objekt govora nije imenovan. U tekstu Surfing the Crimson Wave: Narativ(i) menstruacije, Barbara Pleić Tomić piše: “Sama riječ menstruacija (pa čak i mjesečnica) vrlo je rijetko prisutna u razgovoru s prijateljicama; umjesto toga, poseže se za, generalno gledano, tajanstvenim frazama manjka i odsutnosti, koje usprkos kopreni nevidljivosti nose lako prepoznatljivo i dobro poznato značenje za ženske subjekte koji se njima koriste. Dobila sam, Imam – odsutnost objekta nimalo ne utječe na kako lingvističko, tako i psihološko i emocionalno razumijevanje sugovornica…” U ovom slučaju neimenovanje, odsutnost imena, rezultira čestom upotrebom prostornih metafora poput tamo dolje, dolje ili naprosto – tamo. Unatoč odsutnosti imenovanja objekta govora, odnosno aludiranjem na objekt upotrebom prostornih metafora (za razliku od kulinarskih ili zooloških), nelagoda i spušteni ton najčešće su i dalje prisutni.

granta

Michael Salu za časopis Granta, br. 110: Sex

U knjizi Differences that Matter: Feminist Theory and Postmodernism (Cambridge University Press, 2004.) Sara Ahmed, zagovarajući potrebu za kontekstualizacijom, tvrdi kako je tekst “uronjen u šire odnose moći koji su iskazani odnosom između subjekta i objekta diskurzivne formacije”. Ako govor promatramo kao tekst, onda možemo govoriti o odnosu subjekata, u ovom slučaju žena, i objekta, u ovom slučaju određenog dijela tijela, u njihovom govoru. Iako se u ovom slučaju radi o neslužbenoj upotrebi jezika, najčešće razgovoru među prijateljicama, odnos spram objekta govora i dalje je, unatoč neformalnom, opuštenom okruženju, prožet tenzijom i nelagodom. Na prvi pogled situacija djeluje paradoksalno: ako se radi o meni, o mojem, ženskom tijelu, onda sam ja, žena, prvi subjekt i autoritet koji bi o tom tijelu mogao i trebao, slobodno i bez nelagode, govoriti – počevši od imenovanja njegovih dijelova. Međutim, izgleda kako u ovom slučaju pička/breskvica/vagina/tamo dolje i sl., dakle objekt govora, figurira kao generator nelagode koja otežava ili potpuno onemogućava postavljanje subjekta na poziciju moći spram objekta. Spušten glas i/ili metaforičko imenovanje ukazuju na duboko problematičan odnos spram objekta govora, perpetuirajući osjećaje srama, čak i opasnosti (Ona-čije-ime-ne-smije-biti-izgovoreno). Naravno, gospođica/vagina/dagnjica i sl. nisu “po samoj svojoj prirodi” entiteti koji “prirodno” proizvode osjećaje nelagode i/ili opasnosti – ti osjećaji određeni su njihovim povezivanjem uz seksualnost, žensku seksualnost i užitak koji ne mora biti određen reprodukcijom, neuralgičnu točku patrijarhalnog društva. Zbrka oko toga što-je-što među ženskim nogama te što žene žele dodatno je pojačana kontradiktornim društvenim “uputama” koje se odnose na to što bi žene trebale željeti i kako bi (ako ikako) svoje želje trebale ostvariti. Žensko tijelo kao vlastito, seksualno tijelo istovremeno je poželjno i nepoželjno; tijelo kao seksual(izira)no i dostupno vs. tijelo kao (a)seksual(izira)no i nedostupno; ženski um koji raspolaže tijelom-prirodom vs. um (muškarac) koji raspolaže prirodom (ženama). Nelagodu možemo promatrati kao nemogućnost pojedinke da se postavi na “ispravnu” poziciju: da želi i sa svojim tijelom radi ono što bi “trebala” željeti i raditi. Kontradiktorne “upute” o tome što bi žensko seksualno tijelo trebalo željeti i raditi pojedinki onemogućava postavljanje na “ispravnu” poziciju – svaka “poželjna” pozicija ima svoj jednako “poželjni” antipod i stoga je svaka pozicija nelagodna.

Moja želja da govorim i pišem o pički izbija upravo iz te nelagode; daleko od toga da time što dio svojeg i tuđih tijela glasno, s dobro skrivenom nelagodom, nazivam “pičkom”, zauzimam neku “prosvjetljeniju” ili “slobodniju” poziciju od žena koje koriste druge nazive. Nadam se da pisanje i govor o tome, unatoč nelagodi, može imati i neki “terapijski” učinak. Koliko god nelagodno bilo, možda dio rješenja te nelagode leži u tome da o njoj počnem(o) govoriti.

 

 

Komentari
  1. nienna
    • Modesty
  2. Modesty
  3. aleksandra velika
Tjeskoba ženskog autorstva
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Logan, Wolverine i ljepota muža
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Mufov Girls tribute!
Muf chata o Girls (S06 E10 FINALE)!
Mit o nasilju
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Logan, Wolverine i ljepota muža
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva