Što sam o tekstualnosti naučila od Lene Dunham

lena10

Prvi sam put čula za Lenu Dunham početkom 2011. kada sam u feminističkom časopisu Bust pročitala izjavu Natalie Portman prenesenu iz Voguea u kojoj je preporučivala Tiny Furniture kao primjer filma u kojem je žena u donjem rublju predstavljena kao subjekt, a ne objekt. Nešto me u toj izjavi zainteresiralo te sam sljedećih mjeseci pokušavala doći do filma, no uspjela sam ga pogledati tek krajem godine kada se na američkim feminističkim sajtovima već naveliko najavljivala serija koju je Dunham trebala raditi za HBO. Filmom nisam bila odmah potpuno oduševljena, zbunio me, začudio i uzdrmao, ali me ostavio s dojmom da se radi o nečemu novom i jako važnom, premda još nisam mogla reći zašto. Girls sam dočekala nestrpljivo i s velikim očekivanjima, a iako je serija po mnogo toga jako podsjećala na Tiny Furniture, ponovno mi je trebalo vremena da savladam začudnost i novost te estetike, osobito u televizijskom kontekstu. Takav su začudni dojam, kada nisam bila sigurna o čemu se tu točno radi, na mene, primjerice, ostavili britanski The Office i Curb Your Enthusiasm početkom 2000-ih. Tada nisam znala što bih s njima te je trebalo proći nekoliko godina da uvidim kako je riječ o remek-djelima koja su zauvijek promijenila žanr humoristične serije.

Nije mi trebalo toliko vremena da shvatim važnost Girls i postanem opsjednuta serijom, to se dogodilo negdje oko 4. epizode 1. sezone. Sada sam bila “prekaljena” gledateljica televizijskih serija te sam se ponešto izvježbala u njihovoj procjeni, kao i u razlikovanju serija koje volim jer mi se sviđaju zbog raznih osobnih, pomalo iracionalnih razloga i serija za koje vjerujem da su posebno kvalitetne jer na razne načine pomiču granice tog medija. Ne moram posebno naglasiti da su za mene Girls i jedno i drugo (usp. moj prvi tekst o seriji). Uz to, serija je na nov i izazovan način ispunila televizijski prostor koji je zjapio prazan praktički od završetka Seksa i grada, te je početkom 2012. zajedno sa serijama poput Two Broke Girls, New Girl ili The Mindy Project pokušala dati odgovor na pitanje što to znači biti mlada žena danas. Sam naslov serije, međutim, shvaćen je kao pretenzija na univerzalnost te su brojne kritičarke i gledateljice, suočene s prikazom iskustava jedne vrlo uske i po mnogo čemu privilegirane skupine djevojaka, reagirale razočarano i bijesno.

U svojoj kritici serije Roxane Gay tako opisuje razumljivu želju da svoja iskustva vidimo reprezentirana na televiziji i filmu, u isto vrijeme opisujući položaj u kojem se našla serija Girls, kao i druga umjetnička djela koja predstavljaju nove i važne glasove, kao nemoguć jer od nje očekujemo da bude sve za svaku od nas. Gay također iznosi dva argumenta koji su danas opće mjesto svake upućene rasprave o seriji. Prvi je da su se Girls našle na meti tako žestokih kritika – za razliku od brojnih drugih serija koje ne samo da ne nude raznolike rasne reprezentacije, već i žene prikazuju na stereotipne načine – upravo zato što predstavljaju nešto novo, barem mali pomak u reprezentaciji žena, a takve su serije još uvijek iznimna pojava. Drugi je da je djevojaštvo nemoguće reprezentirati u cijelosti jer je posrijedi preširoko i preindividualno iskustvo, no da baš zato televizijske kuće poput HBO-a trebaju preuzeti odgovornost prikazivanja tog i brojnih drugih iskustava na što raznolikije načine.

lena6

Tiny Furniture

Dunham je na kritike odgovarala promišljeno i angažirano, više puta izjavivši da se rješenje nalazi u većem broju autora i autorica druge boje kože, ispričavajući se što je poslušala savjet koji američki pisci i predavači kreativnog pisanja neprestano ponavljaju – “write what you know”. Dunhamino “pisanje o sebi” ponovno se našlo u fokusu rasprave kada je prije manje od mjesec dana izašla njezina knjiga autobiografskih eseja naslovljena Not That Kind of Girl. A Young Woman Tells You What She’s “Learned”. Očekivano, knjiga mi se svidjela – brutalna je i duhovita poput serije, no mnogo više dirljiva – ali nije na mene ostavila onaj dojam začudnosti kao Tiny Furniture i Girls, već je prije djelovala kao povratak kući. Umjesto neizvjesnosti pred nepoznatim sada je posrijedi bio užitak u novom tekstu autorice čiji opus dobro poznajem i s kojim sam srasla. Dakako, postoje bitne razlike između knjige te serije i filma, no moglo bi se reći da se različitim sredstvima bave istim kompleksom problema, te da knjiga na prikladan način zaokružuje autoričin dosadašnji opus, kao svojevrstan companion volume uz Girls i Tiny Furniture.

Nije ni čudo, onda, što su knjizi upućene slične kritike kao i seriji, ovog puta s većim naglaskom na privilegij i opsjednutost sobom, dok kriterij “autentične” reprezentacije sada nije toliko u vezi s pitanjem rasne raznolikosti koliko s reprezentacijom samog autobiografskog subjekta, Lene Dunham. Kritike knjizi zamjeraju da pruža samo djelomičnu sliku svoje autorice te da joj cilj nije istina, već “društvena korisnost” (NPR), da odgovara na pitanja koja nismo postavili, a ne odgovara na pitanja koja jesmo (Slate), da se na kraju ne saznaje ništa o njezinoj obitelji, da je autorica previše preokupirana sama sobom te da otkriva preintimne stvari (“There’s sexual honesty, and then there’s just sticking your head up your vagina”, piše Guardian), pa sve do toga da Lena Dunham nije stvarna, nije iskrena, ili da ni sama više ne zna tko je u trenucima u kojima je nitko ne promatra (New Republic).

Te su zamjerke veoma tipične za suvremenu, pretežno američku književnu (i drugu) kritiku koja je stalno u grozničavoj potrazi za istinom, iskrenošću i autentičnošću, ali u isto vrijeme zgroženo bježi od “pretjeranih” izljeva emocija ili dijeljenja “previše” informacija. Ako su u fikcionalnoj Hanni Horvath tražili Lenu Dunham, sada su sigurni da je mogu i/ili trebaju pronaći iza autobiografskog subjekta u ovoj zbirci eseja. Istodobno je pronalaze i previše i nedovoljno, traže još informacija – o roditeljima, o sestri, o Jacku – nezadovoljni što je odlučila zaštiti ljude koje voli, a zgražaju se nad time koliko je puta upotrijebila riječ “vagina”, nazivajući – poput Hadley Freeman – njezin tip pisanja “clit lit”, kao da nam treba još jedan pejorativni naziv za tekstove koje pišu žene.

lena2

Girls

No Dunham u knjizi, kao što je ranije učinila u svom prvom filmu Creative Nonfiction, kombinirajući autobiografske elemente s fikcionalnim, čitateljima nudi lekciju iz funkcioniranja tekstualnosti tako što se otvoreno predstavlja kao “nepouzdana pripovjedačica”: priznaje da dodaje izmišljene detalje gotovo svakoj priči koju priča o svojoj majci, njezina sestra tvrdi da je njihova zajednička sjećanja fabricirala kako bi impresionirala gomilu, a kasnije u knjizi otkriva da sjećanja koja ima iz ljetnog kampa imaju izvor u majčinim sjećanjima iz djetinjstva. Dunham se poigrava izvedbom vlastitog identiteta, štoviše, riječ je o dominantnom obilježju njezina dosadašnjeg rada. Svi “likovi” koje je utjelovila, fikcionalni i nefikcionalni, neka su varijanta nje same. Tako u brojnim intervjuima za Hannu kaže da je djelomično nastala kao njezina ranija verzija, no razvojni su im se putevi u međuvremenu razišli. Teorije autobiografije kazuju nam da, bez obzira na načelnu nefikcionalnost, autobiografija nema neku vrstu povlaštenog pristupa jastvu, već je diskurzivna praksa kao i sve druge. Čak i kada “previše” ispovijedamo, kako je napisala Kate Zambreno na svom sada ugašenom blogu, ne ispovijedamo sve; “oversharing” također je igranje uloge, pretvaranje sebe u lik. Ni autobiografija nije izravan put do stvarne Lene Dunham niti bi nas se ona trebala ticati.

Dunham u knjizi piše kako je na faksu zamišljala svoje buduće prijateljice, “neobične žene čije su ambicije velike poput njihovih prošlih transgresija” i “koje baš nikad ne kažu ‘previše informacija’ kada spomeneš seksualni san koji si imala o svom ocu.” Na tom tragu, u intervjuima često naglašava da joj se čini kako je fraza “too much information” (TMI) rodno određena. Autore se mnogo rjeđe proziva zbog TMI-a od autorica, kao što je “navel-gazing” optužba koju će prije čuti mlade djevojke nego etablirani umjetnici poput Seinfelda, Davida ili Gervaisa. Zanimljivo mi je bilo u više kritika pročitati kako je desetak stranica koje u knjizi zauzima popis hrane koju je Dunham pojela dok je pokušavala držati dijetu suvišan, primjer loše odrađenog uredničkog posla ili upravo dokaz pretjerane opsjednutosti samom sobom. Meni je pak to jedan od najdražih dijelova u knjizi: dobivamo uvid u odnos koji pripovjedačica ima prema hrani (pa i prema svom tijelu), bolno nesiguran i “nezdrav”, prilično patološki, te obilježen nepotpunim znanjem (pogrešne procjene kalorija). Popis je prepun stavki koje bilježe samo jedan griz neke namirnice (vjerojatno iz tuđeg obroka), zapisa u kojima samu sebe uvjerava da joj dobro ide, a završava danom u kojem je prema vlastitoj procjeni konzumirala 4,225 kalorija: “I went totally nuts and ate all the things.” To opsesivno bilježenje svakog zalogaja veoma je daleko od, na primjer, procjene dnevnog unosa kalorija na početku svakog zapisa u Dnevniku Bridget Jones, te uvjerljivo svjedoči o pitanju politike tijela, toliko važnom za suvremeni feminizam.

Tko to određuje što je previše informacija? Kada točno prestajemo biti znatiželjni, a postaje nam neugodno? Koliko se daleko može ići? Koliko daleko smije ići mlada žena? Čak i Roxane Gay u spomenutom eseju o Girls kaže da je Adam u 1. sezoni pretjerano negativno prikazan, jer “shvatili bismo poantu i da je upola manji kreten”. Shvatili bismo, da, ali što bi onda tu bilo novo i izazovno, dosad neviđeno na televiziji? Takvi detalji Girls čine onim što jesu, sviđalo se to nekome ili ne: kada nam postane neugodno, baš tada treba ići još dalje.

lenalamby

Ask Lena

Jedna je stvar kada se lik optužuje da je opsjednut/a sam/a sobom, a sasvim druga kada se ta karakteristika pripisuje tekstu. Nastupajući protiv predrasuda koje tvrde da je žensko pisanje loše ili neumjetničko ako je osobno, intimno i bijesno, Dodie Bellamy izložila je svoj Barf Manifesto, Eileen Myles objavila tekst Everyday Barf, a Kate Zambreno Toilet Bowl. Some Notes on Why I Write. Na tom je tragu nastala i studija Heroines Kate Zambreno koja se također može čitati kao manifest novog “femininog” pisanja. Premda Dunhamini eseji formalno ne odgovaraju takvom tipu “nestrukturiranog”, gotovo automatskog pisanja, također ih se kritizira za “oversharing”. Zambreno u Heroines detaljno iscrtava život i djelo brojnih dvadesetostoljetnih spisateljica te njihovu književnopovijesnu recepciju uspoređuje s onom njihovih muževa ili kolega. Zaključci su porazni: dok se njemu dopuštalo da se služi svojom i njezinom autobiografijom u literarne svrhe, njoj nije, dok su njegovi problemi smatrani filozofskim i egzistencijalnim, njezini su proglašeni patološkim, dok su njegova djela predstavljala muke čovječanstva, njezinim se djelima oduzimala sva političnost i univerzalnost. Razočaravajuće je da danas Hadley Freeman Dunhaminu knjigu čita kao tvrdnju da je “jedina stvarno zanimljiva stvar o ženi njezin najintimniji osobni život”, dok se Helen Lewis žali da knjiga nije politična jer se u njoj nijednom ne spominje pobačaj.

Kao da im još uvijek izmiče ideja o političnosti osobnog, ali još više, o političnosti pisanja o osobnom. Kako je napisala Emily Gould braneći Marie Calloway od kritičara: “The distinction that this moron is eliding is the distinction between construing having someone come on your face as ‘an act of empowerment’ and construing writing about it as one. Which of course is the crux of everything.” Dunham također posebno naglašava transformativni potencijal svog kreativnog rada. U poglavlju o gubitku nevinosti objašnjava kako ju je samo iskustvo manje promijenilo od iskustva snimanja scene bazirane na tom iskustvu tijekom rada na filmu Creative Nonfiction: “Like that was just sex, but this was work”. U tom smislu, jedna mi je od najdražih karakteristika Hannina lika u Girls njezina posvećenost poslu. Da, ponekad ga izbjegava, ne radi stvari kako i kada bi trebala, zbog njega je često odvratna prema prijateljicama i dečku, no pisanje joj je stvarno bitno. Njezin se život ne vrti isključivo oko toga da pronađe idealnog muškarca, već ima “other concerns”, kako kaže. Zadnja scena 3. sezone u kojoj grli potvrdu da je primljena na Iowa Writers’ Workshop smiješeći se sama sebi pokazuje njezinu ambiciju istodobno nas pozivajući da stanemo na njezinu stranu.

Ipak, Hannah nam je uvijek pokazana u trenutku, usred neke nove pogreške ili – uvijek privremene – male pobjede, te su gledatelji ti koji je trebaju promatrati s distancom, procjenjujući njezine postupke. U tome je i ključna razlika između Girls i Not That Kind of Girl. Knjiga je napisana u prvom licu koje nam nudi perspektivu koju serija ne može pružiti. Prvo je lice ovdje rascijepljeno između sadašnjosti i prošlosti pripovjedačice pri čemu sadašnje ja promatra prošlo ja onako kao što mi gledamo Hannu u Girls: sadašnja Lena više nikada ne može biti ono što je nekad bila, svoje prošlo ja može samo promatrati sa simpatijom, razumijevanjem te mješavinom divljenja i čuđenja. Lena više nije “djevojka”, kako sama piše, više joj ne trebaju poniženja i loš seks s dečkima koji su odvratni prema njoj da bi dokazala kako je progresivna i edgy. Ipak, u podnaslovu je knjige glagol naučiti stavila među navodne znakove, svjesna da su posrijedi tek prve lekcije odraslosti – i ovdje pažljiva i promišljena kao u svemu što radi. Bez obzira na to što skoro nitko od njezinih čitatelj(ic)a ne dijeli njezino privilegirano njujorško djetinjstvo i djevojaštvo u obitelji neoavangardnih umjetnika, taj rascijepljeni pogled na svoje prošlo ja, koji je ovdje tako nemilosrdan i precizan, gotovo je svima poznata posljedica sazrijevanja i mjesto na kojem možemo tražiti univerzalnost njezine knjige.

Komentari
  1. Ena
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva