Riot Grrrl: djevojke su revolucionarna snaga

Moj prvi susret s pokretom riot grrrl dogodio se u jeku liberalizacije ovdašnjeg medijskog tržišta početkom 1990-ih, s prvim satelitskim antenama i tada još uvijek nekodiranim programom američkog MTV-a. Naravno, uzevši u obzir dominantnu reprezentaciju pokreta u komercijalnim medijima i općenitu prisutnost relevantnih informacija u njima te vlastitu mladost i neiskustvo, moja interpretacija bila je jednostavna – radi se o tek još jednom žanrovskom odjeku koji je na žustrom valu uspjeha alternativnog rocka isplivao na šarene obale MTV-a, čije su glavne akterice neke, očito, prilično ljute djevojke.

stickers

Izvor: sweetheartredux.blogspot.hr

Kako bi samom sebi postavio pitanje tko su te mlade žene i zašto su toliko ljute, moralo je proći još neko vrijeme. U ranoj adolescenciji Nirvana, Pixies i Sonic Youth funkcionirali su kao nedodirljivo trojstvo mog intimnog muzičkog univerzuma u kojem je oznaka alternativan definirala stilsku odrednicu drugačijeg, onog koji odstupa od masovnog ukusa. Bio sam svjestan i činjenice da u dvije od te tri grupe svojom autorskom perspektivom sudjeluju žene, a da je u središtu treće hipersenzibilan muškarac kojeg nije bilo strah reći: “ako bilo tko od vas… mrzi homoseksualce, ljude druge boje kože ili žene, molim vas – ostavite nas na jebenom miru”1.

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, priključio sam se grupi prijatelja koji su već imali prilično dobro organiziran muzički kolektiv, ali ono što me zapanjilo bila je razina demokratičnosti koja je u njemu vladala. Ne bi se moglo reći da smo svi imali jednaku razinu kreativne odgovornosti, ali od nas šestero, četiri momka i dvije djevojke, svatko je imao dovoljno kreativnog prostora u kojem se mogao izraziti i intervenirati u konačni sonični, vizualni pa čak i tekstualni identitet grupe. Isticanje jednog člana kao centralne figure grupe ili bilo kakva profesionalizacija djelovalo je kao kršenje svega u što vjerujemo. U takvoj raspodjeli uloga nije bilo nikakve teorijske pozadine, već je na djelu bila isključivo osobna interpretacija ideja koje su kroz svoje stavove, stihove i nastupe proklamirali naši heroji. Želim vjerovati da su ovdje djelovali principi o kojima Mavis Bayton piše u tekstu “Feminist Musical Practice: Problems and Contradictions”: “Feministkinje su entuzijastično i optimistično zagovarale alternativne vrijednosti: kolektivizam i suradnju umjesto nadmetačkog individualizma; participativnu demokraciju i jednakost umjesto hijerarhije”2.

pticekojedijeletekst

Sredinom 1970-ih punk je estetikom amaterizma i DIY-etikom zaobišao tržišna pravila te djevojkama omogućio pristup u područje koje im je tradicionalno bilo zatvoreno.  Komercijalna glazbena industrija od svojih je početaka žene pozicionirala gotovo isključivo kao konzumentice, kao obožavateljice koje skupljaju memorabiliju i u mraku djevojačke sobe zamišljaju susret s idolom čija je zavodljiva aura amplificirana rubrikama o pop-zvijezdama u tinejdžerskim časopisima, no sada su, u kontekstu alternativne kulture, mogle sudjelovati i u proizvodnom procesu. No, nije prošlo mnogo, a stvari su se ponovno počele mijenjati u drugom smjeru. Radikalizacijom u zvuku i u političkom naboju razne su se punk scene, a napose ona koja je u SAD-u etiketirana kao hardcore, vrlo brzo našle u vrtlogu mizoginije i seksizma, a djevojke su imale sve manje i manje razloga za djelovanje u takvim zajednicama. Prema riječima Cynthije Connolly: “Izvrsno sam se zabavljala, barem neko vrijeme. No, kada je ‘moshing’ postao ekstremno nasilan i maskulin, u tome više nije bilo ničega smiješnog. Mrzila sam odlaziti na koncerte kada je sve postalo tako nasilno i umobolno. Kako su stvari sve više i više išle prema hardcoreu, tako sam i ja bila sve nezainteresiranija.  Do 1983. godine bila sam sto posto nezainteresirana. Većina žena koje poznajem su odustale”3. Jednako tako interesantno svjedočanstvo iznijela je i Madigan Shive u dokumentarnom filmu Don’t Need You – The Herstory of Riot Grrrl: “Djevojke bi stajale u kutu i držale jakne, a dečki bez majica bi svirali hardcore muziku. Sjećam se da sam bila tamo i razmišljala kako mi se muzika baš i ne sviđa, ali mi se sviđa energija i sve ostalo što se događa. Onda sam pogledala oko sebe, počela se pitati zašto sve ove djevojke drže jakne, i načula razgovor druge osobe koja je rekla – to su držači za kapute”4.

tumblr_mv1vdz4SI01r2kmxao1_500U svim studijama koje se bave historijskom retrospekcijom pokreta riot grrrl 1991. uvijek se uzima kao nulta godina i to iz nekoliko razloga. Djevojke i momci iz grupa Bikini Kill i Bratmobile – Kathleen Hanna, Tobi Vail, Kathi Wilcox i Billy Karren, odnosno Molly Neuman, Erin Smith i Allison Wolfe – ljeto te godine odlučili su provesti u Washingtonu, gradu s jednom od živopisnijih punk scena uopće i tamo se povezali s nekima od njenih prominentnijih aktera, prvenstveno s Ianom MacKayem, Sharon Cheslow i Jenny Toomey.

Cheslow je kao aktivna glazbenica djelovala još od ranih 1980-ih, no njena uloga u Chalk Circleu, prvom vošingtonskom punk bendu u kojem su svirale isključivo žene, kao i činjenica da je jedna od prvih žena koje su javno progovorile o seksizmu na alternativnoj glazbenoj sceni, smjestila ju je u samo središte zbivanja. Toomey je, pak, uz rad s bendovima kao što su Geek i Tsunami i vođenje izdavačke kuće Simple Machines, volontirala u aktivističkoj organizaciji Positive Force u sklopu koje je redovito vodila grupe za podršku mladim ženama. Isti je taj prostor ponudila i riot grrrl djevojakama za njihove tjedne sastanke: “Kao i grupe za podizanje svijesti koje su inicirale feministkinje kasnih 1960-ih, ovi su riot grrrl sastanci omogućavali mladim ženama da istražuju vlastita iskustva sa seksizmom, mizoginijom i homoseksualnošću, iskustva koja su često bila tabu-tema u miješanom muško-ženskom društvu, a posebno u klubovima u koje su izlazile, gdje su većinu činili heteroseksualni muški pankeri. Doista, velik broj prisutnih djevojaka na tim su sastancima prvi puta u vezu dovele svoja osobna iskustva s većim sistemskim problemima, kao što su patrijarhat i heterocentrizam. Pomažući u stvaranju zajednice izgrađene na ženskoj solidarnosti, riot grrrl sastanci predstavljali su žestoko odbijanje prevladavajućeg društveno poticanog djevojačkog suparništva”5.

Izvor: the-youthquake.com

Isprva se na tim sastancima raspravljalo tek o bendovima i glazbi općenito, a potom i o ozbiljnijim temama – nasilju nad ženama, silovanju, poremećajima u prehrani, rasizmu itd. Od starijih fanzina koje su Vail, Neuman, Wolfe i Hanna radile, poput Girl Germs, I Amy Carter i Jigsaw, nastali su novi i to oni koji se smatraju ključnima za pokret – Bikini Kill i Girl Riot. Ovom potonjem su Wolfe i Neuman ubrzo promijenile ime u Riot Grrrl, a kako je “komercijalni tisak upotrijebio ime fanzina kao naziv za taj novi feministički punk pokret, […] mlade žene koje su se smatrale dijelom te zajednice ubrzo su ime prisvojile kao svoje”6. Riot grrrl fanzini iznikli su kao potreba za kritikom dominantne konstrukcije djevojaštva reprezentirane u komercijalnim medijima, koji djevojke u suodnos dovode tek kao konkurentice, a kao sudionike u pop-kulturnoj mašineriji tek kao konzumentice. Dakle, grrrl-fanzini ili, recentnije, gURL fanzini funkcioniraju kao ono što  Anita Harris zove “točkama otpora”7, a njihovo je djelovanje utoliko snažnije ako u obzir uzmemo da u njihovoj proizvodnji sudjeluju djevojke s limitiranim sredstvima i pristupom tehnologiji. Time i implicitno i eksplicitno odašilju poruku prema kojoj svatko može u vlastite ruke uzeti sredstva proizvodnje i stvarati svoja vlastita značenja ili kako kaže Lailah Hanit Bragin: “Vjerujem u moć jedne osobe, marker i komad ljepljive vrpce”.

Ime prve kasete benda Bikini Kill koja je bila izdana u vlastitoj nakladi, Revolution Girl Style Now!, postala je i egida i ratni poklič pokreta. Još se jedan događaj smatra pokretačkim u povijesti pokreta – prva večer konvencije International Pop Underground koja se održala u kolovozu 1991. godine, u Olympiji, na američkom sjeverozapadu. Te su večeri, službeno nazvanoj “Love Rock Revolution Girl Style Now”, nastupili Bikini Kill, Bratmobile, Heavens to Betsy, Kreviss, Tiger Trap, 7 Year Bitch, Mecca Normal i Spinane i to je, čini se, promijenilo sve. Kako kaže Kearney: “Kolektivni i isključivo ženski nastup ovih bendova, kao i njihova jaka veza s punkom i feminizmom, motivirala ih je da svoju glazbu shvate kao politički medij koji će im omogućiti kritiku seksizma unutar punk zajednice i društva u cjelini, a u isto vrijeme i poticati djevojke da prerežu spone koje ih vežu s patrijarhalnim oblicima ženskosti”.

Zahvaljujući časopisu Sassy, u kojem je stažirala Erin Smith, gitaristkinja grupe Bratmobile i urednica fanzina Teenage Gang Debs, i koji je o riot grrrlu pisao s iskrenom podrškom i neskrivenim obožavanjem, pokret je nadišao svoje skromne početne okvire i prenio svoju poruku publici do koje bi inače teško mogao doći. Kada su 1992. godine zbog senzacionalističkog izvještavanja o pokretu predstavnice riot grrrl zajednice prestale komunicirati s novinarima iz komercijalnih medija, magazin se našao u središtu izmjenične vatre: “Unatoč pozivu pokreta riot grrrl na jednakost, tužna je istina da su doajeni šire underground kulture imali elitistički stav prema klincima kojima su o indie-rocku, fanzinima i aktivizmu učili iz Sassy8.

Kako je medijski interes počeo jenjavati, mnogi su pokret počeli otpisivati kao mrtav, kao da se radi o modnom trendu. U narednim je godinama riot grrrl nastavio nadograđivati svoje bazične aktivnosti i širiti poruku “ljubavi, rocka i djevojačke revolucije”, a uskoro je glavni komunikacijski i organizacijski medij postao internet. Riot grrrl je ulaskom u web-domenu u punom smislu prešao granice lokalnih okvira pa je tako jedna od internet-baza brojila 29 riot grrrl grupa u SAD-u, četiri u Kanadi, šest u Velikoj Britaniji, dvije kontinentalne europske grupe i jednu brazilsku.

Budući da nikada nije imao niti centralnu bazu niti službeno članstvo, riot grrrl nije pokret o kojem se može govoriti tek u prošlom vremenu. U svakome trenutku, bilo tko u bilo kojem dijelu svijeta može u ruke uzeti olovku, papir, škare i ljepilo ili muzički instrument i bez velikih ograničenja svoje djelovanje uroniti u politiku riot grrrla.

pticekojedijeletekst

Takva je DIY-etika riot grrrla – svatko može napraviti svoj fanzin, svatko može osnovati bend –  nažalost ipak implicirala da je „svatko“ netko tko dolazi iz srednje ili više klase, nije geografski udaljen od neke povezanije scene ili u školi ili na fakultetu ima pristup osobnom računalu. No mnoge su pripadnice pokreta svejedno na sve načine pokušavale uključiti djevojke u stvaranje glazbe: “Neke djevojke imaju dio opreme, neke od nas imaju nešto novca, a neke od nas mogu doći do stvari jeftino – naći ćemo način. Ako sve to propadne, imamo snažne glasove i uvijek možemo pronaći stvari koje ćemo udarati, stvari koje proizvode dobre zvukove… kako bismo ušutkale dosadni dječački rock [boyrock], pronašle nove načine da kažemo one stvari koje se ignoriraju stoljećima”9.

Još jedan od načina na koji se manifestiralo političko i kulturalno djelovanje riot grrrla bilo je u onom što Kearney naziva “rekonfiguracijom tradicionalno maskulizirane prostorno-ponašajne dinamike na punk koncertima”. Izvođačice i izvođači djevojke su u publici pozivali da doslovno, ali i idejno, zauzmu prostor direktno ispred pozornice i ne dopuste stvaranje “mosh pitova” koji bi ih ponovno sveli na već spomenute “vješalice za kapute”. Također, kako bi se spriječila diskriminacija po starosnoj osnovi, koncerti su se u pravilu organizirali u dvoranama i klubovima koji ne zabranjuju ulazak mlađim posjetiteljima.

Bratmobile

U produkcijskom smislu, one glazbenice koje su uopće odlučile snimati svoju glazbu, činile bi to u skromnijim uvjetima, na amaterskoj i korištenoj opremi, a konačan produkt bi se uz pomoć nezavisnih izdavača i distributera, na tržište plasirao na što jeftinijem nosaču zvuka. Ipak, povezanost s jakim alternativnim glazbenim scenama, poput onih u Olympiji i u Washingtonu, te izdavačkim kućama Kill Rock Stars i K Records, omogućile su prominentnijim riot grrrl izvođačicama poput Bikini Kill, Heavens to Betsy i Bratmobile jači medijski proboj i jači odjek poruke kod publike.

girlSmatram da je važno istaknuti kako je upravo oznaka riot grrrla kao “pokreta” bitna za njegovu daljnju definiciju. Kao što, uostalom, piše i Kearney, riot grrrl se nikada ne bi mogao svesti isključivo na svoju muzičku praksu jer bi ga onda bilo dovoljno označiti nekom od žanrovskih oznaka i nikada ne priznati pokretačku snagu i obujam njegova političkog djelovanja. Kako kaže Allison Wolfe, “riot grrrl je trebao ojačati punk feminizmom, a feminizam, koji je u to vrijeme bio toliko uronjen u akademizam, trebao je ojačati dijaloškim tonom punk rocka”10.  Ono što je bitno jest da su mlade žene doslovno u svoje ruke preuzele alate kulturalne proizvodnje i proizvele autentičnu žensku kulturu koja ne samo da funkcionira kao platforma za njihovo političko i umjetničko djelovanje, već na sebe preuzima i odgovornost da osnažuje, educira, pruža potporu i omogućuje drugim mladim ženama da istim tim sredstvima djeluju.  Intrigantna mreža fanzina, web-zina, klubova, izdavačkih i distribucijskih kuća, aktivističkih organizacija, bendova i individualaca tvori zajednicu koja u punom smislu riječi mlade žene osnažuje i uči samopouzdanju. Tako Kearney, barem kako se meni čini, s punim pravom ističe da “riot grrrl djevojke ponovno ispisuju pravila djevojaštva i djevojačke kulture”.

Kao samo jedan primjer subverzije tipičnih društveno uvjetovanih konstrukcija, poput one koja djevojke definira kao konkurentice, može se istaknuti pjesma Rebel Girl grupe Bikini Kill:

Rebel girl, rebel girl

Rebel girl, you are the queen of my world

Rebel girl, rebel girl

I know I wanna take you home

I wanna try on your clothes

Pozivajući se na Barbaru Hudson, koja tvrdi da ženska adolescencija funkcionira kao paradoks, Kearney piše da “ističući samostalnost, buntovnost i drskost kao osobine tipične za adolescenciju (i muškost), a u isto vrijeme slaveći nevinost, zaigranost i homosocijalnost tipično vezane za djevojaštvo […] riot grrrl djevojke opiru se tom dvostrukom spoju kojeg su tradicionalne ideologije roda i naraštaja povijesno stvarale za žensku mladež” i teško je s time se ne složiti. Osim toga, kaže Kearney, potičući stvaranje globalne zajednice udaljene od privatne sfere kulture spavaće sobe i njegujući opozicijski odnos prema industriji komercijalnih medija, riot grrrl je revolucionarizirao djevojačku kulturu općenito.

whiteNajčešći i najočitiji prigovor pokretu, kao i feminizmu u cjelini, svakako je onaj da u svoje djelovanje nikada nije dovoljno eksplicitno uključio problem klase i rase. Kako kaže Raha, “underground u cjelini nikada se nije uspio uhvatiti u koštac s problemom rase”, a Mimi Nguyen ističe da je njoj “kao feministkinji druge boje kože važno kritizirati načine na koje se (ili nije) riot grrrl bavio problemima rase ili klase” i dodaje da je “u tom pogledu riot grrrl tek paralela euro-američkom ‘mainstream’ feminizmu”.

Uzevši u obzir barem dio snage kojom isijava ta točka otpora na karti popularne kulture nazvana riot grrrl, ne pretjerujem kad kažem da iskreno vjerujem, srcem, umom i tijelom, kako su djevojke revolucionarna snaga koja mijenja svijet.

 

literatura1

  1. Kurt Cobain u popratnoj knjižici albuma Incesticide, 1992.
  2. Mavis Bayton: “Feminist Musical Practice: Problems and Contradictions”, u Rock and popular music: politics, policies, institutions, 2005.
  3. Mary Celeste Kearney: Girls Make Media, 2006.
  4. Don’t Need You – The Herstory of Riot Grrrl, r: Kerri Koch, 2005.
  5. Mary Celeste Kearney: Girls Make Media, 2006.
  6. Ibid.
  7. Anita Harris: “gURL scenes and grrrl zine: the regulation and resistance of girls in late modernity”, Feminist Review, br. 75, 2003.
  8. Kara Jesella i Marisa Meltzer: How Sassy Changed My Life: A Love Letter To The Greatest Teen Magazine Of All Time, 2007.
  9. Iz fanzina RIGHT NOW. RIOT GRRRL; citirano prema Mary Celeste Kearney: Girls Make Media.
  10. Maria Raha: Cinderella’s Big Score: Women of the Punk and Indie Underground, 2005.
Komentari
  1. Petra
  2. Neven
    • Petra
  3. Modesty
  4. Modesty
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Povratak “Twin Peaksa”: 1.-4. epizoda
Ljepotica i zvijer
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva