(Ne)sretne kućanice

Malo je ženskih reprezentacija u popularnoj kulturi omraženije ili češće ismijavano od domaćice. Njezini se prikazi uglavnom kreću u rasponu od isprazne zlobnice do lijepog privida, života u tragičnoj zabludi. Budući da mi je domestic bliss kao modus stilizacije identiteta jedan od najdražih, ali istovremeno i izvor dubokih ambivalencija, u ovom ću tekstu pokušati dati kulturnopovijesni pregled njegovih različitih (zlo)upotreba u popularnoj kulturi i feminističkom polju te izdvojiti neuralgične točke koje domaćicu (još uvijek) čine problematičnim i kontroverznim toposom feminističkog diskursa i popularne kulture.

U praćenju povijesnog kontinuiteta koncepta domaćice preskočit ću nekoliko stoljeća od antičkih božanstava kućnog ognjišta i obitelji te početi s odvajanjem doma od radnog mjesta u inkubacijskoj fazi kapitalizma. Od XIX. stoljeća radno se mjesto ubrzano izmješta iz manufakturne, kućne proizvodnje u koju su bili uključeni svi ukućani. U tada bujajućoj srednjoj klasi dom se rodno polarizira: “za zaposlene muškarce dom je postao utočištem od pritisaka proizvodnje, a za žene izoliranim prostorom za ekonomski omalovažene, ali zahtjevne zadaće potrošnje”.1 U tadašnjim imućni(ji)m obiteljima kućanice su prije bile upraviteljice nego fizičke radnice. Percepcija kućanskih poslova kao prljavih i nedostojnih u tom je periodu dominantno klasno, a ne rodno određena – kuhinjske zadaće, čišćenje i slične djelatnosti prepuštaju se posluzi. Klasna linija demarkacije upisana je i u prostor; sve do modernističkih pokreta na početku XX. stoljeća “sramne” prostorije – kuhinja (u podrumu ili pak najudaljenija od reprezentativnog ulaza) i kupaonica – bile su dobro skrivene u domu i u arhitekturi doživljavane kao “nužno zlo”, a ne predmet ozbiljnog interesa.

Procvat nacionalizma u XIX. stoljeću također je ostavio traga na konstruktu domaćice. Nacionalni i rodni esencijalizam često se združuje na osnovi kasnije nacističke parole “Blut und Boden” (“krv i tlo”), rase i teritorija. Prevedeni u domaćinski kontekst, ti se pojmovi mogu primijeniti na sakrosanktnost obitelji (krvne veze) i doma. Ta se poveznica eksplicitno pojavljuje na lingvističkoj razini, u smještaju doma u korijen domovine (Heim(at) u njemačkom). Povezivanje fašističke ideologije s kućanicom kulminiralo je u periodu Drugoga svjetskog rata u kojem su njemačke kućanice smatrane važnom sastavnicom tzv. Heimatfronta (“kućnog” / “domovinskog” fronta) u ulozi hraniteljice, njegovateljice i čuvarice budućnosti nacije (djece). Kućanice se tako javljaju u njemačkom filmu Wunschkonzert (1940.) kao slušateljice radijske emisije s glazbenim željama i porukama za njihove sinove i supruge na frontu. Drugu, intrigantniju stranu odnosa totalitarizma i kućanice nudi film Una giornata particolare (1977.) Ettorea Scole u kojem premorena kućanica Antonietta (Sophia Loren) za vrijeme fašističke parade ostaje kod kuće obavljati kućanske poslove i tako upoznaje susjeda Gabrielea (Marcello Mastroianni), prikrivenog homoseksualca. Antonietta se od Mussolinijeve fangirl (album s njegovim slikama njezina je relikvija) pretvara u ženu svjesnu pukotina i deluzija u vlastitu životu. Transformacija se odvija uz pomoć katalizatora, drugog autsajdera, i rezultira tipičnim narativom iluzornosti života kućanice.

DSC_0063

Industrijska revolucija utjecala je i na postupni nestanak posluge iz građanskih kućanstava koja je radije tražila bolje plaćen posao u tvornicama.2 Taj je proces kulminirao u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata i mnoge su se domaćice morale početi same snalaziti u obavljanju kućanskih poslova, uz eventualnu ograničenu pomoć kućne pomoćnice nekoliko puta tjedno. Nakon intermezza Drugoga svjetskog rata u poratnim se godinama u američkom društvu zagovara povratak žene u ulogu kućanice. Upravo je taj moment – mit o happy housewife iz 1950-ih – i danas jedna od najutjecajnijih i najperzistentnijih popularnokulturnih predodžbi o domaćicama. Američka je kućanica idealiziran topos kućevnosti, udobnosti i luksuza američkoga poslijeratnog doma. U tom se ključu razumijevaju i brojni kućanski aparati te tada sve popularniji fenomen gotovih jela i smrznute hrane, momenti koji su skratili i pojednostavili obavljanje kućanskih poslova, ali istovremeno i smanjili njihovu zahtjevnost te izazovnost, ostavljajući kućanicama sve više “praznog hoda” za dosadu i usamljenost. Uvođenje tehničkih noviteta redovito je popraćeno retorikom “pomoći” kućanici koja se prikazuje gotovo poput kakve humanitarne akcije, ostavljajući rodne asimetrije u kućanstvu netaknutima.

Stereotipna kućanica iz 1950-ih ima osmijeh od uha do uha, kuha čuda od doručka do večere istovremeno uspijevajući i sebe i dom održavati u besprijekornom stanju, a njezin je glavni prezentacijski moment povratak supruga kući u večernjim satima. Takve su domaćice Betty Parker u Pleasantvilleu i djelomice Betty Draper u Momcima s Madisona. S jedne strane te su figure generator zavisti, ali s druge strane brzo bivaju “raskrinkanima” u popularnoj kulturi. Jedan od temelja današnjega popularnog znanja o kućanicama upravo je ideja o psihičkim problemima koje izazivaju repetitivne kućanske zadaće. U pedesetima takvi su se simptomi tretirali u okviru psihoanalitičke terapije, uglavnom na tragu freudovskih opaski o histeriji kao ženskoj bolesti. Tako Betty Draper već nakon par epizoda počinje odlaziti na kauč-terapije psihoanalitičaru koji u njezinoj prisutnosti šuti, a njezine probleme naknadno raspravlja telefonski s njezinim suprugom. Kriza fenomena kućanice u 1950-ima detaljno je razložena u filmu Revolutionary Road, u kojem, kao i u Pleasantvilleu, naviruće šezdesete imaju ulogu prekretnice i svrgavaju ideal kuće u predgrađu s pripadnom kućanicom. Rastuće nezadovoljstvo kućanica u 1960-ima javlja se i u filmu Riding in Cars with Boys (2001.) u kojem glavna junakinja Beverly (Drew Barrymore) ne može prežaliti svoju “utamničenost” u ulozi kućanice i žudi za karijerom spisateljice.

0102_02

Mad Men

Lesley Johnson i Justine Lloyd u knjizi Sentenced to Everyday Life: Feminism and the Housewife revidiraju danas uvriježenu percepciju kućanica u 1950-ima. Analizirajući američke i australske ženske časopise od kraja Drugoga svjetskog rata do šezdesetih primjećuju da pozicija domaćice u popularnoj kulturi nije bila neproblematično mjesto, već da se uvelike raspravljalo i o njihovu nezadovoljstvu, iscrpljenosti i izolaciji. Johnson i Lloyd kontroverzno zaključuju: “Mit o happy housewife nije proizvod popularne kulture, već je i sam mit – mit o mitu – koji je začeo feminizam u pokušaju konstrukcije narativa koji bi smanjio kontradikcije i tenzije koje su žene osjećale između javnih postignuća i ženstvenosti.”3 Uz uvažavanje značaja feminizma drugoga vala autorice ističu njegov problem s kućanicama. Umjesto adresiranja izvora neravnopravnosti kućanica se ponekad, u maniri argumenta ad hominem, pretvara u Drugo, u njezino se ime govori u terminima ropstva, “apsolutne servilnosti” (Germaine Greer), “maničnog čišćenja (…) u borbi protiv prljavštine i samog života zbog smeća i nereda koji stvara” (Simone de Beauvoir). Mišljenje da je “obavljanje kućanskih poslova (…) posao suprotan mogućnosti ljudske autoaktualizacije”4 dovodi do, naizgled paradoksalno, oduzimanja moći kućanicama. Različita “strukovna” udruženja i aktivno sudjelovanje kućanica u pitanjima koja se tiču dizajna interijera i iskustava potrošačice u drugovalnom feminizmu, u paketu s figurom domaćice, postaju staromodnima, smiješnima pa i prijezira vrijednima. “A baked potato is not as big as the world”, kaže Betty Friedan u The Feminine Mystique, feminističkom bestselleru iz 1963. Drugovalna feministička borba fokusirala se na zahtjev za rodnom ravnopravnošću na tržištu rada, manje se zanimajući za hibridne modele koji bi pokušali pomiriti obiteljski život, majčinstvo i karijeru (fleksibilno radno vrijeme, 4-satni radni dan, infrastruktura za dječju skrb) i tako ponuditi više mogućnosti izbora za žene.

Kao neuralgičnu točku toga zaokreta Lloyd i Johnson navode i dalje prisutan problem kućanskih poslova obavljanje kojih se, doduše, može skratiti, ali ne i potpuno izbrisati. Budući da su oni stigmatizirani gotovo kao nedostojni čovjeka, ravnopravna podjela tih zadaća među ukućanima nije bila glavna taktika za rješenje toga problema. Njihovo tretiranje po recepturi “brigo moja, pređi na drugoga” vidljivo je u fenomenu outsourcinga: “politika kućanskih poslova danas nije samo rodno, već i rasno te klasno pitanje”.5 Takvi poslovi često zapadaju žene nebijele rase i(li) migrantskog podrijetla te nižeg stupnja obrazovanja, u SAD-u Latinoamerikanke i Afroamerikanke, u Njemačkoj radnu snagu iz bivšeg istočnog bloka koje posljedično prepuštaju brigu o vlastitoj obitelji nekom drugom (roditeljima ili drugim rođacima). Ta je tema artikulirana u filmu The Help (2011.) u kojem se pokušava dati glas afroameričkim kućnim pomoćnicama na američkom Jugu u osvit antirasističkoga pokreta, s ishodišnim pitanjem: “What does it feel like to raise a white child when your own child’s at home being looked after by somebody else?” Crne se kućne pomoćnice pojavljuju i kao štafažne figure u Mad Men, a u Far From Heaven (2002.) centralna je ljubavna napetost nemoguća romansa između idealizirane kućanice (stilizirane u maniri happy housewife mita sa suprugom homoseksualcem u ormaru) i njezina crnog vrtlara.

help

The Help

Mit o domaćici na nešto je drukčiji način tretiran u socijalističkom kontekstu. Za razliku od američkoga ideala kućanice, socijalistički je režim poticao žene na zapošljavanje izvan doma i, posljedično, podupiranje državne industrije. Ipak, to ne znači da su žene bile oslobođene uloge domaćice. Tadašnji ženski časopisi prepuni su savjeta za održavanje kućanstva, a ideal je racionalna, umjerena domaćica (koja uvijek mora biti “ukusno” dotjerana). Kućanski se rad u popularnim tekstovima često prevodi u metafore tvorničkoga rada, npr. izdanju Knjige za svaku ženu iz 1962. preneseni teret preračunava se u tvorničke vagone. Tako se otvara pitanje neplaćenog rada u kućanstvu, sporadično tematizirano u jugoslavenskoj popularnoj kulturi 1960-ih. Posebno je zanimljiv primjer reportaža Pere Zlatara “Vaša supruga ne radi, zar ne?”6 koji prati radni dan splitske kućanice Vesne, majke troje djece. Tekst je posvećen, znakovito, “svim onim ženama imena kojih nema na platnim listama”, a uključuje ženske definicije kućanice (“najzaposlenija neplaćena radna snaga” i “osoba bez radnog vremena koja mimo svih propisa radi najmanje dvanaest sati dnevno”).

Nešto sasvim drugačije tip je queer/frivolne antidomaćice koji preuzima stilizaciju kućanice ispunjavajući je novim značenjem. Uloga kućanice jedna je od omiljenih figura transvestitskih praksi. S jedne strane, stilizacija kućanice mnogo je praktičnija od, primjerice, one top-modela koja zahtijeva specifičnu fizičku konstituciju. S druge strane, ideali doma, obitelji i ženstvenosti koji su u tradicionalnom diskursu usidreni u kućanici, naprosto zovu na parodiranje, travestiju i redefiniranje. Berlinski transvestitski umjetnik Ades Zabel u repertoaru ima četiri različite ženske uloge sredovječnih kućanica, među kojima je i Edith Schröder, izvorno lik u filmu Edith Schröder – eine deutsche Hausfrau, nakon čega ju je Zabel počeo koristiti i u “stvarnom životu”. Staromodna frizura, jaka šminka i neizostavna ogrlica od (lažnih) bisera (također redovit modni dodatak kućanice u porno filmovima) te tradicionalno uređen interijer doma pretrpan uzorcima i namještajem Edithino su prirodno stanište.

Edith Schršder

Ades Zabel kao Edith Schröder, fotografirao Jörn Hartmann

Slično oslanjanje na ikoničku snagu kućanice vidljivo je internetskim efemeralijama poput slika koje spajaju tipičnu veselu, šarenu happy housewife reprezentaciju s tekstom poput “a clean house is a sign of a wasted life” ili “why do dishes when you can do daiquiris?”, motiva koji se mogu naći u komercijalnoj varijanti, na kalendarima, šalicama i slično.

Tip hipster housewife također poseže za retro repertoarom kućanice interpretirajući ga, za razliku od modela frivolne antidomaćice, u znatno “ozbiljnijem” ključu. Pretvaranje domaćinstva u cool zanimaciju, u radikalnim slučajevima, i u životni poziv, misija je hipsterske domaćice. Tradicija na koju se taj pokret poziva nije toliko ona happy housewife iz 1950-ih, “okaljana” (polu)gotovom, praktičnom, dosadnom i uglavnom nezdravom hranom te teretom psihičkih frustracija, već uzore traži u daljoj prošlosti. U SAD-u kao inspiracija služi pionirska generacija na Divljem zapadu ili čak puritanska ekspedicija, a kućanice se često ne nazivaju housewife nego, toplije, homemaker. Takav imaginarij konotira čežnju za antimodernističkom rousseauovsko-thoreauovskom autentičnošću, “jednostavnijim” životnim stilom i harmonijom s prirodom. Tipičan narativ u tom dijelu blogosfere onaj je preobraćenja. Blogerica The Pioneer Woman, primjerice, navodi: “I write daily about my long transition from spoiled city girl to domestic country wife.” Kreativne reinterpretacije tradicije spajaju nove tehnologije (primjerice, blogersku kulturu) i nutricionističke spoznaje (trendove poput paleo, veganske i bezglutenske kuhinje) sa starim receptima i zaboravljenim postupcima. Posebno popularna metoda priprema je hrane from scratch, krećući od bazičnih namirnica, bez industrijskih prečica u pripremi. Fenomen nove opsesije domaćinstvom u razvijenim kapitalističkim društvima iznimno je kompleksan, a Emily Matchar ga u knjizi Homeward Bound: Why Women Are Embracing the New Domesticity objašnjava kroz nekoliko perspektiva. S jedne strane, povlačenje u vlastiti dom, prostor koji više-manje možemo kontrolirati, simptom je gospodarske krize i nesigurnosti u sustav (tako se, primjerice, sve veći udio američkih roditelja odlučuje za homeschooling, DIY obrazovanje vlastite djece). Drugi je mogući interpretacijski smjer neotradicionalistički povratak rodnog esencijalizma – blogerice-domaćice uvelike premašuju mušku populaciju u tom polju (iznimke se naglašavaju kao senzacija – npr. The Stepford Husband). Treća je motivacija želja za ovladavanjem već gotovo izgubljenim vještinama, kreativna intervencija u dosadnjikave kućanske zadatke koji se iz nužde (npr. šivanje i pletenje) pretvaraju u razbibrigu. Pritom valja na umu imati klasnu komponentu: “In an era where free time is the ultimate luxury, time-consuming types of cooking, child rearing, and crafting speak to affluence and a wealth of choices. (…) In the early twentieth century, a homemade quilt meant you couldn’t afford linens from the Sears, Roebuck and Co. catalog. Today it means you have the time and money to indulge in an expensive hobby. (…) And this puts us in the weird and somewhat uncomfortable position of having privileged people proudly ‘reclaiming’ the work that poor people have long done out of necessity”.7

Posljednja skupina domaćica o kojima želim govoriti jesu one tipa Emily Gilmore, održavateljice obiteljskoga statusa, a ne fizičke radnice u kućanstvu. Njihovim ostajanjem kod kuće djelomice se konotira i suprugov posjednički odnos prema njihovu vremenu. Sličan su slučaj supruge koje napuštaju karijeru da bi bile oslonac suprugu, primjerice Michelle Obama ili pak korumpirana upraviteljica zatvora Figg u Orange Is the New Black. Taj je tip povlaštenih kućanica prilično omražen u popularnoj kulturi, prezentiran kao isprazan trofej. Tu spadaju i supruge ruskih mafijaša u već spomenutoj seriji Orange Is the New Black koje zajedno džogiraju i tračaju, ali djelomice i Betty i Francine u početnim sezonama Momaka s Madisona, komentirajući sretnu okolnost financijske zbrinutosti. Prepisivanje imovinskog i društvenog statusa po bračnoj, a ne liniji zasluga vjerojatno je generator iritantnosti koju takvi likovi najčešće sadrže u pogubnim količinama. Taj je model preveden u Silicon Valley kontekst prisutan u primjeru blogerice The Pampered Housewife koja čitatelji(ca)ma savjetuje kako se pripremiti za intervju u Amazonu prepričavajući suprugova iskustva i mišljenja.

Interpretacija figure domaćice oscilira između uvjerenja Betty Friedan o apsolutnoj superiornosti svijeta nad pečenim krumpirom i viđenja domaćinstva kao terapije u Julie i Juliji: “You know what I love about cooking? I love that after a day when nothing is sure and when I say nothing, I mean nothing, you can come home and absolutely know that if you add egg yolks to chocolate and sugar and milk, it will get thick. That’s such a comfort.” Uloga domaćice teško se može svesti na navodno apolitičnu “I hate thinking” happy housewife te se kreće između drugovalnog feminističkog odbacivanja i trećevalnog prigrljivanja, između eskapističkog hobija, nove poslovne arene (u profesionalizaciji blogovske kulture), alternativnog životnog stila i neotradicionalističke matrice. Modernistički ideal “pametnog stana”, “kuhinje budućnosti” i drugih oblika automatskog upravljanja domaćinstvom (još?) nije dosegnut, a poslovi poput kuhanja, usisavanja i pranja rublja i dalje su naša svakodnevica, zbog čega figuru domaćice i debatu o raspodjeli kućanskih poslova i samoj prirodi toga rada ne možemo bezbrižno otpraviti u ropotarnicu povijesti feminističkog pokreta.

 

*Zadnja fotka: Ades Zabel kao Edith Schröder, fotografirao Jörn Hartmann

literatura1

  1. Ellen Lupton i J. Abbott Miller: The Bathroom, the Kitchen and the Aesthetics of Waste, str. 11.
  2. Lupton i Miller, str. 14.
  3. Lesley Johnson i Justine Lloyd: Sentenced to Everyday Life: Feminism and the Housewife, str. 11.
  4. Johnson i Lloyd, str. 8.
  5. Johnson i Lloyd, str. 154.
  6. Svijet, 1/1967, str. 37.
  7. Homeward Bound, str. 244.
Komentari
  1. mia
  2. Citateljicaslobodne
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E05)
Chat of Thrones (S07 E04)
Chat of Thrones (S07 E03)
Chat of Thrones (S07 E02)
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva