Ljubav u doba patrijarhata I

Najstarija je legenda o feminizmu ona o feministkinjama kao frustriranim ženama koje ne mogu pronaći muškarca koji bi ih volio i zato se okreću ostrašćenoj ideologiji feminizma. Naravno, to nije istina jer je feminizam pokret u kojem sudjeluju mnoge sretno voljene heteroseksualne žene, i mnoge žene koje muška ljubav ne zanima. Naravno, to je i istina jer je ljubav neporecivo važna, kao i njen manjak, a romantična je heteroseksualna ljubav materijalno i simbolički upletena u funkcioniranje patrijarhata.

Priče i teorije o ljubavi oduvijek su dio feminizma, no rijetko nalaze mjesto pod reflektorima, među bliskim no manje apstraktnim temama poput seksualnosti ili brige. Ljubav – točnije, heteroseksualna ljubav – u  našoj se svakodnevici, izvan sfere osobne intime, uglavnom pojavljuje u umjetnosti, povremeno u (popularnoj) znanosti, no rijetko kad kao političko pitanje. Iako postoji privlačnost u feminističkom odmicanju od teme ljubavi kao inherentno ženske preokupacije, ljubav je nezamjenjiva i neizbježna, stoga je važno da priče o ljubavi u nekom trenutku postanu i feminističke priče, i da u našim feminističkim pričama bude mjesta za ljubav.

U ovom ću se prvom Mufovom tekstu o ljubavi i feminizmu baviti teorijom ljubavne snage („love power“) islandske feministkinje Anne Jónasdóttir te je povezati s analizom memea „djevojke koja se pretjerano vezala“ (Overly Attached Girlfriend) koju je napisala Hannah Black.

pticekojedijeletekst

ljub

Izvor za sve gifove: kittenmeats.tumblr.com

Lena Gunnarsson, čiji tekst1 u ovom dijelu opsežno citiram i prepričavam, piše kako Jónasdóttir svoju teoriju (objavljenu 1991.) razvija prema Marxovoj analizi kapitalizma, koristeći paralelne termine kako bi ocrtala praksu ljubavi koju obilježavaju konflikt i eksploatacija. Polazište tog projekta pitanje je: što žene čini sistematski bespomoćnima / manje moćnima u odnosu prema muškarcima, čak i u visoko razvijenim zemljama? Odgovor je da su zavisni odnosi koji su povijesno povezivali muškarce i žene (ekonomski, pravni, itd.) s vremenom slabjeli, a preostala je samo zavisnost ljubavi, odnosno „brige i erotske ekstaze“. Ljubavna je praksa stoga područje u kojem možemo pronaći ključne mehanizme (kapitalističkog) patrijarhata.

Pojam ljubavne snage Jónasdóttir paralela je Marxovom pojmu radne snage – dok je radna snaga mentalni i fizički kapacitet čovjeka za rad, ljubavna snaga ujedinjuje i predstavlja kapacitete za ljubav, „unutarnju dinamiku iz koje izvire dijalektičko jedinstvo brige i erotske ekstaze“. Upražnjavanje tih kapaciteta istovremeno tvori i uvjetovano je trenutnom strukturom socioseksualnosti. Prema Jónasdóttir, dominantna je socioseksualna struktura suvremenih zapadnjačkih društava ona u kojoj muškarci iskorištavaju otuđenu ljubav žena. Drugim riječima, korištenje ljubavne snage drugačije je ovisno o rodu i nije recipročno, u korist muškaraca i na štetu žena.

Koncept koji u ovoj teoriji zamjenjuje kapital jest muški autoritet, sistematska moć muškaraca nad ženama koja je posljedica ženske ljubavi koju primaju. „Ako je kapital akumulirani otuđeni rad, muški je autoritet akumulirana otuđena ljubav“, tvrdi Jónasdóttir. Voljenost (bivanje voljenim/om) nas osnažuje i čini da se osjećamo vrijednima; da pozitivno vrednujemo svoju osobu, život i iskustva. U praksi, „akumulirana vrijednost implicirana u muškom autoritetu sve muškarce, neovisno o specifičnim snagama koje kao pojedinci imaju, obdaruje nekom vrstom ‘suviška vrijednosti’“. Žene se, s druge strane, bore sa „siromaštvom“ – mogućnost da djeluju kao samouvjerene osobe koje ne preispituju svoju vrijednost i svoje djelovanje za njih je mnogo manja.  Osim toga, muškarce se, za razliku od žena, ne „prisiljava“ da poklanjaju svoj seksualni kapacitet drugom spolu ako im se ne sviđaju ponuđeni uvjeti – muško se povlačenje poštuje, žensko se doživljava kao nedovoljan trud ili bahatost (vidi: redovito popkulturno „davanje prilike“ muškarcima koji ne bude interes; ekstremno: Elliot Rodger).

ljub1

To stanje ženskog „siromaštva“ objašnjava često mizogino ismijavanu žensku voljnost da vole muškarce koji im ljubav ne uzvraćaju. Eksploatatorska priroda patrijarhalne heteroseksualne socioseksualnosti „iscrpljuje žensko samopouzdanje tako da (…) njihova temeljna potreba za ljubavlju ima tendenciju bila iskrivljena u žudnju za ljubavlju“. Zbog te se ženske žudnje, eksplicitnije i vidljivije od one muške, muška ljubav doživljava kao vrednija od ženske. (Vidi: ženska „histerija“ za muškim pop zvijezdama.) „Iako je ljubav žena stvarni izvor muškog suviška vrijednosti [worthiness], kao što je rad stvarni izvor suviška vrijednosti [value], čini se kao da muški autoritet izvire iz kreativnih moći samih muškaraca. Taj je dojam podržan činjenicom da voljnost žena da vole muškarce stvara strukturu koja naginje tome da muškarcima daje pristup ženskoj ljubavi tako da bespomoćnost koju bi muškarci osjećali bez te ljubavi ostaje skrivena“.

Nužno je naglasiti da je dualnost ljubavi kao brige i erotske ekstaze i rodno obilježena. Vječna potraga za ekstazom (tradicionalno muška) redovito se prikazuje kao nepovezana s brigom (tradicionalno ženskom) iako o njoj zapravo ovisi – „[ž]ene su se „prisiljene“ posvetiti brizi kako bi muškarci mogli živjeti/iskusiti ekstazu“. Žene su te koje nemaju slobodu autonomnog istraživanja i potjere za vlastitim erotskim ispunjenjem, odnosno te čije se žudnje još uvijek potiskuju ili patologiziraju. Najlakši je način življenja vlastite seksualnosti za žene i dalje njeno življenje „kroz mušku žudnju za njima“.

Ovo je vrlo osnovan okvir Jónasdóttirine teorije, no već je jasno da bi velik dio hetero žena odbacio mnoge njegove postavke, odnosno odbio vidjeti svoje ljubavne odnose kao eksploatatorske procese. Gunnarsson ističe da se to odbijanje ne može svesti na neku vrstu zablude – nužno je priznati da je ljubav fundamentalno (i) sila koju je nemoguće eksploatirati i koja transcendira takve kategorije. Odnosno, žene mogu uživati te u praksi zaista uživaju u voljenju muškaraca, neovisno o svim načinima na koje ih to može iscrpljivati ili čak biti neisplativo.

ljub2

Istovremeno, (popularna) kultura obiluje prikazima žena koje remete opisano heteroseksualno uređenje i očekivanja te iznevjeruju pripisanu ulogu. Jedna je od njih figura opsesivne zaljubljene žene, „teške“ ljubavnice iliti „djevojke koja se pretjerano vezala“. Ona je smiješna i zazorna jer je njena afekcija prevelika i netražena – ona je, zapravo, oblik nasilja, ili je tako barem predstavlja patrijarhalna imaginacija.

Hannah Black u njoj vidi oblik otpora patrijarhalnom otuđenju i subverziju ili kratkotrajno rješenje problematičnog ženskog položaja u heteroseksualnoj ljubavi. Žudjeti za nekime tko ne žudi za nama tako je bijeg od bivanja žuđenom kao žena. Black piše: „[k]ad razmišljam o tome kako je teško prihvatiti da smo objekt žudnje u tim odnosima međusobne žudnje koje bismo svi trebali imati, razmišljam kako biti crn/a ili queer ili jednostavno orodnjena kao žena u svijetu bijelog muškog suprematizma može prihvaćanje ljubavi učiniti teškim jer nas se od djetinjstva ohrabruje da se mrzimo“. Nastavak se bešavno nadovezuje na teoriju Jónasdóttir: „[i]stovremeno, unatoč svom trudu da se politička institucija heteroseksualnosti konstruira kao oblik međusobne nježnosti između ljudi, muškarci (kao grupa) još uvijek nisu naučili voljeti žene (kao grupu), a unatoč nezaustavljivoj upornosti žudnje među ženama, žene se (kao grupa) još uvijek bore s voljenjem sebe samih“.

Pišući u drugom tekstu o instituciji para, Black postulira da „struktura hetero para još uvijek predstavlja aproprijaciju fizičke i psihičke energije žena u korist muškaraca“, a onda promišljanje širi na odnose van sfere heteroseksualnog. Inzistiranje na formi para, tvrdi, u gay i queer odnosima rekreira isto eksploatatorsko i nasilno uređenje. Slikovito rečeno, „brak nije ništa više logičan nastavak seksualne žudnje nego što je zatvor krajnja ekspresija zaklanjanja od kiše“.

ljub3

Prema Gunnarsson, bijeg iz te poražavajuće ljubavne prakse moguć je ako žene počnu više razmišljati i brinuti o sebi, pronalazeći u tome i autentičnije izražavanje ljubavi i način demontiranja muškog ega. Ravnoteža u moći može se povratiti samo ujedinjavanjem žena i usmjeravanjem ljubavi među sebe.

Black je manje optimistična. Za nju par, kao oblik monogamnog romantičnog odnosa, predstavlja „neoprostivu privatizaciju ljubavi, no njegovo odbijanje ne čini nužno ljubav slobodnije dostupnom. Unatoč trudu radikalnih grupa i hrabrosti marginaliziranih zajednica, najčešći je slučaj da se okretanjem od ljubavi u paru okrećemo prema ničemu. Nada ili fatamorgana dobrote između stranaca, ljubavi između prijatelja, u sukobu je s intenzivnom familijarnošću romantične ljubavi“.

Ovi se stavovi dobrim dijelom nadovezuju na feminističku tradiciju tumačenja ljubavi kao (isključivo) ideološke sile i jedne vrste zamke za žene, no Gunnarsson u svoje čitanje Jónasdóttir uključuje i (utopističko?) „rješenje“, a Black ipak priznaje mogućnosti otpora patrijarhatu u nekim vrstama ljubavnih odnosa. Očekivano im nedostaje određena razina praktičnosti, kakvu možemo pronaći, primjerice, u nizu danas vrlo popularnih savjetodavnih rubrika feminističkog predznaka. Ono što me pored samog pokušaja pregleda feminističkih teoretizacija ljubavi zanima jest mogu li nam one te kako i koliko pomoći u svakodnevnim praksama ljubavi?

pticekojedijeletekst

Feminizam, naravno, nudi i sretnije teorije o ljubavi od opisanih, i njene mnogo toplije artikulacije. Inventura ovog dijela feminističke misli potrebna nam je i kao vizija budućnosti i kao način pamćenja glasova; praćenja intimne/političke povijesti o kojoj Adrienne Rich kao da govori kad piše:

„this we were, this is how we tried to love,
and these are the forces they had ranged against us,
and these are the forces we had ranged within us,
within us and against us, against us and within us.“

 

  1. Lena Gunnarsson, “Love – Exploitable Resource or ‘No-Lose Situation’? Reconciling Jónasdóttir’s Feminist View with Bhaskar’s Philosophy of MetaReality”
Komentari
  1. Modesty
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva