Curvy, chubby, fat
Prije nekoliko tjedana Rhiannon Lucy Cosslett u Guardianu je objavila tekst “I feel guilty but I hate my body: a feminist confesses” u kojem je detaljno opisala svoju opsesiju brojanjem kalorija, hvatanjem vlastitog odraza u svim reflektirajućim površinama, kao i činjenicu da – bez obzira na to što zna bolje – ne voli svoje tijelo i stalno ga pokušava smanjiti. Mnogo toga u njezinu tekstu mora zvučati dobro poznato velikom broju žena koje su u nekom trenutku imale višak kilograma ili smatrale da imaju višak kilograma: guglanje “čudesnih” dijeta, fiksiranost na odjevne predmete u koje više ne stanemo, ali ih držimo u ormaru u nadi da će se to ubrzo promijeniti, strah od fotografija nad kojima nemamo nadzor, ali i iskreno uvjerenje da su druge žene koje muči isti problem prekrasne i da se nemaju razloga brinuti oko svog izgleda. Cosslett se dodatno osjeća krivom jer se od nje kao feministkinje i koautorice knjige koja se predstavlja kao “A zero tolerance guide to the media” očekuje da i u praksi provodi ono što zagovara na teorijskoj razini, kao da nas feminizam automatski čini imunima na pritiske medijske kulture.
Čitajući taj tekst suosjećala sam s autoricom, a u nekim se stvarima i identificirala s njom, no nakon toga me ščepao onaj poznati osjećaj tjeskobe koji pamtim kao posljedicu sličnih bezbrojnih razgovora o debljini koje sam od srednje škole do danas vodila s raznim prijateljicama i poznanicama. Razgovora u kojima smo naizgled bile ravnopravne, dijelile isti problem, no zapravo nikada nije bilo tako. Cosslett kaže da joj je BMI 21.7, na donjem spektru “normalnog”, odnosno “zdrave” težine, a i moje su prijateljice iz spomenutih razgovora redovito bile vitkije od mene, ponekad i značajno. Nimalo ne sumnjam u iskrenost njihova nezadovoljstva vlastitim tijelima – glavni je zadatak mainstream medija da nas sve permanentno drže u tom stanju – no ne mogu ne primijetiti neravnotežu: jesu li moje prijateljice bile toliko fokusirane na svoj problem da nisu primjećivale razliku između nas? Ili su “stroge” kriterije, poput Cosslett, primjenjivale isključivo na sebe, dok su u drugim slučajevima čvrsto vjerovale u mogućnost “ljepote u svim veličinama”? I, konačno, vjerujemo li doista u to da big može biti beautiful ako istodobno ne možemo prihvatiti svoje tijelo s viškom kilograma, po medicinskim, medijskim ili vlastitim kriterijima?
Pišem ovo iz sive zone u kojoj sam se nalazila gotovo cijeli život, fluktuirajući – kako bi rekla Mindy Kaling – između curvy i chubby, oblina i bucmastosti, 5 i 15 kila viška. To je zona “između”, zona hrvatskog prosjeka, unutar koje niste službeno definirani kao plus size, no istodobno i zona u okviru koje se daljnji rođaci, susjedi, prodavačice u trgovinama odjećom te slučajni prolaznici osjećaju pozvanima komentirati vaš izgled, negativno ili pozitivno: “Jesi ti smršavila?” (iako nisam), “Ili bi mogli smršaviti koju kilu!” (prodavačica nakon što mi je haljina bila uska u bokovima), “Kad bi jele manje čokolade, ne bi bile debele!” (nepoznati dečki mojoj prijateljici i meni u srednjoj za vrijeme velikog odmora). No ne želim zvučati poput Hanne u Girls kada kaže Adamu: “I am 13 pounds overweight and it has been awful for me my whole life!” Svjesna sam da sam po svojoj težini i konfekcijskom broju zapravo prilično prosječna, a na putu prema prihvaćanju svog izgleda imala sam i puno sreće. Starija sam od Guardianove autorice, odrastala sam u drugom vremenu, dijelom i drugoj državi, imam roditelje koji nikada, ali baš nikada, nisu negativno komentirali moj izgled, a tako je bilo i u mojim vezama.
To su neki od razloga zbog kojih, primjerice, ženske časopise koje Cosslett proziva kao glavne krivce za nezadovoljstvo vlastitim tijelom u prvom redu doživljavam kao fikciju, ali ih čitam i kao vrlo proturječne tekstove koji ne mogu svoje poruke o samopouzdanju i samoosnaživanju učiniti uvjerljivima jer i dalje primarno opslužuju modnu i kozmetičku industriju. Još više, danas mi se ženski magazini, bez obzira na to što su i dalje utjecajni predstavnici ženske popularne kulture, čine kao njezin sve manji i beznačajniji dio, osobito u usporedbi s činjenicom da brojni internetski sajtovi i blogovi – polako, ali sve više – uključuju sve raznolikije predodžbe žena za koje nikada nije bilo mjesta u usko definiranom mainstream idealu ljepote.
Međutim, u posljednje je vrijeme i mainstream popularna kultura nešto češće počela u svoje redove propuštati žene s indeksom tjelesne mase iznad 25 – zasad, doduše, većinom bijele i heteroseksualne – koje više ne služe isključivo kao comic relief ili materijal za čudesnu transformaciju. Uz povremene starije iznimke poput Roseanne iz istoimene serije ili Sookie iz Gilmoreica, čija se težina nije nijednom spomenula u čitavoj seriji, dosad se debljina na filmu i televiziji uglavnom tretirala licemjerno. Na stranici tvtropes.com taj se fenomen naziva “Hollywood Pudgy”: junakinja koja je prosječne građe, ali je prema hollywoodskim standardima – krupna. Neki od primjera koji se navode uključuju Betty u Ugly Betty i Natalie u Love Actually, premijerovu simpatiju koju nekoliko ljudi tijekom filma opisuje kao “debelu”. Ne treba zaboraviti ni Samanthin trbuščić u prvom filmu Seks i grad koji je šokirao njezine prijateljice iako su je zatim uvjeravale da bi “izgledala lijepo u svakoj veličini”.
Posebno mjesto u razvoju bucmastih junakinja ima Bridget Jones, profesionalka u brojanju kalorija i stručnjakinja za trendovske dijete, koju je Helen Fielding zamislila ambivalentno: nikada ne saznajemo njezinu visinu pa je stoga i njezina težina relativna, no iz knjiga je jasno da je i u njezinu slučaju primarno riječ o vanjskim pritiscima koje je vrlo elokventno opisala: “I am a child of Cosmopolitan culture, have been traumatized by supermodels and too many quizzes and know that neither my personality nor my body is up to it if left to its own devices. I can’t take the pressure.” (Ne čudi što se i sam Cosmo mučio da je uključi u svoju ideologiju, nazvavši je “debelom gubitnicom”, Cosmopolitan, br. 8, 2001). Na taj se način autorica dvostruko osigurala jer su se s Bridget mogle identificirati debeljuce, ali i čitateljice koje se radije ne bi poistovjećivale s debelom junakinjom, već s onom koja je samo uvjerena da ima višak kilograma. Koliko god volim Bridget, mislim da Fielding s njom nije otišla dovoljno daleko.
A onda su u moj život ušle Eleanor, Cath i Rae. Rae Earl junakinja je knjige My Fat, Mad Teenage Diary i serije My Mad Fat Diary, utemeljenih na tinejdžerskim dnevnicima istoimene autorice. Rae se na putu do prihvaćanja same sebe bori sa psihičkom bolešću i negativnom predodžbom o vlastitom tijelu zbog prekomjerne težine, stalno se vrteći u tom začaranom krugu, često isključivo fokusirana na sebe zbog čega nije u stanju vidjeti da je prijatelji smatraju najzabavnijom osobom i središtem njihove grupice, a da je njezin prijatelj Finn – the fittest lad in college – zaljubljen u nju. Serija stavlja naglasak na njezino prihvaćanje sebe kakva jest, bez inzistiranja na tome da prvo treba drastično smršaviti kako bi zavrijedila ljubav prijatelja, dečka i mame.
Rae Earl
Sličan je slučaj možda najljepša YA ljubavna priča svih vremena, roman Eleanor & Park Rainbow Rowell. Autorica na svom blogu piše da joj čitatelji/ce često postavljaju pitanje: “Eleanor nije stvarno debela, zar ne?”, kao da traže da ih razuvjeri. Ona je, međutim, nepokolebljiva: Eleanor je debela, no s punim pravom odbija precizirati koliko debela: “I to zato što mislim da to nije važno. Znam kako ja zamišljam Eleanor – ali mi je svejedno kako vi zamišljate Eleanor. I mislim da je povlačenje crte između ‘mrvicu debela, ali samo po američkim standardima 21. stoljeća’ i ‘stvarno, stvarno debela’ depresivno. Mislim, tko sam ja da povučem tu crtu? Tko ste vi? I gdje da počnemo?”
Da, Eleanor je debela, ona je također crvenokosa, kovrčava, pjegava, pametna, hrabra, ima odličan ukus u knjigama, stripovima i muzici, i modna je ikona sa svojim prevelikim muškim košuljama s odrezanim kragnama i svilenim kravatama koje veže oko vrata, struka i kose. Park, dodaje Rowell, ne želi biti s njom “jer je hrabar i dubok”, već zato što ga privlači: “He closed his eyes and saw her again. A stack of freckled heart shapes, a perfectly made Dairy Queen ice cream cone. Like Betty Boop drawn with a heavy hand.”
Rowell kaže da su svi glavni ženski likovi koje je napisala plus size, a takva je i Cath, junakinja romana Fangirl, kao i njezina sestra blizanka Wren te cimerica Reagan. Međutim, u ovom se romanu njihova veličina ne tretira kao posebna tema. Na dva se mjesta spominje da Cath i Wren obje imaju široke bokove, a Reagan je opisana kao “veća od većine djevojaka”, no s jednako velikim samopouzdanjem. Manje pažljivi čitatelji tu informaciju mogu propustiti, što nije bio slučaj s Rae i Eleanor, i u tome je važnost Fangirl. Cathina veličina navodi se samo usput, dok se priča bavi drugim problemima, te sada bucmasta/krupna/debela/pretila junakinja ne mora više biti junakinja isključivo u pričama o debljini, nego može preuzeti glavnu ulogu u bilo kojoj priči. Na taj način junakinja poput Cath postaje obična: više nije iznimka, nego jedna od sve brojnijih, sve raznolikijih primjera ženskih likova.
Dok se lik Bridget Jones suprotstavljao ideji da je osobi s viškom kilograma nemoguće pronaći partnera ili partnericu, da je nužno nesretna, neuspješna i ružna, likovi poput Cath, čiji izgled nije središnja tema teksta, predstavljaju normalizaciju debljine koja može biti važna točka u borbi protiv predrasuda s kojima se debeli ljudi svakodnevno susreću – a želim po uzoru na Everyday Feminism tu riječ upotrebljavati neutralno, usprkos činjenici što se u našem društvu gotovo isključivo koristi kao uvreda.
Eleanor and Park, izvor: siminiblocker.tumblr.com
Sizeism, diskriminacija na temelju težine, kao i fat-shaming, ruganje debelim osobama, spadaju u najčešće oblike diskriminacije (u SAD-u je sizeism na 4. mjestu). Debljina se redovito povezuje s lijenošću, lošom higijenom, čak i glupošću, a debeli/pretili ljudi su suočeni s predrasudama na radnom mjestu, u obrazovnom sustavu, u sudnici, a djeca su najčešće žrtve bullyinga. Sizeism postaje sve gori kada se presijeca s drugim oblicima diskriminacije kao što su seksizam, rasizam, homofobija, cisseksizam, klasizam, ageism, ableism. I premda se i muškarci svakim danom sve više suočavaju sa strogim zahtjevima u vezi s izgledom, uvjerljiva je teza da i u tom slučaju strah od debljine zapravo ima korijene u mizoginiji koja se očituje u fobiji da će debeo muškarac izgubiti svoju muževnost te poprimiti femininu formu.
Debljina je zato još uvijek feminističko pitanje, kako je stajalo u naslovu bestselera Susie Orbach iz 1978. Patrijarhalni nadzor nad ženskim tijelima dodatno je pojačan pritiscima kapitalističke modne, kozmetičke i farmaceutske industrije te mainstream medija koji ovise o prihodu od reklama. Dobro je poznato da seksizam djeluje i putem procjenjivanja vrijednosti žene prvenstveno na temelju njezina vanjskog izgleda. Mnoge su od nas taj izvanjski nadzor pounutrile u obliku samokontrole i samodiscipline, konstantnog brojanja kalorija s početka teksta i neprestanog provjeravanja uklapamo li se u ideal. Za mnoge je jezičac na vagi jedna od rijetkih stvari koje mogu kontrolirati u svijetu u kojem je tako malo toga pod našom kontrolom. Čini mi se, ipak, da tako vlastitu vrijednost mjerimo svojim kilogramima te pristajemo da nas i drugi vrednuju na taj način.
Kako je to formulirala Lena Dunham: “Kada nemaš tijelo koje se uklapa u normu, čini ti se da se tvoji neuspjesi kao osobe prezentiraju na van. Ovaj šlauf na mom trbuhu dokaz je da nikada neću biti dovoljno ozbiljna, nikada neću imati dovoljno snage volje, nikada neću biti dovoljno jaka, da sam prelijena. Otpuštanje tog osjećaja za mene je bila velika stvar.” Ili nienna koja na svom blogu opisuje posljedice gubitka težine: “dvadeset i pet kila pažnje i pristojnosti u javnosti od stranaca i službenih osoba kao npr. osmjesi i pogledi prolaznika, brže dobivanje piva na šanku. brže dobivanje računa nakon ručka u restoranu. izostajanje osuđujućih pogleda kad naručuješ hranu. izostanak rolajzanja od strane biciklista s kojima se mimoilaziš dok pedaliraš. izostanak osuđujućih pogleda kad se sporo penješ uz stube i u brdo.”
Takve se predrasude redovito potkrepljuju naizgled neoborivim argumentom: brigom za tuđe zdravlje. Dio komentara na svaki internetski tekst kojem je cilj destigmatizacija debljine uvijek će spadati u tzv. concern trolling, koji samo podržava predrasude služeći se alibijem zdravlja, ne obazirući se na brojne znanstvene studije koje dokazuju da debljina i zdravlje nisu oprečni pojmovi. Navedene su predrasude povezane i s estetskom neprihvatljivošću debljine, njezinom inkompatibilnošću s ljepotom, koju zdušno podržavaju mainstream mediji.
Dovoljno se sjetiti naslovnice Ellea s Mindy Kaling, koja je za razliku od paralelnih naslovnica s Amy Poehler, Zooey Deschanel i Allison Williams bila crno-bijela s njezinim licem u krupnom planu, što ne upućuje samo na sizeism, već i na rasizam. Mislim da je naslovnica sama po sebi prekrasna, i Kaling je s pravom izjavila da se zbog nje osjećala “glamurozno i kul”, no problem nastaje kada se usporedi s ostalim naslovnicama. Nešto su drugačiji primjer fotografije Lene Dunham u Vogueu. Fotografije su bile blago retuširane, no novinarke sa sajta Jezebel ponudile su otkupninu od 10 tisuća dolara za njihove neretuširane verzije da bi nam pokazale kako stvarno izgleda tijelo žene koja ga ciljano razotkriva u skoro svakoj epizodi svoje serije. Kada su uvidjele da razlika nije tako drastična kako su pretpostavljale, posegnule su za očitim zaključkom da Vogue teško može prihvatiti tijelo poput Leninog. Lena im je odgovorila pozivajući se na eskapizam i fantazijski svijet ženskih časopisa kojeg je htjela biti dijelom – “u lijepoj Pradinoj haljini i okružena lijepim muškarcima i psima”.
Da, dobro mi je poznat taj paradoksalan osjećaj kada znaš da se ne uklapaš u ideal, i ne želiš se uklapati u ideal, ali želiš imati pravo na to da se osjećaš lijepom. Mindy je više puta izjavila da ima cijeli popis stvari koje bi vjerojatno promijenila na sebi i da uvijek pokušava izgubiti 7 kila, ali da ne treba biti mršava, da ne želi biti mršava. Za nju to, međutim, ne znači da ne želi i ne može biti lijepa. Mindy radi na redefiniranju i prisvajanju ideala ljepote tako da ne bude više toliko siromašan i ograničen – određen diskriminacijom drugačijih. Lena, s druge strane, svojim radom dovodi u pitanje samu ideju nužnosti ljepote, ideju da se možemo prihvatiti samo ako se smatramo lijepima, da se sve žene moraju osjećati lijepima, ako ne izvana, onda svakako iznutra (o samoj ljepoti puno više u Laninom tekstu “13 načina promatranja ljepote”).
Kada u Girls Adam pita Hannu zašto ne izgubi višak kilograma, ona mu odgovara: “I decided I was going to have some other concerns in my life.” Upravo o tim “drugim brigama”, “drugim interesima” piše Lindsay King-Miller u tekstu “Pretty Unnecessary”. Autorica smatra da pozitivan stav o vlastitom tijelu i tuđim tijelima (body positivity) ne mora za svakog biti povezan s idejom ljepote. Premda želi pružiti podršku svima koje pronalaze moć, vidljivost i radost u prisvajanju riječi i koncepcije ljepote, sama se King-Miller zalaže za dekonstrukciju njezine nužnosti. Čak i ako se mainstream definicija ljepote promijeni, i dalje će smatrati da “mršava i lijepa” nisu jedine prihvatljive stvari koje žena može biti. Vitkost i ljepota za nju nisu obavezne, već fakultativne.
Tako je i moj izgled samo djelić mog ja, mali dio toga kako doživljavam sebe i kako se osjećam prema sebi. Kao i većina, imam i drugih briga, drugih interesa. Naizgled paradoksalno, što sam starija, što su šanse da ću se približiti idealu vitkosti i ljepote sve manje, to sam zadovoljnija sobom. Pogledi koje si upućujem u reflektirajućim površinama svakim su danom sve manje pogledi stroge kontrole popraćeni nužnim razočaranjem, a sve više pogledi prijateljskog prepoznavanja: to je moje tijelo, ne moram biti mršava, ne želim biti mršava, to sam ja, to je ok.
kao osoba koja je nekad pripadala i chubby i extra slim kategoriji, pa onda došla, paradoksalno zbog kroničnih zdravstvenih tegoba, do neke divne sredine, mogu reći, što je naznačeno u tekstu, da počesto i okolina, u mom slučaju prije negoli modni i ini časopisi i mediji kroz koje se propagirao određeni tip ljepote i vitkosti, utječe na oblikovanje svijesti o tome kakose mora i treba izgledati. da bi se bilo prihvaćenim, cijenjenim, primijećenim. kad već otvoreno govorimo (a o ovome treba posebno govoriti), nije mi problem reći da je mene maltretiranje, verbalno i fizičko, od strane suučenika tokom cijelog osnovnoškolskog obrazovanja dovelo do ruba anoreksije; od ‘debele krave’ postala sam , opet paradokanlo, ‘anoreksična kuja’. osvrćući se na iz sadašnje perspektive na tadanje razdoblje, shvaćam da i nisam bila baš debela , u smislu da mi je zdravlje i normalno funkcioniranje bilo onemogućeno zbog moje težine, jednostavno sam voljela jesti, kao što , uostalom volim i danas, i gledati filmove prije negoli se kretati. ali ‘normalni’ društveni život jest bio onemogućen.
nekom ludom srećom, i zahvaljujući mojim roditeljima, djedu koji e pobudio u meni želju za sportom, i valjda probuđenim razumom izvukla sam se iz tog pakla u kojem su svi odnosi i sav život koji sam u međuvremenu izgradila pokušavajući doći to neke pogodne sredine, ovisili o tome hoću li se udebljati par kilograma, iako to već tada, u srednjoj školi nije bio slučaj.
druženje s prekrasnim djevojkama i uživanje pažnje koju bismo dobivale i svi silni tinejdžerski prioriteti koji su mi danas smiješni, ali mi je drago da su postojali jer su me prije svega naučili mnogočemu, stavljalo je određeni pritisak,odnosno formiralo parametre vrijednostnog suda koji sam imala prema sebi.
vrijeme i intenzivan rad na sebi učinili su svoje. i kad sam prije godinu dana naišla na članak u cosmu koji je bio naslovljen ili podnaslovljen pitanjem poput ako postoji žena koja je u potpunosti zadovoljna sobom(svojim tijelom) neka nam se javi. namjeravala sam se javiti, napisala sam čak pismo, ali iz nekog razloga nisam poslala, vjerojatno jer sam zaboravila na to. ali da, ekšli, postoje ljudi koji na sebi ništa ne bi mijenjali (pa niti turbulentno fukncionalna crijeva, iako mislim da bi spominjanje crijeva kao ženskog organa bilo suviše skandalozno za cosmo) , niti bi htjeli izgledati više kao audrey hepburn ili miley cyrus. ili tko već.
mogu stoga reći da me je djelovanje okoline srušilo u potpunosti, ali sam se na neki način ponovno izgradila, mnogo jača, izuzetno sigurno u sebe, sa nepokolebljivom voljom. jedem, koliko smijem, i što smijem, ali niti u jednom trenutku više ne bih pazila na to poradi toga kako će utjecati na moj izgled, a vježbam jer u tome istinski uživam, jer je moram , izrodilo nevjerojatno ljubav prema fizičkoj aktivnosti. no mnogi drugi nisu bili te sreće. znam ih koji su umrli, koji su živjeli i znali da će umrijeti jer im crijeva više nisu mogla probavljati. a sve to zato jer se nisu uklapali u nekakvu izglednu većinu. opasne su te igre , pogotovo kod djece.
možda sam malo skrenula s teme, ali čini mi se kao da je to, abrem u mom slučaju, povezano, dve strane jedne kovanice.
a kaj se tiče bridget i tajnice iz love actually, meni nikad nije bilo jasno zakaj ih se gleda krivo, tj što to na njima nije prekrasno, i gdje su to one ‘debele’. jer meni su divne i jedna i druga. svatko ima pravo na izbor kako će tretirati svoje tijelo i svoj izgled, koliko pažnje pridavati tome, hoće li mu neka vrst ljepote uopće biti među prioritetima; ono što držim ključnim jest zadovoljstvo samim sobom, koliko god to klišejizirano zvučalo. na osobi koja je sigurna u to što jest i zašto je to što jest, i koju ne more neke pritajene težnje ka nekim konstruiranim idealima, primjećuje se i to je ono što bi zapravo trebalo izazivati divljenje, i barem za mene izaziva.poput natalie, primjerice.
s druge pak strane, držim da, kao što bi svaka osoba trebala pridavati pažnju svom intelektualnom i duševnom dijelu, tako i tijelo ne bi trebalo biti zapostavljeno. jer čini mi se kao postoji neka druga krajnost priče -kao što i anoreksiju neki nazivaju ‘stilom života’-u kojoj se nalazi pretilost, ona ozbiljna, po život opasna.pa tako se nerijetko mogu vidjeti osobe u emisijama koje su tamo morali dopeljati jer se nisu same mogle pokrenuti. možda baš zbog tih medijskih i okolininih pritisaka te osobe odlučuju potpuno se prepustiti rezignaciji, rezignaciji uzrokovanoj ‘ja nikada neću moći biti kao on/ona, a to je jedino prihvatljivo’, koja postaje rezignacijom svakog aspekta samog sebe. što je pogrešno, što je prelagano. a da citiram sad pa valjda jedinu pristojnu rečenicu sumrak trilogije ili neke -ologije, smrt je lagana,a život je težak.
i to mislim u ovom smislu u kojem ste i vi zaključili svoj tekst, biti oke sa samim sobom.znati što je to što to ‘ja’ želi, a što mu je samo netko rekao da bi trebao željeti. doći do toga uglavnom predmnijeva razgovore sa samim sobom, neku vrstu rada, za kojeg su nažalost, mnogi ljudi jednostavno prelijeni.
Da, ne bih htjela da me se krivo shvati, nije mi ideja propagirati prejedanje i nekretanje i općenito nezdrav život. No mislim da “lijenost” nije stvarni uzrok debljine i pretilosti, pogotovo kada se radi o jako pretilim ljudima koje spominjete u komentaru. Nisam stručnjakinja pa mogu govoriti samo načelno, ali mislim da nije slučajnost što su u SAD-u pretili ljudi najvećim dijelom i najsiromašniji. Pristup zdravoj hrani, skupim trenerima i teretanama i operacijskim zahvatima klasno je pitanje. To mi se također čini na kompleksne načine povezano i s nekom vrstom mentalne i emocionalne blokade, gotovo depresije, koja često sprečava debele/pretile ljude da poduzmu nešto oko svog izgleda. Taj začarani krug nezadovoljstva i prejedanja i ponovnog nezadovoljstva (vlastitim statusom i životom, pa onda i vlastitim izgledom) lako dovede do toga da se potpuno predamo, pogotovo ako imamo osjećaj da su svi digli ruke od nas, okolina i društvo. Većina nas danas ima neki nezdrav odnos prema hrani, ili jedemo previše ili premalo, ili pretjerujemo s junk foodom ili previše pazimo na zdravu hranu, a sigurna sam da pomirenje sa samima sobom i sa svojim tijelom/izgledom ima veze i s pomirenjem s hranom. Nažalost, kao što ste rekli, kod nekih to ne dođe nikada ili prekasno, a mnogima tek bolest služi kao wake-up call. Ali super je što ste se uspjeli dovesti u stanje ravnoteže i zadovoljstva samom sobom, trebate biti ponosni 🙂
Da je pitanje hrane i trenera i klasno pitanje, to nema dileme! Sjećam se još iz svojih pbf-ovskih dana, tj kad sam studirala nutricionizam, da smo gledali na jednom kolegiju film o američkom ‘mesničarskom ‘ sustavu pa i o prehrambenim navikama nižih klasa,odnosno smo pratili jednu obitelj kako ide u supermarket i kako bira hranu. no stvar je dvojaka. s jedne strane, oni nisu imali novaca za ‘organsko’, za malo masno, vlaknasto, prirodno , nazovimo to kako god, uglavnom da bi se hranili tako da da im tijelo dobije sve potrebne nutritijente s minimunom ‘opasnih’ i štetnih tvari,pa tako i nezdravih. tamo je situacija gora nego kod nas, a i kod nas kvalitetno se hraniti košta, jako puno. i rijetko tko si to može u potpunosti priuštiti, što opet dovodi do raznih ne samo estetskih nego i zdravstvenih problema poput povišenog kolesterola i nedostatka željeza. ili viška kilograma, a pothranjenosti.
s druge pak strane, stvar je i izbora koji je velikim dijelom uzrokovan, opet, konstruiranim navikama. kupovni sokovi nikoga neće najesti,niti nahraniti tijelo s onim kaj mu je potrebno. ti su ljudi pak navikli kupovati sokove jer im je ne znam bilo fino piti fantu. umjesto toga mogli su uzeti jabuku, recimo. ali njihov komentar na ostatak hrane bio je kvantitativan, u smislu da su komentirali kako za jednu jabuku, primjerice, mogu dobiti paket peciva, koji će ih, kao više najesti. iako je stvar realno potpuno drugačija. jer jednostavni ugljikohidrati brže se razgrađuju i brže izazivaju glad.
mi smo zasad u povoljnijom situaciji jer imamo veći izbor tih povrtnih i recimo domaćih namirnica, pa se zaista i s ne toliko mnogo novaca može probrati i učiniti katkad dobar izbor, ali ne sasvim i ne uvijek. pogotovo kad se radi o višečlanoj obitelji iz niže klase. mogla bih o toj temi pisati i pisati jer je situacija više nego nepoštena. da netko tko radi 8-10 sati na dan ne može sebi priuštiti nego k-plus salamu. ono što je izvjesna gospođa komentirala za crni i bijeli kruh, iluzorna je tvrdnja. dobar kruh košta 10-12 kuna. a to ne može zadovoljiti dnevne potrebe jedne familije,pogotovo kad ta ista obitelj ne mre sebi dozvoliti druge namirnice bogate proteinima koji ih drže dulju sitima, jer primjerice jedna orada dođe 20 kuna, ili je kilogram telećih odrezaka 100 kuna. pa čak i ove bolje tune u konzervama dođu tipa 17 kuna. tko si to može priuštiti ako mora nahraniti četvero ljudi s dve plaće od 3000 kuna? to je toliko začarani krug, koji postaje sve ‘čarobniji’ kako se cijene dižu i dižu. još jedan primjer, mlijeka bez laktoze, jer ne daj bože da je netko iz takve obitelji netolerantan na laktozu ili gluten ili ima neki poremećaj zbog kojeg mu je izbor ograničen da izuzetno mali broj izuzetno skupih namirnica, koje dođe 10 kuna litra.
možda sam (opet) malo pretjerala s primjerima, ali ta mi je tema posebno bolna jer ja sama trošim preko 70 posto svojih prihoda na hranu. a praktički nikad nemam ništ u frižideru. jer sve to košta. ko suho zlato.
Upravo pojedoh obilatu veceru. Iako nikad nisam bila deblja, nikad samu sebe nisam ovoliko fizicki voljela. Guz mi je poprilican, sise mi vise, imam milijardu mana, ali jebote sto se dobro osjecam. zahvaljujem Kim k jer je uvela veliku guzicu u modu. majke mi, napravit cu kip od maslaca u obliku kardashijanske guzice u znak zahvalnosti. I severina me oslobodila isto. Vise ne brijem picku. Moj je muz zove gorila. Oprostite, Ali katolkinja sam I volim se ispovijedati. Jel se to pise sa ije ili sa je? Anyway, u svakom slucaju, idem jest cokoladne flashe punjene likerom I pjevat a moment on ur lips forever on ur hips… Na dijetu idem nakon nove godine, a do tad zderem ko krmaca za svinjokolju…. Jebote nije ni cudo da mi nytimes ne zeli objavljivat komentare…
Mašo, kužim te. Na istoj sam krivulji. Jedino, mene su i roditelji tlačili i tlače me oko težine, a u ekipi sam bila na receptivnom kraju šala o debljini i nakon što sam smršavila 10 kila. Da se izrazim pjesnički: I u manjem broju traperica/zarobljena sjenama svoje maščobe.
“I, konačno, vjerujemo li doista u to da big može biti beautiful ako istodobno ne možemo prihvatiti svoje tijelo s viškom kilograma, po medicinskim, medijskim ili vlastitim kriterijima?”
Odgovor je jedno veliko, debelo NE i razlog iz kojeg me strahovito živcira kad žene koje bi ponderirale bacanje pod vlak kad bi se jedno jutro probudile u tijelu Lene Dunham govore kako je Lena preeeeekrasna, kako joj diiiiiivno stoji ona Pradina cvjetna haljina u kojoj je izgledala 3 broja veće nego što jest, itd. Mislim, to je stavljanje smajli fejsa preko hrpe izmeta. Ja se duboko nadam da će doći dan u mom životu kad će mi žene Lenine građe biti komadi, jer to će biti dan kad ću i ja sama sebi biti komad. Nažalost, taj osjećaj mi je dosad nepoznat, a ovo fejk divljenje bucmastim selebritijima u svrhu političke korektnosti mi u tome ni najmanje ne pomaže. Ne čujem u tome ništa manje “otheriziranja” nego u onome kad se debele ljude vrijeđa. Ton je isti – mi normalni gledamo nešto u zoološkom vrtu, u jednom slučaju to nam je gnjusno, u drugom baš lijepo. Slično mislim i o fetišu koji se razvija oko Lupite Nyong’o, samo je tu tema rasizam. Onak, smrdi mi. Govoriti da je Melissa McCarthy prekrasna dok se redovito važemo ili mentalno bičujemo nakon svakog obroka je fakat licemjerno.
Ne sviđa mi se ni ovo da se u debelu curu morao zaljubiti fittest lad in college. Time je ona odobrena od strane male gazea, zar ne? Onak, jebeš male gaze. Zbog njega ne mogu uživati u svom sendviču.
@Izabela Laura – Ne znam jesi li ovo ti na avataru, ali ako jesi, vidim nekoliko stvari koje mijenjaš na svom tijelu. I glava je tijelo. Pretpostavljam da se i depiliraš (ako sam u krivu, onda si najveća legenda i moj uzor:)). Mislim, nažalost, to Cosmovo je vjerojatno jako blizu istini. Nije nam dopušteno da budemo ono što jesmo.
Znate kaje najgore? To što sam ovak negativna jer sam se opet zdebljala. CRUSH THE PATRIARCHY!!!
Petra, mislim da si dosta u pravu oko ovog što si napisala! Mislim da je sve to dosta licemjerno sve dok same sebe ne možemo prihvatiti, ali s druge strane meni su osobno npr. Lena i Mindy i puno drugih međusobno jako različitih žena stvarno poslužile kao role-models baš u tom procesu samoprihvaćanja. Počelo je tako da još nisam bila načisto s tim kako se osjećam prema sebi, a one su mi bile inspirativne, a sad je tako da sam sama sebi sve više u redu. Sad na svom primjeru vidim koliko su zapravo reprezentacije u medijima važne i koliko mi je bilo korisno što sam se okružila onima koje su meni pozitivne.
I dalje mislim da je ipak važnije ovo što je Izabela napisala, imati oko sebe podršku okoline – roditelja, prijatelja, partnera. Ja, srećom, nemam traume u ovom području koje bi morala prorađivati, već sam više radila na tome da mi prestane biti važno što o meni misle ljudi koje ne poznajem ili do kojih mi na kraju nije ni posebno stalo, ali puno cura koje znam teško izlaze na kraj sa svojom težinom jer su ih kritizirali roditelji ili dečki 🙁 E sad, što se tiče Rae i Finna, najzgodnijeg dečka u školi, pogledaj seriju ako ti se da, jako je fora. Vidjet ćeš da nije to baš taj stereotip, možda nisam ni trebala spominjati, ali sviđala mi se ta toliko britanska sintagma. On se uopće ne ponaša kao najzgodniji frajer, niti je tako primarno prikazan; on je njezin prijatelj, isto iz radničke klase, s hrpom problema i traži “stvarni” odnos s curom koja će ga razumjeti. Zapravo je baš lijepo, jer nije “male gaze”, nego samo Finnov pogled. Mislim, meni to nije jadno, meni je to jako važno, da sam privlačna muškarcu s kojim sam kao osoba, kao cijeli paket 🙂
Uopće ne mislim da je to jadno, normalno da je jako važno. Mislila sam na to kako bi naša privlačnost nama samima trebala biti neovisna o muškoj potvrdi. Tek onda ćemo biti slobodne.
Crush the male gaze!
Pa meni u prihvaćanju vlastitog tijela definitivno najviše pomaže feminizam. Zahvaljujući njemu sve se manje uspoređujem s drugim ženama, sve više sam prema drugim ženama blaga i suosjećajna, a manje jalna i hostilna, skidam s trona mišljenje muškog roda, rješavam se nametnutih normi, smanjujem kriterije sama sebi…traje i teško je jer je puno toga duboko, duboko pounutreno, ali feminizam je neprocjenjivo pomogao mom samopoštovanju.
Apsolutno! Feminizam je ključan za razbijanje onog užasnog uvjerenja da žene moraju biti neprijateljice jedna drugoj.
ako misliš na boju kose, pa da , bojam je. bila sam i crvena i narančasta i dugokosa i kratkokosa. kak mi dođe. a ak se ne mrem odlučiti kaj ću, kad mi se mijenja, dam mami da izvlači papiriće s tipom frizure. i žao mi je kaj ću te razočarati, ali depiliram se , da. ne podnosim dlake 🙂
sad sam se sjetila, kako si spomenula to mijenjanje, jedne cure iz svoje osnovne, koja je bila jača, baš bih je tim pridjevom opisala jer je trenirala plivanje pa je bila mišićava i krupnija građom. e ona mi je bila rekla jednom prilikom’bog me takvom stvorio, takva sam kakva sam ‘. mislim što je okej stav. samo što po meni postoji ogromna razlika u tome želi li netko mijenjati nešto na sebi poradi drugih ili poradi sebe. bila je isto emisija o jednoj ženi koja je povećala grudi jer je cijeli život patila zbog malih grudi. sad, ako će netko mijenjati veličinu svojih grudi jer želi imati veće (ili manje ) grudi,on/ona sama, meni je to posvema okej. problem mi je u tome kad se netko ponaša kao daisy iz gatsbya (o čemu bih svakako u nekom trenu trebala opet pisati ) da djeluje tako poradi htijenja drugih time šteteći sebi ili radeći protiv svojih htijenja.
Misliš da ona pati zbog malih grudi jer je ta patnja zapisana u njenoj najdubljoj esenciji kao bića? Mislim da to “zbog sebe” gotovo uvijek, ako ne i uvijek u biti znači “zbog duboko internaliziranih socijalnih normi”. Da se razumijemo, ne mislim da je to zato loša odluka ili da ja imam pravo ikako se umiješati u taj proces, ali “radim to zbog sebe” je izuzetno pojednostavljeno gledanje stvari koje često prikriva opresiju. Zbog čega misliš da ne podnosiš dlake?
Nema sumnje da počesto nije jednostavno izdvojiti htijenja tog ‘ja’ koje postoji izvan ponutrenih socijalnih normi , kako si ti to sročila. Štoviše, po primjerice Goffmanu upitno je postoji li uopće taj neki ‘ja’ izvan mreža društvenih struktura. Nekad ni ja nisam sigurna u to. Ali recimo da to barem kod sebe, jer za druge ne mogu jamčiti, potvrđujem nekim ‘unutarnjim osjećajem’. Istim onim koji mi je prije 4 godine rekao da nutricionizam nije fakultet za mene, da to nisam ‘ja’, nije sasvim moje htijenje. Različite su sfere, ali čini mi se kao najbolji primjer jer za to nisam imala objašnjenje tipa ‘odustala sam jer mi nije išlo’, ili jer mi se ‘nije dopalo’. Jednostavno to nije bilo to, nisam bila ja sasvim tamo. Ista je stvar s dlakama. Svjesna vrlo propagande ‘glatkoće’, nasuprot ‘obraslosti’, odabirem depilaciju sada iz drugih razloga nego iz onih koje sam to radila prije 6 godina. (Pada mi napamet jedan film s Danny De Vitom , ne znam kak se zove, neka komedija iz tipa 90ih mislim, gdje se recimo njegova partnerica ne brije jer on voli neobrijane žene).
Ja vjerujem da taj “ja” postoji, ali sam potpuno sigurna da ga ni najmanje ne zanima depilacija.
Odličan, odličan, najbolji tekst! Zaista! 😀 Reagira baš na one stvari o kojima i sama, s kilama viška, razmišljam. Naprimjer, ono toliko često, u najboljoj namjeri vjerujem, postavljeno pitanje: “jesi smršavila?”, uvijek je u meni pobuđivalo nekakvu nelagodu, kao da ta osoba na/u meni vidi samo kile viška te da je njihovo skidanje moj top priority pa da bi mi zato takav komentar trebao predstavljati vrhunaravni kompliment. E, pa nije! Zar nije puno valjaniji kompliment: “izgledaš mi super”, “dobro ti stoji ova boja”, “baš si mi zgodna”…? Znimljivo, nikada sebe nisam doživljavala kao “debelu”, “ružnu”, “neprivlačnu”. Nikada nisam pokušavala “sakriti” svoje tijelo, a još manje ne jesti (ili, nedajbože, paziti što, koliko i kada jedem), a o fizičkoj aktivnosti da i ne govorim (nešto najmrskije mi na svijetu! groza, jeza, brrrr!). Ne želim reći da nikad nisam poželjela imati 10, 15, pa i 5 kila manje, ali nikada ništa više od pukog izgovaranja u sebi želje nisam poduzimala, niti mislim da bih nakon te otopljene količine masti bila “ljepša”. A to ne zato jer smatram da je fizički izgled tričarija i da je “istinska ljepota unutrnja ljepota” (organi, krv…gdje je to “unutra”???), ovo ipak piše osoba koja obožava modu i odjeću te koja gotovo ne izlazi iz kuće bez šminke, Ljepota jest, smatram, izrazio subjektivna (možda i najsubjektivniji takav vječni, primordijalni “floating signifier”, ili jedan od najsubjektivnijih bar), ali svakako i svakodnevno, gotovo na intuitivnoj bazi, sveprisutna i bitna. Pojmom “ljepote”, što god on značio, svakodnevno baratam u, razgovoru, rasuđivanju, promatranju… Obožavam “lijepu, lijepo pisanu” književnost, “lijepe” detalje, u neki ću kafić izabrati ići jer je “lijep”, “lijepi” interijeri, “lijepa” odjeća, “lijep” nakit, ali i “lijepa” lica, “lijepi” muškarci… 🙂 No, da se vratim, nikada ni od okoline nisam slušala o tome kako sam”ne- lijepa”, “debela”… Zaista nikad! Ni od obitelji, prijatelja dečkiju, u osnovnoj školi, srednjoj školi, na fakultetu,.. ni od koga. A i sumnjam da me dečki vani u 5 ujutro nakon pića previše objektificiraju jer sam im baš “pametna” i “duhovita”. Ne želim reći da mi to laska, jadni uleti su jednsotavno- jadni i tako ih i tretiram, ali samo želim reći da ljudi s kilama viška mogu nekome i ovako, “na prvu”,biti fizički privlačni. (Ne)reakcije okoline na mene su mi sigurno pomogle, ali možda to i tako ispada jer ja sama sebe ne vidim kao “debelo tijelo”i nesigurno se povlačim u sebe jer želim sakriti svoje “ružno” tijelo, a najlakši je put do toga da jednostavno sakrijem i sebe. Hmmm, zaista, možda… Još samo da se osvrnem na spominjani (više ili manje suptilan) teror kojim se promovira tjelovježba. Ja to zaista doživljavam kao teror “fit” ljudi nad ostalim “fit” ljudima i onima manje ili ne- “fit”. Čvrsto ne mislim da je sport jednako zdravlje. Ako je nešto jednako zdravlje onda je to, smatram, genetika. Ne kažem da fizička aktivnost u tome ne može pomoći, ali da je lijek ili prevencija valjda svake, ili gotovo svake, kronične ili akutne bolesti, to je za mene glupost! Ne, ne osjećam se bolje i zadovoljnije u svom tijelu ako se pošteno iznojim (mrzim svaki trenutak tjelesnog u školi!), ne osjećam da sam time napraila išta krucijalno važno za sebe, niti da su “mršavi” ljudi koji broje kalorije i trče u teretanu nakon svakog pojedenog kolača izdržljiviji, marljiviji, imaju veću snagu volje od mene, a ponajmanje da zbog takve skrbi o svom tijelu nužno vole sami sebe više nego što ja volim samu sebe. Nemam ništa protiv da ljudi vole biti fizički aktivni, naprotiv, ali “dušebrižnička” klima koja se oko toga stvara danas, mislim, svugdje i stalno, iritira me. (Spomenut ću samo da je i nacizam jako vodio brigu za ljudsko zdravlje- promovirala se tjelovježba, “zdrav” život, pušenje je bilo strogo zabranjeno… Ne mogu ne uočiti sličnost s aktualnom klimom društvenom. Something to think about…) A ona u “zdravom tijelu, zdrav duh” mislim da ne drži vodu. obično primijećujem da su baš oni koji su jako zaokupljenim zdravljem i izgledom svog tijela, vrlo siromašni duhom… Ali, to je možda samo moj dojam. Dakle, ne, ne volim sport, da, volim sjediti i čitati i gledati serije, ne, ne brojim kalorije, i,da, volim jesti.
Btw: meni je Lena superhot! 🙂
🙂 nemam ovom što dodati osim da sam i ja mrzila tjelesni (moguće da je to zbog groznih trikoa koje su nas tjerali da nosimo u osnovnoj) i da isto mislim da je Lena hot, baš sam danas vidjela zadnju fotku na njenom instagramu, gdje je u crnom i vidi joj se pupak i predivna je 🙂
uf. hvala za tekst maši i komentatoricama za komentare. ja bi o ovome mogla razmišljati dan i noć i pisati/pričati jednako dugo.
ja se npr, ne sjećam da sam ikad u svom životu bila, po ‘objektivnim’ društvenim kriterijima, zgodna. i ono što je meni i dan danas kad mislim da sam daleko dogurala od npr kasnih godina osnovne škole, najteže napraviti je odvojiti to kako se ja osjećam u svom tijelu od (fe)male gazea i zbog toga se nekad stvarno mrzim. ovome je možda više mjesto u još jednom postu na blogu, ali obzirom da je petra spomenula male gaze, imam potrebu napraviti oversharing 😀
u mnogim svojim dosadašnjim ljubavno/seksualnim odnosima mogu iščitati pattern koji je vezan uz pažnju druge osobe. u smislu – ne izabirem ja, jer ja kao tijelo kakvo jesam (debelo, neprivlačno, nezdravo, neseksualno) nemam luksuz da mogu izabrati koga želim, ja si mogu dopustiti samo da budem pasivna i izabrana. i onda, bez obzira na to da li bi ja u vakuumu neokaljanom svojim sjebanostima tu osobu smatrala privlačnom ili ne, u stvarnosti ja tu osobu smatram privlačnom i vrijednom moje romantično/seksualne pažnje jedino i isključivo zato što se ja njoj sviđam i onda se meni u biti ne sviđa ta osoba nego to da se ja njoj sviđam jer mislim da je to da se ja nekom sviđam sa ovakvim tijelom gotovo nemoguće. how fucked up is that?
utješno je da radim na tome, i da i meni, kao i petri, feminizam strašno puno pomaže u cijeloj toj priči. nakon ovoga se samo mogu pridružiti uzviku crushanja gazea.
Hvala tebi na super postu (i blogu općenito) i ovom što si podijelila s nama <3 stalno te mislim gnjaviti da napišeš nešto i za nas! Ajde!
moram prvo diplomirati i skupit hrabrosti za pisanje neosobnih stvari! kad se to desi, vrlo rado 🙂
nadam se da će me bavljenje ispitnom literaturom pripremiti i inspirirati 🙂
To je onaj osjecaj kada stanes ispred ogledala i gledas sebe i pokusas se vidjeti tudjim ocima, na kraju cijele price meni je uvijek misao pa nisam ja ovo izvana ja sam ovaj glas koji prica sam sa sobom kojeg nitko ne vidi. Tako receno zvuci ko ona odurna stara ljepota je iznutra, ali zapravo je i djelom istinita. Definitvno je treba (ljepotu) iznova i iznova definirati u svojim razmisljanjima i shvacanjima. I koji put pokusati pogledom uhvatiti taj unutarnji glas kod druge osobe.
zašto svaki tekst o prihvaćanju vlastitog tijela zanemaruje perspektivu mršavih cura? netko tko ima 5-10 kila manje je automatski bolestan. ok, jasno mi je da je ovo članak o osobama s viškom kila, ali zašto feminizam nema problema s npr. skinny-shamingom.
http://gawker.com/even-nicki-minaj-cant-teach-vogue-models-to-twerk-1632916123/all
Kao što si napisala, tekst je iz perspektive osobe s viškom kila i bavi se stereotipima vezanima uz debljinu. To nikako ne znači da feminizam ne zanima skinny-shaming, dapače, feminizam se itekako suprotstavlja svim oblicima diskriminacije na temelju tjelesne konstitucije/fizičkog izgleda, a to uključuje i šejmanje mršavih osoba. Posebno me živciraju oni internetski memi koji pokušavaju veličati “curvy” žene poput Nigelle Lawson ili Joan iz Mad Men ili Marilyn Monroe kao “prave žene” (“this is what a real woman looks like”) na račun drugih, vitkijih/mršavijih žena. Poanta uopće nije preokretanje vladajućeg modela u korist curvy ili debelih žena, već upravo kao što si napisala – poanta je prihvaćanje svih tijela! Skinny-shaming je grozan, ali mislim da također treba priznati da su vitka/mršava tijela još uvijek puno društveno prihvatljivija od debelih te da je uz vitka/mršava tijela još uvijek vezano puno manje stereotipa nego uz debela tijela. No, žao mi je što si se osjetila isključeno i vjerujem da ćemo se u budućnosti još puno baviti tim problemima.
samo sam htjela napomenuti da i u pop kulturi i općenito postoji i neka vrsta zgražanja nad mršavim ženama, koja se u ovakvim raspravama malo spominje. barem se meni tako čini.
ali u potpunosti se slažem sa svime, deblja tijela su svakako konzistentno izloženija diskriminaciji.
Da ne velim da su te “stvarne” žene najčešće idealni skup fetiša – ogromne cice i guzice, uski struk, vitke noge. Valjda nema rjeđeg tipa fizičke građe od tog.