Curvy, chubby, fat

Prije nekoliko tjedana Rhiannon Lucy Cosslett u Guardianu je objavila tekst “I feel guilty but I hate my body: a feminist confesses” u kojem je detaljno opisala svoju opsesiju brojanjem kalorija, hvatanjem vlastitog odraza u svim reflektirajućim površinama, kao i činjenicu da – bez obzira na to što zna bolje – ne voli svoje tijelo i stalno ga pokušava smanjiti. Mnogo toga u njezinu tekstu mora zvučati dobro poznato velikom broju žena koje su u nekom trenutku imale višak kilograma ili smatrale da imaju višak kilograma: guglanje “čudesnih” dijeta, fiksiranost na odjevne predmete u koje više ne stanemo, ali ih držimo u ormaru u nadi da će se to ubrzo promijeniti, strah od fotografija nad kojima nemamo nadzor, ali i iskreno uvjerenje da su druge žene koje muči isti problem prekrasne i da se nemaju razloga brinuti oko svog izgleda. Cosslett se dodatno osjeća krivom jer se od nje kao feministkinje i koautorice knjige koja se predstavlja kao “A zero tolerance guide to the media” očekuje da i u praksi provodi ono što zagovara na teorijskoj razini, kao da nas feminizam automatski čini imunima na pritiske medijske kulture.

Čitajući taj tekst suosjećala sam s autoricom, a u nekim se stvarima i identificirala s njom, no nakon toga me ščepao onaj poznati osjećaj tjeskobe koji pamtim kao posljedicu sličnih bezbrojnih razgovora o debljini koje sam od srednje škole do danas vodila s raznim prijateljicama i poznanicama. Razgovora u kojima smo naizgled bile ravnopravne, dijelile isti problem, no zapravo nikada nije bilo tako. Cosslett kaže da joj je BMI 21.7, na donjem spektru “normalnog”, odnosno “zdrave” težine, a i moje su prijateljice iz spomenutih razgovora redovito bile vitkije od mene, ponekad i značajno. Nimalo ne sumnjam u iskrenost njihova nezadovoljstva vlastitim tijelima – glavni je zadatak mainstream medija da nas sve permanentno drže u tom stanju – no ne mogu ne primijetiti neravnotežu: jesu li moje prijateljice bile toliko fokusirane na svoj problem da nisu primjećivale razliku između nas? Ili su “stroge” kriterije, poput Cosslett, primjenjivale isključivo na sebe, dok su u drugim slučajevima čvrsto vjerovale u mogućnost “ljepote u svim veličinama”? I, konačno, vjerujemo li doista u to da big može biti beautiful ako istodobno ne možemo prihvatiti svoje tijelo s viškom kilograma, po medicinskim, medijskim ili vlastitim kriterijima?

elle

Pišem ovo iz sive zone u kojoj sam se nalazila gotovo cijeli život, fluktuirajući – kako bi rekla Mindy Kaling – između curvy i chubby, oblina i bucmastosti, 5 i 15 kila viška. To je zona “između”, zona hrvatskog prosjeka, unutar koje niste službeno definirani kao plus size, no istodobno i zona u okviru koje se daljnji rođaci, susjedi, prodavačice u trgovinama odjećom te slučajni prolaznici osjećaju pozvanima komentirati vaš izgled, negativno ili pozitivno: “Jesi ti smršavila?” (iako nisam), “Ili bi mogli smršaviti koju kilu!” (prodavačica nakon što mi je haljina bila uska u bokovima), “Kad bi jele manje čokolade, ne bi bile debele!” (nepoznati dečki mojoj prijateljici i meni u srednjoj za vrijeme velikog odmora). No ne želim zvučati poput Hanne u Girls kada kaže Adamu: “I am 13 pounds overweight and it has been awful for me my whole life!” Svjesna sam da sam po svojoj težini i konfekcijskom broju zapravo prilično prosječna, a na putu prema prihvaćanju svog izgleda imala sam i puno sreće. Starija sam od Guardianove autorice, odrastala sam u drugom vremenu, dijelom i drugoj državi, imam roditelje koji nikada, ali baš nikada, nisu negativno komentirali moj izgled, a tako je bilo i u mojim vezama.

To su neki od razloga zbog kojih, primjerice, ženske časopise koje Cosslett proziva kao glavne krivce za nezadovoljstvo vlastitim tijelom u prvom redu doživljavam kao fikciju, ali ih čitam i kao vrlo proturječne tekstove koji ne mogu svoje poruke o samopouzdanju i samoosnaživanju učiniti uvjerljivima jer i dalje primarno opslužuju modnu i kozmetičku industriju. Još više, danas mi se ženski magazini, bez obzira na to što su i dalje utjecajni predstavnici ženske popularne kulture, čine kao njezin sve manji i beznačajniji dio, osobito u usporedbi s činjenicom da brojni internetski sajtovi i blogovi – polako, ali sve više – uključuju sve raznolikije predodžbe žena za koje nikada nije bilo mjesta u usko definiranom mainstream idealu ljepote.

Međutim, u posljednje je vrijeme i mainstream popularna kultura nešto češće počela u svoje redove propuštati žene s indeksom tjelesne mase iznad 25 – zasad, doduše, većinom bijele i heteroseksualne – koje više ne služe isključivo kao comic relief ili materijal za čudesnu transformaciju. Uz povremene starije iznimke poput Roseanne iz istoimene serije ili Sookie iz Gilmoreica čija se težina nije nijednom spomenula u čitavoj seriji, dosad se debljina na filmu i televiziji uglavnom tretirala licemjerno. Na stranici tvtropes.com taj se fenomen naziva “Hollywood Pudgy”: junakinja koja je prosječne građe, ali je prema hollywoodskim standardima – krupna. Neki od primjera koji se navode uključuju Betty u Ugly Betty i Natalie u Love Actually, premijerovu simpatiju koju nekoliko ljudi tijekom filma opisuje kao “debelu”. Ne treba zaboraviti niti Samanthin trbuščić u prvom filmu Seks i grad koji je šokirao njezine prijateljice iako su je zatim uvjeravale da bi “izgledala lijepo u svakoj veličini”.

bridget

Posebno mjesto u razvoju bucmastih junakinja ima Bridget Jones, profesionalka u brojanju kalorija i stručnjakinja za trendovske dijete, koju je Helen Fielding zamislila ambivalentno: nikada ne saznajemo njezinu visinu pa je stoga i njezina težina relativna, no iz knjiga je jasno da je i u njezinu slučaju primarno riječ o vanjskim pritiscima koje je vrlo elokventno opisala: “I am a child of Cosmopolitan culture, have been traumatized by supermodels and too many quizzes and know that neither my personality nor my body is up to it if left to its own devices. I can’t take the pressure.” (Ne čudi što se i sam Cosmo mučio da je uključi u svoju ideologiju, nazvavši je “debelom gubitnicom”, Cosmopolitan, br. 8, 2001). Na taj se način autorica dvostruko osigurala jer su se s Bridget mogle identificirati debeljuce, ali i čitateljice koje se radije ne bi poistovjećivale s debelom junakinjom, već s onom koja je samo uvjerena da ima višak kilograma. Koliko god volim Bridget, mislim da Fielding s njom nije otišla dovoljno daleko.

A onda su u moj život ušle Eleanor, Cath i Rae. Rae Earl junakinja je knjige My Fat, Mad Teenage Diary i serije My Mad Fat Diary, utemeljenih na tinejdžerskim dnevnicima istoimene autorice. Rae se na putu do prihvaćanja same sebe bori sa psihičkom bolešću i negativnom predodžbom o vlastitom tijelu zbog prekomjerne težine, stalno se vrteći u tom začaranom krugu, često isključivo fokusirana na sebe zbog čega nije u stanju vidjeti da je prijatelji smatraju najzabavnijom osobom i središtem njihove grupice, a da je njezin prijatelj Finn – the fittest lad in college – zaljubljen u nju. Serija stavlja naglasak na njezino prihvaćanje sebe kakva jest, bez inzistiranja na tome da prvo treba drastično smršaviti kako bi zavrijedila ljubav prijatelja, dečka i mame.

My Mad Fat Diary

Rae Earl

Sličan je slučaj možda najljepša YA ljubavna priča svih vremena, roman Eleanor & Park Rainbow Rowell. Autorica na svom blogu piše da joj čitatelji/ce često postavljaju pitanje: “Eleanor nije stvarno debela, zar ne?”, kao da traže da ih razuvjeri. Ona je, međutim, nepokolebljiva: Eleanor je debela, no s punim pravom odbija precizirati koliko debela: “I to zato što mislim da to nije važno. Znam kako ja zamišljam Eleanor – ali mi je svejedno kako vi zamišljate Eleanor. I mislim da je povlačenje crte između ‘mrvicu debela, ali samo po američkim standardima 21. stoljeća’ i ‘stvarno, stvarno debela’ depresivno. Mislim, tko sam ja da povučem tu crtu? Tko ste vi? I gdje da počnemo?”

Da, Eleanor je debela, ona je također crvenokosa, kovrčava, pjegava, pametna, hrabra, ima odličan ukus u knjigama, stripovima i muzici, i modna je ikona sa svojim prevelikim muškim košuljama s odrezanim kragnama i svilenim kravatama koje veže oko vrata, struka i kose. Park, dodaje Rowell, ne želi biti s njom “jer je hrabar i dubok”, već zato što ga privlači: “He closed his eyes and saw her again. A stack of freckled heart shapes, a perfectly made Dairy Queen ice cream cone. Like Betty Boop drawn with a heavy hand.”

Rowell kaže da su svi glavni ženski likovi koje je napisala plus size, a takva je i Cath, junakinja romana Fangirl, kao i njezina sestra blizanka Wren te cimerica Reagan. Međutim, u ovom se romanu njihova veličina ne tretira kao posebna tema. Na dva se mjesta spominje da Cath i Wren obje imaju široke bokove, a Reagan je opisana kao “veća od većine djevojaka”, no s jednako velikim samopouzdanjem. Manje pažljivi čitatelji tu informaciju mogu propustiti, što nije bio slučaj s Rae i Eleanor, i u tome je važnost Fangirl. Cathina veličina navodi se samo usput, dok se priča bavi drugim problemima, te sada bucmasta/krupna/debela/pretila junakinja ne mora više biti junakinja isključivo u pričama o debljini, nego može preuzeti glavnu ulogu u bilo kojoj priči. Na taj način junakinja poput Cath postaje obična: više nije iznimka, nego jedna od sve brojnijih, sve raznolikijih primjera ženskih likova.

Dok se lik Bridget Jones suprotstavljao ideji da je osobi s viškom kilograma nemoguće pronaći partnera ili partnericu, da je nužno nesretna, neuspješna i ružna, likovi poput Cath, čiji izgled nije središnja tema teksta, predstavljaju normalizaciju debljine koja može biti važna točka u borbi protiv predrasuda s kojima se debeli ljudi svakodnevno susreću – a želim po uzoru na Everyday Feminism tu riječ upotrebljavati neutralno, usprkos činjenici što se u našem društvu gotovo isključivo koristi kao uvreda.

eleanor and park

Eleanor and Park, izvor: siminiblocker.tumblr.com

Sizeism, diskriminacija na temelju težine, kao i fat-shaming, ruganje debelim osobama, spadaju u najčešće oblike diskriminacije (u SAD-u je sizeism na 4. mjestu). Debljina se redovito povezuje s lijenošću, lošom higijenom, čak i glupošću, a debeli/pretili ljudi su suočeni s predrasudama na radnom mjestu, u obrazovnom sustavu, u sudnici, a djeca su najčešće žrtve bullyinga. Sizeism postaje sve gori kada se presijeca s drugim oblicima diskriminacije kao što su seksizam, rasizam, homofobija, cisseksizam, klasizam, ageism, ableism. I premda se i muškarci svakim danom sve više suočavaju sa strogim zahtjevima u vezi s izgledom, uvjerljiva je teza da i u tom slučaju strah od debljine zapravo ima korijene u mizoginiji koja se očituje u fobiji da će debeo muškarac izgubiti svoju muževnost te poprimiti femininu formu.

Debljina je zato još uvijek feminističko pitanje, kako je stajalo u naslovu bestselera Susie Orbach iz 1978. Patrijarhalni nadzor nad ženskim tijelima dodatno je pojačan pritiscima kapitalističke modne, kozmetičke i farmaceutske industrije te mainstream medija koji ovise o prihodu od reklama. Dobro je poznato da seksizam djeluje i putem procjenjivanja vrijednosti žene prvenstveno na temelju njezina vanjskog izgleda. Mnoge su od nas taj izvanjski nadzor pounutrile u obliku samokontrole i samodiscipline, konstantnog brojanja kalorija s početka teksta i neprestanog provjeravanja uklapamo li se u ideal. Za mnoge je jezičac na vagi jedna od rijetkih stvari koje mogu kontrolirati u svijetu u kojem je tako malo toga pod našom kontrolom. Čini mi se, ipak, da tako vlastitu vrijednost mjerimo svojim kilogramima te pristajemo da nas i drugi vrednuju na taj način.

Kako je to formulirala Lena Dunham: “Kada nemaš tijelo koje se uklapa u normu, čini ti se da se tvoji neuspjesi kao osobe prezentiraju na van. Ovaj šlauf na mom trbuhu dokaz je da nikada neću biti dovoljno ozbiljna, nikada neću imati dovoljno snage volje, nikada neću biti dovoljno jaka, da sam prelijena. Otpuštanje tog osjećaja za mene je bila velika stvar.” Ili nienna koja na svom blogu opisuje posljedice gubitka težine: “dvadeset i pet kila pažnje i pristojnosti u javnosti od stranaca i službenih osoba kao npr. osmjesi i pogledi prolaznika, brže dobivanje piva na šanku. brže dobivanje računa nakon ručka u restoranu. izostajanje osuđujućih pogleda kad naručuješ hranu. izostanak rolajzanja od strane biciklista s kojima se mimoilaziš dok pedaliraš. izostanak osuđujućih pogleda kad se sporo penješ uz stube i u brdo.”

Takve se predrasude redovito potkrepljuju naizgled neoborivim argumentom: brigom za tuđe zdravlje. Dio komentara na svaki internetski tekst kojem je cilj destigmatizacija debljine uvijek će spadati u tzv. concern trolling, koji samo podržava predrasude služeći se alibijem zdravlja, ne obazirući se na brojne znanstvene studije koje dokazuju da debljina i zdravlje nisu oprečni pojmovi. Navedene su predrasude povezane i s estetskom neprihvatljivošću debljine, njezinom inkompatibilnošću s ljepotom, koju zdušno podržavaju mainstream mediji.

Dovoljno se sjetiti naslovnice Ellea s Mindy Kaling, koja je za razliku od paralelnih naslovnica s Amy Poehler, Zooey Deschanel i Allison Williams bila crno-bijela s njezinim licem u krupnom planu, što ne upućuje samo na sizeism, već i na rasizam. Mislim da je naslovnica sama po sebi prekrasna, i Kaling je s pravom izjavila da se zbog nje osjećala “glamurozno i kul”, no problem nastaje kada se usporedi s ostalim naslovnicama. Nešto su drugačiji primjer fotografije Lene Dunham u Vogueu. Fotografije su bile blago retuširane, no novinarke sa sajta Jezebel ponudile su otkupninu od 10 tisuća dolara za njihove neretuširane verzije da bi nam pokazale kako stvarno izgleda tijelo žene koja ga ciljano razotkriva u skoro svakoj epizodi svoje serije. Kada su uvidjele da razlika nije tako drastična kako su pretpostavljale, posegnule su za očitim zaključkom da Vogue teško može prihvatiti tijelo poput Leninog. Lena im je odgovorila pozivajući se na eskapizam i fantazijski svijet ženskih časopisa kojeg je htjela biti dijelom – “u lijepoj Pradinoj haljini i okružena lijepim muškarcima i psima”.

lena vogue

Da, dobro mi je poznat taj paradoksalan osjećaj kada znaš da se ne uklapaš u ideal, i ne želiš se uklapati u ideal, ali želiš imati pravo na to da se osjećaš lijepom. Mindy je više puta izjavila da ima cijeli popis stvari koje bi vjerojatno promijenila na sebi i da uvijek pokušava izgubiti 7 kila, ali da ne treba biti mršava, da ne želi biti mršava. Za nju to, međutim, ne znači da ne želi i ne može biti lijepa. Mindy radi na redefiniranju i prisvajanju ideala ljepote tako da ne bude više toliko siromašan i ograničen – određen diskriminacijom drugačijih. Lena, s druge strane, svojim radom dovodi u pitanje samu ideju nužnosti ljepote, ideju da se možemo prihvatiti samo ako se smatramo lijepima, da se sve žene moraju osjećati lijepima, ako ne izvana, onda svakako iznutra (o samoj ljepoti puno više u Laninom tekstu “13 načina promatranja ljepote”).

Kada u Girls Adam pita Hannu zašto ne izgubi višak kilograma, ona mu odgovara: “I decided I was going to have some other concerns in my life.” Upravo o tim “drugim brigama”, “drugim interesima” piše Lindsay King-Miller u tekstu “Pretty Unnecessary”. Autorica smatra da pozitivan stav o vlastitom tijelu i tuđim tijelima (body positivity) ne mora za svakog biti povezan s idejom ljepote. Premda želi pružiti podršku svima koje pronalaze moć, vidljivost i radost u prisvajanju riječi i koncepcije ljepote, sama se King-Miller zalaže za dekonstrukciju njezine nužnosti. Čak i ako se mainstream definicija ljepote promijeni, i dalje će smatrati da “mršava i lijepa” nisu jedine prihvatljive stvari koje žena može biti. Vitkost i ljepota za nju nisu obavezne, već fakultativne.

Tako je i moj izgled samo djelić mog ja, mali dio toga kako doživljavam sebe i kako se osjećam prema sebi. Kao i većina, imam i drugih briga, drugih interesa. Naizgled paradoksalno, što sam starija, što su šanse da ću se približiti idealu vitkosti i ljepote sve manje, to sam zadovoljnija sobom. Pogledi koje si upućujem u reflektirajućim površinama svakim su danom sve manje pogledi stroge kontrole popraćeni nužnim razočaranjem, a sve više pogledi prijateljskog prepoznavanja: to je moje tijelo, ne moram biti mršava, ne želim biti mršava, to sam ja, to je ok.

 

Komentari
  1. Citateljicaslobodne
  2. Petra
      • Petra
          • Petra
      • Petra
          • Petra
  3. Ena
  4. nienna
      • nienna
  5. Didi
  6. mima
      • mima
      • Petra
Logan, Wolverine i ljepota muža
zlj2
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Laž apolitične kulture
Konferencijska večera-kabare
Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik
mumija
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Logan, Wolverine i ljepota muža
sfcover
Znanstvenice u hollywoodskim SF blockbusterima
Logan, Wolverine i ljepota muža
slikovnice-cover
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
Arrival: sadašnjost buduće prošlosti
how-to-get-away
Cijena moći u “How to Get Away with Murder”
BAD MOMS
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
hm
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
ROOM_01082609-e1452462797956
Klaustrofobija roditeljske ljubavi
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
makeup-cover
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
deny
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
amandaknox_01
Fatalna Amanda Knox
d03cae5441d542a88a34eb0ebf225905
Proizvodnja Lolite
ja-sam-mia
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Neil Wax, Blame
Antigona na Bleiburgu
lego
S LEGOm gradite rodne podjele!
solange-cover1
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
amanda-cover
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Beyonce-Formation-compressed
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
feelreal
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Černobil. Fotografije: Lea Horvat
Ljeto u Černobilu
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
tumblr_mg6lkmn0iz1r7qnjjo1_1280
Savršena žrtva