Kako biti loša feministkinja
Mogu vam odmah otkriti dirljivi zaključak ovog teksta: vaš će feminizam uvijek biti manjkav jer ste ljudska bića i savršenstvo je nemoguće. Griješit ćete jer imate svoje slijepe točke i mane, a vaše se mane broje jer feminizam, za razliku od stvari protiv kojih se buni, nije dio institucije i sistema, nije nešto što se obnavlja po inerciji, nego je borba ovisna o onima koji u njoj sudjeluju. Vaše se mane broje, ali nisu najvažnije, dok god se trudite i dižete svoj glas.
Da?
Roxane Gay autorica je feminističkog bestselera godine, spisateljica (An Untamed State, Ayiti), urednica nove Toastove vertikale The Butter, sveučilišna profesorica i aktivna tviterašica. Izlazak spomenutog bestselera, knjige eseja Bad Feminist, dočekala sam veseleći se kao da knjigu izdaje netko koga poznajem, jer Twitter pomaže u stvaranju takvih iluzija, i jer na njemu Roxane bez suzdržavanja piše o svojim ljubavima, od Ine Garten i Beyoncé do Channinga Tatuma i malih slonova.
Bad Feminist zbirka je kratkih, vrlo pitkih eseja o američkoj popularnoj kulturi i književnosti te rasnoj i rodnoj politici, o kojima piše koristeći svježe i poznate primjere (Trayvon Martin, Igre gladi, Orange Is the New Black, Girls, Kate Zambreno itd.). U uvodu i zaključku knjige, Gay se deklarira kao „loša feministkinja“, postulirajući da joj se „loš feminizam“ čini kao jedini način na koji može prigrliti feminizam i biti onakva kakva jest – puna želja i žudnji na koje „ispravni“ feminizam možda ne gleda blagonaklono.
Iako ne ulazi u to koji se feminizam smatra dobrim ili ispravnim, Gay opisuje vlastiti put do prihvaćanja i življenja feminizma koji pojašnjava njenu poziciju „loše feministkinje“. Kao mlada žena vjerovala je mitu da su feministkinje „militantne, savršene politički i osobno, mrze muškarce [i] nemaju smisla za humor“. Kasnije ga je odbacila, ali feminizam ju je nastavio odbijati svojim fokusiranjem na bijele heteroseksualne žene, na štetu svih ostalih. Takva „tvrdoglava nezainteresiranost za uključivanje problema crnih žena u mainstream feministički projekt“ i dalje je nešto što Roxane s pravom zamjera dominantnom feminizmu, i možemo iščitati da je „ispravni“ feminizam u kojem se ne prepoznaje upravo taj bijeli, hetero, monološki nastrojeni feminizam. Prigrljujući svoj „loš feminizam“, Gay priznaje vlastitu političku nesavršenost, ali ujedno subvertira i kritizira ono što zaista smatra lošim unutar feminističkih praksi.
Bad Feminist je zvučan naslov, no cijela eksplikacija lošeg feminizma najslabiji mi je dio knjige. Gay ostaje malo previše neodlučna („Sve je ovo premutno za mene“) oko toga postoji li zapravo loš feminizam, i što bi on bio. Ne zamjeram joj, jer je to – osim u slučajevima rasističkog, homofobnog, transfobičnog i drugačije eksplicitno problematičnog „feminizma“ – nezahvalno pitanje, često postavljeno u dubiozne svrhe.
U vrlo negativnoj kritici koja je prije par dana objavljena na Bookslutu (počinje riječima „Uvijek sam mrzila pisanje Roxane Gay“), Lauren Oyler tvrdi da je Roxanein feminizam „osnaživanje radi osnaživanja, ne radi neke vrste napretka“. Ne slažem se s tom procjenom, ali sama sam gotovo identičnim riječima govorila o feminizmu Beyoncé Knowles. Ne sviđa mi se brend Beyoncé, a najmanje mi se sviđa pretvaranje njenog izrazito kapitalističkog projekta u model feminističke ikone. Proces njene ikonizacije i skoro fanatične idealizacije (Queen Bey!), pri kojem se štuje poslovni uspjeh i tržišna vrijednost, doživljavam gotovo antifeminističkim zbog inzistiranja da je se posjedne na tron, na vrh hijerarhije. Ne vidim stvarni sadržaj u njenom feminizmu i nisam uvjerena da ga ima.
Više sam puta razmišljala da napišem nešto o Beyoncé, ali uvijek bih odustala, dijelom jer je tema prezahtjevna, a dijelom jer mi je neki unutarnji glas šaptao da sam, zapravo, pomalo šupak. Beyoncé mi ne govori ništa, ali govori štošta tisućama drugih žena koje svakodnevno pišu o tome koliko ih njena glazba osnažuje. Ne razumijem njen feminizam, ali možda to ne bih trebala shvatiti kao znak da tu nikakvog feminizma nema – već da ga ja ne razumijem. Svakoga se dana nekome počinje buditi feministička svijest, netko je potpuno ispunjen revolucionarnim zanosom, netko je na kraju svojih feminističkih snaga; istine koje su nekome stare i samorazumljive nekome su nove. Ispustiti to iz vida vjerojatno je loš feminizam. Ali jednako je loše, čini mi se, zaboravljati na nužnu neodvojivost feminizma i antikapitalizma.
Čitajući Bad Feminist proživljavala sam ugodu prepoznavanja svih Roxaneinih primjera – govorila je o stvarima koje sam poznavala, bilo da se radilo o popularnoj kulturi ili politici. Osjećala sam se kao stvarno dobra američka feministkinja.
Biti loša hrvatska feministkinja uvijek je nešto čega se pribojavam. Volim maštati da bih bila sjajna sufražetkinja (romantiziram sufražetkinje), ali u stvarnosti sam beskorisna za svaki oblik uličnog aktivizma i protesta, a znam da je neophodan. Toga se sramim. Prema svima koji su gradili feminističke i queer pokrete na ovim prostorima svojim marševima i pojavljivanjem, od ’60-ih, ’70-ih i ranije do današnjih inicijativa poput Ženske fronte za radna i socijalna prava, osjećam u jednakoj mjeri zahvalnost i divljenje.
Moj je feminizam pretežito anglocentričan, no korijene vuče iz ovdašnjeg konteksta. Mogu ih pratiti do grafita koje je feministička skupina Luna ostavljala po zagrebačkim fasadama i starih brojeva časopisa Kruh&Ruže koje sam kupila u danas nepostojećoj Ženskoj infoteci. U njima sam prvi put vidjela imena Lydije Sklevicky, Vesne Kesić, Andree Feldman, Đurđe Knežević i ostalih, i nekad mislim da bi dobra feministkinja bolje brinula o tom nasljeđu jer se povijest ionako ponavlja.
Ali sadašnjost ide tako brzo, i taj nam američki feminizam i nije tako dalek – rodne teme u Bad Feminist slične su hrvatskoj situaciji, jer je riječ o gotovo univerzalnim iskustvima patrijarhata i mizoginije.
Dvije takve teme kojima se Gay najviše bavi reproduktivna su prava i seksualno nasilje.
U eseju „Kad Twitter radi ono što novinarstvo ne može“ (“When Twitter Does What Journalism Cannot”), Gay piše o prošlogodišnjem podvigu teksaške senatorice Wendy Davis. Davis je 25. lipnja 2013. u teksaškom senatu održala skoro trinaestosatni filibuster – govor kojim se opstruira rad legislativnog tijela – „bez pića i vode, bez odmora, bez naslanjanja, bez odlaska na WC“, kako bi blokirala zakonsku odluku koja bi zatvorila 37 od 42 klinike za pobačaje u Teksasu. Wendy Davis možda bi uspjela i da njen filibuster nije postao viralan (#standwithwendy i ikonične tenisice), ali glasna podrška okupljenih na galeriji senata, bodrenih cijelom zajednicom koja je događaje pratila na internetu, u ključnim je trenucima prevagnula na stranu prava na izbor.
Osim o upornim prijetnjama ženskim reproduktivnim pravima, priča o filibusteru Wendy Davis govori nešto o važnosti vidljivog, viralnog feminizma – onoga koji se pojavljuje u javnom prostoru i pamtljiv je. Iako je pomisao da će Davis ostati zapamćena upravo zbog svojih rozih tenisica na jedan način porazna, činjenica je da će neke slike ostaviti dojam i uvući se u kolektivnu svijest te će neki trenuci postati povijest, dok drugi, jednako važni, neće – a možda se neće ni dogoditi – jednostavno zato što nisu privukli pažnju. Ne mislim da je ta činjenica loša niti dobra, samo posebno nezanemariva u doba Twittera i Facebooka.
Prije par mjeseci u obranu je reproduktivnih sloboda u Hrvatskoj pokrenut sajt Znaj Znanje, grupa Zaštitimo pravo žena na legalan i dostupan pobačaj i stranica Pro-choice Hrvatska, no poseban su naboj i polet (vijestima o) tim inicijativama dale fotografije članica Le Zbora, koje su stajale pred KBC-om Sestre Milosrdnice s aktivistima pokreta 40 dana za život, subvertirajući njihove transparente.
(Na videu: reakcija galerije kad je predsjedavajući republikanac zaustavio filibuster i sporni je prijedlog skoro usvojen. Galerija viče “Let her speak”)
U središtu zbirke Bad Feminist nalazi se esej „Za čime gladujemo“ (“What We Hunger For”). Počinje pričom o žaru s kojim je Roxane prigrlila Igre gladi, o njenoj ljubavi za Peetu i identifikaciji s Katniss, a negdje na polovici pretvara se u priču o grupnom silovanju koje je proživjela kao djevojčica na početku puberteta, te na kraju isprepliće Katnissino preživljavanje s Roxaneinim. „Naravno da volim Igre gladi“, zaključuje Gay, „trilogija nudi umjerenu nadu za kojom gladuje svatko tko je proživio nešto nepodnošljivo“.
Logično je da se esej koji cilja u vaše srce nalazi u srcu knjige, bacajući dodatno svjetlo na sve što je Gay o seksualnom nasilju napisala prije i poslije njega. Zanimljivo (eufemistična sam), Lauren Oyler u svojoj je kritici eseju zamjerila to što Gay ne opisuje dovoljno detaljno vlastito (višesatno, grupno) silovanje. Bila je toliko razočarana što nije pružila „slikovit, realističan prikaz [seksualnog] nasilja koji dokazuje da treba biti shvaćeno ozbiljno i zaustavljeno“ da je bacila knjigu na drugi kraj sobe. Ovo je lagano: loš feminizam – feminizam koji od drugih feministkinja zahtijeva da krvare kako bi njihova istina bila stvarna.
Roxane je promptno reagirala i dala Oyler ono što je tražila – svoju priču u detaljima (Roxane ne vjeruje u trigger warnings jer „ne vjeruje da se ljude može zaštititi od njihovih povijesti“, ali budite upozoreni). Taj svježi esej zaključuje ovako: „[o]vo je moja priča, ono što od nje mogu ispričati. Dijelim je jer možda zaista trebamo čuti sve više i više naših priča. Možda ovakvih priča moramo čuti toliko da napokon naučimo što raditi s njima i kako brinuti o ljudima koji ih nose u sebi. U nekom još idealnijem svijetu, možda ćemo dijeljenjem tih priča odgojiti generaciju koja neće imati takvih priča za ispričati“.
Vraćajući se opet u Hrvatsku, teško mi je zamisliti javni prostor u kojem se žrtve silovanja osjećaju dovoljno sigurno da na taj način podijele svoje priče – i očekuju razumnu/empatičnu/suvislu reakciju. Nakon stravičnog silovanja u Podstrani u studenom 2012., na našim su se portalima mogli pročitati ovakvi komentari:
„Tuka se napila,napalila,i poslije se ničega ne sjeca. ŽALOSNO ZA DANAŠNJU OMLADINU“
„Ozljede asociraju na vlastitu glupost i nepromisljenost. Nije da sam nesuosjecajna ali ponavljam mogla je isto izbjeći ne konzumacijom alkohola i ne droksanjem. Zar se od pijane balavurdije moze očekivati izljev emocija i obecavanje ljubavi do kraja života?“
„Nisu sjedili u restoranu sa 5 zvjezdica, nego u nekakvoj vikendici, i lokali ko stoke i udarali se ko zna kakvim sranjima.
Nije neminovno silovanje, ali je vrlo izgledna redaljka.
Nadam se da će djevojke iz ovoga nešto pametno naučiti. Pa kad im se jebe naći pristojnog partnera i obaviti to u normalnom okruženju.“
Silovana se djevojka ni dvije godine kasnije ne sjeća što se dogodilo i ne vjerujem da ćemo ikada čuti njenu priču. Suđenje još uvijek traje jer se, od strane treće institucije, pokušava utvrditi jesu li njene ozljede „nanijete rukom ili mehaničkim sredstvom“ te hoće li se optuženog osloboditi od optužbe za pokušaj ubojstva. Tada bi ostao optužen samo za „obljubu bez pristanka“.
Stavovi koje iznose komentatori na portalima nisu, naravno, odvojivi od institucionalnih shvaćanja silovanja. U svojoj kritičkoj analizi kaznenog djela silovanja u hrvatskom zakonodavstvu, na primjeru slučajeva Županijskog suda u Zagrebu u četverogodišnjem periodu, Ivana Radačić zaključuje da se „rodni stereotipi i mitovi o silovanju, osim pri razmatranju otegotnih i olakotnih okolnosti, pojavljuju u raznim fazama kaznenog postupka – ponajprije u ocjeni je li postojao pristanak odnosno je li počinitelj mogao znati da pristanak ne postoji. Vidljivi su u gotovo svim analiziranim slučajevima. Najčešće se njima koristi obrana okrivljenika, no vrlo često iznose ih i suci, a na predrasude nisu imuni ni državni odvjetnici“.
Netom nakon što sam ovo napisala, dok sam razmišljala o djevojci iz Podstrane, začula sam nekakvo vikanje pred svojom zgradom. Otvorila sam prozor i gledala desetak dečkiju običnog izgleda, oko 15 ili 16 godina, kako više puta viču „ZA DOM SPREMNI“ glasovima koji zvuče svježe mutirano. Bilo je to toliko poetično da kao da sam ih izmislila, ali nisam. Taj savršeni simbol naše stvarnosti, gdje se povijest nezamislivih, nepodnošljivih zločina priziva s ponosom, bio je stvaran. Nagnula sam se kroz prozor i, netipično za mene, pljunula prema njihovim glavama. Slina je većinom završila na klimi susjeda s trećeg kata.
Loša feministkinja.
Što učiniti kad stvari djeluju kao da nema druge nego nagnuti se kroz prozor i pljuvati? Usred vlastitog i tuđeg lošeg feminizma i još lošijeg svijeta, možda preostaje samo čvrsto se držati za viziju boljeg društva u koju vjerujemo. Riječima Angele Davis, „nikad nema nikakvih garancija, ali važno je ponašati se kao da je moguće radikalno promijeniti svijet“.
Naš će feminizam uvijek biti manjkav jer smo ljudska bića i savršenstvo je nemoguće. Griješit ćemo jer imamo svoje slijepe točke i mane, a naše se mane broje jer feminizam, za razliku od stvari protiv kojih se buni, nije dio institucije i sistema, nije nešto što se obnavlja po inerciji, nego je borba ovisna o onima koji u njoj sudjeluju. Naše se mane broje, ali nisu najvažnije, dok god se trudimo i dižemo svoj glas. Naše su mane možda štetne, ali naša tišina je pogubna.
-
O položaju feminizma: Laurie Penny, Mona Eltahawy, Josephine Decker
Mjesto radnje: Međunarodni festival književnosti, dupkom puna velika dvorana
-
Arhitektura i feminizam
Unatoč studiju povijesti umjetnosti, moji interesi za feminizam i
-
Selidbe i umijeće gubljenja
Moj prvi susret s pjesmom One Art Elizabeth Bishop
dugo zazivam u sebi neki teskt o beyonce na ovim stranicama, pogotovo nakon one situacije sa warpaintom, S wordom i kasnijim javnim ispričavanjem.
koliko god me dio teksta u kojem ju pokušavaš sama sebi opravdati ponovno nanervirao i pokazao mi zašto mi toliko ide na živce njeno pozivanje na feminizam toliko shvaćam da je nekim feministkinjama njihov feminizam odvojen od drugih političkih stavova, tj da nije svaki feminizam anarho-feminizam, kao što je moj, i da bez obzira na to što ja mislim da je utoliko pogrešan, s druge strane možda može neke stvari promijeniti (premda sumnjam :D), ali kao što si sama rekla, i debelo podcrtano slučajem iz podstrane zbog kojeg uvijek dobijem tikove, ne preostaje nam ništa nego da se nadamo da raznorazne beyonce mogu bar milimetarski pomaknuti stvari.
s druge strane, kada si već spomenula ustašoidne mladiće na koje nisi uspjela pljunuti, ne mogu ne spomenuti to kako mislim da ne smijemo ignorirati politički povod zbog kojeg se desilo ‘slavlje’ u podstrani – oslobađanje generala, što nam opet pokazuje koliko mizoginija nije neki plutajući entitet odvojen od svega već da je izrazito međuovisan s drugim političkim stavovima.
prilično se slažem sa svime što si napisala pa ne znam ni što komentirati, OSIM da sam uvjerena da je ljubav za beyonce feminizam – koju osjeća hrpa žena koje jako volim! – užasno povezana sa rasnim odnosima i generalno situacijom u SAD-u. čini mi se da je taj kontekst ključan za shvaćanje, a nedostupan mi je, kao što je njima očito nezamisliv svaki ne-SAD-centrični kontekst koju rasu i kapitalizam doživljava drugačije. eh.
ovaj portal mi je bio nada, ali svejedno više pratim američke feminističke stranice. u hrvatskoj sve mora biti visoko intelektualizirano, snobovski, inače ne vrijedi, inače je primitivno. sve što je popularno i što vole široke mase, to je za nekakve pojednostavljene kategorije ljudi. ne razumijem čemu potreba za latinskim nazivima, razbacivanjem imenima za koja prosječan stanovnik hrvatske nije čuo, odbacivanjem popularnih stvari, ponosom zbog pljuvanja po nekakvim klincima (koje je odgojilo ovo društvo koje je ovakvo upravo zato jer svaki pokret koji bi ih trebao učiti bolje pljuje po njima) i potreba za odmakom od svega čemu feminizam služi. koliko god moji ideali bili bliski, pa i identični onima koje navode hrvatske feminističke autorice, njihovi tekstovi su mi često odbojni, a čini mi se kao da i same žele biti neshvaćene i odbojne osim svom uskom krugu ljudi. mislim da je to loš feminizam.
budući da komentar piše o autoricama u pluralu, pa i situaciji u hrvatskoj, ne znam koliko se uopće odnosi na ovaj tekst pa ni kako da odgovorim na njega.
odgovorit ću prvo na dio koji mi je jasan. žao mi je što je iz teksta iščitan “ponos zbog pljuvanja po nekakvim klincima” – to uopće nije bila emocija koju sam htjela prenijeti, niti se radi o tome da ne znam da su mladi s ustašoidnim tendencijama rezultat ovog društva. radi se o tome da su se ti mladići pojavili pod mojim prozorom u pravom trenutku da u mojoj glavi postanu personifikacija hrvatske mržnje, zadrtnosti i svih ostalih problema. nakon rečenice o pljuvanju s razlogom slijedi rečenica “Loša feministkinja”. i bez brige, živim previsoko da zaista ugrozim ikoga svojim pljuvanjem. ali i ne slažem se da osobe od 15 i 16 treba smatrati baš takvim klincima; mislim da koketiranje s ustaštvom nije igra ni sitnica.
ne znam za latinske nazive (?), ali imenima za koje prosječni stanovnik hrvatske nije čuo razbacujem(o) se zato da bi za njih dobio priliku čuti, jer su nama ta imena zbog nečega vrijedna i zanimljiva pa se nadamo da bi takva mogla biti i drugima. ja čitam internet kako bih naučila nešto novo, i pišem kako bih podijelila s drugima stvari koje su me na neki način uzbudile. nijedna od nas ne piše da bude neshvaćena i odbojna – pišemo kako bismo stvarale veze.
ne znam gdje se događa diskonekt između naših namjera i publike, odnosno tebe. ako se radi o pretjerano intelektualnom stilu pisanja, ne znam kako to promijeniti – iskreno mislim da pišem razumljivo i ne bih mogla pisati jednostavnije bez osjećaja da time patroniziram čitatelje. s druge strane, kad smo pokretale sajt htjele smo da on pomiruje akademsko i popularno, jer su nas povezali studiji književnosti i ženski studiji. razumijem da je nekad ili nekome akademskog dijela previše, ali zaista mislim, odnosno znam, da na mufu ima i puno popularnog.
i na kraju, mislim da bi bilo glupo da se opravdavam(o) zbog svojih ukusa i stilova. možda oni jesu presnobovski za neke, sigurno su nedovoljno intelektualni za druge, ali mi smo uglavnom sad zapele s njima, kakvi su, takvi su. ono što nas zaista zanima, i što smo više puta govorile na društvenim mrežama i drugdje, je objavljivanje drugih i drugačijih glasova i perspektiva i tema o kojima same ne znamo dovoljno. ako ti je muf stvarno bio nada, ali ne nalaziš na njemu sadržaj koji ti se obraća – doprinesi i stvori taj sadržaj. naši kontakti su desno gore.
Ja neke tvoje tekstove ne razumijem. Recimo, onaj o ljubavi nisam mogla pročitati do kraja. Nisam htjela to pisati u komentare jer mi je glupo nekome tko se trudi govoriti “e ti bi trebala to raditi tako i tako” i ne želim biti ta osoba. Uostalom, najbolje ćeš i pisati stilom koji tebi najbolje odgovara. No, mislim u biti da ti Annie hoće reći “check your privilege”, u ovom slučaju privilegije vezane uz obrazovanje, vokabular i intelekt. To je uvijek korisno, koliko god neugodno.
SVADA! Obozavam svade! dolazimo do pitanja treba li se pisac uopce obracati Citateljiteljima na forumima, ili ne. Jeli citatelj ima Pravo na svoju interpretaciju teksta koja mozda I nije u skladu sa namjerom autora teksta? javni istup je zajebana stvar upravo zbog toga. Svaka od nas ima svoje misljenje I svoj vlastiti muf, I nemoguce je sloziti se sa svakim tekstom pogotovo zato sto je stil mufa pocesto cisti opinion writing, a sta bi reko moj muz opinions are like asses everybody’s got one. Eto, doprinijela Sam osjecaju elitizma sa ovom ucenom white trash Poslovicom… Koji kurac se moramo prepucavat? Za muf spremni!
😀
sumnjam da itko ikad pročita tekst baš onako kako autorica namjerava da bude pročitan! o pravu na to uopće ne moramo raspravljati.
imam potrebu reagirati kad je kritika politička. ako je naš stil pisanja pretežak da bude inkluzivan, to je pitanje politike, ne samo stila, i mislim da se na to onda treba osvrnuti. ako se nekome jednostavno ne sviđa tekst, a bože moj.
meni je jako drago da vi postojite tj. da ste uopće smogle snage, vremena i živaca organizirati uspostavljanje ove stranice. naravno da i sama imam nekakvih zamjerki, ali mi se čini da će većina razloga za te zamjerke kontinuiranim radom i objavljivanjem većina jednostavno iščeznuti. meni konkretno ponekad zasmeta forma vaših tekstova koji liče na kratke seminarske radove ili u boljem slučaju na znanstvene članke. krene historijski prikaz, a onda neprohodna šuma referenci u kojoj se čitatelj lako izgubi, pa i ako nađe svoj put do kraja ostane bez punchlinea, bez doživljenog vrhunca. naravno, idealno bi bilo da tekst dopire do većine, a da istovremeno bude napisan pametno, “with guts”* i po mogućnosti duhovito. same znate koliko je to teško, ali čini se da ste u tome sve bolje i bolje i zato – samo naprijed, nema predaje.
*biram između našeg patrijarhalnog izrada “s mudima” i ovog engleskog, šta li je gore?)
Možda bi bile zadovoljnije “con cojones”?