Kako biti loša feministkinja

Mogu vam odmah otkriti dirljivi zaključak ovog teksta: vaš će feminizam uvijek biti manjkav jer ste ljudska bića i savršenstvo je nemoguće. Griješit ćete jer imate svoje slijepe točke i mane, a vaše se mane broje jer feminizam, za razliku od stvari protiv kojih se buni, nije dio institucije i sistema, nije nešto što se obnavlja po inerciji, nego je borba ovisna o onima koji u njoj sudjeluju. Vaše se mane broje, ali nisu najvažnije, dok god se trudite i dižete svoj glas.
Da?

pticekojedijeletekst

Roxane Gay autorica je feminističkog bestselera godine, spisateljica (An Untamed State, Ayiti), urednica nove Toastove vertikale The Butter, sveučilišna profesorica i aktivna tviterašica. Izlazak spomenutog bestselera, knjige eseja Bad Feminist, dočekala sam veseleći se kao da knjigu izdaje netko koga poznajem, jer Twitter pomaže u stvaranju takvih iluzija, i jer na njemu Roxane bez suzdržavanja piše o svojim ljubavima, od Ine Garten i Beyoncé do Channinga Tatuma i malih slonova.

rox

Bad Feminist zbirka je kratkih, vrlo pitkih eseja o američkoj popularnoj kulturi i književnosti te rasnoj i rodnoj politici, o kojima piše koristeći svježe i poznate primjere (Trayvon Martin, Igre gladi, Orange Is the New Black, Girls, Kate Zambreno itd.). U uvodu i zaključku knjige, Gay se deklarira kao „loša feministkinja“, postulirajući da joj se „loš feminizam“ čini kao jedini način na koji može prigrliti feminizam i biti onakva kakva jest – puna želja i žudnji na koje „ispravni“ feminizam možda ne gleda blagonaklono.

Iako ne ulazi u to koji se feminizam smatra dobrim ili ispravnim, Gay opisuje vlastiti put do prihvaćanja i življenja feminizma koji pojašnjava njenu poziciju „loše feministkinje“. Kao mlada žena vjerovala je mitu da su feministkinje „militantne, savršene politički i osobno, mrze muškarce [i] nemaju smisla za humor“. Kasnije ga je odbacila, ali feminizam ju je nastavio odbijati svojim fokusiranjem na bijele heteroseksualne žene, na štetu svih ostalih. Takva „tvrdoglava nezainteresiranost za uključivanje problema crnih žena u mainstream feministički projekt“ i dalje je nešto što Roxane s pravom zamjera dominantnom feminizmu, i možemo iščitati da je „ispravni“ feminizam u kojem se ne prepoznaje upravo taj bijeli, hetero, monološki nastrojeni feminizam. Prigrljujući svoj „loš feminizam“, Gay priznaje vlastitu političku nesavršenost, ali ujedno subvertira i kritizira ono što zaista smatra lošim unutar feminističkih praksi.

Bad Feminist je zvučan naslov, no cijela eksplikacija lošeg feminizma najslabiji mi je dio knjige. Gay ostaje malo previše neodlučna („Sve je ovo premutno za mene“) oko toga postoji li zapravo loš feminizam, i što bi on bio. Ne zamjeram joj, jer je to – osim u slučajevima rasističkog, homofobnog, transfobičnog i drugačije eksplicitno problematičnog „feminizma“ – nezahvalno pitanje, često postavljeno u dubiozne svrhe.

U vrlo negativnoj kritici koja je prije par dana objavljena na Bookslutu (počinje riječima „Uvijek sam mrzila pisanje Roxane Gay“), Lauren Oyler tvrdi da je Roxanein feminizam „osnaživanje radi osnaživanja, ne radi neke vrste napretka“. Ne slažem se s tom procjenom, ali sama sam gotovo identičnim riječima govorila o feminizmu Beyoncé Knowles. Ne sviđa mi se brend Beyoncé, a najmanje mi se sviđa pretvaranje njenog izrazito kapitalističkog projekta u model feminističke ikone. Proces njene ikonizacije i skoro fanatične idealizacije (Queen Bey!), pri kojem se štuje poslovni uspjeh i tržišna vrijednost, doživljavam gotovo antifeminističkim zbog inzistiranja da je se posjedne na tron, na vrh hijerarhije. Ne vidim stvarni sadržaj u njenom feminizmu i nisam uvjerena da ga ima.

Više sam puta razmišljala da napišem nešto o Beyoncé, ali uvijek bih odustala, dijelom jer je tema prezahtjevna, a dijelom jer mi je neki unutarnji glas šaptao da sam, zapravo, pomalo šupak. Beyoncé mi ne govori ništa, ali govori štošta tisućama drugih žena koje svakodnevno pišu o tome koliko ih njena glazba osnažuje. Ne razumijem njen feminizam, ali možda to ne bih trebala shvatiti kao znak da tu nikakvog feminizma nema – već da ga ja ne razumijem. Svakoga se dana nekome počinje buditi feministička svijest, netko je potpuno ispunjen revolucionarnim zanosom, netko je na kraju svojih feminističkih snaga; istine koje su nekome stare i samorazumljive nekome su nove. Ispustiti to iz vida vjerojatno je loš feminizam. Ali jednako je loše, čini mi se, zaboravljati na nužnu neodvojivost feminizma i antikapitalizma.

Čitajući Bad Feminist proživljavala sam ugodu prepoznavanja svih Roxaneinih primjera – govorila je o stvarima koje sam poznavala, bilo da se radilo o popularnoj kulturi ili politici. Osjećala sam se kao stvarno dobra američka feministkinja.

Biti loša hrvatska feministkinja uvijek je nešto čega se pribojavam. Volim maštati da bih bila sjajna sufražetkinja (romantiziram sufražetkinje), ali u stvarnosti sam beskorisna za svaki oblik uličnog aktivizma i protesta, a znam da je neophodan. Toga se sramim. Prema svima koji su gradili feminističke i queer pokrete na ovim prostorima svojim marševima i pojavljivanjem, od ’60-ih, ’70-ih i ranije do današnjih inicijativa poput Ženske fronte za radna i socijalna prava, osjećam u jednakoj mjeri zahvalnost i divljenje.

Moj je feminizam pretežito anglocentričan, no korijene vuče iz ovdašnjeg konteksta. Mogu ih pratiti do grafita koje je feministička skupina Luna ostavljala po zagrebačkim fasadama i starih brojeva časopisa Kruh&Ruže koje sam kupila u danas nepostojećoj Ženskoj infoteci. U njima sam prvi put vidjela imena Lydije Sklevicky, Vesne Kesić, Andree Feldman, Đurđe Knežević i ostalih, i nekad mislim da bi dobra feministkinja bolje brinula o tom nasljeđu jer se povijest ionako ponavlja.

kruhiruze

Ali sadašnjost ide tako brzo, i taj nam američki feminizam i nije tako dalek – rodne teme u Bad Feminist slične su hrvatskoj situaciji, jer je riječ o gotovo univerzalnim iskustvima patrijarhata i mizoginije.

Dvije takve teme kojima se Gay najviše bavi reproduktivna su prava i seksualno nasilje.

U eseju „Kad Twitter radi ono što novinarstvo ne može“ (“When Twitter Does What Journalism Cannot”), Gay piše o prošlogodišnjem podvigu teksaške senatorice Wendy Davis. Davis je 25. lipnja 2013. u teksaškom senatu održala skoro trinaestosatni filibuster – govor kojim se opstruira rad legislativnog tijela – „bez pića i vode, bez odmora, bez naslanjanja, bez odlaska na WC“, kako bi blokirala zakonsku odluku koja bi zatvorila 37 od 42 klinike za pobačaje u Teksasu. Wendy Davis možda bi uspjela i da njen filibuster nije postao viralan (#standwithwendy i ikonične tenisice), ali glasna podrška okupljenih na galeriji senata, bodrenih cijelom zajednicom koja je događaje pratila na internetu, u ključnim je trenucima prevagnula na stranu prava na izbor.

Osim o upornim prijetnjama ženskim reproduktivnim pravima, priča o filibusteru Wendy Davis govori nešto o važnosti vidljivog, viralnog feminizma – onoga koji se pojavljuje u javnom prostoru i pamtljiv je. Iako je pomisao da će Davis ostati zapamćena upravo zbog svojih rozih tenisica na jedan način porazna, činjenica je da će neke slike ostaviti dojam i uvući se u kolektivnu svijest te će neki trenuci postati povijest, dok drugi, jednako važni, neće – a možda se neće ni dogoditi – jednostavno zato što nisu privukli pažnju. Ne mislim da je ta činjenica loša niti dobra, samo posebno nezanemariva u doba Twittera i Facebooka.

Prije par mjeseci u obranu je reproduktivnih sloboda u Hrvatskoj pokrenut sajt Znaj Znanje, grupa Zaštitimo pravo žena na legalan i dostupan pobačaj i stranica Pro-choice Hrvatska, no poseban su naboj i polet (vijestima o) tim inicijativama dale fotografije članica Le Zbora, koje su stajale pred KBC-om Sestre Milosrdnice s aktivistima pokreta 40 dana za život, subvertirajući njihove transparente.

(Na videu: reakcija galerije kad je predsjedavajući republikanac zaustavio filibuster i sporni je prijedlog skoro usvojen. Galerija viče “Let her speak”)

U središtu zbirke Bad Feminist nalazi se esej „Za čime gladujemo“ (“What We Hunger For”). Počinje pričom o žaru s kojim je Roxane prigrlila Igre gladi, o njenoj ljubavi za Peetu i identifikaciji s Katniss, a negdje na polovici pretvara se u priču o grupnom silovanju koje je proživjela kao djevojčica na početku puberteta, te na kraju isprepliće Katnissino preživljavanje s Roxaneinim. „Naravno da volim Igre gladi“, zaključuje Gay, „trilogija nudi umjerenu nadu za kojom gladuje svatko tko je proživio nešto nepodnošljivo“.

Logično je da se esej koji cilja u vaše srce nalazi u srcu knjige, bacajući dodatno svjetlo na sve što je Gay o seksualnom nasilju napisala prije i poslije njega. Zanimljivo (eufemistična sam), Lauren Oyler u svojoj je kritici eseju zamjerila to što Gay ne opisuje dovoljno detaljno vlastito (višesatno, grupno) silovanje. Bila je toliko razočarana što nije pružila „slikovit, realističan prikaz [seksualnog] nasilja koji dokazuje da treba biti shvaćeno ozbiljno i zaustavljeno“ da je bacila knjigu na drugi kraj sobe. Ovo je lagano: loš feminizam – feminizam koji od drugih feministkinja zahtijeva da krvare kako bi njihova istina bila stvarna.

Roxane je promptno reagirala i dala Oyler ono što je tražila – svoju priču u detaljima (Roxane ne vjeruje u trigger warnings jer „ne vjeruje da se ljude može zaštititi od njihovih povijesti“, ali budite upozoreni). Taj svježi esej zaključuje ovako: „[o]vo je moja priča, ono što od nje mogu ispričati. Dijelim je jer možda zaista trebamo čuti sve više i više naših priča. Možda ovakvih priča moramo čuti toliko da napokon naučimo što raditi s njima i kako brinuti o ljudima koji ih nose u sebi. U nekom još idealnijem svijetu, možda ćemo dijeljenjem tih priča odgojiti generaciju koja neće imati takvih priča za ispričati“.

Roxane-Gay

Vraćajući se opet u Hrvatsku, teško mi je zamisliti javni prostor u kojem se žrtve silovanja osjećaju dovoljno sigurno da na taj način podijele svoje priče – i očekuju razumnu/empatičnu/suvislu reakciju. Nakon stravičnog silovanja u Podstrani u studenom 2012., na našim su se portalima mogli pročitati ovakvi komentari:

„Tuka se napila,napalila,i poslije se ničega ne sjeca. ŽALOSNO ZA DANAŠNJU OMLADINU“

„Ozljede asociraju na vlastitu glupost i nepromisljenost. Nije da sam nesuosjecajna ali ponavljam mogla je isto izbjeći ne konzumacijom alkohola i ne droksanjem. Zar se od pijane balavurdije moze očekivati izljev emocija i obecavanje ljubavi do kraja života?“

„Nisu sjedili u restoranu sa 5 zvjezdica, nego u nekakvoj vikendici, i lokali ko stoke i udarali se ko zna kakvim sranjima.
Nije neminovno silovanje, ali je vrlo izgledna redaljka.
Nadam se da će djevojke iz ovoga nešto pametno naučiti. Pa kad im se jebe naći pristojnog partnera i obaviti to u normalnom okruženju.“

Silovana se djevojka ni dvije godine kasnije ne sjeća što se dogodilo i ne vjerujem da ćemo ikada čuti njenu priču. Suđenje još uvijek traje jer se, od strane treće institucije, pokušava utvrditi jesu li njene ozljede „nanijete rukom ili mehaničkim sredstvom“ te hoće li se optuženog osloboditi od optužbe za pokušaj ubojstva. Tada bi ostao optužen samo za „obljubu bez pristanka“.

Stavovi koje iznose komentatori na portalima nisu, naravno, odvojivi od institucionalnih shvaćanja silovanja. U svojoj kritičkoj analizi kaznenog djela silovanja u hrvatskom zakonodavstvu, na primjeru slučajeva Županijskog suda u Zagrebu u četverogodišnjem periodu, Ivana Radačić zaključuje da se „rodni stereotipi i mitovi o silovanju, osim pri razmatranju otegotnih i olakotnih okolnosti, pojavljuju u raznim fazama kaznenog postupka – ponajprije u ocjeni je li postojao pristanak odnosno je li počinitelj mogao znati da pristanak ne postoji. Vidljivi su u gotovo svim analiziranim slučajevima. Najčešće se njima koristi obrana okrivljenika, no vrlo često iznose ih i suci, a na predrasude nisu imuni ni državni odvjetnici“.

Netom nakon što sam ovo napisala, dok sam razmišljala o djevojci iz Podstrane, začula sam nekakvo vikanje pred svojom zgradom. Otvorila sam prozor i gledala desetak dečkiju običnog izgleda, oko 15 ili 16 godina, kako više puta viču „ZA DOM SPREMNI“ glasovima koji zvuče svježe mutirano. Bilo je to toliko poetično da kao da sam ih izmislila, ali nisam. Taj savršeni simbol naše stvarnosti, gdje se povijest nezamislivih, nepodnošljivih zločina priziva s ponosom, bio je stvaran. Nagnula sam se kroz prozor i, netipično za mene, pljunula prema njihovim glavama. Slina je većinom završila na klimi susjeda s trećeg kata.
Loša feministkinja.

Što učiniti kad stvari djeluju kao da nema druge nego nagnuti se kroz prozor i pljuvati? Usred vlastitog i tuđeg lošeg feminizma i još lošijeg svijeta, možda preostaje samo čvrsto se držati za viziju boljeg društva u koju vjerujemo. Riječima Angele Davis, „nikad nema nikakvih garancija, ali važno je ponašati se kao da je moguće radikalno promijeniti svijet“.

pticekojedijeletekst

Naš će feminizam uvijek biti manjkav jer smo ljudska bića i savršenstvo je nemoguće. Griješit ćemo jer imamo svoje slijepe točke i mane, a naše se mane broje jer feminizam, za razliku od stvari protiv kojih se buni, nije dio institucije i sistema, nije nešto što se obnavlja po inerciji, nego je borba ovisna o onima koji u njoj sudjeluju. Naše se mane broje, ali nisu najvažnije, dok god se trudimo i dižemo svoj glas. Naše su mane možda štetne, ali naša tišina je pogubna.

 

Komentari
  1. nienna
  2. annie
      • Petra
  3. Citateljicaslobodne
  4. ema
    • Modesty
Feministički pristupi prevođenju
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Chat of Thrones (S07 E07)
Chat of Thrones (S07 E06)
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva