WC-i i ikonografija urinarne segregacije

Reguliranje kretanja ljudi u javnom prostoru pomoću raznih znakova jedno je od glavnih obilježja modernih gradova. Za znakove koji u javnom prostoru služe regulaciji kretanja ljudi očekivali bismo da se njihov dizajn temelji na što apstraktnijim i jednoznačnijim prikazima kako bi se sve osobe, koliko god različitih identiteta, mogle s njima poistovjetiti. To nije slučaj s WC znakovima u javnim zahodima. Ta obilježja imaju jasnu funkciju, ali njihov način prikaza nije strogo normiran. Iz tog je razloga moguće naići na najraznovrsnija rješenja koja ne karakterizira puka funkcionalnost, već i duhovitost. Ipak, činjenica da većina ljudi nema problema pri prepoznavanju tih znakova ne čini njihovu detaljniju analizu manje problematičnom.

Neki su od glavnih problema koji se u vezi s njima nameću : 1) kako prikazati spolove bez posezanja za stereotipima, 2) kako to da ih, iako znakovi često barataju stereotipima koji se ne odnose na sve pojedince, većina ljudi ipak prepoznaje i identificira se s jednim od njih, 3) što znakovi u stvari prikazuju, spol ili rod, te koja je bitna razlika, 4) na koji način znakovi (a i sama segregacija prostora) stvaraju probleme trans i rodno varijantnim osobama i zašto podjela na muški/ženski WC nestaje u slučaju osoba s invaliditetom. Odgovori na ova pitanja tiču se problema opravdanosti spolne/rodne podjele i vizualnog prikazivanja različitih spolnih/rodnih identiteta. Može im se pristupiti analizom tipova WC znakova, vodeći se glavnim idejama teorije roda. Bojim se da ikonografija WC znakova nije deskriptivna, već preskriptivna – prikazuje što bi trebalo postojati u društvu i kakvo bi to trebalo biti.

Ikonografija WC znakova nije tema koja je zasebno obrađivana u literaturi i najčešće se spominje u radovima koji se bave dizajnom ili socijalnom dimenzijom javnih zahoda u okviru raznih kritičkih teorija poput queer teorije, teorije roda, feminističkih teorija i dr. Nedovoljna obrađenost ove teme zasigurno je posljedica činjenice da, iako postoji bezbroj varijanti prikaza, ovi znakovi u konačnici barataju ograničenim i nezanimljivim tipovima prikaza muškog i ženskog roda. Međutim, smatram kako su upravo ovi znakovi najbolja ilustracija činjenice da se i najbanalnija svakodnevna komunikacija s okolinom temelji na predrasudama. Stoga će detaljnija analiza ukazati na nestabilnost kategorija poput muško/žensko, homoseksualno/heteroseksualno, sigurno/opasno, rodno/generičko, javno/privatno, kultura/priroda  i sl. na kojima se temelji naša kultura.

Iz pregleda će biti izostavljeni WC-i koji su obilježeni natpisima „muški WC“/“ženski WC“, te oni obilježeni simbolima ♀ i ♂. Znakove možemo privremeno podijeliti na 1) one koje predstavljaju rodove i 2) one koje predstavljaju spolove. Znakovi iz prve skupine najčešći su, a ujedno i oni s najviše varijanti (iako u konačnici barataju ograničenim brojem motiva na kojima se temelje, najčešće na razlici u muškom i ženskom odijevanju). Unutar ove skupine najbrojniji su vrlo shematizirani prikazi roda koji variraju u detaljima, ali glavni detalj koji ih razlikuje jest ikonografski atribut žene – suknja. Samo je žena zapravo obilježena, jer kad bismo gledali prikaz muškarca izvan konteksta ne bismo pomislili da su na njemu definirani ikakvi odjevni predmeti, npr. hlače koje bi bile u suprotnosti sa suknjom (?). Naravno, i kod ovih jednostavnih verzija imamo puno varijanti s puno malih, duhovitih (čitaj: seksističkih) dosjetki.

wc1

Znakove sakupila autorica

Manje shematizirani znakovi prikazuju likove na kojima je odjeća jasnije naznačena ili je prikazana samo ona ili su pak prikazani specifični načini uređenja lica, frizura i sl. Kod tih su znakova česti prikazi muškaraca i žena po modi iz prošlih razdoblja ili kultura. Najčešće se prikazuje moda iz 18. ili 19. stoljeća, gdje su žene odjevene u dugačke haljine, a muškarci nose cilindar i štap. Kao primjer suprotstavljenosti po načinu odijevanja koriste se i likovi odjeveni po lokalnoj tradicionalnijoj modi. Prikazi mode iz prošlih razdoblja ili lokalne tradicije česti su vjerojatno zbog toga što kod takve mode postoji očiglednija razlika između muških i ženskih odjevnih predmeta i načina uređivanja.

wc2

Poseban primjer WC obilježja  znakovi su koji ne sadrže likove, već prikaze konkretnih osoba, poput pojedinih ličnosti iz popularne kulture. Takvi su primjeri česti u ugostiteljskim objektima koji su tematski uređeni. U pojedinim slučajevima odabir bi mogao uputiti na to da su ti likovi uzori muškosti/ženskosti (gospodin i gospođa Smith), ali u drugim slučajevima (Charlie Chaplin i Marilyn Monroe) mogli bismo ih shvatiti kao izrugivanje ili post-ironiju rodnih stereotipa. U prvom je paru razlika dodatno naglašena bojama za koje se smatra da odgovaraju pojedinim rodovima, što je strategija koju je, čini se, teško prerasti.

wc3

Nadalje, postoje znakovi koji se služe mizoginim predodžbama ljudskih karaktera i njihovoj seksualnosti iako to nekad čine na vrlo duhovit način. Žena je tako prikazana kao pasivna, nevina, nezadovoljna i sl., dok je muškarac aktivan, hrabar i samozadovoljan. Neki se znakovi poigravaju rodnim stereotipima i njihova se duhovitost temelji upravo na ideji da promatrač lako prepoznaje koji se znak odnosi na njega (ali u tom trenutku shvati da to ne mora biti tako). Valja spomenuti i znakove kod kojih se rodna obilježja prenose i na likove vanzemaljaca, robota ili životinja. Takav se prikaz temelji na pretpostavci da je rodna podjela univerzalna, pa stoga prenosiva i na druga bića. Za kraj, postoje i znakovi čiji se vizualni prikaz uopće ne odnosi na ono što obilježava: znak s likom žene obilježava muški, a znak s likom muškarca ženski WC, na što nas upućuje tekst. Takvo se poigravanje s obilježjima temelji na pretpostavci da će osoba osjetiti nelagodu kad shvati da je ušla u “krivi” zahod. Pitanje je zašto bismo se u kontekstu javnog zahoda trebali groziti pomisli da smo u doticaju s pripadnicima suprotnog spola, a u ostalim situacijama ne. Ili možda da? To se općenito tiče problema spolne segregacije na koji ću se osvrnuti kasnije.

wc4

Znakovi iz druge skupine, oni koji prikazuju spol, puno su rjeđi. Oni prikazuju sama tijela ili spolne organe koji su često sugerirani oblicima poput cvijeća, arhitekture i slično. Čest je i slučaj da se kod žena uopće ne prikazuje sámo spolovilo, već grudi. Ponekad je samo ženski lik nekako spolno obilježen (grudima), dok muški lik ne pokazuje nikakva spolna obilježja. On je univerzalno ljudsko biće.

wc5

Zanimljivu skupinu čine znakovi koji prikazuju likove koji obavljaju nuždu. Njih bismo naizgled smjestili u skupinu znakova koji prikazuju spol zbog pretpostavke da način na koji ljudi obavljaju nuždu proizlazi iz anatomije njihovih organa. Jer čak kad se radi o opremi zahoda iste ergonomije (WC školjka, čučavci), muškarci i žene obavljaju mokrenje na različite načine. Međutim, ne proizlazi: način na koji obavljamo nuždu spada u model ponašanja specifičan za naš rod te stoga o tome učimo kao i o drugim ponašanjima, poput npr. načina odijevanja. Filozofkinja Simone de Beauvoir smatra da učenje obavljanja nužde, koje se između dječaka i djevojčica razlikuje, služi naturaliziranju ženske inferiornosti od najranije dobi. Djevojčice se moraju skrivati i čučati, dok dječaci ne moraju pokazivati sramežljivost pri istoj aktivnosti. Roditelji se različito odnose prema spolovilima djece pa kod dječaka – kasnije muškaraca – penis, snaga mokraćnog mlaza i erekcije postaju izvor ponosa, dok su djevojčice primorane da se postave kao ono drugo i objektificiraju se.1  Način na koji se obavlja nužda oblikuje krivu percepciju o ženskoj anatomiji pa se vagina doživljava kao manjak jer se smatra da je se ne može držati u ruci i oblikovati mlaz. Žene, naprotiv, imaju sposobnost mokrenja stojeći, ali budući da to ne uče od djetinjstva, u odrasloj im dobi to nije refleksan pokret kao muškaracima i moraju ga uvježbavati. Upute i iskustva za mokrenje stojeći prvi su puta javno objavljena na internetskoj stranici Woman’s Guide on How to Pee Standing 1997. godine. U početku su se upute odnosile samo na samostalnu „manualnu“ tehniku, a kasnije su se počela preporučati i dodatna pomagala i razmjenjivala su se i iskustava mokrenja stojeći. Danas stranica više ne postoji, ali je glavni sadržaj moguće skinuti u pdf formatu.

wc6

Kod znakova za koje smo prethodno odredili da prikazuju rod, lako je uočiti koliko prikazi na njima izmiču činjenicama – ne nose, primjerice, sve žene suknje. Stoga bismo za takve prikaze roda mogli reći da su puki društveni konstrukt, dok znakovi koji prikazuju spolovila ukazuju na prirodne činjenice. S druge strane, ne možemo reći da rodovi kao takvi ne postoje činjenično, a da prikazi ženskih/muških spolovila iscrpljuju sve prirodne varijante ljudskog tijela. Dakle, druga skupina znakova nije ništa objektivnija od prve skupine za koju smo ustanovili da se temelji na predrasudama. Vjerujem da je drugu skupinu znakova bilo potrebno uvesti jer prva skupina ipak nije bila dovoljno isključiva, pošto se u konačnici osobe s tijelom koje se razlikuje od muškog ili ženskog mogu poistovjetiti s jednim od dvaju rodova.  Stoga se čini kako je sa znakovima koji prikazuju samu anatomiju preciznije određeno kakva su tijela prihvatljiva, a kakva ne. Isto vrijedi i za znakove s natpisom kromosoma, ako znamo da xx i xy nisu jedine varijante.

Valja se konzultirati s teoretičarkama roda i vidjeti što uopće smatramo spolom, a što rodom. Spol za početak možemo odrediti kao prirodnu činjenicu koja se manifestira u anatomiji tijela, organa, u hormonima i kromosomima. Ali kakvi su znanstveni diskursi koji su odredili takve činjenice? Prirodno-znanstvena istraživanja često pristupaju spolnosti s unaprijed pretpostavljenom binarnošću muško-žensko, što dovodi do toga da se sve ostale varijante smatraju devijacijama i poremećajima. Takvi pristupi čine ostala tijela nespoznatljivima, pa stoga i odbojnima u svakodnevnom diskursu, iako čak 10% populacije ima kromosomne varijacije koje se ne uklapaju u kategorije xx-žena, xy-muškarac.2  Stoga je jasno da je i znanost opterećena kulturalnim (ideološkim) diskursom koji smatra da postoje samo dva spola, i to upravo ona dva koji u sustavu prisilne heteroseksualnosti (naglašene upravo segregacijom zahoda) stoje u službi reprodukcijskih interesa. Time dolazimo do zaključka kako je i spol, isto kao i rod, kulturno konstruirana kategorija. Dapače, kad govorimo o spolu i rodu, govorimo o istoj stvari, a distinkcija koja je između njih stvorena služi samo tome da bi se očite kulturne konstrukcije opravdale na temelju tobožnjih tjelesnih činjenica. Štoviše, teoretičarka Monique Wittig smatra da i sama distinkcija između žena i muškaraca (s njihovim navodnim karakteristikama) postoji kako bi se opravdala opresija nad ženama od strane muškaraca, a koja je dodatno opravdana društvenim sistemom prisilne heteroseksualnosti koji stvara tu suprotstavljenost dvaju spolova.3 Rod, dakle, nije kulturno upisivanje značenja na prethodno dani spol, već  je on sam aparat proizvodnje kojim se ustanovljava spol.4

Iako se činila prihvatljivom, prethodna podjela znakova s ovim zaključkom propada. Moglo bi se stoga zaključiti da time propada i opravdanost same segregacije. Ali zaključak da spolovi ne postoje po prirodi (ili nemaju jasan ontološki status) ne poništava činjenicu da imaju gotovo ključnu ulogu unutar kulturnog diskursa. Primjerice, teoretičarke roda poput Judith Butler ili Eve Kosofsky Sedgwick, koja je definirala homosocijalnost, koriste upravo ponašanje u javnim zahodima kako bi odredile neko ponašanje kao homoseksualno ili heteroseksualno. Trenutna segregacija podrazumijeva heteroseksualnost, s idejom da pojedinci žele sakriti zahodske aktivnosti od mogućih partnera. S druge strane, zahod može biti mjesto susreta gej muškaraca (uglavnom).5 Stoga možemo zaključiti da prostor javnog zahoda nije neutralan i tek funkcionalan, već nabijen značenjima u kojima se konvencionalni stavovi o tijelu, seksualnosti itd. upisuju u prostor putem njegove organizacije, te dizajna opreme i znakova.

Teoretičarka prava Taunya Lovell Banks smatra kako je problem pristupačnosti javnim zahodima feminističko pitanje6, pa ću razmotriti nekoliko argumenata koji, tobože, idu u prilog segregaciji.

Jedan od najčešćih argumenata za segregaciju jest taj da je to ono što muškarci i žene ustvari žele. Međutim, to i dalje ne čini segregaciju opravdanom jer se bojim da se, na primjer, u 19. stoljeću većina žena i muškaraca slagala i oko toga da žene ne mogu glasati i samostalno zarađivati. Taj argument uzima kao pretpostavku ono što bi u stvari trebao dokazati – pitanje bi trebalo biti “imaju li žene i muškarci dobre razloge zahtijevati odvojene zahode”? Razlozi koji se često spominju opet se temelje na stereotipima. Zašto se, primjerice, brinemo oko toga da se samo žene zaštiti od nereda i prljavštine koju “muške svinje” ostavljaju za sobom, a ne uzmemo u obzir da možda ni većina muškaraca ne želi gaziti po popišanom podu WC kabine?

Sljedeći je argument da žene provode više vremena na WC-u zbog menstruacije, problema oko trudnoće, kompliciranije odjeće, a također i da sve te “probleme” žele „sakriti“ od muškaraca. Opet – zašto bi se određene tjelesne funkcije (i to baš one vezane uz reproduktivnost) trebale sakrivati i zašto baš od pripadnika suprotnog spola? To također implicira da su muškarci nesolidarni i nestrpljivi šovinisti koji u svojem aktivnom načinu života i muževnim djelatnostima bez kojih se zemaljska kugla ne bi okretala nemaju vremena za te ženice koje bi zauzele i zakrčile sve WC kabine svojim ulošcima i drugim stvarima za koje oni ne žele znati. Ne vjerujem da je to baš slučaj.

Postoji i argument koji pretpostavlja da ljudi imaju potrebu za “sakrivanjem” aktivnosti koje obavljaju u zahodu od potencijalnih seksualnih partnera. Ono što je ovdje najproblematičnije jest to što argument pretpostavlja heteroseksualnost. Takve nelagode, ako postoje,  postoje, vjerujem, bez obzira na spolnu orijentaciju, a taj se problem može riješiti i na drukčiji način – npr. zidovima kabina koji sežu od poda do stropa, što i postoji i kao norma gradnje WC-a u nekim zemljama.

Možda je najkontroverzniji argument u prilog segregaciji taj da je segregacija nužna radi sigurnosti ranjivih skupina u koje spadaju žene (bez obzira na seksualne preferencije), djeca, mlade djevojke i momci, gej muškarci, trans i rodno varijantne osobe. Prigovor je, nažalost, apsurdan jer upravo spolna segregacija stvara potencijalno opasne situacije za ove skupine. Primjerice, netko tko bi silovao ženu zna gdje će je puno vjerojatnije naći samu. Uostalom, kad bi se spol jednom demistificirao i kad bi zahodi prestali biti segregirani kao da se radi o različitim životinjskim vrstama, bilo bi manje vjerojatno da bi muškarac/potencijalni silovatelj smatrao ženu pukim plijenom. Isto vrijedi i za druge ugrožene skupine koje su diskriminirane po svom spolnom/rodnom identitetu, rodnom izražavanju ili seksualnoj preferenciji. Problem je i u tome što se ranjive skupine mogu osjećati ugroženo i na bilo kojem drugom javnom mjestu, pogotovo ako su same (npr. na ulici u noćnim satima).

Što se tiče ostalih ranjivih skupina, na nekim su američkim sveučilištima građeni “transrodni” zahodi. Još jedno dodatno razdvajanje, koje samo potvrđuje dominantne predodžbe o spolu/rodu gdje nužno postoje oni “drugi”, a broj tih “drugih” uvijek bi se mogao povećavati. To naravno zahtijeva i osmišljavanje novih veselih znakova.

49

Ipak, ženski ili trans zahod odista može pružiti “sklonište”. Primjerice, u njemu vam može pomoći netko tko je sposobniji za suosjećanje – pozivom u pomoć, savjetom ili odgovorom na grafit koji ste napisali na unutarnju stranu vrata WC kabine. Ali i ta je činjenica jedan od rezultata patrijarhalnog društva7. Zaključak bi bio da segregirani zahodi ni u ovom slučaju nisu nešto čime društvo doskače problemima proizašlim iz nečijeg spola kao prirodnog obilježja, već da su upravo proizvođači tih predodžbi.

Ova žalopojka nad spolnom segregacijom i nespretnim znakovima koji su nastali radi te potrebe ne predstavlja zahtjev za njezinim ukidanjem jer sumnjam kako bi to dovelo do nekih promjena po pitanju ravnopravnosti. Cilj je da se, za početak!, na jednom vrlo konkretnom primjeru pokaže nestabilnost ideje spola i onih običaja koji tobože slijede iz njegove binarnosti. Treba, nadalje, pokušati vjerovati kako će u budućnosti spolni stereotipi i segregacija ljudima biti jednako apsurdni kao što je većini ljudi danas potpuno neprihvatljiva rasna segregacija.

 

literatura1

  1. Simone de Beauvoir: Drugi pol 1: Činjenice i mitovi, BIGZ, Beograd, 1982.
  2. Judith Butler: Nevolje s rodom, Ženska infoteka, Zagreb, 2000.
  3. Monique Wittig, “One is not Born a Woman”, u: The Second Wave. A Reader in Feiminist Theory, L. Nicholson (ur.), Routledge, New York/London, 1997.
  4. Judith Butler: op.cit., 2000.
  5. Christine Overall: Public Toilets, Sex Segregation Revisited, u: Ethics & the Environment, Indiana University Press, 2007.
  6. Christine Overall: op.cit., 2007.
  7. Christine Overall: op.cit., 2007.
Komentari
  1. Ellie
  2. Dekadenca
  3. Josip
  4. Nomest
  5. nienna
  6. Petra
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E01)
Povratak “Twin Peaksa”: 5.-9. epizoda
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva