O malim glasovima

ariel

Opaska nastavnika u mojoj učeničkoj knjižici iz trećeg osnovne tvrdi da sam, između ostalog, „blagoglagoljiva“. Blagoglagoljiv: ekspr. razg. koji voli mnogo pričati, koji je vrlo rječit, koji sipa riječi, koji ima žbatulu, parlatinu i sl.; blagorječiv. Ovaj bi podatak mogao iznenaditi većinu ljudi koji mi nisu baš bliski, a upoznali smo se između 1994. i 2015. godine. Štoviše, da sam imala istu takvu knjižicu na faksu, profesori bi u nju zapisali „tiha, šutljiva, vidno prestravljena kad mora govoriti“. Kako se i zašto to dogodilo?

Mary Pipher u Novoj Ofeliji, knjizi koja je obilježila razgovore o djevojaštvu u devedesetima, piše kako se „[n]ešto dramatično događa djevojkama u ranoj adolescenciji. Kao što zrakoplovi i brodovi tajanstveno nestaju u Bermudskom trokutu, tako i osobnosti djevojaka nestaju u gomili. Gube svoje odrješite, energične i „vragoljanske“ osobine, bivaju pokornije, samokritičnije i potištenije. (…) Bajke su ulovile bit te pojave. Mlada žena pojede otrovanu jabuku, ili se u prst ubode otrovanim vretenom, te pada u stogodišnji san. Zalutale daleko od kuće i suočene s golemim opasnostima, spašavaju ih prinčevi, a one se pretvaraju u pasivna i poslušna stvorenja“.

Žrvanj puberteta definitivno je ostavio traga na meni, prvenstveno u stalnoj potrebi da se učinim bližom vlastitom idealu djevojaštva. Nisam znala kako to postići osim mučenjem same sebe pa sam živjela u stanju neprestane svjesnosti, ne zaboravljajući nikad ni na jedan od svojih brojnih sramotnih dijelova. Žonglirala sam kompleksima većinu budnog vremena, bespomoćno iščekujući trenutak kad će se od čiste siline uložene energije moji užasni dijelovi samljeti u fini, prekrasni prah i jednostavno nestati. Više se ne sjećam većine tih nepremostivih problema jer sam s vremenom prestala obraćati pozornost, no blagoglagoljivost se nikad nije vratila.

Najuvjerljivije je objašnjenje za to moja osobnost, jer testovi na internetu godinama potvrđuju da sam šutljivi introvert. Ti testovi ipak nisu svjesni jedne presudne činjenice: mog glasa.

pticekojedijeletekst

Mnogi od nas smrznu se od užasa kad čuju snimku vlastitog glasa. Naš glas, onakav kakvog čujemo u svojoj glavi, nije naš glas kojeg čuju drugi ljudi, zbog vibracija koje se do unutarnjeg uha dok govorimo probijaju kroz naše kosti i meso, umjesto da nam samo uplove u uši kao tuđi glasovi. Glas koji samo mi čujemo kao svoj dublji je i u pravilu više kul od onog stvarnog.

No u moru ljudi koji ne vole (čuti) vlastite glasove, postoje neki kojima je glas mnogo više od povremene neugode.

„Kad sam bio malen mrzio sam svoj glas više od ičega drugoga na svijetu.

Dječak na igralištu viknuo bi „Zvučiš kao curica!“ i čak kao malo dijete znao sam da misli ‘gej’. Moj glas, šojka rugalica, vinuo bi se u oblake i želio sam ga srušiti. „Molim te, Bože“, molio bih noću, „nek moj glas postane tako nizak da me ljudi zezaju zbog toga koliko je dubok“.

Pokušao sam govoriti manje gej, ali na kraju sam jednostavno manje govorio“.

Tyler Gillespie tako počinje „On Having a Gay Voice“, kratki tekst o svom glasu i gej identitetu objavljen na Hairpinu. Prošle je godine o temi gej glasa snimljen i dokumentarac – u Do I Sound Gay? niz muškaraca priča o osjećajima koje imaju prema svojim previsokim, preženstvenim, odnosno nedovoljno maskulinim glasovima. Zbog glasova koji su prelako prepoznatljivi kao gej neki su se suočavali s bullyingom i drugim homofobnim reakcijama, a svi s vlastitim nezadovoljstvom i kompleksima, koji dijelom vjerojatno izviru i iz njihovog seksizma i internalizirane homofobije.

Juliet Jacques također govori o mržnji prema vlastitom glasu već u prvoj rečenici teksta o glasu iz 2010., i zaključuje da je „[n]akon počinjanja tranzicije shvatila da sam podsvjesno odbijala prihvatiti svoj glas jer su ga ljudi prepoznavali kao muški. Razmišljala sam o ženama s dubokim glasovima (i muškarcima s visokim). Pripisuju li im često pogrešan rod?”. Kako bi radila na prihvaćanju svog glasa, Juliet je krenula na govornu terapiju.

Moj je glas vrlo visok, i ne otkriva o meni nešto što ne želim uvijek pokazati, kao gej glasovi spomenutih muškaraca. Često, doduše, pomalo laže. Kad se javim nepoznatom broju na kućni telefon, glas koji nešto prodaje ili anketira pitat će me jesu li mi roditelji ili netko stariji doma. Kad kažem da nisu, pozdravit će s „Bok!“ i poklopiti. Tad sam zahvalna na svom glasu. Mislim da mu dijelom mogu zahvaliti i na ugodnim iskustvima s birokracijom, onom kojom rukuju sredovječne i žene blizu penzije, jer sam im zbog nečega u pravilu simpatična i žele mi pomoći.

Unatoč tim prednostima, imam osjećaj da bi mi s ozbiljnijim, dubljim, masivnijim glasom, ili ikakvim glasom koji nije redovito identificiran kao glas, život bio lakši. Nekad se pitam je li taj osjećaj – poput mog pravog glasa – samo u mojoj glavi, ali ipak mislim da nije. Pogledajmo dokaze.

Od adolescencije do danas, iznimno je mnogo ljudi (uglavnom muškaraca), nekad potpunih stranaca, u različitim društvenim situacijama osjetilo potrebu oponašati moj glas nakon što bih nešto rekla. To se, zapravo, redovito događa. Često sam se susretala i s tepanjem i umanjenicama, npr. mog imena. Ljudima sam slatka. Nekad im nisam slatka, ali misle da to jako želim biti, kao nezadovoljna žena koja mi je na honorarnom poslu, dok sam joj pokušavala pomoći, rekla da je ne zanima „cvrkutanje neke djevojčice“. Čak i prijatelji za moj govor nekad koriste onomatopeju „mimimimimi“.

Nekad davno vjerojatno sam pokušala govoriti manje slatko, ali na kraju sam jednostavno manje govorila. Kad pokušate reći nešto, a odgovore vam karikaturom vašeg glasa, ili tepanjem, ili zahtjevom da govorite glasno iako ste ionako pokušali biti glasni, puštanje glasa počne djelovati kao rizik. Svaki put kad govorite, otkrivate svoju slabost. Doslovno, jer vaš je glas malen i slab i ljudi vam to uporno pokazuju (s dobrim namjerama, jer je zabavno). Uskoro, čak i kad vas slušaju, imate osjećaj da čuju samo vaš glas a riječi ne shvaćaju ozbiljno. Drugi glasovi mogu pričati gluplje stvari, ali čini se da dobivaju punu pozornost, jer su tako pitki. Poput svih drugih tjelesnih osobina koje vidimo kao nedostatke, glas postaje nešto čega ste akutno svjesni i nešto što je potrebno sakriti.

Zanimljivo je da feminizam od svih aspekata ljudskosti uvijek naglašava upravo glas; metaforički glas i stvarne, zvučne glasove. „Imati glas je biti čovjek. Imati nešto za reći je biti osoba. Ali govor ovisi o slušanju i o tome da nas čuju“, piše Carol Gilligan (In a Different Voice). Glasovi koje svi čuju i slušaju, koji se za to ne moraju boriti, i dalje su muški (cis, hetero) glasovi.

Pitanje glasa sve više vidim kao političko pitanje. Moj glas je visok i netipično ženstven i zato je ona stvar u meni koja privlači najviše mizoginije, od muškaraca i žena, jer nijednu ženskost još uvijek ne volimo i ne poštujemo, jer ženstvenost još uvijek samo fetišiziramo. Moj je glas nježan i tih, poput one ženskosti koja je slabost muškoj snazi i pasivnost njegovoj aktivnosti, i neki to prepoznaju kao poziv na dominaciju. Zvuk mog glasa zvuk je ženske drugosti – svega onoga što će biti patronizirano i ismijano, svega glupavog, neozbiljnog i frivolnog.

Gledajući svoj glas iz te perspektive konačno prepoznajem njegovu vrijednost. Moj je glas moj manifest jer samim zvukom govori o radikalnom prihvaćanju ženskosti, o subverziji uobičajenog izvora Ozbiljnih Riječi. Iz istog je razloga i feminističko oružje. Znam da nas ima puno, nas s malim glasovima, nas tihih, nas skvičećih. Dignimo glasiće.

Komentari
  1. AnaS.
  2. Nebo
  3. Modesty
  4. rina
Tjeskoba ženskog autorstva
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Logan, Wolverine i ljepota muža
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Mufov Girls tribute!
Muf chata o Girls (S06 E10 FINALE)!
Mit o nasilju
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Logan, Wolverine i ljepota muža
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva