Savršeni očevi
Savršeni svijet
Slaba sam na očeve. Moja duboka naklonost proizlazi iz niza usko povezanih subjektivnih i objektivnih razloga. Društvena je percepcija očeva i vrednovanje uloge koju igraju u životima svoje djece i dalje, određenim pomacima usprkos, potpuno shizofrena. Unutar ustaljenih patrijarhalnim obrazaca, naizgled paradoksalno, očevi su često ti koji izvlače deblji kraj prilikom definiranja uloge koje igraju u životima svoje djece, a osobito onoj emocionalne prisutnosti ili otuđenosti. Od oca se i dalje očekuje da bude primarni ekonomski oslonac i fizički zaštitnik obitelji, ali se ljubav prema djeci i emocionalna veza koju s njima ostvaruje još uvijek doživljava kao drugorazredna u odnosu na onu majčinsku. U patrijarhalnoj je društvenoj i kulturalnoj strukturi, kao i u Čapekovoj Poštarskoj bajci, majčinska ljubav najjača karta, dok je ona očinska protjerana iz špila.
Kriviti feminizam za to što se čini kako očevi unutar zakonodavnog sustava i prava na skrb o djeci uvijek izvlače deblji kraj apsurdno je; upravo je postojana i žilava ideologija beskrajne i sveprožimajuće majčinske ljubavi, iza koje stoji mnogo manje romantična ideja o postavljanju žene na „njeno mjesto“ u okvire obiteljskog života, domaćeg ognjišta, privatnog prostora, ona koja dovodi do toga da se na majci inzistira kao na prvoj i/li jedinoj, važnijoj i/li najvažnijoj, roditeljskoj figuri. Usprkos važnosti koju za njega i u njemu ima očinstvo kao simbolička instanca, patrijarhat čini malo za svakodnevne, konkretne očinske prakse. Osim toga, tu je i repetitivni koncept nepostojanosti očinske ljubavi doveden do ekstrema, utjelovljen u liku i (ne)djelima loših očeva, nemarnih očeva, očeva koji ne plaćaju alimentaciju, očeva alkoholičara i zlostavljača, očeva koji zauvijek napuštaju svoju djecu. I dok slične transgresije majke, upravo zahvaljujući retorici o božanskoj i božanstvenoj nepomućenosti majčinske ljubavi, zadobivaju predznak nezamislive čudovišnosti, one očinske mogu očekivati tek umjereno zgražanje i rezignirano slijeganje ramenima. Naposljetku, očevi nikada nisu toliko bitni kao majke. Očevi nikada ne mogu toliko voljeti.
Looper
Podrivanje očinstva počinje još u ranom djetinjstvu, inzistiranjem na rodnoj podjeli dječjih igara i igranja uloga. Dječak koji se odlučuje na igru s lutkama umjesto autićima (usprkos, ponavljam, pozitivnim pomacima u društvenoj percepciji i praksi) izaziva nelagodu – njegova se želja da skrbi o neživom biću, za razliku od djevojčica kod kojih se ovakav tip igre aktivno potiče i odobrava, ne doživljava kao moguća pozitivna priprema za ulogu skrbnika u odrasloj dobi, vježba empatije i odgovornosti, već posjeduje tjeskobni negativni predznak budućega manjka muževnosti i muškosti. Dvojbenu pozadinu skrivaju i naoko sasvim frivolne pojave, poput tabloidnih slika poznatih glumaca i glazbenika s djecom u naručju, popraćeni naslovima o seksipilu dotičnih (i komentarima čitateljica o simboličnom „eksplodiranju jajnika“ koje takvi prizori izazivaju) koji proizlazi, ili je pojačan, upravo činjenicom da se radi o očevima koji se igraju sa svojom djecom. S druge strane, seksipil majke vrti se oko brzog vraćanja u fizičku formu koja je prethodila trudnoći i porodu ili iskazivanja kompetencije u organizaciji života na svim područjima, pa tako profesionalne uspjehe i harmoničan obiteljski život kruni privlačna i njegovana vanjština kao posebno dostignuće. Majčin se seksipil tako definira kao nešto moguće samo usprkos majčinstvu, dok je onaj očev proizlazi upravo iz očinstva. Za razliku od „dobrog majčinstva“ koje se samo po sebi podrazumijeva u toj mjeri da je odati mu bilo kakvu vrstu priznanja gotovo besmisleno, „dobro očinstvo“ se još uvijek predstavlja kao endemična, osobita pojava. Tužan je paradoks što je očinska ljubav/kompetentnost na taj način i previše naglašena i sasvim odsutna; ističe je se kao još jednu u nizu odlika koje rese privlačnog, „zaokruženog“ muškarca, ali ona svojom hirovitom prirodom posebne (rijetke) zvjerke ne uživa naše povjerenje.
Istinite laži
Holivudski filmovi u čijoj se srži nalazi upravo problematika očinstva, osobito oni u kojima je ista isprepletena s napuhanim akcijskim prizorima i apsurdnim zapletima, moja su (ne naročito dobro) skrivena strast. Preciznije, ludo sam zaljubljena u specifični filmski koncept očinstva kao puta iskupljenja. Svjesna sam kako je u pravilu riječ o filmovima koji pate od brojnih problematičnih mjesta i slijepih točaka, te da su njihovi glavni junaci obično utjelovljenja patrijarhalne fantazije o superefikasnom, nezaustavljivom i emocionalno suzdržanom muškarcu čija eventualna potisnuta trauma, obično povezana s vlastitim neadekvatnim ocem ili gubitkom djeteta (sina) samo doprinosi idealu muškog stoicizma koji zastupa (podjednako me „žulja“ i često definiranje uloga „snažnih žena“ kao onih koje su mahom vične praksama sličnim onima koje se veličaju u testosteronom nabijenim akcijskim filmovima – vješto baratanje oružjem i emocionalna škrtost postaju tako glavne karakteristike ženske „osnaženosti“, dok „ženstvenije“ prakse junakinja tako iznova zadobivaju predznak negativne i slabašne plitkosti).
Pa ipak, beskrajno izlizana šablona postupnog povezivanja otuđenog, problematičnog oca/očinskog surogata s djetetom na mene ima gotovo katarzični učinak (doslovno; završnicu Real Steela popratila sam bujicom suza što djelomično ipak pripisujem tadašnjoj preplavljenosti trudničkim hormonima). Real Steel za mene funkcionira kao melodrama o postupnom izgrađivanju odnosa oca i sina, pri čemu dječak, s obzirom na golemu i groznu neadekvatnost svoga otuđenog, nemarnog oca, svoju potrebu za ljubavlju i skrbi paralelno prenosi i na robota, stroj koji prema uvriježenim shvaćanjima ljudskosti tu ljubav ne može uzvratiti (vidi i: Terminator 2: Judgment Day), ali koji se tijekom filma iskazuje stabilnijim i pouzdanijim emotivnim osloncem.
Pravi čelik
Koncept očinskog iskupljenja varira s obzirom na rod djeteta o kojemu iskupljenje ovisi. U slučaju muškog djeteta, glavni se junak vrlo često nalazi u ulozi zamjenskog oca, biološki nepovezanog s dječakom, kojega susreće u okolnostima visoke napetosti i vlastite životne ugroženosti, dakle u situaciji kada je ovakvo surogat-očinstvo posljednja stvar koja je (anti)junaku na umu budući da dodatno komplicira njegovu ionako nezavidnu situaciju, kao što je to, primjerice, slučaj u filmovima Savršeni svijet i Looper, te donekle i u filmu Face/Off, premda je tu situacija sa surogatnim/biološkim očinstvom kompleksnija zbog premise zamjene identiteta (i, naravno, lica!) na kojoj čitava priča i počiva. Kao što je iz sva tri primjera vidljivo, omiljeno je i profiliranje junaka, odnosno antijunaka kao moralno dvojbene osobe, kriminalca u bijegu pred zakonom/drugim kriminalcima/oboje, a upravo ostvarivanje očinske uloge omogućava i sveobuhvatnije osobno iskupljenje. Takva vrsta iskupljenja zahtijeva i veliku gestu, žrtvovanje vlastitog života za dobrobit dječaka, gestu koja u širem društvenom smislu najčešće neće biti prepoznata ili vidljiva.
Face/Off
Za razliku od navedenih, filmovi Istinite laži i Taken pokazuju nam kako u slučaju kćeri holivudski (akcijski) standard preferira biološku povezanost i ponešto drugačiji koncept (generalno megalomanska priroda Face/Offa omogućuje obuhvaćanje i problematike odnosa otac-sin, kao i one otac-kći). Veza oca i kćeri (kao i čitava obiteljska dinamika) narušena je zbog očeve opsesivne posvećenosti poslu – policajca ili tajnog agenta – a uz to ga njegova profesija čini sklonim pretjeranom nadzoru. Narušeni odnos može popraviti samo jedna stvar: očeva se upozorenja o opasnosti vanjskog svijeta moraju pokazati ispravnima, a kći se mora naći u pogibeljnoj situaciji. U slučaju Istinitih laži i Face/Offa kći je zapravo tek kolateralna žrtva zlikovačkih makinacija, sredstvo koje bi negativcima trebalo pomoći da zaustave njezinoga oca, jedinu prepreku do ostvarenja njihovih ciljeva, dok je u filmu Taken upravo spašavanje kćeri glavna premisa. Priča naposljetku generalno završava sretno, za razliku od prethodno navedenih turobnijih priča o iskupljujućoj moći očinstva, čiji se puni potencijal ostvaruje tek pogibijom glavnog junaka. Zlikovci su zaustavljeni, kći spašena iz njihovih kandži, a obiteljska je dinamika obnovljena.
Ipak, moju beskrajnu frustraciju naoko sitnim, ali simbolički bitnim zaokretom, prisutnim i u Istinitim lažima i u Face/Offu, niti moja izrazito dobronamjerna gledateljska pozicija nije uspjela poništiti. Sretna lica i prizori zajedništva ne pokazuju se dovoljnim za prenošenje poruke o pomirenju oca i kćeri; jednako kao što je njihov neadekvatan odnos ranije bio vizualiziran kćerinim buntovničkim stilom ponašanja, i što je još važnije, odijevanja, nakon što je ustanovila kako je otac (ipak) u pravu i kako je k tome zbilja dobar u obavljanju svoga posla, kći odbacuje dotadašnju pojavnost (probušeni nos, martensice, grunge košulje) i u završnim nam se prizorima pokazuje u pripitomljenom, pastelnom izdanju, kulturalno povezanim s idealima „dobre djevojčice“ i „prave ženstvenosti“. Idealan se pak otac razotkriva kao apsolutno (i apsurdno) kompetentan pojedinac, sposoban emocionalni kapacitet koji je tijekom razdoblja akcije fiksiran na lomljenje zlikovačkih vratova preusmjeriti na svakodnevnu, prozaičniju, ali podjedanko bitnu očinsku podršku: Bryan Mills će tako i vlastoručno dokrajčiti lanac trgovaca seksualnim robljem kako bi izbavio kći, ali i biti spreman poduprijeti njezine snove o pjevačkoj karijeri nakon što je mučno iskustvo iza njih.
Taken 3
Usprkos ovom pokušaju analize, teško mi je racionalno objasniti što je zapravo to što u meni izaziva takav snažni emocionalni odgovor na nešto što je, ruku na srce, kvalitativno i idejno izrazito dvojbena narativna maštarija. Moguće je da je riječ o jednostavnim eskapističkim porivima za uživanjem u pojednostavljenom rješavanju pojednostavljenih emocija u eksplozivnom šarenom omotaču spektakularne zabave. Možda razlog leži u subjektivnim razlozima o kojima u ovom tekstu nisam govorila. A možda se radi i o prepoznavanju nježnog subverzivnog otkucaja u srcu patrijarhalne filmske fantazije: činjenici da se u svijetu koji inzistira na nužnoj esencijalnosti majčinstva u njoj upravo očinstvo prepoznaje kao nečiji najbolji, krucijalni dio.
Znači, prema vašoj teoriji – za lošu sliku i nepovoljan položaj očeva u društvi, krivi su sami očevi!? A inicijativu da se ustavno izjednači položaj očeva sa položajem majki tako da se uvede ustavna odredba da država štiti očinstvo jednako kao majčinstvo je minirao, tko? Patijahat opet? Za sve je patrijahat kriv? Sami smo sebe proglasili šovinistima?
Kao što sam pokušala obrazložiti u tekstu, smatram da patrijarhalna ideologija koja forsira ideal majčinstva kao esencijalni dio svake žene itekako ima veze s posljedičnim zakonskim preferiranjem majke kao primarne skrbnice bez obzira na objektivno stanje stvari. Slažem se da je takav sustav izuzetno nepravedan za očeve kao pojedince, osobito s obzirom na to da se patrijarhalni obrasci roditeljskih uloga sve više propituju i mijenjaju, u čemu su i načela feminizma igrala ogromnu ulogu. Pri tome, naravno, ne tvrdim da feminizam, kao izrazito razgranat i kompleksan pokret, nema svojih slijepih točaka i problematika na kojima se itekako može raditi.
Niste se sami proglasili šovinistima, šovinizam proizlazi i vaših postupaka, djelovanja a ponajviše NE djelovanja da promjenite odnos prema drugom spolu
Volio bih da se prestanete toliko referirati na djecje filmove i serije. Izrazito me smeta njihov zestoko potcjenjivacki pristup odraslom gledatelju, za kojeg se unaprijed smatra da je u svakom smislu ogranicen i koji k tome nije u stanju duze odrzavati paznju i koncentraciju, poput male djece. Zato ih i zovem ih djecjim filmovima i serijama. Pogledajte recimo bilo koji film Nuri Bilge Ceylana, pa cete vidjeti da se on ne ruga gledateljevim ogranicenim mentalnim kapacitetima, kao sto to cine njegovi brojni kolege iz velikih americkih studija. Nije mi jasna pojava da svi kriticari i novinari komentiraju raznorazne Batmane, Terminatore, Gospodare prstena i slicne kao relevantne, a ne kao eventualno i zabavne ali ipak samo filmove za djecu.
Volim vas portal i saljem vam toplu pahulju.
Jako mi drago što vam se sviđa naš portal, ali mislim da se nismo najbolje razumjeli. U opisu našeg sajta stoji da se namjeravamo baviti popularnom kulturom, posebno feminističkim čitanjem popularne kulture. Dakle, upravo tim “dječjim” filmovima i serijama, kako ste se izrazili! Smatramo, na tragu lekcije iz kulturalnih studija, da je popularna kultura baš zato što se sviđa velikom broju ljudi politički često važnija nego tzv. visoka kultura, ali i zato što je ona (trenutno) neizbježni dio naše svakodnevice od kojeg se gotovo nemoguće ograditi i odmaknuti te u velikoj mjeri oblikuje okvire naše svakodnevice. Popularna kultura ovdje uključuje i onu masovnu, mainstream, komercijalnu, kapitalističku kulturu, kao i onu alternativnu, opozicijsku. Često smo i same obožavateljice onog o čemu pišemo, ali pokušavamo o popularnoj kulturi pisati ozbiljno, kritički, ali ne snishodljivo, pretpostavljajući da je sama glupa ili da nužno zaglupljuje gledatelje i gledateljice. Važno nam je pitanje kvalitete (iako smatramo da je ono češće posljedica osobnog ukusa, kao i društveno pitanje – pitanje dostupnosti, odnosno obrazovanja, nego isključivo estetsko pitanje), ali nam je posebno važno pitanje politike popularne kulture, konkretno, analiza ženskih likova, muško-ženskih odnosa, pitanja identiteta i sl. To sve ne znači da se ne bavimo ili ne želimo baviti filmovima koji se smatraju primjerima “visoke” kulture, kao što su Ceylanovi. Zanimljiva slučajnost da ste baš njega spomenuli, s obzirom na to da za sljedeći tjedan spremamo suradnički tekst o “Zimskom snu”. No, ipak moram reći, bez obzira na to koliko ja osobno iz estetskih razloga volim Ceylana ili, na primjer, modernističke redatelje poput Antonionija, Tarkovskog, Resnaisa, s načinom na koji oni često prikazuju ženske likove imam puno problema, ponekad i više nego s prikazom ženskih likova u suvremenim serijama.
veselim se tekstu o “Zimskom snu”..
bilo bi mi jako drago i značajno kad bi barbara..ili neka druga od cura, napisala nešto o ulozi/značenjima očeva u patrijarhalnijim sredinama. o “očinskom vlasništvu” nad kćerinim tijelom, kontroli, i strahu ženskog djeteta od vlastitog oca. i kako uopće uklopiti,pomiriti, utišati ili aktivno živjeti vlastite feminističke spoznaje, nagone, želje, uvjerenja, osjećaje a istovremeno biti dio jednog takvog neizbježnog odnosa…
nema filma koji može pružiti sveobuhvatno sve odgovore, a i postaviti sva ključna pitanja o ovako osjetljivim odnosima i relacijama. Na žalost na odnos očeva i djece često se reflektira odnos majke i oca. Sve kombinacije su moguće,a dijete nema nikakav mehanizam zaštite. Sve se naziva ljubavlju i brigom, ali i očevi i majke dobivaju ovaj najteži ( jer je najvažniji ) zadatak, većinom, nespremni. Na njihov odnos s djecom vrebaju sve njihove frustracije, naučeni obrasci, kvaziliteratura koja odnos s djecom cjepka na segmente koji su odlična podloga za još veći izvor frustracija.
Očevi su u situaciji da nisu sigurni ni u jednu svoju ulogu, a promjene u očekivanju žena, društva doživjela su velike promjene koje su ih zatekle kad su se, možda samo parcijalno, oslobodili brige i utjecaja svojih majki. Iako svi mislimo da smo slobodniji, kompetentniji roditelji, pokazuje se da je i tu neka vrsta tržišta, masovne proizvodnje revija, knjiga, savjetovališta umočila roditelje do grla u osjećaj krivnje- što previše radimo, što premalo vremena provodimo s djecom, što im ne kupujemo dovoljno, ne kuhamo zdravo, nemamo snage za sve aktivnosti…. Zbog ocjene iz matke….Usadili su u nas strah, izgubili smo vjeru da će sve biti u redu. I s djecom i našim brakom. I tako samoispunjujuće proročanstvo radi. Dijete osjeća taj strah i samo se brine i ne postaje samostalno jer nas mora imati na oku. Očevi i majke su jednako važni i njihov osnovni zadatak bi trebao biti pružiti svojoj djeci samopouzdanje, toplinu odnosa i empatiju te radost življenja. Filmovi koji propagiraju bilo majčinsku, bilo očinsku ljubav samo u ekstremnim situacijama i pitanjima života i smrti daleko su od istine.
slazem se, no tuzno je da dok ocevi su zbunjeni svojim novim ulogama, majci ne preostaje izbor nego bit sigurna da mora odgojiti svoje dijete.
opet imam osjecaj da se vuse isti atavizam di stitimo jadne muskarce. brate jaci su od nas a tretiramo ih kao malu djecu. jer ih pokusavamo razumjeti/opravdati.
a problem i jest taj da su muskarci zbog drustvene protekcije zapravo preprecesto djeca.
majka nema izbora biti zbunjena svojim oslobodjenjem ili novim ulogama, jer dijete je tu i treba svu energiju i ljubav koja je dostupna.
ona radi, odgaja djecu, kuha, ima vrt, a on obicno lezi pred telkom.
grde posljedice feministickog oslobodjenja.
voljela bih da sam odrasla bez oca.
ovo jest planeta sjebanih oceva.
[ pri cemu generaliziram jer smatram da nije potrebno naglasavati [no evo ionako to radim] da ima iznimaka ]
Iako nije bio autoričin kontekst, naglasila bih jedan životno bitan kut promatranja ove teme, a to je propitkivanje intenziteta uloge oca u životu djeteta nakon raskida partnerske zajednice bilo koje vrste. Ne znam koliko je autorica upučena, a ne isključujem mogučnost da jest, u kolikoj je mjeri akcentiranje prava očeva (kod nas naročito prisutno u zadnje vrijeme) donjelo eksperimentiranja sa životom majke i djeteta te srljanja u neprovjerene metode prilikom uređivanja režima viđanja oca i djeteta. Smatram da su te ”nove struje”, bez preispitivanja preuzete od nekih puno uređenijih društava u kojima se uloga žene koja dijete nosi, zatim donosi na svijet, doji itd. itekako vrednuje, a ne kao u našoj – hrvatskoj inačici marginalizira pravima očeva. Meni je osobno izrazito neprihvatljivo da se sve jačim pritiscima očeva žele izjednačiti uloge koje je sama priroda podijelila na nimalo ravnopravan način. Ovdje ni u jednom trenutku ne umanjujem važnost uloge oca u procesu odrastanja djeteta ali, u našem društvu, osjetljivost na prava očeva neizbježno rezultira neosjetljivošću na majčina. Nažalost, naša krivica što se nismo izborile za status koji zaslužujemo me posramljuje više od činjenice što smo dopustile da se u zadnje vrijeme, prilikom odlučivanja s kojim će roditeljem dijete živjeti, sve češče i sve glasnije čuje stravično pitanje: ZAŠTO MAJCI? Stoga, iako sam naročito zahvalna na postojanju ovog portala, dopustite mi kritiku na ovaj članak, naročito njegov početak koji mi već neko vrijeme grebe uši jer sam za razliku od Vas ja slaba na majke.
Potpuno se slažem s gore navedenim jer sam i sama u procesu rastave ja morala dokazivati da sam dobra majka, a otac psihički zlostavljač je dobivao pažnju ugrožene vrste. Osnova je uvijek u odnosu žene prema drugoj ženi. To je ono što nas drži s nogama u friškom betonu.
I hear you, sister 🙂 I mene je zapanjila količina nestručnosti, pristranosti i nemogučnosti detekcije problematičnih osobina i krivih motiva s kojima se danas susreće žena zaglavljena u procesu odlučivanja o budučnosti njenog djeteta. Zagovaranjem neprihvatljivosti i zastarjelosti dosadašnje, uobičajene sudske prakse od strane djelatnika institucija nadležnih u tom procesu, dijete i majka postaju eksperiment nekih novih, doduše neprovjerenih, ali i dalje ‘prihvatljivijih i modernijih’ metoda. Radi čega sve to? Radi ravnopravnosti u roditeljstvu? Ma dajte molim Vas.
Možete li konkretizirati o čemu pričate? Pogotovo ovaj dio “uloga koje je priroda podijelila”?
Objašnjeno ti je u rečenici prije te.
Moram priznati da i dalje ne razumijem. U rečenici prije spominju se trudnoća i dojenje, još nisam vidjela da se itko ozbiljnije zalaže za to da muškarci budu trudni i doje. Zanima me kako konkretno izgleda to eksperimentiranje s novim metodama u praksi jer ne razumijem točno o čemu ti i Pedala govorite. Osobno ne vidim ništa loše u tome da se pita “zašto majci” kao ni “zašto ocu” i mislim da majka ne bi trebala imati veća prava na skrbništvo nad djetetom zato što ga je ona nosila i dojila, ali nisam sigurna je li to uopće stav koji zastupaš pa molim za pojašnjenje.