Žena. Mjera: majčinstvo

Prije par godina nabasala sam na jednu sintagmu koja mi se jako svidjela: mogućnost da si skrojiš život po mjeri. Kao tada, i danas držim da je to krojenje moguće, čak i uz određene kompromise, čak i uz nedostatak “prirođene” sreće. Mogućnosti toga što se može rastvaraju se kako se skidaju slojevi restrikcija i ograničenja, svih onih “moram” za koje smo u nekom trenutku mislili da postoje tu od početka svijeta i da su nepromjenjivi, a zapravo su, kao i moda nekog razdoblja, u nekom trenutku proizvedeni, i to ljudskom rukom ili riječju.

Dakako da je potrebno ispuniti određene uvjete da bi se održala biološka živost nekog organizma, poput hranjenja i probavljanja, ali govoreći izvan toga, o nadgradnji koju prakticiramo, s obzirom da smo misleći i osjećajući subjekti, bitno je razlučiti ili kao prvi korak promisliti što je od našeg mišljenja, ponašanja i djelovanja zaista naše, a što nam je na neki način nametnuto. S čim smo se od toga spremni pomiriti da bismo opstali u nekom sistemu i društvu, a što možemo mijenjati jer nam je važno.

Jedno problematično područje koje je kombinacija tog biološkog i kulturnog, područje je reprodukcije, odnosno roditeljstva. S obzirom da je žena ta u čijem se tijelu stvara novi život (osim u filmu Junior u kojem Arnold Schwarzenegger kao dr. Hesse uspije zatrudniti umjetnom oplodnjom), a i povijesno je povezivana sa sferom privatnog, te su pritisci kojima je izložena po pitanju majčinstva više upućeni njoj negoli muškarcima, središnja figura teksta na kojoj će se lomiti koplja bit će ona – žena, ali ne i majka.

zooey1

Izvor: muf.com.hr

Cilj ovoga teksta nije niti propagirati majčinstvo niti odgovarati od majčinstva: moja je inicijalna namjera otvoriti dijalog o onim ženama oko kojih vlada prostor tišine, čije priče, kako to napominje Kanađanka Lucie Joubert, autorica knjige S onu stranu dječjih kolica, ostaju izrečene u anonimnosti, nasuprot općoj euforiji roditeljstva na koju nailazimo na svakom koraku. Riječ će, dakle, biti o ženama koje ne žele biti majke, o pokušaju da se razmakne veo predrasuda i stereotipa koji se uz njih vezuju. Također, tim putem neće biti moguće proći bez da se istaknu one prakse koje od mogućnosti da se postane majka stvaraju dužnost i obvezu, odnosno usijecaju se u način razmišljanja, govorenja i djelovanja, što dovodi do stvaranja pritisaka u donošenju odluka koje oblikuju tu “mjeru kojom krojimo život”. Teško je, ako ne ponekad i nemoguće, odrediti koliko je ono što činimo posljedica isključivo naših htijenja, ali u slučaju odgovora na pitanje biti roditelj ili ne, čvrsto držim da je potrebno biti siguran da ta odluka potječe iz pravih i promišljenih razloga, a ne nekih vanjskih čimbenika koji nas na koncu napuštaju, ostavljajući nas da sami snosimo posljedice.

Lucie Joubert, inače profesorica na Sveučilištu u Ottawi, u svojoj knjizi S onu stranu dječjih kolica progovara o “poljima” na kojima žene koje su odlučile ne imati djecu dolaze u najviše konflikata, što nužno uključuje i prakse posvećene stvaranju euforije oko roditeljstva. Takva polja uključuju medije sa svojim reprezentacijama majčinstva i roditeljstva kao jedinog “pravog projekta”, slike ženstvenosti koja se u potpunosti ostvaruje tek rođenjem djeteta, suptilne i manje suptilne poruke okoline, ali i državnog aparata u vidu poticanja demografskog rasta (govori o stanju u Quebecu). Autorica nailazi na razlike u tretmanu na radnom mjestu, s obzirom na zaposlenike s djecom ili bez djece, kao i na očekivanja u postignućima (ako žena nema dijete, što ona radi i zašto) koja, prema autoričinu opažanju, uvijek funkcioniraju kao kompenzacija za dijete. Dobar je primjer pitanje koje je Simone de Beauvoir uputila njezina suputnica na putovanju u Izrael:

Suputnica: Gospođo, ne pišete li možda knjige jer nemate dijete?

Simone de Beauvoir: A da možda vi ne pravite djecu jer niste sposobni napisati knjigu?

Također, ta je “kompenzacija” podložna kritici (za razliku od djece), a onda i mijenama, poput Joubertina doktorata, kojeg je, kako kaže, “porodila” baš kada i njena šogorica i sestra dvoje djece. No, autorica drži da bi trebalo prestati pričati o rađanju u kontekstu stvaralaštva jer joj se čini da se na taj način ne-majke uvijek ispričavaju što nemaju djecu, imajući na umu da njihov projekt nikada ne može biti jednako sjajan kao donošenje djeteta na svijet.

helen

Da mediji oblikuju našu stvarnost i da izvan njih kao da i ne postojimo, to je već svima jasno. Zato bih se vratila na tretman majčinstva koji tamo zatičemo. Kao prvo, osvrnimo se samo na količinu medijskog prostora u kojem se promiču neopisivi užici i ushićenja roditeljstva. Teško da možete proći pored neke prodavaonice tiska, a da vas s naslovnica ne gleda barem nekoliko od uha do uha nasmiješenih žena koje poručuju da s nestrpljenjem i veseljem očekuju prinovu, ili drugo, treće, osmo dijete (prije mjesec dana naišla sam na izdanje časopisa Story u kojem je samo do polovine časopisa bilo sedam takvih priča). Takva izdanja često idealiziraju obitelj i majčinstvo, postavljajući kriterije koje je u stvarnosti teško pa i nemoguće dosegnuti, a s druge strane, onima koji još nisu okusili čari roditeljstva prikazuju ružičastu stranu medalje. A uz slatkoću i ljubav idu i iscrpljenost i odricanja. Novinarka Polly Vernon u članku u kojem se bavi razlozima svoje odluke na ne-majčinstvo ističe i brojne filmove poput Rata djeveruša i Plana B u kojima krajnja nagrada za junakinju (i junaka) nije više samo vjenčanje, već i dolazak prinove. Čak i u filmu Četiri Božića koji prikazuje Brada i Kate, par koji je odlučio biti u vezi bez braka i bez djece, na kraju završava, ne slikom s vjenčanja, već kadrom iz rodilišta. Nakon posjeta sestri i njenoj djeci i Kate je popustila te odlučila da ipak želi biti mama.

Količina medijskog prostora koju zauzimaju vijesti iz privatnog života javnih osoba, ali i onih koje su javnima postale zahvaljujući svojoj djeci, govori nešto o interesu čitatelja koji se pretpostavlja, a paralelno s time i nameće. Interesu kojem je prioritet privatno, obitelj i roditeljstvo. Tena Štivičić nedavno je izjavila u jednom intervjuu posvećenom praizvedbi njezinog teksta Tri zime u National Theatreu u Londonu kako se o njoj više pisalo kad se udala negoli kad je njezina drama izvedena u jednom od najznačajnijih europskih pa i svjetskih kazališta, što ju je ujedno učinilo i prvom Hrvaticom kojoj joj je to uspjelo.

Kada ih se upita planiraju li uskoro aktivirati svoju maternicu, ne-majke u javnom prostoru moraju odgovarati oprezno kao što ja moram oprezno pisati ovaj tekst, uvijek imajući spreman odgovor na pitanje Zašto?, jer je oštrica uperena, napominje Joubert, ne-roditeljima. Imati djecu, pa čak i požaliti zbog svoje odluke, društveno je prihvatljivije nego ih nemati uopće. Pitanja zašto nemaš djecu ili zašto ne želiš imati djecu upućuju na postojanje nekog nedostatka, praznine zbog koje život ili identitet ne-roditelja nije potpun, dakle, na nešto što ljudski organizam mora ostvariti da bi do te prihvaćene punine došao. Prve su na udaru, dakako, žene. Prema Freudu, one pate od zavisti prema penisu, što je nedostatak broj jedan, no odbijanje ispunjavanja jednog od glavnih obilježja ženstvenosti, majčinstva, kao da otkriva još jednu devijaciju u njihovu razvoju. Čak niti feministkinje poput Luce Irigaray, ističe Joubert, koje su nanovo iščitale Freuda ne donose olakšanje; inzistirajući na razlikama, Irigaray sposobnost rađanja smješta u središte ženskog identiteta, postavljajući u drugi plan utjecaj društvenih konstrukata na taj identitet.

marisa

A što je sa ženama koje ne žele konzumirati tu različitost? Osjećaju li one zaista dubinske nedostatke koji ih sprečavaju da budu žene u punom smislu te riječi?

Lucie Joubert opet kaže ne, ne osjećam se i ne želim se osjećati devijantnom niti ženom kojoj nešto nedostaje da ostvari svoj identitet. No osim što time stvara, kako kaže, nelagodu u društvu kada se potegne razgovor o potomstvu, autorica kaže da po definiciji identiteta Judith Butler narušava cjelokupni ženski identitet, s obzirom da se ne uspijeva uskladiti s “rodno obilježenim normama kulturne prepoznatljivosti koje određuju što je osoba”. U slučaju žena, jedno od tih obilježja reproduktivna je moć. Nazovimo onu koja tu moć ne želi iskoristiti, kao što to za sebe čini Joubert, “hodajućom aberacijom”.

Ili možda nemojmo, nego razmotrimo nešto što društva poput našeg koja vole kategorizirati i dijeliti često zapostavljaju, a to je mogućnost. Mogućnost mogućnosti, mogućnost izbora. Unutarnja demokracija. Autorica daje zgodan primjer u vidu razmjene mišljenja između Josyane Savigneau i Benoîte Groult koja je ustvrdila da kao što “zato jer ima noge želi trčati”, isto tako želi znati kako funkcionira njezina maternica u trudnoći, na što joj je je Josyane odgovorila:

“Jasno mi je, ali ne mogu reći da u potpunosti razumijem. Da se poslužim istom slikom koju ste vi upotrijebili, rekla bih da imam noge, no ne zanima me jesu li dovoljno dobre da istrče 400 metara s preponama.”

Da sumiram, možemo reći da postoje žene koje žele imati djecu, one koje žele, ali ne mogu, one koje nisu sigurne žele li i one koje su sigurne da ne žele. Zbog loše tjelesne spreme, genetski nepovoljne zdravstvene situacije, nedovoljnog ekonomskog kapitala, opće psihofizičke nespremnosti, nedostatka vremena, okupacije drugim projektima, teške gospodarske i socijalne situacije ili bilo kojeg drugog motiva; ili naprosto zbog toga što ne osjećaju potrebu za djecom. Umjesto odsustva punine, postoji odsustvo želje. I ta mogućnost treba postojati kao jednako vrijedna opcija za žene, kao i ona čvrsta i nesalomljiva odluka, Da, ja želim imati dijete.

gloria

Recimo da sam se odlučila za tu opciju, ne imati djecu. Medijske slike više mi ne stvaraju pritisak, razriješila sam pitanje sama sa sobom. Koji mi to još društveni pritisci s izvorom u slici ženskog identiteta kojem je u središtu majčinstvo remete mir? Joubert spominje tri “babaroge” s kojima se nerotkinja mora suočiti: pitanje kajanja, osamljenosti u starosti te nastavljanja “loze”.

Što se tiče koncepta žaljenja, istraživanja Geneviѐve Serre pokazuju kako early articulators ili rane donositeljice odluke nikad ne žale zbog svog izbora da nemaju djecu te ne osjećaju nikakvu patnju zbog te odluke. Ovu tezu mogu potvrditi neke od zvijezda koje su javno iskazale da ne žele biti majke, a dosta njih tu je odluku donijelo rano, poput Oprah Winfrey, Renée Zellweger, Margaret Cho, Helen Mirren. One čija pak odluka nije “čvrsta poput armiranog betona” traže potvrdu mogućnosti života bez žaljenja za nuliparu (još jedan od naziva za ženu koja nije rodila ).1 Pokušavaju saznati kakve su živote vodile žene bez djece, što su radile, te čitajući radove na tu temu saznaju kako je moguće živjeti ispunjeno i zadovoljavajuće i bez djece. To, naravno, ne isključuje mogućnost propitivanja kakav bi njihov život bio da su imale djecu, ali to se nikako ne može izjednačiti sa stavom “Da, trebala sam imati djecu”. Puno je zanimljive literature posvećeno tematici biti roditelj ili ne, biti žena, a ne biti majka, koja bi svima neodlučnima trebala olakšati odluku, a onima koje su je već donijele dati do znanja da u svojim stavovima nisu same (primjerice, platforma happilychildree.com s linkovima na recenzije raznih knjiga te tematike).

Sljedeća babaroga osamljenost je u starosti. Mada obitelj nije jamac da pod stare dane nećemo biti sami, pogotovo danas kad je dinamika života sasvim porasla, a pojedinci poput Georgea Baileyja iz filma Divan život koji odlučuju ostati u rodnom okruženju zanemarujući svoje unutarnje želje u korist obitelji predstavljaju rijetkost, u nekim sredinama i dalje postoji taj strah od samoće i nezbrinutosti u starosti. No, oni koji su odlučili živjeti svoj život bez djece nemaju niti takvih očekivanja; uostalom, postoje koncepti zajedničkog stanovanja poput radical housinga ili friend gate rezidencija u kojima se stanari biraju na osnovi prijateljstva. Nitko nije oštećen, nitko nikome ne zamjera i nitko nikoga ne zamara. Tu bismo mogli navesti jedan ogroman problem, a taj je klasne prirode, jer standard života pa tako i mjesto stanovanja ovisi o klasnom razredu kojemu osoba pripada, no mogućnosti za nekakvu organizaciju postoje.

Najveća babaroga od nabrojanih po mome je mišljenju pitanje nasljedstva jer za sobom povlači i neke druge problematične teme.

katherine

Glumica Maxine Peake (Odvjetnička elita) izjavila je za Daily Mail (što je djelomično prenio i časopis Gloria) kako drži da je želja za vlastitom djecom zapravo sebična. Čini mi se da nije daleko od istine kada ističe vid taštine u imanju vlastite djece, u smislu potrebe da se ostavi neki trag iza sebe, da se prkosi toj nepobitnoj prolaznosti koja dostiže sve nas, da nas u starosti netko ima zabavljati i poticati životne energije. Ne kažem da su ti razlozi u cijelosti pogrešni (više-manje svaki je naš čin na neki način sebičan), ali valja biti iskren pa ih priznati – odmah će prestati djelovati toliko zastrašujuće. Druga stvar na kojoj su mnoge kolegice zahvalile Maxine progovaranje je o neplodnosti. Glumica je, naime, duže vremena pokušavala začeti, ali joj nije uspjelo. Stavivši u javni diskurz svoj problem, Maxine je probila veo sramote koju žene koje ne mogu imati djecu često osjećaju. Razlog leži u tome što se ženu i danas promatra prije svega kao “aparat za bebe”. Zato poslodavci ne prežu od toga da svoje ženske kandidate ispituju o tome planiraju li imati djecu u budućnosti, jer kad se zapošljava žena, kako piše Joubert, zapošljava se i njezina obitelj.

Žene koje su odlučile ne imati djecu brinu manje o tome tko će održati sjećanje na njih, kaže Joubert. A postoji toliko sfera i toliko razina “ostavljanja tragova” u sjećanju osoba, u specifičnim područjima, stvaranjem produkata koje će netko pamtiti, ako nam je to baš ahilejski bitno.

Još jedna tema koju je Peake otvorila bitna za ovaj članak jest usvajanje (glumica je rekla da razmatra tu mogućnost). U cijelom family friendly okruženju kao da i nema baš mjesta za temu roditeljstva nekom drugom djetetu. O tome se malo govori i Quebecu, malo se govori i u Hrvatskoj (osim u konteksu dugotrajnosti postupka). Oko 2000 djece u našoj je zemlji bez roditelja. Zašto netko tko može imati svoju djecu, a radije bi posvojio, i podoban je, pada na kraj liste za čekanje, kako je napisala jedna potencijalna posvojiteljica? Zašto se o tome ne piše, osim kad je u pitanju Angelina Jolie?

kim

Imati ili nemati dijete, kad i kako, pogotovo u vremenima kada čovjek jedva izdržava sam sebe, nije lako odlučiti. Nije na meni niti na ovom tekstu da savjetuje ikoga u kojem smjeru treba ići. Ono što držim da je bitno jest potaknuti i drugi vid priče o (ne)roditeljstvu. Propitati prikaze idilične i sretne obitelji koja funkcionira s lakoćom i uvijek ima pospremljen stan, istaknuti i ona manje poželjna iskustva roditelja s ciljem da se destigmatiziraju roditelji, a napose majke koje u nekom trenutku nisu nasmiješene i ne tepaju svom bebaču jer su izmorene, jer je spajanje posla s brigom o obitelji gotovo neizvediva stvar.

Negdje se nekad mora oduzeti. I can have it all, kako pjeva Irene Cara, fikcija je. Izbori i odluke više pripadaju domeni u kojoj se mi krećemo. I zato je, s druge strane, iznimno važno otvoriti dijalog o ženama koje su odlučile drugačije, koje su u društvu koje ženu prvenstveno vidi kao majku odlučile da je za njih najbolje da ne budu majke. I te žene imaju pravo na svoj izbor, bez osude, bez inzistiranja na stavu koji držimo ispravnim jer su nam oduvijek govorili tako, pa mora da je istina. Ne želimo se vratiti u vrijeme Krležine Hrvatske rapsodije, napisane prije gotovo sto godina, i Žene “koja plače kao da se želi opravdati od sumnje da je nerotkinja” pred nekim Glasovima. Jer svi imamo i zaslužujemo pravo na mogućnost da skrojimo život po svojoj mjeri. I za to se pravo uvijek, bez iznimke, valja boriti.

 

  1. Terri Casey, Pride and Joy. The Lives and Passion of Women Without Children (1998), u Lucie Joubert, S onu stranu dječjih kolica (2014).
Komentari
  1. fazekaš
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva