Prostitucija i ostale vještine

Postoje sadržaji čiji puni interpretacijski potencijal možete dosegnuti samo ako ih asocirate s drugim, istovjetnim sadržajem. Prije par godina u kratkom sam vremenskom razdoblju, na primjer, pogledala dokumentarce Whores’ Glory (2011) i Jiro Dreams of Sushi (2011). Pojedinačno su i jedan i drugi bili jako dobri, ali kad sam ih krenula tumačiti naporedo, postali su puno zanimljiviji. Ideja „vještine“ koju su oba dokumentarca tematizirala, iako iz različite perspektive, stvorila je čvorište koje me doslovno mučilo zadnje tri godine. Tek nakon što sam prije nekoliko dana pogledala Whiplash (2014), taj se interpretacijski čvor napokon krenuo razvezivati.

Tri spomenuta filma postavljaju zajedno dva bitna feministička pitanja. Kako je moguće da dugogodišnje stjecanje neke vještine ne rezultira jednakim ugledom kod muškaraca i kod žena? I zašto „inherentno muške“ vještine vrednujemo više od onih koje dugogodišnjim usavršavanjem steknu žene? Možda se čini da je riječ o jednom te istom pitanju, drugačije formuliranom, no razlika postoji. Prvo govori o rodnoj diskriminaciji i jazu koji se stvara unutar jedne te iste vještine, a drugo se dotiče pitanja vještina kojima su kultura i povijest dale različit rodni predznak. Te dvije diskriminacije imaju bitno drugačiji klasni kontekst koji ne smijemo zanemariti kad o njima govorimo, bez obzira na to što u oba slučaja ispaštaju žene.

Film Michaela Glawoggera Whores’ Glory filmski je triptih o prostitutkama na Tajlandu, u Bangladešu i Meksiku. Kroz tri različita filmska fragmenta pratimo isti društveni problem: segregaciju i eksploataciju siromašnih žena koje minimalnu ekonomsku neovisnost stječu „najstarijim zanatom na svijetu“. Prvi se dio dokumentarca zove „The Fishtank“, po klubu u Bankoku u kojem prostitutke sjede iza stakla u nečemu što nalikuje na veliki akvarij iz kojeg ih onda muškarci dozivaju van ako im se dopadnu. Neki se od „mušterija“ cjenkaju s vlasnikom kluba i to u prisustvu žene čije seksualne usluge kupuju. Jiro Dreams of Sushi, film o kulinarskoj izvrsnosti, ima sličnu scenu koja uključuje riblju tržnicu, nabrijane muškarce u radnim kombinezonima i gomilu tunjevine čiju kvalitetu pod prstima i s lampom u ruci ispituju i koju zatim, zavisno od boje i teksture mesa, kupuju na aukciji. Usporedba riblje tržnice i „akvarija“ s prostitutkama nije intuitivna, već vrlo realna: i tunu i žene muškarci tretiraju kao robu koja ima svoju cijenu.

Jiro je djelomično snimljen u slow motionu. Filetiranje ribljeg mesa, masiranje hobotnice, čišćenje sipe, kako film sugerira usporavanjem, umjetničke su vještine za čije su savladavanje potrebne godine i godine vježbe. Jiro Ono majstor je svog zanata i ovaj nam ga biopic dočarava kao vrhunskog umjetnika čiji ugled sve više raste što je stariji. Kinematografski, slow motion ima zalediti njegove i vještine njegovih kuhara, učiniti ih bezvremenim. Riječ je o umijeću koje je važno za očuvanje japanske kulinarske tradicije i cijenjeno u cijelome svijetu, pa ga se tako filmski i tretira.

S druge strane imamo anonimnu bangladešku prostitutku koja doslovno izjavljuje da „vrijeme ne stoji“. Glawoggerov film pokazuje bijedu u kojoj žive žene koje se čitav život bave prostitucijom. Nema usporavanja, nema kadrova koji nastoje gledateljima dočarati ljepotu i bezvremenost vještine prostituiranja. Govorimo o zanatu koji ne samo da ne donosi ugled, nego ga uništava. Jiro, koji je svoj život posvetio pravljenju sushija, poručuje: moraš se zaljubiti u svoj posao. Prostitutka ga demantira: bez novca nijedna ljubav ne traje. Kadrovi filma Whores’ Glory zapravo vrlo često opovrgavaju kadrove filma Jiro Dreams of Sushi. Siromašne su prostitutke dokaz da vrijednosti koje Jiro predstavlja kao univerzalne to uopće nisu. Mjerila izvrsnosti o kojima se u njegovom filmu govori, u njihovom nemaju nikakvog smisla.

Prije nego me napadnete što uspoređujem kuhanje s kurvanjem jer su to navodno dva potpuno nespojiva zanimanja, htjela bih se kratko osvrnuti na činjenicu da su teški životni uvjeti iz kojih je potekao, japanskog sushi majstora natjerali da vrijedno radi, dokazuje se i kuhanjem osigura vlastitu i egzistenciju svoje obitelji. Ženama koje su kao i Jiro potekle iz osiromašenih i razrušenih obitelji, i bile prepuštene same sebi, izbor zanimanja bio je i ostao znatno suženiji u odnosu na njegov. Kako iz Jirovog biopica vidimo, svi ljudi s kojima radi u kuhinji, ljudi od kojih kupuje morske plodove – ljudi koji će ga naslijediti, bez izuzetka su muškarci. Restoranske kuhinje poslovično su seksistička mjesta u kojima žene teško opstaju zbog sustavnog šikaniranja. Što neobrazovana, siromašna žena uostalom može raditi, ako joj društvo uopće ne dopušta da radi?

Ne iznenađuje što žene o prostituiranju govore kao o poslu, biznisu, a vlastito tijelo tretiraju kao početni kapital i jedinu ušteđevinu jer raspolažu samo njime. U stanju su se, osim toga, u potpunosti disocirati od samih sebe jer su navikle da ih društvo tretira tako. „Vanjski nas svijet izguruje da napravi mjesta“, čujemo kako jedna od njih u filmu govori. „Vani nas se gnušaju, ovdje nas vole.“ Alternativa su najčešće život na ulici ili potpuna ekonomska ovisnost o partnerima koji se ne razlikuju bitno od mušterija s kojima provode par sati dnevno. Sve veze s muškarcima koje prostitutke opisuju mjesto su duboke neravnopravnosti i nezadovoljstva, svejedno govorimo li o tipovima koji plaćaju seks ili ga očekuju besplatno. No bez obzira na neprestanu segregaciju i diskriminaciju, prostitutke se, pogotovo u trećem, meksičkom dijelu dokumentarca (La Zona), hvale svojim vještinama jer znaju da su relevantne za posao kojim se bave.

Kako se u ovu priču uklapa Whiplash? Dugometražni film temi umjetničke izvrsnosti pristupa iz psihološke perspektive i detaljnije se bavi motivacijom koja do nje vodi. Glavni lik Andrew (Miles Teller) potvrđuje svoj shokunin status, odnosno status vrhunskog zanatlije fanatičnim vježbanjem bubnjeva u klasi sadistički nastrojenog profesora Fletchera (J.K. Simmons) koji po svaku cijenu želi proizvesti novog jazz-genija. Whiplash, međutim, ne produbljuje samo ideju koju dokumentarac Jiro Dreams of Sushi također afirmira, a to je napredovanje kroz neprestano samoodricanje, već produbljuje i predrasudu da je izvrsnost, kako glazbena tako i kulinarska, rezervirana samo za muškarce.

Dvije mlade žene koje se u Whiplashu pojavljuju prikazane su kao osobe koje nisu „na razini“ s protagonistom. Jedna je „osrednja“ muzičarka, druga iz priče ispada jer se Andrew želi sasvim posvetiti glazbi, a ona prodaje kokice i samo će mu smetati. Radnja filma potpuno se oslanja na muškarce, točnije na dvojicu muškaraca koji su, svaki na svoj način, predodređeni za uspjeh. Učitelj će uspjeti pronaći svog savršenog učenika, učenik će savršeno savladati bubnjeve. Isto tako, Jiro će obrt ostaviti svojim sinovima koje je zanatu podučavao godinama. Prostitutka, međutim, svojoj kćeri, bez obzira na vlastitu vještinu, ne može ostaviti ništa osim loše reputacije. To je njezino simboličko nasljeđe. Njezina se vještina, za razliku od njihove, uopće ne vrednuje.

Nije slučajnost to što vulkanizeri ne daju zvjezdice za kurvanje, kao što ih daju za kuhanje, iako kuhanje s gumama ima isto onoliko veze koliko te gume imaju s prostitucijom. Svejedno govorimo li o stvarnom životu ili umjetnosti, o izmišljenim likovima ili ljudima od krvi i mesa, postoji konsenzus da kriterije izvrsnosti zadovoljavaju skoro isključivo muškarci. Osobno, najlakše bi mi bilo o tome pisati iz perspektive književnice, ali Whores’ Glory otkriva dvostruko dno te predrasude i činjenicu da žene aktivno pomažu da ona stoljećima opstaje.

Kad sam na početku postavila dva pitanja, prvo se odnosilo na nas koje smo u mogućnosti razvijati umijeća tradicionalno rezervirana za muškarce. Moja spisateljska vještina muškaracima može izgledati neadekvatno samo ako je definiraju kao „mušku“. Ista je stvar sa sportom, sviranjem bubnjeva i pripremom sushija. Nijedan vid umjetnosti, nijedan zanat nije implicitno muški ili ženski. Takva je klasifikacija nužno umjetna i seksistička, i feminizam na to uporno upozorava. Uspješno držanje olovke ili noža nije uvjetovano nečjim genitalijama ili rodnim opredjeljenjem. No s druge strane itekako je uvjetovano nečijim društvenim položajem i financijskim statusom. Tu dolazimo do drugog postavljenog pitanja koje nas tjera da ispitamo seksističke predrasude samih žena prema prostitutkama i njihovim seksualnim vještinama.

Glavni je problem to što će me žene prve napasti kad kažem da seks može biti rad, a prostituiranje vještina. Stvar je u tome da žene, smatrale se one feministkinjama ili ne, najčešće patroniziraju siromašne žene koje vlastite novčane nedaće pokušavaju riješiti prostituiranjem. Sveopću moralizatorsku paniku uglavnom insceniraju osobe koje ne razumiju najbolje što siromaštvo jest te činjenicu da se i u najgoroj bijedi reproduciraju razlike među spolovima koje uvijek idu na štetu žena. Siromašan muškarac može postati vrhunski kuhar (iako vrlo teško), dok siromašna žena sigurno neće biti te sreće. Ljudi koji sugeriraju da žene ne moraju „birati“ da budu kurve jer ima i drugih, „poštenih“ zanimanja, zaboravljaju da u kapitalizmu nemaju svi mogućnost izbora. Žene pogotovo. U slučaju prostitutki, moramo to shvatiti, vještina prostituiranja analogna je vještini preživljavanja. Tražimo od njih da prestanu poslovati svojim tijelom, ali im ne možemo ponuditi alternativu.

U Jiro Dreams of Sushi Jiro se hvali gostima kako ženama uvijek servira manje zalogaje jer su im usta manja, što me strašno razljutilo. I dva su zrna riže manje nepravda, pogotovo kad obrok svi plaćaju isto, ali kakva je onda tek nepravda obrok u restoranu naplatiti 225 eura, a ženu koja bi stajala pored restorana samo 25.

Komentari
  1. Bruno Ogorelec
  2. ljilja
    • Modesty
  3. Nomest
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva