Što čini lošu majku

Jedna od stranica u radosnici moga starijeg sina potpuno je ispisana sitnim, nervoznim rukopisom. Stranica je predviđena za unošenje datuma o cijepljenju i ozbiljnijim bolestima; ja sam je ispisala detaljnim analizama simptoma, liječničkih mišljenja i osobnim zapažanjima vezanim uz više zdravstvenih problema koji su nas zaskočili gotovo odmah po njegovom rođenju. Na sreću, radi(lo) se o blažim tegobama, a neke od liječničkih bojazni s vremenom su se pokazale kao neutemeljene. Međutim, ta me stranica s gustim redovima gotovo nečitljivih riječi, od kojih su neke napisane velikim slovima ili podcrtane kako bi se naglasila njihova važnost, uvijek podsjeti na vruće ljetne mjesece 2012. godine kada je očaj koji sam osjećala zbog stvari koje su mi se tada činile bezizlaznima i nerješivima bio gotovo opipljiv.

Od djetinjstva sam beskonačnim zapisivanjem događaja, popisa i planova pokušavala uvesti red u svoj svijet. Tako sam i ovoga puta (pre)detaljnim bilježenjem nastojala usustaviti i kontrolirati stvari koje su me užasavale. Moje je dijete bilo tako maleno, a ja mu već nisam mogla pomoći; tako sam kratko bila nečija majka i već sam podbacila. Točka na i dugih samotnih sati koje sam provodila znojeći se u stanu s bebom u naručju, mahnito guglajući dijagnoze u potrazi za rješenjima i utjehom (a uglavnom pronalazeći dodatne razloge za stravu i shrvanost) i čekajući da sunce zađe i vrelina koliko-toliko popusti kako bismo mogli izaći u šetnju, bila je pojava tvrdokorne tjemenice koje se, ma koliko puta slijedila savjete pronađene na internetu, u stručnoj literaturi, kod pedijatrice, nisam uspijevala riješiti. Vrativši se u tropsku klimu stana, nakon još jednog posjeta pedijatrici tijekom kojega sam joj uzaludno pokušavala objasniti kako sam već mnogo puta postupila upravo onako kako mi je govorila, ali bez ikakvih rezultata, doživjela sam gorkim suzama natopljen histerični slom. Ako nisam mogla riješiti taj beznačajni problem, kako ću uspješno svladati krupnije probleme koji su bili pred nama? Tjemenica me porazila. Bila sam nesposobna, loša majka.

Iz današnje mi perspektive drama oko tjemenice djeluje gotovo apsurdno, vremenskim odmakom, kao i većina ostalih početničkih roditeljskih muka, svedena na razinu beznačajnosti. Ono što nije ostalo u prošlosti osjećaj je majčinske neadekvatnosti. On je još uvijek prisutan, kao već stotinu puta izmutirani, neuništivi virus, ponekad danima zatomljen i jedva čujan glasić, ponekad gromoglasna, dvometarskim fluorescentnim slovima napisana objava. Čak i kada se uspijem proglasiti dobrom majkom, svjesna sam kako je taj status nestabilan kemijski spoj, izjava koja se već u sljedećem trenutku može p(r)okazati kao lažna.

„Romantiziranje majčinstva“, piše Sarah LaChance Adams u knjizi Mad Mothers, Bad Mothers, and What a “Good“ Mother Would Do, „dovelo je do kategorizacije majki kao prirodno dobrih ili patološki loših.“ Društveni konstrukt majčinstva kao ideala bezuvjetne, neproblematične i neproblematizirane ljubavi i požrtvovnosti pri tome potiskuje i ignorira svaku naznaku prisutnosti ambivalentnih osjećaja u odnosu majka-dijete, a i najmanju transgresiju onoga što se podrazumijeva kao majčinski empatički imperativ brzo i efikasno osuđuje zahvaljujući razgranatoj mreži nadzornih tijela i korektivnih mehanizama.

Sredstva nadzora lukava su i podmukla, ustrojena tako da vanjske procjene i vrednovanja neprestano pothranjuju našu vlastitu, pounutrenu porotu. Iako se često čini suprotno, izvanjski nadzor često je i dvosmislen, višeznačan, ne omogućava jasno definiranje proskribiranih postupaka, zamućuje značenja. Neka naša odluka u jednom sustavu majčinskih/roditeljskih vrijednosti može biti ocijenjena kao dobra (zajedničko spavanje – jedan od temelja povezujućeg roditeljstva) ili loša i neodgovorna (Tako možeš ugušiti svoje dijete!). Osim toga, čak i ukoliko po tumačenju sustava postupamo ispravno, postavlja se pitanje radimo li to iz pravih razloga ili iz sebične, nepromišljene komocije („I mi spavamo zajedno, ali ne jer je tako ispalo, već smo to aktivno odlučili“, napomenula mi je jedna mama nakon što sam joj rekla kako dijete spava sa mnom u krevetu jer mi je tako jednostavno lakše podnositi česte noćne podoje). Čini se kako je nemoguće pouzdati se u to da će ijedna donesena odluka uvjerljivo definirati naš status kao onaj dobre majke; iza stidljivog odobravanja uvijek će se naći drugo mišljenje, tek objavljena studija, opskurna web stranica, alternativni pogled na svijet, tračak sumnje koji će zaljuljati naše samopouzdanje. Temelji naše vlastite institucije dobrog majčinstva, mukotrpno iskopani, još su se jednom pokazali kao iznenađujuće krhki.

Američka spisateljica Ayelet Waldman poznata je prije svega po esejima u kojima detaljno opisuje zgode i nezgode iz vlastitog obiteljskog života, braka s autorom Michaelom Chabonom i izazove majčinstva. Međutim, esej Truly, Madly, Guiltily iz 2005. godine, u kojem je napisala kako više voli svoga muža od svoje djece, onaj je kojemu duguje najveću slavu, a ujedno i ozloglašenost: „Ako je dobra majka ona koja svoje dijete voli više od ičega na svijetu, ja nisam dobra majka. U stvari, ja sam loša majka. Više volim svoga muža od svoje djece“, piše Waldman nastavljajući kako, u slučaju smrti svoga djeteta (ili djece) ne bi osjećala potpunu, zastrašujuću shrvanost kakva bi je zadesila nakon suprugove smrti. Waldman smatra kako, za razliku od ostalih majki s kojima se svakodnevno susreće, nije doživjela prebacivanje psihološkog okidača u kojemu se fokus žudnje, želje i strasti premješta s romantičnog partnera na dijete, čineći ga tako apsolutnim središtem majčinog svemira; odanost i ljubav koja se osjeća prema njemu neusporediva je s bilo kojim drugim odnosom u životu (dobre) majke. Waldman ističe kako njezin muž dijeli njezine osjećaje, te njihov romantični i patnerski odnos ostaje središte njihovog obiteljskog svemira, dok su djeca “samo” voljeni sateliti.

Reakcija javnosti bila je snažna i generalno izrazito nepovoljna po Waldman. I sama autorica tvrdi kako je bila zatečena gnjevom čitatelja i čitateljica, a osobito drugih majki, koji se očitovao u ogromnom broju negativnih komentara u kojima se Waldman proglašavalo užasnom, monstruoznom majkom, upozoravalo na pogubne posljedice koje će zbog takvog stava zasigurno imati njezina djeca i čak zahtijevalo uplitanje socijalne službe. Autorica u knjizi Bad Mother, nastaloj kao produžetak propitivanja majčinske uloge i vlastitog raskrinkavanja kao loše majke započetog navedenim esejem, opisuje i gostovanje u emisiji Oprah Winfrey u kojoj je sudjelovala kao „kontroverzna autorica“, suočena s gledalištem prepunim bijesnih majki od kojih je jedna prijetila kako će fizički nasrnuti na nju. Gostovanje kod Opre ipak je završilo svojevrsnom pobjedom za Waldman, koja je svoje stavove i osjećaje (uz potporu voditeljice, neprikosnovenog emocionalnog gurua američke soccer mom-MiniVan majority populacije) uspjela učiniti prihvatljivi(ji)ma nesklonoj joj publici. Ipak, navedeni esej i stigma koju je izazvao i nakon deset godina ostaje polazišna točka u procjeni Waldman i njezinog autorskog rada. Gotovo svaki internetski članak koji se bavi autoricom sadržavat će link ili manje ili više podrugljivu referencu na navedeni esej. S jedne strane to dovodi u pitanje autoričinu samoproglašenu naivnost što se tiče reakcija koje je očekivala po objavi eseji, osobito s obzirom na to da su se daljnji eseji i knjiga o vlastitom „nekonvencionalnom“ poimanju majčinske ljubavi i roditeljskih uloga pokazali kao lukrativan i promišljen poslovni potez. S druge pak strane „besmrtnost“ navedenog eseja dokaz je koliku snažnu emocionalnu reakciju u javnosti izaziva propitivanje onoga što se smatra svetim i nedodirljivim.

Upravo zbog toga što je, kako piše Waldman, „ključna karakteristika dobrog majčinstva samožrtvovanje“, kriva je za najgori grijeh, ključnu odrednicu loše majke: sebičnost. Tradicionalno vrednovanje (heteroseksualnog) romantičnog odnosa uvelike ovisi o njegovom poimanju kao sredstvu do glavnog cilja, odnosno ozakonjene bračne zajednice i prokreacije, kada potpuno pada u drugi plan i postaje važan jedino kao minimum, u svrhu održavanja cjelovitosti nuklearne obitelji. Ova tradicionalna shema svaki drugi tip odnosa definira kao manjkav i/li prijeteći, kao predmet sumnje i propitivanja. Inzistiranje na prioritetnosti i povlaštenosti romantičnog odnosa u obiteljskoj strukturi, nespremnost da joj se „prirodno“ oduzme njezin prvobitni intenzitet, njezina preobilna, prenapadna prisutnost, Waldman čini neugodnom, zastrašujućom anomalijom. Ipak, zgroženost ovakvom neprihvatljivom raspodjelom emocionalne naklonosti i određivanje Waldman kao podbačaja u sferi majčinstva također služi i u svrhu pozitivnog samoodređenja drugih majki kao dobrih u odnosu na majku-monstruma, što pronicljivo opaža i sama autorica: “Možda smo tu i tamo i zabrljale, ali barem nismo Ayelet Waldman!” „Kvaliteta“ majčinstva uvijek je komparativ.

Jedan od likova u romanu Big Little Lies Liane Moriarty, u kojemu se konflikti između majki i izazovi roditeljstva razotkrivaju kao daleko stravičniji od smrtnog slučaja na samom završetku priče, tvrdi: „Roditelji su skloni osuđivati jedni druge. Ne znam zašto. Možda jer nitko od nas zapravo ne zna što radi?“ Waldman u propitivanju međusobnog majčinskog osuđivanja i Mommy Wars fenomena dolazi do sličnog zaključka: „Možda je to zbog toga što su ulozi tako visoki. Drugačiji pristup nekog roditelja ukazuje na mogućnost da ste sa svojim djetetom pogriješili. To jednostavno ne možemo tolerirati jer se bojimo da bilo kakva greška, ma koliko sitna, može imati razorne posljedice.“ Jednostavne, binarne, crno-bijele podjele lake su, ugodne i više od svega utješne: u tjeskobnoj, grizodušjem natopljenoj i često neopisivo samotnoj atmosferi majčinstva često kao jedina utjeha može poslužiti subjektivna, uglavnom površna procjena kako neka druga majka svoj posao obavlja lošije, nemarnije, pogrešno. Empatija prema drugim majkama, kao što to u prekrasnom eseju ističe Stacia L. Brown, mnogo je teži put. Neusporedivo je lakše ignorirati činjenicu kako se ogromna većina tih drugih, loših majki svakodnevno trudi biti savršena majka, baš kao i ja. S istim nezadovoljavajućim, frustrirajućim, manjkavim, ali ipak dovoljno dobrim rezultatima.

 

Naslovnica: Eugène Delacroix: Medeja se sprema ubiti svoju djecu