Marla Sing(er)s the Blues

Poput mnogih muškaraca u adolescenciji i dvadesetima, u osvit novog tisućljeća pronašla sam odgovore koje nisam ni tražila u Fincherovom „Klubu boraca“. Dok je Brad Pitt na vrhuncu ljepote uzvikivao da nisam svoj posao, nisam svoj auto, nisam svoj bankovni račun, cijelim sam bićem osjećala da ne, ne, nisam, i to ne zato što nijedno nisam imala. Imala sam četrnaest godina i malu vatru koja se hranila takvim zapaljivim riječima. Gledajući „Klub boraca“ danas, nakon punih 15 godina, pronalazim samo jednu uzbudljivu stvar – njeno ime je Marla Singer.

MARLA SING(ER)S THE BLUES

Prošlo je petnaest godina otkad sam zarobljena u ovom filmu
i ne postajem ništa starija.

Uvijek zapalim sve cigarete,
on uvijek prepričava moje rečenice. Marla je znala
da može umrijeti svakog trena. Problem je, rekla bi, što neće.
Da, to je već ozbiljan problem:
puna sam dima koji se samo akumulira
u beskraj.
Znam da negdje još postoje šume,
svijet zelen od klorofila,
ne od umjetnog zelenog svjetla modernog u ’99-oj.

Puno kašljem
i pola vremena iza zatvorenih vrata glumim glasan seks.
Sjedim na krevetu i igram se s nožnim prstima
dok se Tyler fleksa pred zrcalom,
a Jack prisluškuje, ljubomorno. Da mu bar ne treba cijeli film
da shvati da su ista osoba.
Da smo bar gotovi s tim za deset minuta.

Kad nije moja scena povučem se što dalje
i zamišljam sunce, i druge žene,
da ležim na leđima dok je sunčan dan i nečija duga kosa
pretrčava preko mog trbuha,
jer sad imam samo žohare, i makar se trudim –
kao što sam naučila voljeti vlagu
kao što nam naučila voljeti život u sumraku –
ne mogu naučiti voljeti njihove nožice.

Pronašla sam
dva duga kolca u zemlji na dnu ceste
i često se pravim da su mi prijateljice. Pričam im o
svemu čega se sjećam, onome što sam znala prije nego što sam
došla ovamo:
godišnja doba, mijene Mjeseca,
radnje nekih filmova kojima zaboravljam imena.
Onaj u kojem prijateljice voze auto i odlete u prazno, a lik je
isti Tyler. Razgovaram o tome
sa svojim prijateljicama i planiramo bijeg.

Uglavnom se pojavi neki obrijani tip
koji viče da nisam jedinstvena pahuljica,
da on nije svoj par hlačica,
ali uplaši se kad iz ruksaka izvučem dildo.

Moj je život kao nečija dvosatna polucija
koja nikad ne završava.
Dok se pokušavam odmoriti čujem ih kako ciče
JAKO SMO, JAKO SMO LJUTI! >:-(
i trče dvorištem i ruše stvari.
MI SMO GENERACIJA MUŠKARACA KOJU SU ODGOJILE ŽENE! >:-(
A koja nije, šupci?

Imam dva komadića sapuna koja gurnem u uši
čim Tyler počne govoriti.
Nešto se sigurno događa iza ovog zida od
stakla, netko osim mene sigurno zna da
je revolucija bijelih muškaraca
najsmješnija stvar koja postoji.

Ipak je najgore kad Jack shvati
da je ljubav rješenje, ne destrukcija,
i primi me za ruku pred visokim prozorima
i kreće ona pjesma, a ja želim reći:

„Dečko, tvoja brija me umara,
nema šanse da bi ovo uspjelo:
ti rušiš svijet jer ti je namještaj iz Ikee,
no ne znaš ništa o mom životu.

Možda tako često želim umrijeti
jer me okružuju ljudi poput tebe
i stalno čujem jedino njih
kako govore.“

Uvijek se lecnem
kad prva zgrada eksplodira i počne padati,
ali ne jer se bojim:
ja sam Marla Singer i ne bojim se ničega.

Ne želim propustiti njihovo rušenje u prazno,
to je najbliže letenju što ću ikada vidjeti,
jer ja, Marla Singer, nisam pahuljica,

samo vječna turistkinja u pogrešnom filmu.