Šipka i predrasude

Gledajući retrospektivno, moji uzleti u domenu sporta i fizičkih aktivnosti većinom su bili kratkotrajni i, unatoč raznolikosti, neuspješni u tome da me dulje zadrže zainteresiranom.

Prošla sam kratkotrajnu karijeru umjetničkog klizanja, od pete godine do drugog razreda osnovne. Voljela sam gimnastiku i osjećaj letenja po ledu, a moja mama je – kao prava predana domaćica – uživala šivati moje kostime i oblačiti me za nastupe kao pre-verziju Honey Boo Boo na klizaljkama. Tada su treninzi postali češći, nastupi ozbiljniji, a pritisak prevelik – moja je pubertetska volja prevladala i bilo je vrijeme za oproštaj. Nisam se pronašla ni u tenisu, koji mi je bio apsolutno nezanimljiv, tim gore što su roditelji forsirali treninge usred ljeta, po najvećoj žegi biogradskog sunca, kada sam htjela samo sjediti u hladu dvorišta i crtkarati svoje mangaste omaževe Sailor Moon – centru male, zanesene galaksije mog djevojačkog bića.

Srednja škola počela je apsolutnom nebrigom za tjelesno stanje, jer 1) “premlada sam da se baš toliko trudim oko tijela, to ću kada budem starija”, 2) “ionako me vikendom nema doma do jutra, sigurno izgorim bar neku kaloriju.” O drugim prednostima sporta nisam ni razmišljala.

Kad sam odlučila napraviti nešto za sebe, krenula sam s prijateljicom u jednu teretanu u centru Zagreba. Pilates u grupi bio je simpatičan, ali rad u teretani potpuno zbunjujuć: jedan od trenera ovlaš nam je pokazao sprave i prepustio nas džungli sjajne mašinerije, muške populacije za utezima i par fit djevojaka koje su trčkarale na spravama nezainteresirano listajući magazine na zaslonu. Nastojale smo raditi neki oblik vježbanja ruku, kad smo osjetile definitivno posprdni “gaze” mišićavih teretanosaurusa iza nas. Obavijestili su nas da pogrešno radimo, uz brze instrukcije kako da ispravno radimo. Nastavile smo raditi. Oni su nastavili zuriti.

sipka1

Kasnije nas je jedan od njih koji je, ispostavilo se, prijateljicu znao iz viđenja, odlučio tjednima opsjedati porukama na fejsu. Počele smo izbjegavati teretanu, koliko zbog lijenosti, toliko i radi toga da ga izbjegnemo. Ideja teretane raspršila se i umjesto nje počele smo razmjenjivati internet videe za kućne vježbe. Ubrzo sam pronašla utjehu u joggiranju koje sam počela redovno prakticirati u osami šume. Sat vremena laganog trčanja po prirodi uz slušalice činilo je, vjerujem, veću uslugu mom psihičkom nego fizičkom stanju.

Prije to nisam promišljala, ali danas dolazim do zaključka da je moj interes za sport jenjavao u trenucima kad se spajao s javnim prostorom. U kontroliranim uvjetima privatne sfere mogla sam uživati u dobrobitima fizičke aktivnosti. Čim sam bila uključena u interakciju ili natjecanje s muškarcima u domeni sportskih performansi, u meni se javljala nelagoda.

Razlozi za to itekako postoje. Sport je povijesno smatran maskulinim područjem u kojem se žene i danas vidi kao preslabe za određene stvari. Osnivač modernih Olimpijskih igara, barun Pierre de Coubertin, 1896. godine izjavio je: „Bez obzira koliko je sportašica jaka, njen organizam nije napravljen kako bi podnosio određene šokove.” Povucimo paralelu s onime što se događalo na prijelazu s devetnaestog u dvadeseto stoljeće, kada je bonton predlagao ženama koje se namjeravaju kupati u moru da “pažljivo ulaze u vodu dok im ne dosegne koljena, smoče dlanove i poprskaju ruke, okrenu leđa otvorenom moru i kratko se smoče”. Ronjenje je tada bilo način dokazivanja smjelosti i hrabrosti, plivanje vrlina koja zahtijeva odlučnost i izdržljivost – muške kvalitete.1 Smatralo se da žene ne bi trebale roniti jer je takav oblik pročišćavanja i junaštva preekstreman za njihove slabe fizionomije.

Kroz povijest je napredak koji su žene postizale u području sporta, rušeći spolnu diskriminaciju i predrasude, dokazao da su ženska tijela sposobna za više nego što se kulturno pretpostavljalo. Svejedno, i dalje vladaju predrasude da sport može biti štetan za zdravlje žena, osobito reproduktivno. Lista prepreka nastavlja se: aktivna uloga žene vodi do znojenja, napora i preizražene fizionomije, od čega nijedno nije “ženstveno” i poželjno u tradicionalnim okvirima.

sipka2

Upravo je to bio prvi komentar koji je kolegica s faksa dala kad sam, u nastojanju da nju i ostale prijatelje uvjerim u atleticizam sporta koji sam odabrala – plesa na šipci, pustila jedan od nastupa svjetski poznate gimnastičarke na šipci Oone Kivele.

“Bože, kako jake ruke ima. To uopće nije lijepo, prenabildana je.”

Prije odlaska na prvi trening plesa na šipci nisam bila previše impresionirana, ali ne zato što mislim da je ružno za ženu da bude premišićava. Po fejsu sam viđala puno fotografija svojih poznanica u raznim elementima na šipci; nijedan mi nije djelovao previše zahtjevno, i činilo mi se da je sve to puno buke oko malo posla. Tek kad me više njih uvjerilo koliko su ojačale tijelo i kakva atmosfera vlada na treninzima, odlučila sam mu dati priliku, i ostatak je povijest – zaljubljenost koja premašuje sve moje dosadašnje emocionalne kapacitete.

Pole dance, ili ples na šipci, trenutno ima vjerojatno najnepovoljniju društvenu poziciju od svih sportova. Prvi su pojmovi koji se klasično asociraju uz njega hiperseksualnost, go-go kultura, striptiz i prostitucija. Puritanci među onima koji se bave plesom na šipci graknut će na seksualizirani dio kulture šipke, ističući da ona povijest zapravo vuče iz “Chinese pole” performansa, koji datiraju još prije 12. stoljeća, kada su cirkuski profesionalci koristili šipku od 3-9 metara visine na kojoj bi se penjali i izvodili trikove u kostimima, te indijskog “Pole Mallakhamb”.

“Pole Mallakhamb” služio je kao trening za hrvače te se također prvi put spominje u 12. stoljeću. Naziv je doslovan – hrvač šipke, od “malla”– hrvač i “khamb”- šipka. Kompetitivno se nastupalo na glatkoj drvenoj šipci opsega 55cm (današnji industrijski standard za pole dance šipku je 50mm). Muškarci koji su vježbali nosili su malo odjeće, nalik odjeći za jogu ili kupaćim gaćama, te nastupali bosi kako bi imali jak grip na šipci. Ovi precizni gimnastičari često bi započinjali svoje nastupe zaletavanjem na šipku i impresivnim zračnim okretajima, a trening je razvijao snagu, reflekse, koordinaciju i izdržljivost, često potrebnu za druge sportove. Zanimljivo je kako u Indiji već 25 godina postoje nacionalna Mallakhamb natjecanja, u kojima sudjeluje 29 indijskih država, te su veoma “muško” područje u kojem žene uopće ne participiraju.

Kao druga krajnost stoji kultura zapadnjačkog plesa na šipci, kao isključivo feminizirane i erotizirane zone. Američkoj je javnosti pole dancing bio predstavljen u formi cirkuskih nastupa za vrijeme Velike depresije, kada su cirkusantice izvodile tzv. “hoochie coochie” plesove na šipkama cirkuskih šatora, izvodeći sugestivne – tada kontroverzne – oblike trbušnog plesa. Takvi oblici plesa s vremenom su se popularizirali i pole dance se 1950-ih okrenuo domeni burleske, pronalazeći svoj dom u “gentlemen’s” klubovima. Ostatak priče ono je kako naša kultura pamti ples oko šipke: manje kao gimnastiku, više kao erotičan striptiz uz senzualne glazbene numere u zadimljenim klubovima.

sipka3

Slamati stereotipe težak je posao. Dio gimnastičarki – i gimnastičara – na šipci žestoko brani njegovu sportsku komponentu, inzistirajući na razlici između onoga što se radi u pole dance studijima i onoga što se zbiva u noćnim klubovima. Gotovo se s gađenjem izoliraju od plesačica koje zarađuju svojim akrobacijama. Učlanjena sam u neke virtualne, internacionalne grupe pole rasprava i podrške, gdje je konsenzus o toj temi otprilike – moramo cijeniti oboje. Trud plesačica u klubovima jednak je trudu djevojaka koje pole prakticiraju isključivo gimnastički, samo uz dodatni element senzualnosti. Kako one koriste svoje vještine njihov je izbor, ali mora im se priznati da vještine zaista posjeduju.

I feministkinje znaju zazirati od doticaja sa šipkom. Čitajući Žive lutke Natashe Walter, ostala sam začuđena čestim spominjanjem i osuđivanjem pole dancinga. Već u uvodnom poglavlju ističe pole dancing kao dio hiperseksualizirane kulture koju baca pod nož: “Slično tome, o tečaju plesa oko šipke govori se kao o nečemu što emancipira žene. Na internetskoj stranici za ples oko šipke Pole Dancing Hen Weekends stoji da je ‘bit tečaja uz šipku osnažiti se i osloboditi ograničenja koja nameće svakodnevni život’. Ta kvazifeministička retorika danas često prati čak i zanimanja kao što su prostitucija i ples u krilu.”

Bilo bi dobro analizirati što točno misli pod „tečaj plesa na šipci“. Ma kojoj šipci?

sipka4

Izvor: autorica

Koja je razlika u radu na ove dvije šipke? Elementi su slični – ako ne i identični – u gimnastici, umjetničkom klizanju, baletu, cirkusu i pole dancingu. Vjerujem da se jednaka količina emancipacije, tjelesne snage i samopouzdanja može postići vježbanjem elemenata u bilo kojoj od navedenih formi. Što je točno za ženu ponižavajuće kad vježba na okomitoj šipci, a ne na paralelnoj? Zašto je vježbanje na jednoj šipci prihvaćeno i aplaudirano, dok je na drugoj „seksualizacija maskirana u kvazifeminizam“, a žene koje ga prakticiraju zapravo su žrtve sistema koji ih tjera da se eksploatiraju, što one jadne ne razumiju, već misle da su emancipirane?

Ogroman je užitak vježbati, na kojoj god šipci. Što osoba kasnije napravi sa svojim znanjem – vezano uz oblačenje, skidanje, nastupanje pred partnerom, nastupanje pred masama, nastupanje na televiziji – apsolutno je njezina odluka i ovisi o njezinim stavovima. Svako takvo moraliziranje nema veze s kvalitetom i elegancijom vježbanja na šipci, već povijesno nagomilanim predrasudama.

Otežavajuća je okolnost što se ples na šipci uopće naziva plesom, jer treba neopisivo puno vremena i jačanja da bi se napor oko šipke smatrao plesom. “Pole fitness” bio bi prigodniji termin, no pokušaji uvođenja tog naziva, kao i “vertikalnog fitnessa”, obično se dočekuju s podsmijehom.

Druga je otežavajuća okolnost u javnoj percepciji plesa na šipci golotinja.

Ok, ona je definitivno snažna i gipka, ali zašto to sve mora raditi GOLA? Može li se OBUĆI?

Većina je šipki čelična i najbolji se grip na njih ostvaruje trenjem kože i šipke. Sve što osobu na šipci čuva od toga da ne završi u posjetu hitnoj njezina je koža, pozamašna doza krede na rukama i lak za kosu kao pomagalo u kritičnim trenucima (aplicira se na pregibe ruku i nogu kako bi se određeni element izveo bez klizanja). Svaki centimetar kože u ovoj borbi čini razliku.

Kad sam prvi put došla u svoj klub, bila sam malo smetena tipičnim brigama osobe koja tek dolazi na šipku. Što obući? Grudnjak, sportski grudnjak, zašto ne mogu nositi majicu? Ne postoje dovoljno kratke hlačice za ono što ja trebam. Doći ću tamo i svi će vidjeti koliko zapravo ispupčen trbuh imam i koliko tajnog celulita može iskočiti kad pritegnem noge. Ispast će mi sisa. Ispast će mi sve.

sipka5

Moja je trenerica time doskočila jednim jednostavnim: “Gle, nemoj se sramiti. Ako nešto pobjegne, ništa što nismo vidjele, pljeskat ćemo ti.”

Ispalo je da na šipku dolaze – i na njoj uspješno rade – djevojke svih veličina i oblika. Sve smo jednako razodjevene, svaka sa svojim posebnostima, no u godinu i pol treninga nisam čula nijedan posprdan komentar na ičije tijelo. Upravo suprotno, djevojke, a ponajviše trenerice, pune su potpore i razumijevanja. Ne mogu garantirati univerzalnost takvog ponašanja, ali u pole grupama na fejsu atmosfera je identična: svako negativno komentiranje, pogotovo na slike članica, jako se slabo tolerira.

Zašto djevojke sa šipke stavljaju toliko svojih slika naokolo? *Golih slika.*

Pole elementi teški su i zahtjevni, i osjećaj kad napraviš neki element na kojemu si radila mjesecima ekstatičan je. Zato se većina djevojaka voli slikati kad postigne neki od njih, i ponosno ga objavi na društvenoj mreži, zaboravljajući da se vraća u okvir moraliziranja i konvencija “doličnog i nedoličnog” koji napušta ulaskom u klub. U trenucima kad se ponosiš svojim postignućem, očekuješ da će većina ljudi biti impresionirana tvojom gipkošću i snagom, a zaboravljaš da će 90% njih vjerojatno prvo komentirati sadržaj tvog sportskog grudnjaka ili koliko su ti se hlačice uvukle u stražnjicu.

Djevojke u internet grupama često se žale kako su im slike prijavljivane na fejsbuku, makar na njima nema ničega eksplicitnog. Jedan je od komentara dobro sažeo taj paradoks:

“Djevojke vježbaju kako bi izgledale dobro i kasnije se fotkale po plažama u super formi, i to je prihvaćeno. Mi izgledamo dobro dok vježbamo, i to onda nije prihvaćeno.”

Tu ulogu opet igra ogroman faktor rodne neravnopravnosti. Zašto je društveno prihvaćeno da se muškarci naslikavaju, na primjer, u uskim speedo gaćicama dok igraju vaterpolo? Slijedeći prijašnju logiku, te bi slike trebalo prijaviti jer je nedolično da na fejsbuku gledamo njihove stršeće pakete. Oni vježbaju? Pa kako se to može nazvati sportom, kad je jednostavno… previše seksi.

sipka7

Mediji i dalje snažno favoriziraju muške sportaše – studije pokazuju da se na europskim sportskim vijestima 4 od 5 izvještaja bavi isključivo ili skoro isključivo muškarcima. Jedna desetina uključuje muškarce i žene u jednakom omjeru, dok se nešto više od desetine izvještaja bavi isključivo ženama.
Fokus na tijela u sportu, s naglaskom na preseksualiziranu promociju sportašica, može dovesti do kritičnog pogleda na vlastito tijelo, pogotovo kod tinejdžerica koje su sklone anoreksiji i bulimiji više nego ostale dobne skupine – te puno sklonije anksioznosti i depresiji od dječaka. Muški treneri vrlo često ne rade kvalitetno s djevojkama, do mjere da nasrću na njih. Djevojke u adolescenciji najčešće prekidaju prakticiranje sporta s 15 ili 16 godina, dok dječaci nastavljaju bavljenje sportom do dvadesetih.

Muškarci koji treniraju ples na šipci postoje, i rade izvrstan posao, ali u većini klubova treniraju samo žene. Ti girls-only prostori u velikom su broju slučajeva postali sigurna zone gdje se djevojke mogu izražavati i vježbati neopterećene muškom dominacijom, autoritetom ili pogledom. Ako su se nekoć žene najbolje osjećale u sigurnosti svojih privatnih prostora, zatvorene u salone i blagavaonice s prijateljicama, sličan tip vještičjeg jedinstva danas se stvara u malim klubovima s visokim šipkama. U tom isključivo ženskom druženju u pozitivnoj atmosferi u kojoj se naglašava snaga i zdravlje, a ne izgladnjivanje i mršavost, te osjećaj moći koji se dobiva samostalnim svladavanjem gravitacije i tjelesnih prepreka.

Ne predlažem ples na šipci kao unikatni sportski recept da se djevojka osjeća emancipirano i dobro. Voljela bih da je jednaka doza solidarnosti i međusobne podrške za postizanje toga prisutna u svakom sportu i svakom klubu. Ali do tog trenutka, živjelo jedinstvo koje vlada iza crnih zavjesa mog kluba, gdje grupe djevojaka ne rade čudnu senzualnu magiju, već si međusobno pomažu i plješću, ponosno pokazuju svoje tvrde bicepse i nove hlačice, tračaju vanjski svijet i, u tim malim trenucima izolacije od svakodnevice, vježbaju i bivaju – sretne.

  1. „O očvršćivanju muškaraca“, Jonas Frykman, Treća, broj 1. vol IV. 2002, str. 64
Komentari
  1. Nomest
      • Nomest
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E02)
Chat of Thrones (S07 E01)
Povratak “Twin Peaksa”: 5.-9. epizoda
Napokon superžena
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva