O rodu i jeziku

U srednjoj školi moji su omiljeni predmeti bili hrvatski i latinski, svake sam se godine marljivo pripremala za (pravopisno-gramatičko) natjecanje iz jednog ili oba predmeta, zadajući si utopijski cilj suverenog ovladavanja svim pravilima. Na papiriće sam zapisivala nedoumice koje mi se danas čine apsurdno nebitnima (kako se deklinira američka savezna država Utah? u pismu djeluje kao da je muškog roda, a u govoru više baca na ženski) i bila sam poprilično uvjerena da Knjiga sadrži naputke za pravilnu uporabu jezika u svim prilikama. Nakon par mjeseci ili godina postajalo mi je sve jasnije koliko je pitanje jezika i autoritativnosti pojedinih pravopisa duboko ideološke prirode, polje kulturne borbe nad značenjem, identitetom, tradicijom.

lugoz_1000

Autor: Andrew B. Myers

Možda je prvi moment osvješćivanja bila preporuka da iz svoga rječnika izbacim “stepenice” i zamijenim ih “stubama” jer su potonje “više u duhu hrvatskoga jezika”, što u praksi znači da se razlikuje od srpskog – izvedenica riječi “stupanj”, a ne srpske inačice “stepen”. Argumenti poput “u duhu hrvatskoga jezika” i jezične čistoće tad mi se uopće nisu činili problematičnima, već sredstvom za srcu mi milo perfekcionističko usavršavanje. Nitko mi nije objasnio da u toj argumentaciji bitnu, ali nevidljivu ulogu igra ono Drugo od kojeg se želimo distancirati te stabilan identitet koji si time želimo zajamčiti uvjeravajući se da su srpski i hrvatski dva sasvim različita jezika, potencirajući razlike, ignorirajući sličnosti. Drugo je bilo isključeno u afrimativnim argumentima poput njegovanja tradicije, isticanja onog najboljeg u našem jeziku, osvjetlavanja našeg jezičnog obraza i čuvanja od izumiranja. “Za” retorika navodne ljubavi i pozitivnih vrijednosti danas nam je, nažalost, dobro poznata iz zloglasne duboko neobiteljske kampanje, ali prije deset godina to mi nitko u institucionalnom kontekstu nije objasnio.

Da je jezik poprište ideološke borbe, konstruiranja nacionalne povijesti i identiteta, posebno zgodno pokazuje tretman stranih riječi. Zabrinutost nad “kvarenjem” jezika anglizmima česta je mantra ne samo u hrvatskim okvirima iza koje se skrivaju manje ili više svjesni nacionalistički impulsi. Kad bismo riječi zamijenili ljudima, imigrantima koji narušavaju ideal etničke čistoće, ovo bi inzistiranje na homogenosti (koja, zapravo, ne postoji u prirodnom obliku) bilo očito zabrinjavajuće. Koliko je jezična tradicija konstrukt duboko selektivne prirode postaje jasnim usporedimo li status germanizama i turcizama u hrvatskim dijalektima. Riječi i konstrukcije iz njemačkog jezika koje su u naš jezik (pogotovo u područje kajkavskog dijalekta) ušle tijekom vladavine habsburške dinastije na dijelu današnjeg hrvatskog teritorija danas su predmetom ponosa “purgerske” kulture. Purgerski rječnik Ivana Brnčića objavljen u vlastitoj nakladi jedan je od recentnijih primjera lokalpatriotskog ponosa i pozivanja na jednu liniju tradicije. Slično kao i u slučaju historicističke arhitekture XIX. stoljeća uvelike inspirirane bečkim arhitektonskim izrazom, dijelom i izravnog ploda bečkih arhitekata, ta tradicija više ili manje otvoreno pretpostavlja civiliziranost, pripadnost (srednjo)europskoj građanskoj kulturi u duhu “i mi smo nekad bili europska metropola”. Takav se sentiment teško dade zamisliti u slučaju turcizama ili osmanskog arhitektonskog naslijeđa, a možda je jedina iznimka i dalje nezanemariva omiljenost turske kave. Iako se dijalektalne riječi poput minđuše, avlije i đerdana često neopravdano izbacuju iz hrvatskog dijalektalnog naslijeđa, one u standardnom jeziku (npr. limun, badem, duhan, dućan, šećer, džep i, meni posebno draga riječ, sijaset) u pravilu se ne prepoznaju kao turcizmi. Riječima Nives Opačić: “Jezici ne mogu biti kao da su izišli iz kemijske čistionice. Oni primaju od drugih jezika, pogotovo ako su u bliskom kontaktu. S Turskom smo više od 500 godina živjeli u takvom neposrednom kontaktu i to je moralo ostaviti traga”. Teško je zamisliva analogna izjava koja bi govornice i govornike hrvatskoga jezika podsjećala na legitimno i razumljivo postojanje germanizama u današnjem jeziku. Ovaj primjer još jednom dokazuje da identiteti nisu esencijalistički, već funkcioniraju po pitanju izbora: odabiremo u koju se tradiciju želimo upisati.

tumblr_n5nd61eYMj1qzahnto1_r2_1280_1000

Autor: Andrew B. Myers

Uz preradovićevski aspekt roda jezična je politika vrlo važna i u feminističkom značenju toga pojma. U tom kontekstu želim predstaviti slučaj Lann Hornscheidt koji je podjednako uzdrmao njemačku akademsku zajednicu i “zabrinuto građanstvo” za tipkovnicama. Lann Hornscheidt drži kolegije iz skandinavske lingvistike i rodnih studija na berlinskom relativno konvencionalnom sveučilištu Humboldt i posebno se zanima za pitanja na sjecištu roda i lingvistike. Kako u svom znanstvenom radu, tako i u sklopu nastave, radi na razvoju i istraživanju rodno neutralnog jezičnog izražavanja koje bi se odmaknulo od dosad prevladavajućeg binarnog recepta muško + žensko (+ eventualno nešto između). Jezična je debata o rodu počela upravo s takvim dvojnim oblicima, prvo danas već standardnom uporabom velikog početnog slova za distinkciju (FreundIn = prijateljIca), a zatim, nešto otvorenije, uvođenjem tzv. gender gapa koji dopušta i predviđa prostor između dvaju rodnih polova (Freund_in = prijatelj_ica). Potonji oblik cilja na trans* inkluzivnost pa se povlaka nerijetko zamjenjuje trans* zvjezdicom, uobičajenim označiteljem raznolikosti koji neke trans* osobe koriste u svom potpisu (ime transrodne osobe Chris*tine zgodan je primjer rodne ambivalentnosti i čuvanja obaju rodnih identiteta, ali i njihova istovremenog relativiziranja). Ovi oblici, kao što će kritika rado istaknuti, i dalje polaze od binarnog shvaćanja rodova, a ženski je oblik često izvedenica, dodatak na mušku osnovu.

Lann Hornscheidt istražuje mogućnosti odmaka od spomenutoga koncepta eksperimentirajući s različitim oblicima i jezičnim taktikama. U njemačkom je jeziku sve uvrježenija uporaba poimeničenog glagolskog priloga sadašnjeg za grupe ljudi, primjerice Studierende umjesto Student_innen (studirajući umjesto studenata_ica). To rješenje u fokus postavlja radnju koji subjekt vrši, a ne njegov (rodni) identitet i predstavlja uspješno pomirenje jezične tradicije, postojećih jezičnih formi s rodnom osviještenošću. Mnogo je više prašine podigao eksperiment Lann Horscheidt sa sufiksom -x: na vlastitom fakultetskom profilu Horscheidt moli za suzdržavanje od rodno obojenih formula u e-mailovima koje dobiva te, među ostalim, predlaže oblik “Sehr geehrtx Profx. Lann Hornscheidt” (“Poštovanx profx. Lann Hornscheidt”). Oblik Profx. ubrzano se proširio mainstream medijima i akademskom zajednicom kao šokantna, zazorna forma koja je, još potresnije, proklijala u atmosferi renomiranog sveučilišta. Hornscheidt otvoreno ističe kritične točke i nedostatke ovog rješenja (prije svega, izvjesnu ružnoću, jezičnu neeleganciju), ne zalažući se za njegovo bespogovorno uvođenje apsolutističkim metodama, već ga razumijevajući kao eksperiment ravnopravan s manje neuobičajenim rješenjima. Hornscheidt ide i dalje od rodne problematike te se poigrava s nekonvencionalnim, pravopisno ekscentričnim razlaganjem riječi s ciljem promišljanja njihovih značenja (npr. ent_täuschte er_wartungen = raz_očarana o_čekivanja), kao i feminističko-lingvističkom analizom govora mržnje te implicitnih rasizama upisanih u jezik. U zborniku koji uređuju Hornscheidt i Adibeli Nduka-Agwu Rasizam na dobrom njemačkom otkrivaju se svakodnevni, automatizirani rasizmi, poput nazivanja Afrike crnim kontinentom, govorenja o cijelom kontinentu kao da je riječ o jednoj homogenoj državi i sl.

orig2_1000_970

Autor: Andrew B. Myers

Ipak, ništa od navedenih djelatnosti nije izazvalo toliko zgražanja u javnosti kao zagovaranje rodne osjetljivosti u jeziku našem svagdašnjem. Brojne kritike, bijesni e-mailovi (dijelom i od koleg(ic)a koji predaju na istom sveučilištu) pa i prijetnje, razni oblici agresije, opasno podsjećaju na aferu #Gamergate. Argumenti opozicije većinom su locirani u polje straha od kvarenja jezika, kao da je riječ o jogurtu zaboravljenom u hladnjaku. Kakav je to jezik koji se kvari eksperimentiranjem i rastezanjem vlastitih granica, istraživanjem novih mogućnosti? Je li to onaj isti jezik koji je slavljeni njemački kritičar Karl Kraus u duhu najzadrtijeg patrijarhata poistovjetio sa ženom koju treba oploditi da bi nastala velika filozofska i pjesnička djela? Isti autor optužuje frankofilnog Heinricha Heinea da je pretvorio njemački jezik u laku ženu, odriješujući joj korzet, izlažući je muškim dodirima. Kraus je odličan primjer međudjelovanja ksenofobičnih, nacionalističkih i patrijarhalnih impulsa koji su danas zaboravljeni, sigurno smješteni u kuli bjelokosnoj humanističkoga pisma.

Osim elitističke kritike iz tabora onih akademskih radnika i radnica koje/i još uvijek ne mogu probaviti postojanje odsjeka za ženske studije, Hornscheidt je i meta populističke desnice. Nije slučajno da je jedna od točaka programa uznemiravajućeg građanskog pokreta PEGIDA (Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada) borba protiv “rodne manije” (Genderwahn) koja, osim jezične senzibilnosti, implicitno napada školski program seksualnog odgoja i inkluzivnosti LGBTIQ* zajednice.

Opće je mjesto lingvističkih i književnih teorija ideja o utjecaju jezičnih struktura na naše razmišljanje, nemogućnosti izlaska iz jezika kao i o njegovim ograničenjima. U našem jeziku, primjerice, nemamo ustaljen adekvatan oblik muškog zanimanja medicinske sestre (medicinski brat djeluje poput pošalice, a suhoparnost sintagme medicinski tehničar priječi njezin prodor u svakodnevni jezik), a, s druge strane, ženski oblik riječi kirurg izaziva nesigurnost u govornika i govornica te pati od manjka rutinirane uporabe. Ta asimetrija nije slučajnost, već je odraz rodne obilježenosti pojedinih zanimanja i utječe na našu sposobnost imaginacije, predočavanja određenog roda u tom zanimanju.

Autor: Andrew B. Myers

Srž eksperimenata Lann Horscheidt nije slijepa primjena jednog rješenja, već prije svega poziv na osvješćivanje značenja upisanih u naše svakodnevno služenje jezikom, sitnica poput navedena primjera, poziv na analizu vlastite jezične djelatnosti prema kriterijima inkluzivnosti, korektnosti i tolerancije. Gotovo je neizbježno da ti pokušaji izazivaju određen otpor u usvajanju, omaške i povremene nesigurnosti. Tako poznanica koja je pohađala kolegij Lann Hornscheidt navodi teškoće u konzekventnom rodno neutralnom obraćanju, ali ono što se računa više je dobra volja nego perfekcionističko ispunjavanje zadatka. Taj oblik poštovanja često izostaje u novinarskim napisima u kojima se o Hornscheidt, unatoč promjeni imena iz Antje u rodno neutralno Lann, uporno piše upotrebljavajući zamjenice za ženski rod. Većini su reforme koje Hornscheidt predlaže ipak ponešto daleke i tu istu većinu ne smeta rodno obojeno obraćanje. Ipak, ključno je pitanje poštovanja tuđih izbora, posebno primjenjivo na trans* kontekst za koji su javnost i državni aparat osjetno manje senzibilizirani (više u filmu Jezik, rod i spol koji potpisuju Danijela Stanojević i Noah Pintarić).

Zašto ovo pišem, odnosno, koje pouke možemo izvući iz slučaja Hornscheidt? Prvo, patrijarhalne silnice dijele mnogo toga s nacionalističkim strastima, posežu za sličnom argumentacijom o čistoći jezika i imaju potrebu za povlačenjem jasnih granica, bilo na nacionalnoj, bilo na rodnoj osnovi. Patrijarhalni identitet (Hrvat, muškarac) funkcionira kao dominanta, navodno neutralna norma, nulti stupanj govora koji se pretpostavlja, dok se ženski rod stavlja na prvo mjesto tek u simboličkim prilikama (“Drage kolegice i kolege”), analognim muškom, navodno galantnom, otvaranju vrata “slabijem spolu”. Drugo, kad ta dominacija biva ugroženom, patrijarhalno-nacionalistički otpor rado prelazi u nasilje u rasponu od govora mržnje do ozbiljnih prijetnji fizičkim nasiljem. Treće, i možda najvažnije, Hornscheidt potiče na kreativnost, aktivno promišljanje o vlastitoj uporabi jezika i pokazuje da ne moramo (štoviše, ne smijemo) čekati da redefinicije roda osvanu na stranicama službenog državnog pravopisa, već da imamo slobodu djelovati prije, djelovati sad.

Autor naslovne fotografije: Andrew B. Myers 

Komentari
  1. Sanja
      • Sanja
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E01)
Povratak “Twin Peaksa”: 5.-9. epizoda
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva