Kratak osvrt na socijalne mreže
Autor: Lisk Feng
Nedavno sam se našla u nezgodnoj situaciji koja je uključivala moj privatni fejzbuk status i relativno poznatu pjevačicu kojoj ga je netko od mojih „prijatelja“ kopi-pejstao ili prepričao. Onda je ona napisala status koji je za razliku od mog bio vidljiv svima, ne samo njezinim prijateljima, pa je nastao sveopći antifeministički kuršlus koji još uvijek traje jer se sa socijalnih mreža preselio u medije. Kako se ispostavilo tom prilikom, javnost još uvijek ne zna uočiti bitnu razliku između socijalnih mreža i sredstava javnog informiranja. Nažalost, ljudima koji tu razliku ne vide pa jednako vrednuju kritički tekst od tri kartice i nečiji status od 140 znakova, mediji mogu vrlo lako pod vrijedne informacije i vijesti podvaliti bilo što, uključujući i činjenicu da sam nekoga na Facebooku ili Twitteru nazvala idiotom.
Nije isto objaviti tekst ili intervju u medijima i na socijalnim mrežama komentirati gluposti koje su u tom tekstu ili intervjuu javno izrečene. Druga je stvar što socijalne mreže kod nas najčešće jesu jedino sredstvo javnog informiranja upravo zato što mediji ne rade svoj posao. No ono što javnost previđa koristeći socijalne mreže kao alternativu novinarstvu jest činjenica da one isto tako proizvode i šire dezinformacije te služe, kako nam je Edward Snowden pokazao, za različite političke i socijalne eksperimente nad korisnicima i za sustavno nadgledanje i kontroliranje ljudi koji ih redovito koriste. Socijalne mreže stoga nalikuju medijima u onolikoj mjeri u kolikoj su mediji u međuvremenu postali rasadnik potpuno nebitnih i beznačajnih „vijesti“, kao što su to nečije privatne slike s ljetovanja, snimke seksa, prehrambene navike estradnih zvijezda i slično.
Korporativnim medijima više odgovara da čitatelji umjesto novinara stvaraju medijski sadržaj i onda ga na socijalnim mrežama distribuiraju i lajkaju jer to: 1) olakšava posao novinarima i novinskim redakcijama, 2) u drugi plan gura vijesti koje nije tako jednostavno prepričati u jednoj rečenici, 3) relativizira sam pojam javne informacije i informiranosti. Uzmimo na primjer nedavno kruženje slike masakra kenijskih studenata ili masakra francuskih satiričara prije toga. Bez obzira na to što nisu novinari, što nisu nimalo informirani i ne znaju, ukratko, ništa o Keniji ili Charlie Hebdou, ljudi su na Facebooku s takvim autoritetom govorili o incidentu kao da nas o njemu izvještavaju s lica mjesta. Nije, dakle, više uopće bitno je li netko novinar ili ne jer svaka riječ koju napišemo na vlastitom profilu, medijskom šutnjom i nekompetencijom, može lako postati vijest dana, što znači da smo najčešće doista izloženi neprovjerenim informacijama, dezinformacijama i medijima koji ih ne žele demantirati.
Druga, jednako negativna strana ove rošade medija i socijalnih mreža vidljiva je na primjeru Aleksandra Vučića i niza srpskih političara koji putem mainstream medija progone srpske twitteraše i blogere koji jako dobro znaju da socijalne mreže ne mogu zamijeniti mainstream medije te pokušavaju informacije od javnog značaja proslijediti što većem broju ljudi koristeći socijalne mreže upravo zato što su im Politika, Vreme i drugi mediji – potpuno nedostupni. Kako bi se obračunali s nepoćudnim osobama i neželjenim informacijama, spomenuti političari vrlo često koriste botove i plaćaju ljude koji trolaju po internetu i time otežavaju komunikaciju stvarnim korisnicima.
Očit nesrazmjer u medijskim odnosima moći političari (ne samo srpski) cinično pokušavaju prikriti denuncirajući građane koji ih na socijalnim mrežama kritiziraju i ismijavaju kao državne neprijatelje, strane plaćenike, ukratko, kukaju kao da twitteraši nisu privatne osobe, već urednici najtiražnijih novina ili vlasnici kakve televizije. Uz privid da su naši statusi vijesti dolazi, dakle, i privid da smo medijske ličnosti, pa trebamo paziti što pišemo, iako će nas pročitati svega dvadesetak ljudi. Relativiziranje medijske odgovornosti i pojma informacije relativizira stoga i slobodu izražavanja. Svaki političan tweet, svaki satiričan status tretira se kao potencijalni državni udar jer vlast koja kontrolira medije nije više u stanju prihvatiti nikakvu kritiku na vlastiti račun. Žele samo pohvale, pa makar one dolazile od botova. Mislim da bi takvu cenzuru Hrvati također vrlo brzo mogli osjetiti iz prve ruke.
Kad smo već kod cenzure, ona je na socijalnim mrežama kao i u medijima – stvarna i korporativna. Seksistička pravna lica koja stoje iza socijalnih mreža najrađe cenzuriraju žene, pogotovo žensku fizionomiju koja nije u skladu sa slikom tijela kakvu stvaraju mainstream mediji. Na Instagramu ne možemo pokazati gole sise ili gaćice zaprljane menstrualnom krvlju. Prije toga je Instagram cenzurirao australski časopis Drvlje i kamenje zato što je objavio sliku dviju žena kojima su se ispod šarenih badića nazirale stidne dlake. Osobno su me dva puta cenzurirali na Facebooku zbog anonimnih prijava i to u vrijeme dok je Muf vodio bitku s desničarskim portalima koji su nas redovito spamali, s tim da mi je Facebook, bez ičije pomoći, cenzurirao i link na tekst jer je u njemu bila riječ „prostitucija“. Problem s Twitterom je pak sijaset trolova koji nemaju pametnijeg posla nego maltretirati feministkinje, a s Youtubeom što se pretvorio u jednu veliku reklamu. Proizvodimo, dakle, sadržaj, ali sam medij uopće ne kontroliramo.
Prije nego smo se svi kolektivno preselili na socijalne mreže poput Facebooka i Twittera, visili smo na blogovima koji su prije desetak godina bili najpopularniji novi medij. No već se tada vidjelo da bez obzira na to što je riječ o novotariji, ljudi o pisanju bloga razmišljaju u okvirima onoga što im je već poznato. Većina je blogove pisala u želji da se kasnije afirmira autorski, kroz ukoričene naslove. Uspjeh je, dakle, bio ne prigrliti novi medij, već blog objaviti kao knjigu. Svi su htjeli biti institucionalno prihvaćeni i imati CIP što objašnjava potpuno zamiranje blogerske zajednice i egzodus autora na Facebook gdje se trenutno nesmetano samopromoviraju.
Autor: Justin Cassano
Socijalne su mreže stoga platforma koja je samo načelno inovativna jer je ljudi koriste na vrlo tradicionalan način: da podijele sumnjive medijske informacije, slike djece, glazbu, podatke koji zapravo većinom nisu zanimljivi i politički značajni, ali ih, da se opet vratimo na Snowdena, američka vlada svejedno prikuplja. Ono pisanje koje jest politički relevantno gubi se vrlo često u moru gluposti zahvaljujući algoritmima socijalnih mreža koji podatke skupljaju grupno i neselektivno. Druga je, naravno, stvar što postoje ljudi koji te sadržaje kasnije pregledavaju, analiziraju i što ih lako mogu zloupotrijebiti.
Nisu, međutim, socijalne mreže samo hrpa gluposti i problema. Na primjer, sama me pomisao kako bi moj Facebook zid izgledao da sam ga kojim slučajem imala u osnovnoj i srednjoj školi puni istovremeno jezom i ushitom, što je razumljivo jer sam, dok su drugi slušali Backstreet Boyse, slušala Toma Jonesa i Arsena Dedića, a za cajke mislila da su bend.
