Dawn Richard: s onu stranu žanra, roda i rase

dawncover

Na pop scenu stupa sudjelovanjem u glazbenom reality showu iz kojeg se rađa popularna “ženska grupa”; po raspadu te grupe pridružuje se triju koji je osnovao slavni reper, i njegovoj izdavačkoj kući pri kojoj piše glazbu za druge izvođačice. Nedugo zatim napušta to zaštitničko krilo, samim time gubeći mogućnost diskografskog ugovora s major labelom jer ne želi godinama čekati povoljan trenutak za lansiranje solo karijere, a bome niti kompromitirati svoju umjetničku viziju. Pokreće skromnu nezavisnu etiketu na kojoj 2013. izdaje prvi dio najavljene trilogije albuma. Neočekivano ponovno okupljanje bivše reality pop grupe, okrunjeno snimanjem novog albuma, nesretno završava konačnim raspadom uslijed navodnog fizičkog sukoba među članicama. Ona početkom 2015. objavljuje drugi solo album. Taj je album jedan od najboljih albuma tekuće godine. Dawn Richard, drago vam je.

Kratki biografski uvod možda djeluje senzacionalistički i to nije slučajno – ne bi bilo pravedno praviti se da je put do avangardnog popa često popločan pojavljivanjem u trač rubrikama niti da svakodnevno imamo priliku susresti glazbenicu spremnu da “izvede Scotta Walkera” ovako rano u karijeri. Upoznavanje s radom Dawn Richard izvan i u sklopu spomenutog poluuspjelog reality eksperimenta Danity Kane otkriva nepobitan talent prisutan od početka. Iako je po lansiranju spomenute hip-hop grupe Diddy Dirty Money 2010. percipirana kao samo jedna od dvije vokalistice u suštinski P. Diddyjevom triju, danas bi bilo daleko teže minimizirati njen doprinos ovom kratkotrajnom i često previđenom projektu koji zapravo čini jedan od kreativnih vrhunaca karijere reperskog mogula. Richardin samofinancirani studijski debi Goldenheart načeo je 2013. kao godinu ambicioznih r&b albuma koju će zaključiti neizbježna Beyoncé sa svojim iznenadno objavljenim eponimnim LP-jem, kako je lijepo primijetio The Quietusov stručnjak za žanr i najveći pobornik Dawn Richard među glazbenim kritičarima. Međutim, čak ni to grandiozno ostvarenje, još uvijek ukorijenjeno u relativno konvencionalnom izričaju, nije moglo pripremiti slušatelje na ono što ih čeka u nastavku trilogije: Goldenheartu superiorniji Beyoncé ne bi imao ni približno jednake izglede protiv čudovišta kakvo je Blackheart. Podjednako epski koncipiran kao prethodnik, posvećen temama ljubavi i borbenog puta do uspjeha, drugi dio trilogije tematizira strmoviti životni pad, predstavljajući svježi glazbeni izričaj koji iskoračuje daleko izvan udobne zone r&b i pop glazbe.

blackheart

Blackheart

Blackheart odmah u prvoj sekundi otvara zaziv I thought I’d lost it all, autotunean do očaja na razini 808s & Heartbreaks Kanyea Westa i trenutak kasnije smijenjen gudačkim zvukovima koji pružaju prikladnu uvertiru u “Calypso”. Valovite synth linije, elementi breakbeata i junglea smjenjuju se s nakaznim vokalnim efektima koji će tek nakon nekoliko minuta jednog u biti pop albuma pružiti prostor za prirodni glas Dawn Richard. Kako ona izdiše riječ “drum”, tako počinje tutnjati tribalni bubanj sljedeće pjesme “Blow”, čiji bi stihovi zvučali kao standardni hip-hop hvalospjevi samima sebi kada ne bi bili podmuklo smješteni u kontekst samodopadne glazbene industrije. Iako nominalno očigledno oslonjena na poznati lik Michaela Jacksona, Richardina osnažena “Billie Jean” pripovjednim je stilom možda bliža Cleopatri Franka Oceana. Prije nego što će doživjeti barem dva glazbena obrata, uključujući i poprilično neočekivani retro gitarski rif, sedmominutna “Adderall/Sold” pak daje naznačiti kako bi The Weekndov sjebani r&b mogao zvučati da njegov autor nije postao vlastita ljigava karikatura. Prozračnog elektronskog zvuka, nježna “Swim Free”, koja na površini možda djeluje kao da najviše odudara od ostatka albuma, zapravo čini savršenu sponu između dva pola Blackhearta, naglašavajući zvukovne motive koji se provlače kroz još nekoliko pjesama razasutih po njemu.

U drugom dijelu albuma Richard pronalazi put van iz emocionalne kaljuže i odugovlači s okončanjem priče – srećom, ne radi se toliko o spielbergovskom manevru koliko o davanju prostora zasebnim zaključcima nekoliko različitih narativnih linija prisutnih na Blackheart. Ako na “Warriors” i “Projection” još uvijek djeluje poljuljano, na “Castles” pomireno tumači kako je svjesna zašto joj neke stvari nisu pošle za rukom, uspješnom glazbenom interpretacijom metafore otrcane poput one o kulama izgrađenima u pijesku (koja usput pomaže podržati zvukovnu auru pogrešno shvaćenog hita za plažu à la “Get Free”). Pretjerana kakva i treba biti, “Phoenix” je trijumf na emocionalnom planu, ali i na terenu pjesama većih od života kojim inače nametljivo dominira Sia. Izvrsna  i jednostavna “Choices”, obilježena samo kao interlude, snagu pronalazi ležerno nabačenim stihovnim nizom, a moćna vokalna izvedba najviše dolazi do izražaja na “The Deep”, naizgled tipičnoj klavirskoj baladi na kojoj, međutim, nema mjesta tugovanju. U ovoj odi prevladanoj epizodi s komercijalnom glazbenom industrijom – ili bilo kojoj drugoj životnoj situaciji u kojoj ju je netko podcijenio –ponovno efektno koristeći banalnu metaforu, Richard eksplicira da je ne zanima plivanje u plitkim vodama što je, uostalom, već uvjerljivo demonstrirala tijekom prethodnih pedesetak minuta. Završni outro pak isprepliće glazbene motive ostatka albuma s gotovo aphextwinovskom elektronikom.

dawn2

Blackheart je poprilično opsežan, i tematski i po trajanju, te blago šizofreničan za pop album, s različitim zvukovnim referencama i utjecajima koje autorica suvereno izmjenjuje, nerijetko i unutar samo jedne pjesme. Richard obilato koristi vokalne manipulacije poput vocodera i pitch shiftera, na taj način povremeno komunicirajući sama sa sobom, i tek po potrebi otkriva doista moćan vokal koji se krije iza svih produkcijskih trikova. Ovakav pristup, na sreću, niti u jednom trenutku ne zvuči kao puka demonstracija talenta i širokog interesnog polja, već naprosto kao sredstvo nužno za iskazivanje raštrkanih emocija i zamišljene poruke, za adekvatni prikaz osobnog unutarnjeg nereda koji u hodu pronalazi dodirne točke među elementima od kojih je sačinjen rezultirajući naposljetku vrlo koherentnim zvukom. Na Blackheart se suptilno isprepliću teme kao što su smrt i bolesti bližnjih, bolni prekid, neprilagođenost svijetu komercijalne glazbe i vidna razočaranost istim, s asocijacijama koje se kreću od klasičnih pop i r&b tropa do grčke mitologije i znanstvene fantastike. Ambiciozna ali ne i pretenciozna, Richard savršeno balansira između osobnog i općeg vješto izmičući patetici te izvlačeći emocionalni naboj i iz najjednostavnijih stilskih figura majstorskom upotrebom pop vokabulara koji, uostalom, niti ne treba biti kompliciran.

S druge strane, konceptualnom pozadinom te stilski šarolikom i pretrpanom zvučnom slikom koja priziva asocijacije u rasponu od r&b zvijezda do eksperimentalista poput Gang Gang Dance jasno pokazuje svog unutarnjeg geeka kakav teško može pronaći mjesto u krajoliku komercijalne glazbe bez podrške te iste mašinerije. Tome ne pridonosi ni nejasna pozicija Richard na području između aspirirajuće pjevačke dive, autorice pjesama (za sebe i druge) te (ko)producentice vlastite glazbe; također, zvijezde reality showa koja nije potpisala ugovor s majorom nego osnovala nezavisnu izdavačku kuću. Ona je glazbenica koju se smješta u kategoriju r&b-ja, a deklarira se kao bivša pankerica i kao utjecaje navodi Björk, Petera Gabriela, Hansa Zimmera i Enyju. Pop autorica koja vrlo nesputano izigrava pop formu te nastoji nadići ne samo žanrovske nego i rodne i rasne odrednice. Mlada Afroamerikanka ljubiteljica je fantasy romana, mange i anime. Ako u današnjoj eri kulturalnih sveždera maločas navedeno možda i ne djeluje osobito neobično, u sferi još uvijek izrazito konzervativne glazbene industrije Richard samom svojom pojavom izaziva brojne stereotipe. I kao da uživa u tome, pri odabiru singlova i video spotova mahom se odlučuje za bonus trake, interludeove i druge manje hitoidne pjesme.

dawn-choices

Samoizdavaštvo se, donekle zahvaljujući usponu popularnosti nezavisne glazbe, više ne poima kao samorazumljivo i nužno hvalevrijedan pothvat, što je jedan od mogućih razloga zašto se Dawn Richard našla u nezahvalnoj tržišnoj poziciji u kojoj nije uspjela kapitalizirati na komercijalnoj prošlosti, a zbog iste te prošlosti nije percipirana kao autentična praktikantica DIY pristupa. Nije niti dovoljno blisko povezana s mainstreamom niti dovoljno udaljena od njega da bi mogla steći kredibilitet u medijima posvećenima nezavisnoj glazbi: i mainstream i indie vole izvođačice za koje znaju gdje im je mjesto. Potpuno benigno refleksivno pitanje zašto Diddyjeva etiketa Bad Boy Records nije mogla u danom trenutku pogurati karijeru Dawn Richard otkrilo je zanimljiv podatak da pod okriljem BBR-a, među ostalima, izdaje indie miljenica Janelle Monáe. Informacija koja na prvi pogled možda implicira ideju graničnu teoriji zavjere ipak upućuje na neke probleme inovativnih crnih (i/ili WoC) izvođačica s mainstream glazbenom industrijom. Kao prvo, tu je ograničenost uloga dostupnih glazbenicama u odnosu na njihove muške kolege, na što se u nedavnom intervjuu osvrnula Tink, doduše na primjeru hip-hop glazbe, ali primjenjivo na druge žanrove, posebice one obilježene kao tipično afroameričke. Industrija zahtijeva glazbu kakva se može dobro upakirati i trenutno prolazi na radiju, a takva bi implicitno morala odgovarati društvenoj pozadini izvođačice. Banalizirano na primjeru Richard, jedna glazbenica koja izdaje epske konceptualne albume vjerojatno je više nego dovoljna etiketi fokusiranoj na afroameričku hip-hop/r&b glazbu; druga bi već bila percipirana kao suvišna kopija koju stoga ne bi mogli uspješno “prodati”. Osim što nije “prva”, Richard izdaje i izričajnu konvenciju – izuzetno eklektični Blackheart daleko bolje prolazi u pregledima elektronske negoli r&b glazbe. Onda opet, Richard ne odgovara niti trenutno uvriježenom prikazu formalno obrazovane (bijele) producentice elektronske glazbe. Prošle je godine i FKA twigs uputila na problem nepromišljenog svrstavanja crnih glazbenica u r&b ili još bolje/gore “alternativni r&b” ladicu, a primjeri burnih raskida Angel Haze i Azealije Banks s velikim izdavačkim kućama, različitim pozadinskim pričama unatoč, ilustriraju nesposobnost glazbene industrije da se nosi s autoricama koje odudaraju od stereotipa i poželjnog komercijalnog standarda.

Na to da je Richard u grčevitoj potrazi za načinom vlastite reprezentacije koji bi joj otvorio put do šireg priznanja od onog koje je doživjela do sada, ukazuje i nedavna promjena umjetničkog imena u DΔWN, koje je možda anakrono obilježeno trokutom karakterističnim za witch house estetiku kasnih ’00-ih/ranih ’10-ih, ali i svakako dovoljno udaljeno od mainstream nazivlja, što je vjerojatno bio glavni cilj. Mnogo indikativnija od imena suradnja je s etiketom Fade to Mind, koja je gotovo sinonim za pomicanje granica klupske glazbe i inovativan pristup r&b-ju. Richard, uz Kelelu, čini okosnicu njihovih planova za budućnost, s najavom upletenosti producentice Asme Maroof (Nguzunguzu) u njen sljedeći album, dok je s Kingdomom nedavno sudjelovala u performansu za Pérez Art Museum Miami. Iako se radi o mudrom povezivanju, ni ovakav zaokret nije garancija underground kredibiliteta budući da njime svjesno ili nesvjesno riskira sudbinu koju je nedavno doživjela Future Brown, grupa povezana s istom producentskom klikom, naišavši na otpor kritike zbog navodnog kulturalnog prisvajanja, zapravo više zbog isprepletenosti klupske i ulične kulture s buržoaskim umjetničkim i modnim svijetom.

Za razliku od općeprihvaćenih naizgled eklektičnih autorica poput spomenute Monáe, koja zapravo kroči dobrano utabanim stazama tradicionalno afroameričke glazbe (a možda je i na pragu zaokreta prema još konvencionalnijem zvuku), Richard izlazeći iz žanrovskih granica ujedno napušta okvire glazbenog izričaja pretpostavljenog crnoj ženi glazbenici. U industriji u kojoj je nadilaženje žanrovskih barijera pohvalno samo za muške i po mogućnosti bijele glazbenike te u kojoj čak i glazbenice na samom vrhu mogu legitimno konstatirati da im se vječno duguje priznanje (vidi “Bitch Better Have My Money”), problem povezanosti pojmova “crne žene” i “umjetnice” nije ništa novo. Štoviše, sam tradicionalni koncept umjetnosti onemogućava njihovo potpuno ispreplitanje i, kako Robin James objašnjava u svom tekstu o “rihkonomiji” parafrizirajući Adrian Piper, crne glazbenice umjetnosti, u ovom slučaju popularnoj glazbi, pridonose samo rodnom i rasnom raznolikošću, ne i umjetničkim genijem. Vapaj Dawn Richard za nadilaženjem roda, rase i žanra stoga djeluje sasvim razumljivim i – iako je ponekad nespretno formuliran u intervjuima – u pozadinskoj priči i kontekstu patrijarhalnog mainstreama itekako pronalazi objašnjenje, a na Blackheart uvjerljivu glazbenu potvrdu.

zlj2
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Laž apolitične kulture
Konferencijska večera-kabare
Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
naslovna
Pokvari mi djetinjstvo: “Ghostbusters”
protectedimage
Muf chata o Girls (S06 E01)!
161014_3116002_The_Pool
Šutnja i osjećaji
Red Room
Vrijeme “revivala”
slikovnice-cover
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
Arrival: sadašnjost buduće prošlosti
how-to-get-away
Cijena moći u “How to Get Away with Murder”
"Crvenkapica", ilustrirao Edward Gorey
Crvenkapica u raljama feminizma
BAD MOMS
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
hm
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
ROOM_01082609-e1452462797956
Klaustrofobija roditeljske ljubavi
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
makeup-cover
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
deny
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
amandaknox_01
Fatalna Amanda Knox
d03cae5441d542a88a34eb0ebf225905
Proizvodnja Lolite
desert-cactus
Sada i nekada i zauvijek ljeto
ja-sam-mia
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Neil Wax, Blame
Antigona na Bleiburgu
lego
S LEGOm gradite rodne podjele!
solange-cover1
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
amanda-cover
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Beyonce-Formation-compressed
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
feelreal
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Černobil. Fotografije: Lea Horvat
Ljeto u Černobilu
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
tumblr_mg6lkmn0iz1r7qnjjo1_1280
Savršena žrtva