Mad Max na divljoj feminističkoj cesti?

Posljednji je nastavak Mad Max franšize, Mad Max: Fury Road, zagrebačko kino u kojem sam ga gledala reklamiralo doslovno kao „mačo projekciju“ namijenjenu muškoj publici, odnosno grupnom muškom gledanju. Kad je film završio primijetila sam da sam se nagutala gomile kokica koje nisam planirala ni dotaknuti, i što je puno važnije, da je najnoviji Mad Max sve samo ne najavljeno mačo-sranje. Iz kina sam izašla s osmijehom kakav sam zadnji put na licu imala prošlog ljeta nakon gledanja Čuvara galaksije. Hollywood ima svoje mane, ali uz ovakve ih je filmove vrlo lako zaboraviti. Do tramvaja sam hodala sretna, kao da sam sama za volanom umjesto glavne junakinje Furiose (Charlize Theron) uzduž i poprijeko prešla Divlju cestu. No je li ta divlja cesta doista bila feministička kako su ljudi na socijalnim mrežama upozoravali?

Radnja najnovijeg Millerovog filma u cjelini se odvija u pustinji postapokaliptičnog svijeta i očekivano je prepuna nasilja, brzih vozila i nabildanih mačo-tipova. No za razliku od većine američkih blockbustera koji miješaju testosteron, benzin i krv – Divlja cesta nije antifeministički film. Naprotiv, riječ je o filmu koji se, koristeći impozantnu, ali ogoljenu scenografiju, hvata u koštac sa samom definicijom akcijskog filma i hegemonijskim nasiljem koje taj žanr rado glorificira i prodaje publici. Mad Max: Fury Road doslovno je skretanje s dosadne, već tisuću puta prežvakane žanrovske ceste na neprijateljski, feministički teritorij. Na samom početku filma Imperator Furiosa vozilom skreće naglo ulijevo, udaljavajući se od zadanog puta kojim je trebala poći po benzin u obližnji grad. Cisternom kojom upravlja, kako ćemo ubrzo vidjeti, od vođe Immortan Joea (Hugh Keays-Byrne) Furiosa krišom odvozi njegovih pet lijepih i zdravih žena koje su u otrovnom, radioaktivnom okruženju za opstanak ljudske vrste jednako važne kao i voda.

Svijet u kojem se Furiosina odmazda događa svijet je duboke klasne i rodne nejednakosti. Immortan Joe je kapitalist koji pitku vodu zajedno s ostalim sirovinama privatizira i uskraćuje preživjelima. Kako bi zadržao svoj povlašteni položaj u odnosu na obogaljene i ponižene, Joe kultivira vlastiti lik besmrtnog vođe i uzgaja legiju zaluđenih mladića i muškaraca koji žive u uvjerenju da je umrijeti u borbi za vođu i njegove interese jedini ispravni put. Kad Furiosa napusti tu hijerarhiju zajedno s mladim nevjestama, slijedi potjera u kojoj svi ti lobotomizirani mladići, to topovsko meso Immortan Joa, žele umrijeti za njega. Divlja cesta zapravo filmski detronizira figuru vođe i njegov Gewalt, njegovu moć i institucionalno nasilje koje vrši ne samo nad ženema za koje misli da mu pripadaju, već i nad muškarcima koji mu slijepo vjeruju i služe. Svi su oni, u stvari, njegovo vlasništvo, čak i kad toga nisu svjesni.

Divlja cesta nudi i priču o muškoj, a ne samo ženskoj emancipaciji. Najveći heroji priče nisu, kako bismo očekivali, Furiosa ili Mad Max (Tom Hardy), već je to Immortanov pulen, mladić Nux (Nicholas Hoult) koji u filmu, putujući prašnjavom cestom u ženskom društvu, doživi duboku ideološku transformaciju jer shvati da su Immortan Joe i njegova ideja permanentnog rata najobičnija prevara. No ovaj naoko revolucionaran pripovjedni prevrat prilično je tradicionalan jer su glavni katalizatori Nuxove promjene razočaranje u vođu i romantični osjećaji koje, za vrijeme lude jurnjave pustinjskim predjelima, razvije prema Capable (Riley Keough), jednoj od odbjeglih Immortanovih nevjesta. Nux želi da publika posvjedoči tome da se rehabilitirao kao ljudsko biće i to željom da umre za pravu stvar, za ljubav, a ne za psihopata opasnih namjera i njegov nakaradni kapitalistički kult.

Kako se u čitavu ovu priču uklapa Max Rockatansky? Američka pjesnikinja Monica McClure napisala je kratku pjesmu Straight Dudes čija bismo dva stiha: „Why are you/ still here“, mogle posvetiti pobješnjelom Maxu koji kao da je u Divljoj cesti izgubio prvenstvo. Film se zove po njemu, ali imamo osjećaj da mu glavna uloga ne pripada. To je, međutim, samo osjećaj. Divlja je cesta tek epizoda u životu Mad Maxa i ne bismo je imali priliku gledati da ga, silom prilika, ratnici Immortan Joea na samom početku filma nisu zarobili. Furiose ne bi bilo da nema Mad Maxa. Filmski – glavna je perspektiva i dalje njegova, on otvara radnju, njegov je odlazak – zatvara. Ne vrijedi, dakle, jecanje mačo-tipova koji tvrde da su ovim filmom izgubili junaka. Straight dude je i dalje tu, teško da ćemo ga se tako lako riješiti.

Htjela bih posvjedočiti da je Mad Max: Fury Road trenutno najbolji ovogodišnji film. Akcija je besprijekorna, nasilje savršeno. Imperator Furiosa je uloga karijere za Charlize Theron jer bogat unutarnji život koji je svom suzdržanom liku dala izbija čak i usred vatrene stihije i pijeska koji je gasi. Tom Hardy je također izvrstan kao pobješnjeli Max. Ostaje naravno pitanje može li film u kojem žene podjednako sudjeluju u nasilju uopće biti feministički, na što mogu kratko pokušati dati odgovor jer je to pitanje, kako sam primijetila, jedan od glavnih razloga zbog kojih neke feministkinje (Anita Sarkeesian, na primjer) ne žele filmu dati najviše ocjene koje po meni Divlja cesta itekako zaslužuje.

Gewalt koji sam već spomenula, ta sprega moći i institucionalnog nasilja o kojoj odlično piše Beatrice Hanssen, ne pripada ženama, to jest – žene u njoj ne mogu ravnopravno sudjelovati sve i da hoće jer je ona muški sport. Ne možemo, dakle, izjednačiti nasilje-moć Immortan Joea i njegove pratnje s nasiljem obogaljene i izrabljivane Furiose ili čak Mad Maxa koji se svim silama trudi ne biti institucionaliziran i utamničen. Isto tako, drugačija je vrsta nasilja kad se ono vrši odozgo, kako to Immortan Joe u filmu radi – s pustinjskih grebena, i kad nasilje dolazi odozdo, od njegovog roblja, gubavaca i sirotinje koja ovisi o njegovoj milosti i dobrom raspoloženju da preživi. Ne bih stoga odbila mogućnost da Divlju cestu nazovem feminističkom jer ona jasno u jednom trenutku postavlja pitanje o kojem trenutno pišem i na njega daje odgovor.

Naime, nakon što Furiosa stigne na lokaciju s koje je davno oteta u roblje, mjesto obećanog matrijarhata i blagostanja o kojem je Immortanovim ženama pričala, zatekne jednaku pustoš te žene koje su naoružane do zuba. Jedna od nevjesta otvoreno pita zašto su i Majke nasilne; kaže kako je mislila da su one drugačije, bolje, na što joj jedna od starijih žena odgovara da bi idealno bilo da nasilja nema, ali da su okolnosti u međuvremenu izmijenjene. I upravo u tome nalazim potvrdu vlastitih uvjerenja – nasilje je loše, ali ukoliko je to nasilje jedini način da se dokine institucionalno, patrijarhalno nasilje – okolnosti pod kojima se ono vrši više nisu iste. Mahatma Gandhi se ne bi složio sa mnom, ali on je ipak imao moć koju žene najčešće ne mogu ni zamisliti.

Dodatni je plus filma taj što Mad Max: Fury Road vrlo uspješno ismijava ideju muškog bondanja te ideju inherentne ženske krhkosti. Prijateljstvo koje se razvije između Furiose i pobješnjelog Maxa potkopava tipične odnose kakve hollywoodski filmovi inače grade među muškim i ženskim likovima. Pitanje roda u Divljoj cesti, pitanje ženske „slabosti“, muške dominacije – stavljeno je pod upitnik jer je Furiosa, nadasve jak i surov lik, izrazito brižna i osjetljiva, dok su njezine suputnice, odgojene u „blagostanju“, okružene knjigama i zelenilom, spremne na veliku žrtvu i strašan otpor. Muški su likovi prikazani većinom jednodimenzionalno, karikaturalno, dok su ženski likovi puno slojevitiji, čak i kad izgledaju stereotipno, čak i kad su umotani u bijele plahte. Ostaje, naravno, da se vidi hoće li Imperator Furiosa promijeniti svijet koji je naslijedila od Immortan Joea, hoće li vratiti matrijarhat uz koji je odrasla ili će se ludo, postapokaliptično nasilje Divlje ceste svejedno nastaviti. Od nastavaka će, čini se, ovisiti konačan sud feminističke javnosti o tome pripada li nam ovaj film ili ne.

Komentari
  1. schrumfz
  2. Vedi
  3. Sorren42
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva