“Ženska književnost”, univerzalnost i razlika

Posljednja tri mjeseca provela sam u intenzivnom čitanju i pripremanju nastave za kolegij koji sam nazvala Feminizam i književnost. Popis literature za kolegij sastojao se isključivo od tekstova koje su napisale autorice. Još uvijek sam pomalo rezervirana prema toj svojoj odluci, iako je ona bila svjesna, strateška i donekle teorijski potkrijepljena. U prvom je redu bila, naravno, politička. I, nadala sam se, privremena.

Kolegij s tim naslovom može se oblikovati na brojne načine, no za ovaj sam se odlučila nakon što sam pregledala popise literature drugih kolegija na svom odsjeku te, uz iznimku nekolicine kolegija uže vezanih uz feminističku teoriju, pronašla književne tekstove svega nekoliko autorica. Nedostatak žena te predstavnika drugih manjinskih i deprivilegiranih skupina na popisima literature književnih kolegija nije nova stvar, kao što nije novost da institucija književnosti marginalizira kako bijele hetero cis žene, tako i nebijele autore i autorice te LGBTIQ autore i autorice, smještajući ih u primjerene književne potkategorije: ženska književnost, afroamerička književnost, lezbijska književnost, na primjer.

Dovoljno je provjeriti na Wikipediji, Amazonu, pa i Goodreadsu da se uvjerimo kako su spisateljice smještene u posebne kategorije: “women’s”, “women’s writing”, “women’s fiction”. Jedini pisci koji nisu uvršteni ni u jednu kategoriju obilježenu nekim aspektom identiteta jesu muški bijeli hetero cis pisci. Ne postoje, na primjer, kategorije “men’s writing”, “white fiction”, “straight fiction”, “cis writing”. “Men’s fiction” kao kategoriju vidjela sam jedino u jednom antikvarijatu u Londonu, gdje su knjige bile podijeljene na one autorica i one autora jer se osoblju – kako su objasnili – ta podjela činila jednostavnijom od oslanjanja na abecedu!

joanna russMuške bijele hetero cis pisce ne svrstava se u zasebnu književnu kategoriju, kao što je primijetila Joanne Harris. Dok je njima dopušteno pisati književnost koja se klasificira žanrovski – krimiće, SF, fantasy itd. – “ženska književnost” tretira se kao poseban žanr. Štoviše, danas se prijeporni termin “žensko pismo” francuske feminističke teoretičarke Hélène Cixous vrlo rijetko upotrebljava u svom izvornom značenju tekstova koji rade na rastvaranju binarne opreke muško-žensko (muževno-ženstveno), pri čemu nije važan spol autora ili autorice, već forma teksta, odnosno vrsta pisanja. Čini se da pojam “žensko pismo” ili “ženska književnost” trenutno označava sve one književne tekstove koje su napisale žene, a primarno se koristi kao tržišna kategorija. Točno je da će knjiga na taj način lakše doprijeti do čitateljske publike zainteresirane za književnost koju pišu žene, ali će je istodobno jednako lako previdjeti potencijalni čitatelji koji nemaju poseban razlog pratiti upravo tu kategoriju.

Kategoriju “ženske književnosti” prate i druge prakse koje dodatno marginaliziraju spisateljice, pa tako njihove knjige dobivaju manji broj književnih nagrada, i dalje se manje recenziraju od knjiga koje su napisali muškarci te ih u pravilu recenziraju druge žene. A u onim prilikama kada mainstream mediji pišu o autoricama, to čine fokusirajući se na njihov izgled i privatni život, češće tumačeći njihove fikcionalne knjige pomoću biografskih podataka. Tako su početkom godine novine Australian ovako započele članak povodom smrti Colleen McCullough, poznate autorice romana Ptice umiru pjevajući:

“Colleen McCullough, jedna od najprodavanijih australskih književnica, bila je šarmerka. Neuglednog izgleda, i svakako krupna, bila je, ipak, duhovita i topla žena. U jednom je intervjuu rekla: ‘Nikad me nije zanimala odjeća ili figura, no zanimljiva je stvar da nikada nisam imala poteškoća u privlačenju muškaraca.'”

Za razliku od toga, kada je 2012. umro književnik Bryce Courtenay, iste su novine napisale: “Bryce Courtenay bio je jedan od najvećih australskih pripovjedača koji je dodirnuo srca milijuna ljudi širom svijeta napisavši 21 bestseler, uključujući roman The Power of One.”

Da se knjige autorica češće čitaju u autobiografskom ključu dobro mi je poznato, no svejedno me zapanjilo iskustvo književnice Merritt Tierce o kojem je pisala na blogu izdavačke kuće Powell’s. Tierce piše da je u vezi sa svojim romanom Love Me Back, o konobarici koja ima seksualne odnose s brojnim muškarcima za koje većinom ništa ne osjeća, samoozljeđuje se i ovisna je o kokainu, od novinara očekivala pitanja o autobiografičnosti djela, ali nije bila spremna na drugo pitanje: “Je li vaš muž pročitao roman?” Kao odgovor na to pitanje, Tierce izjavljuje:

“I ne mogu si pomoći a da ne pomislim da muškarcu ne bi postavili to pitanje – da je on napisao takvu promiskuitetnu katastrofu od poluautobiografskog muškog lika, prije bi ga pitali: ‘Na čemu sada radite?’ ili ‘Kakva vam je spisateljska rutina?’ ili ‘Tko je utjecao na vas kao pisca?’ Jer ljudima je manje stalo do toga ima li uopće muškarac partnericu ili partnera, a svakako su manje skloni postavljati pitanja kojima muškarčevo stvaralaštvo uključuju u domenu potrošnje i/ili odobrenja njegove partnerice ili partnera. To je kao da me pitaju: ‘Čiji autoritet stoji iza tog pripovijedanja?” i sve što želim reći je: ‘Moj i samo moj.'”

Toni_Morrison

Toni Morrison

Takvi su primjeri toliko česti kad je posrijedi (ne)pisanje o autoricama, kao i manjinskim autorima, da je Roxane Gay, suočena s još jednim popisom književnih preporuka na kojoj nema nijednog nebijelog autora ili autorice, raspravu o raznolikosti u književnom izdavaštvu prozvala najgorom vrstom Groundhog Daya. Incidenti se ponavljaju, a ona osjeća odgovornost i potrebu na njih reagirati, kako kaže, rečenicama koje je već napisala i koje će opet napisati. Gay također naglašava ključni problem: nebijeli i drugi marginalizirani pisci i spisateljice ne žele ništa oduzeti piscima koji su se našli na tom popisu i poštuju njihov rad, međutim, istodobno se bore da i sami budu vidljiviji te čitaniji.

Dok se “alternativni” popisi knjiga dostupni na sajtovima specijaliziranim za rasnu i rodnu problematiku shvaćaju kao partikularni, novine poput New York Timesa svoje izbore predstavljaju kao univerzalne. Protest protiv takvog pristupa književnosti jedan je od razloga zašto je u posljednje vrijeme sve više čitatelj(ic)a odlučilo pokrenuti vlastiti projekt čitanja knjiga koje nisu napisali bijeli hetero cis muškarci. Čitateljski projekti obično traju godinu dana i fokusirani su ili na jednu skupinu (žene, nebijeli autori/ce, LGBTIQ autori/ce) ili na sve deprivilegirane skupine. Tako je Lilit Marcus 2013. čitala samo knjige koje su napisale žene. Nakon što je na Flavorwireu predstavila svoj projekt reakcije su bile oduševljene, ali palo je i nekoliko optužbi za, predvidljivo, obrnuti seksizam i mizandriju. Jedan se komentator narugao njezinoj odluci tako što je najavio da će sljedeće godine čitati samo književnike koji su visoki, ignorirajući gorući problem na koji je Marcus tim projektom pokušala upozoriti.

Uslijedili su slični projekti: Victoria Law na Bitchu je pisala o svom čitanju nebijelih autor(ic)a, K. T. Bradford nas je na XOJane izazvala da godinu dana ne čitamo bijele hetero cis muškarce, a Doyin Oyeniyi je na Bustleu objasnila da ove godine namjerava čitati knjige nebijelih autor(ic)a jer želi vidjeti sebe kao protagonistkinju, a reprezentacije nebijelih likova u knjigama bijelih autora često ispadnu ograničene i problematične. Također piše da je jako puno naučila iz knjiga koje je pročitala, kao i Marcus koja tvrdi da je postala mnogo svjesnija života žena oko sebe. Najartikuliranije objašnjenje dala je Sunili Govinnage u Guardianu koja je, čitajući nebijele autor(ic)e godinu dana, uvidjela koliko je dotada njezin čitalački svijet bio bijel.

jeanette

Jeanette Winterson

Dok su prošlih stoljeća najbolji pisci i mogli biti samo bijeli muškarci srednje i više klase jer su drugi jako rijetko imali pristup resursima potrebnima za književnu karijeru, o čemu je još Virginia Woolf pisala u Vlastitoj sobi, danas je teško povjerovati da je umjetnički talent tako neravnomjerno raspoređen kao što nas povijest književnosti, književne recenzije, književne nagrade i top liste žele uvjeriti. Toj predrasudi, bila ona svjesna ili ne, namjerna ili ne, možemo se suprotstaviti jedino, tvrde i Marcus i Govinnage, ako uložimo svjesni i namjerni napor u to da pronađemo, pročitamo i dijelimo knjige autor(ic)a marginaliziranih skupina. U tom smislu, dok popisi literature na mom odsjeku ne postanu raznolikiji, namjeravam se držati vlastite strateške odluke.

Međutim, Govinnage također sažima još jednu važnu spoznaju, naime, činjenicu da brojni “etnički” autori/ce ne pišu samo “etničke” knjige o “etničkim” temama. Od njih se, doduše, očekuje da pišu o određenim temama, a smatra ih se irelevantnima ako to ne čine. Problem je, dakle, u tome što se knjige nebijelih autor(ic)a cijene samo zbog njihove razlike prema onom što se smatra univerzalnom književnošću te ih se na taj način ponovno pretvara u stereotipe: “Pripisivanje vrijednosti piscu ili spisateljici zbog njihove raznolikosti, ali ne zbog njihove humanosti ili talenta – to je tokenizam.”

Spisateljica Aminatta Forna u Guardianu objašnjava kako ju se dosad smatralo afričkom spisateljicom, iako joj obitelj potječe iz Sijera Leonea i iz Škotske, gdje je i sama rođena, no nakon što je objavila roman The Hired Man koji je zbiva u Hrvatskoj (!), knjižare nisu više znale na koju bi je policu i u koju kategoriju smjestile. Mnogi pisci i spisateljice protestiraju protiv etiketa “različitosti” koje im se pripisuju, i sami tražeći pravo na pristup “univerzalnosti”. Poznata je, primjerice, izjava Margaret Atwood da “nijedna spisateljica ne želi da je se previdi ili podcijeni jer je žena; no malo ih, čini se, želi biti definirano samo rodom ili ograničeno time da jedino njemu budu lojalne”. Nešto je slično odgovorila Jeanette Winterson na pitanje jesu li Naranče nisu jedino voće lezbijski roman: “Ne. Roman je za svakoga koga zanima što se zbiva na granicama zdravog razuma. Ostaneš li na sigurnom ili slijediš svoje srce? Nikada nisam razumjela zašto bi hetero pripovjedna proza trebala biti za svakoga, ali je bilo što s gay likom ili što uključuje gay iskustvo samo za queerove.”

morrison-time-cover

Nedavno je Toni Morrison rekla Stephenu Colbertu, kad ju je pitao kako želi da je kategorizira ako ne kao “African-American Writer”, da sebe doživljava “as an American writer”. Time je rekla nešto jako važno: da afroamerički pisac ili spisateljica nisu različiti od američkog pisca ili spisateljice te da kategorija “American writer” uključuje i crne i bijele pisce i spisateljice, ali ih ne stapa u jedno. Ako je Morrison američka spisateljica, to ne znači da nije i ne želi biti afroamerička ili crnačka spisateljica, ali nije jedino crnačka spisateljica. Jednako kao što Atwood nije jedino ženska, a Winterson jedino lezbijska spisateljica.

Zato Aminatta Forna, premda priznaje određenu korisnost etiketa pri opisivanju onog o čemu govorimo, smatra da je takvo klasificiranje u biti suprotno prirodi književnosti koja teži potrazi za univerzalnošću: “Pisci pokušavaju dosegnuti onkraj onih stvari koje nas dijele: kulture, klase, roda, rase. Kad bismo dobili priliku, oduprli bismo se klasifikaciji. Nisam nikada upoznala pisca ili spisateljicu koji žele da ih se opisuje kao žensku spisateljicu, gay pisca, crnačkog pisca, azijskog pisca ili afričkog pisca. Mi se pisci s prefiksom žalimo na privilegij dodijeljen bijelom muškom piscu, onom koji dominira zapadnim kanonom i koji je jedini kojeg se jednostavno naziva ‘piscem'”.

Atwood

Margaret Atwood

Univerzalnost sve književnosti i njezin jednak čitateljski, znanstveni i medijski tretman, čini se, može nastupiti tek kada se osvijesti da je trenutno prevladavajuća ideja univerzalnosti književnosti i sama politična, odnosno da jednu privilegiranu skupinu pisaca (u pravilu muških bijelih hetero cis autora) proglašava predstavnicima univerzalnog, dok sve druge pisce i spisateljice promatra kroz njihovu razliku prema toj univerzalnoj književnosti te njihova djela stoga smatra partikularnim interesom. Premda je mnogim autori(ca)ma razlikovni element njihovih identiteta politički i umjetnički presudan, s pravom se odupiru – kao što smo vidjeli – tendenciji da to bude jedini kriterij njihova vrednovanja.

U tom su smislu spomenuti čitateljski projekti jednako korisni, politički nužni, kao i problematični, jer se s ciljem povećavanja vidljivosti i čitanosti marginaliziranih skupina pisaca i spisateljica strateški isključuju privilegiraniji pisci. Premda je teško podržati bilo kakvo isključivanje, moguće se nadati da će takvi projekti, ako ništa drugo, širu javnost učiniti svjesnijom postojanja još jedne skupine pisaca, još jedne klasifikacijske kategorije koja je dosad bila poznata samo pod nazivom “pisac” – kategorije muških bijelih hetero cis pisaca među kojima se, uostalom, nalazi velik broj autora koje obožavam. Ako sva književnost ne može biti univerzalna te ako želimo njegovati i poštivati brojne razlike među autori(ca)ma, onda je nužno ukinuti tretiranje glasova muških bijelih autora kao jedinih univerzalnih. To će, možda, pokazati da je upravo prihvaćanje razlika put k univerzalnosti koja tek treba doći.

Kao što je napisala Audre Lorde, razlika nije nešto što se treba ignorirati ili samo tolerirati, već je treba shvatiti kao “onu sirovu i moćnu vezu iz koje nastaje naša osobna snaga”, kao “fond nužnih polariteta između kojih naša kreativnost može zaiskriti poput dijalektike”: “Samo se u toj međuovisnosti različitih snaga, priznatih i ravnopravnih, može stvoriti moć da se potraže novi načini bivanja u svijetu, kao i hrabrost i energija da se djeluje tamo gdje nema povlastica.”

 

*Naslovna ilustracija Joanna Walsh.

Komentari
  1. danijela
      • danijela
  2. Ena
  3. Margarita
      • Margarita
          • Margarita
  4. Margarita
  5. Margarita
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva