Wild: iskušenja samotne putnice

Wild-Movie-2014

2005. godine iznenadila sam svoje bližnje odlukom da dio ljeta provedem u volonterskom kampu na planini Lisac u blizini Zenice. Planinarenje i život u prirodi nije bilo nešto što su do tada automatski, ili uopće, povezivali sa mnom. Ono što jesu povezivali bile su zapravo dijametralne suprotnosti: osjetljivost, kilavost, neizdržljivost, panični strah od kukaca, izražena odbojnost spram mjesta bez uređenog (i urednog) sanitarnog čvora. I sama sam potajno osjećala popriličnu bojazan prema svom planiranom projektu, ali se nisam dala pokolebati: natovarena golemom naprtnjačom, šatorom i vrećom za spavanje krenula sam u (relativno) nepoznato.

Uspon na Lisac, do planinarskog doma izgorjelog u požaru kojega smo u sklopu volonterskog kampa pomagali/e obnavljati, i dalje je (uz porode) fizički vjerojatno najzahtjevnija stvar koju sam u životu napravila. U moju je, osobnim stvarima ionako pretrpanu, naprtnjaču trebalo još ugurati i dio zaliha hrane koje smo morali nositi, s obzirom da smo se desetak dana nalazili na planini, daleko od trgovina i restorana. Potpuno neiskusnoj planinarki, koja je na uspon nevjerojano blesavo krenula u martama, jedinim čizmama koje je uopće imala, to je iskustvo bilo nalik na devet krugova pakla. Nisam osjećala ni radost, ni užitak, ni veselje, već isključivo bijes, iscrpljenost i naposljetku očaj, po usponu shvativši kako u našem kampu nemamo niti nekakav sklepani vanjski tuš te da će sloj znoja i prljavštine koji me prekrivao biti samo prvi u nizu onih koje ću nakupljati u sljedećih deset dana, dok me obavljanje nužde u rupu u zemlji ispunjavalo vrlo konkretnom tjeskobom.

Sva moja iskušenja ne predstavljaju niti milijunti dio muka kroz koje prolazi Cheryl Strayed u svom autobiografskom djelu Wild,1 u kojemu opisuje planinarenje stazom Pacifičkih vrhova, koja se proteže zapadnom američkom obalom. Za Wild sam prvi put čula tijekom ovogodišnje oscarovske kampanje, kada je filmska adaptacija romana predstavljena kao zaokret u karijeti Reese Witherspoon. I književnom i filmskom predlošku pristupila sam s pomiješanim osjećajima: nisam mogla opovrgnuti svoju intrigiranost, a opet sam osjećala dozu zazora spram materijala koji se činio sačinjenim po prokušanoj i izlizanoj špranci o instant-produhovljenosti, padu i iskupljenju. Moja je suzdržanost proizlazila iz dvije usko isprepletene činjenice: cinizma nepovjerljivog prema osobnim preobrazbama koje proizlaze iz jedne velike geste (pa bila ona duga i 4 300 kilometara) te određenog čitateljskog snobizma, sklonosti da konfesionalne narative takvih preobrazbi otpišem kao ne baš dobru književnost. Pa ipak, kada sam u kvartovskoj knjižnici zamijetila primjerak Divljine, odmah sam ga zgrabila i u dahu ga pročitala.

reese-witherspoon-in-wild-movie-6

Usprkos povremenim otkliznućima na teren gorespomenutih uradaka Wild uglavnom uspješno izbjegava preizražen pamfletizam, a eventualne “pouke za čestit život s primjerima” prilično su suptilne.2 Strayed je izbjegla optužbe o klasnoj neosjetljivosti i privilegiranosti koje su snašle, primjerice, Elizabeth Gilbert, autoricu još jednog putopisnog narativa o (ponovnom) „pronalasku same sebe“, Eat, Pray, Love, činjenicom da potječe iz radničke klase i ekonomskom marginaliziranosti koja ju je pratila veći dio života, pa tako i u trenutku kada se upušta u svoj pothvat.3 Štoviše, Strayed upravo nepovoljne financijske prilike u kojima se bila prisiljena snalaziti čitavog života drži jednim od odlučujućih faktora koji su je potaknuli da svoj plan realizira: „Vjerojatno ne bih bila dovoljno neustrašiva da odem na takvo putovanje s tako malo novca da nisam odrasla bez njega. Uvijek sam mislila o novčanu stanju svoje obitelji zbog onoga što nisam dobila: novac za izlete, pouke, putovanja i plaćanje fakulteta te neobjašnjive lagodnosti zbog posjedovanja kreditne kartice koju plaća netko drugi. Ali sada sam mogla vidjeti crtu koja je spajala to dvoje – djetinjstvo u kojemu sam vidjela majku i očuha kako neprestano, polagano, ali sigurno, napreduju kroz život s dva centa u džepu i vlastiti osjećaj da ću to moći i ja.“ Nepostojanje financijske (ali i emotivne) zaštitne mreže, ideja o preživljavanju doslovno od dana do dana preklapa se tako s konkretnim fizičkim napredovanjem Strayed na Stazi pacifičkih vrhova – mukotrpni napori svakog pojedinog koraka junakinju održavaju čvrsto u sadašnjem trenutku – ali i sa simboličkom stazom „pronalaženja prave sebe“ kojom Strayed paralelno putuje. Putopisne karakteristike Wilda tako su zapravo u drugom planu – opisi krajolika šturi su i općeniti i, kako primjećuje Kathryn Schulz uspoređujući ga s djelom A Walk in the Woods Billa Brysona, narativ Cheryl Strayed ne zamara se ni povijesnim, ni geografskim, ni biološkim osobitostima divljine kroz koju je pješačila tri mjeseca. Pogled junakinje i pripovjedačice mnogo je pozornije usmjeren prema unutarnjem, duhovnom hodočašću, razrješavanju traumatskih čvorova od kojih je najdominantniji i najpogubniji smrt njezine majke. Međutim, ono što me u knjizi i njezinoj filmskoj adaptaciji najviše zaokupilo bila je problematika opasnosti koje vrebaju na usamljenu putnicu i način na koji su, usprkos preprekama koje pred junakinju postavljaju njezina fizička ograničenja i negostoljubivi, nemilosrdni okoliš, upravo susreti s drugim ljudima nositelji najveće psihološke napetosti.

Reese-Witherspoon-Wild-xlarge

Nedavno sam na jednom televizijskom kanalu slučajno nabasala na filmsku ekranizaciju romana Edith Wharton Doba nevinosti. Nakon ponovnog susreta Newlanda Archera s groficom Olenskom ona mu na početku razgovora otkriva kako je doputovala sama. „Sama?“ zgraža se Archer. „Da, to je pomalo opasno“, smije se Olenska, „i neuobičajeno.“ Više od stotinu godina nakon Doba nevinosti situacija se za usamljene putnice nije značajnije promijenila. Socijalna etiketa nepriličnosti samotnog putovanja za ženu određenog društvenog statusa sada je doduše, barem u našem civilizacijskom krugu, uglavnom zamijenjena samo strahom od konkretne nesigurnosti i opasnosti takvih pothvata. Odvažiti se na takav potez sa sobom povlači manju ili veću razinu smjelosti i/li ludosti. Govoreći o prijetnjama koje vrebaju na  putnicu prvenstveno imamo na umu povredu njezinog tjelesnog integriteta u vidu fizičkog, osobito seksualnog, nasilja – mnogo manje nas zabrinjavaju bolesti ili slučajne ozljede. Dokaz toga su i bezbrojne internetske stranice posvećene ženama koje putuju same: od liste gradova najsigurnijih za putnice, popisa za i protiv samotnih putovanja, te neizostavnih lista savjeta. Neki od njih uključuju, primjerice, i nošenje lažnog vjenčanog prstena kako bi se odvratila neželjena pažnja ili slika male djece koje bi u potencijalnih napadača trebale pobuditi osjećaj sućuti. Ovaj je stav naročito izražen ukoliko se radi o nekonvencionalnim načinima putovanja poput samotnog pješačenja ili autostopiranja, u hrvatskom kontekstu osobito ozloglašenog primjerima iz naše novije povijesti. Kao i u tolikim drugim primjerima u društvu prevladava sklonost osude ne seksualnog nasilja kao takvog, već manje ili više otvorena (pr)ocjena ponašanja i postupaka žrtve (najčešće žene) koja ga je pretrpjela. Putovati sama (ili u društvu druge ženske osobe/a) rizično je ponašanje koje za sobom često povlači neugodne posljedice, pa su prema tome žene kojima se ono najgore i dogodi same krive zbog svoje gluposti, tvrdoglavosti i lakomislenosti. Ovakva instant-osuda mnogo je lakša od dubinskog propitivanja problematike kršenja prava na slobodno i sigurno kretanje svima, u svim kontekstima – jer dobro je poznato da se ženama valja kloniti ne samo divlje pustoši i otvorene ceste, već i određenih (osobito u noćnim satima) dijelova urbanih sredina.

Filmski kritičar New York Timesa David Denby osvrt na filmsku ekranizaciju Wilda otpočinje voajerskom usporedbom teškog disanja žene koja se s golemom naprtnjačom na leđima penje na planinski vrh sa seksualnim uzbuđenjem. Povlačeći usporedbe s australskim filmom Tracks, također filmskom ekranizacijom putopisnih memoara Robyn Davidson, koja je 1977., u dobi od dvadeset i sedam godina prehodala zapadnoaustralsku divljinu, Denby favorizira Wild dijelom i zbog toga što Strayed tijekom svojega putovanja „svaki susret s muškarcima doživljava ispunjenim erotskim potencijalom – ili strepnjom.“ Denbyjeva ocjena u najmanju ruku djeluje poput eufemizma – osim jedne realizirane seksualne avanture, muškarci koje Strayed susreće tijekom pješačenja redovito se procjenjuju u svjetlu potencijalne seksualne prijetnje.4 Na samom početku putovanja Strayed je prisiljena zamoliti za prijevoz nepoznatog muškarca; situacija koja se između njih dvoje odvija u njegovom kamionetu klizi od užasa do komike (kada se ispostavlja kako je ono „nešto čime se on voli nagraditi poslije dana teškog rada“ tek slatkiš od sladića) i ponovno do užasa kada se osvijesti stupanj mučne gorčine koja se krije pod junakinjinim olakšanjem zbog njegovih (ipak) dobrih namjera. Prema riječima filmskog kritičara Andrewa O’Hehira, „u toj kratkoj sceni Wild prenosi istinu ženske egzistencije koju muškarci jedva da ikada primjećuju: postoje trenuci u životu svake žene u kojima njezina sigurnost ovisi o dobroj volji ili pukom hiru muškaraca.“

reese-witherspoon-in-wild-movie-4

Uspon na Lisac nije me doduše preobratio u oduševljenu planinarku i predanu ljubiteljicu boravka u prirodi, ali me navukao na dvije stvari: volonterske kampove i samotna putovanja, te je oboje postalo sastavni dio slobodnog vremena tijekom mojih studentskih godina. Nekoliko godina nakon moje planinarske (avan)ture, s prijateljicom M., koju sam upoznala na jednom od volonterskih kampova, dva puta sam putovala autostopirajući, prvi put do Mostara, drugi put sve do Ohrida.5 Retrospektivno, uza sve prekrasne uspomene koje imam na ta dva putovanja, poželim išamarati mlađu sebe imajući na umu opasnosti kojima sam se tada izložila. Razina stresa i straha koju je tada sigurno osjećala moja majka vjerojatno je neoprostiva. Pomisao da bi se moja vlastita djeca jednoga dana odlučila na takvo što ispunjava me grozom. Zapravo je ravno čudu što smo tijekom čitavog putovanja imale samo jedno neugodno iskustvo. Naša reakcija na doživljenu neugodu bila je sklanjanje u prostor humora – najsmješnija je bila upravo moja reakcija u kriznom trenutku: nakon što mu je ruka otputovala na moje koljeno, a neželjeni prijedlog bio izrečen, sve što sam mu uspjela reći bilo je zapravo vrlo pitomo: „Sram vas bilo! Možete mi biti otac!“ Takav umjereni odgovor proizlazio je iz dva razloga: prvi je bio da ga grubljim rječnikom ne provociram na grublje postupke; drugi je međutim proizlazio iz moje duboko i tvrdoglavo ukorijenjene pristojnosti i dobrog odgoja koji me čak i u ovoj ekstremnoj situaciji sprječavao da se poslužim razornijim, oštrijim, nepristojnijim rječnikom.6

wild03-1

Sukladno tome, sve nedaće koja putnica doživljava sama u divljini, poput susreta sa zvečarkama i medvjedima, žeđi i iscrpljenosti, hladnoće i nepristupačnog terena, blijede pred potencijalno prijetećom prisutnošću drugih ljudi. Susret s dvojicom lovaca tako se iščitava kao najveće od svih iskušenja, događaj koji posjeduje razorni potencijal da poništi sve što je na putovanju mukotrpno iznova nađeno i stečeno, dok se fizička i psihička snaga junakinje svode na slučajnost i sretan slučaj: „[Z]apravo je bilo spoznaja da bi cijelo moje planinarenje po SPV moglo dovesti do ovoga. Da sam, koliko god sam bila izdržljiva, ili jaka, ili hrabra, koliko god sam se navikla na samoću, također imala sreću i da bi, ako sada više ne budem imala sreću, to bilo kao da ništa prije toga nije postojalo, da bi ova večer uništila sve te hrabre dane.“ Jezik kojim se nasrtljiviji od lovaca obraća pripovjedačici u čitateljice izaziva kombinaciju gađenja i nemoćnog bijesa – ovo prvo zbog toga što o Strayed govori na neukusno prisan, a opet jezivo depersonaliziran način, kao da nije prisutna, kao da je njezina moguća reakcija na njegove izjave sasvim nevažna:„ ‘Ona je zbilja lijepo građena, zar ne?’ rekao je plavokosi muškarac. ‘Zdrava, s krasnim oblinama. Baš ono što mi se sviđa.’“ Potonji osjećaj uvjetovan je spoznajom o fizičkoj inferiornosti, bespomoćnosti žene suočene s dvojicom muškaraca. Na njegove neželjene i, osobito s obzirom na vlastiti kontekst osamljene žene usred ničega, prijeteće izjave, Strayed je prisiljena odgovarati pomirljivo, gotovo ponizno, upravo da ne bi isprovocirala prelazak s riječi na djela. Čitanje navedene razmjene, ili njezino gledanje u filmskoj verziji ispunilo me usijanim gnjevom –  fizička nadmoć lovca Strayed oduzima i mogućnost da ga barem jezikom pokuša podjednako raniti kao što to on čini njoj, lišavajući je čak i te slabašne jezične zadovoljštine.7

Sreća je ipak bila na strani Strayed, kao što je bila i na mojoj. Svjesna sam kako gorespomenuti apel o sigurnosti (svih) prostora za sve zvuči naivno, bolno idealistički, beznadno romantično. Zbog toga su i moje uspomene na studentske dane autostopiranja natopljene ambivalentnim osjećajima. Usprkos tome, tekst ću završiti upravo u takvom romantičnom tonu, riskirajući da zvučim poput instant-literature o pronalaženju velikih životnih istina na koje kao cinična čitateljica gledam prijekim okom. Nikada mi se zvijezde nisu činile tako blizu, gotovo nadohvat ruke kao kada sam ih, prljava i premorena, promatrala jedne rujanske noći na Liscu. I nikada se nisam osjećala tako slobodno kao kada sam hodala uz cestu, sa svime što mi je trebalo za život zbijenim u jednu jedinu naprtnjaču.

 

  1. Kod nas je knjigu pod nazivom Divljina objavilo Znanje 2013. godine u, nažalost, ne pretjerano uspjelom prijevodu. Čitatelj/ica se, primjerice, kroz nekoliko poglavlja, susreće sa zbirkom pripovjedaka Flanneryja O’Connora koju Strayed čita tijekom jedne od etapa svog putovanja. Svi citati potječu iz navedenog izdanja.
  2. Ipak ne i sasvim odstranjene iz tkiva narativa – Strayed je na internetskom portalu The Rumpus dugogodišnja kolumnistica savjetodavne rubrike Dear Sugar , koja je objavljena i kao knjiga. Osim toga, Wild je potaknuo čitav val sljedbenika/ca koji do samospoznaje nastoje doći upravo Stazom pacifičkih vrhova.
  3. Iako se čini kako je optužbu o privilegiranosti, barem onoj vremenskoj, nemoguće u potpunosti izbjeći: “pronalaženje same sebe” i “duhovni razvoj” u javnom su diskursu neodvojivo povezani s dokolicom i klasnim podjelama. Maslowljevskim rječnikom, oni/e zauzeti/e grčevitom borbom za zadovoljenje primarnih potreba imaju malo vremena za samoaktualizaciju.
  4. Zanimljivo je da pod ovakvu vrstu procjene ne potpadaju muškarci koji i sami planinare Stazom pacifičkih vrhova, a koje pripovjedačica automatski prepoznaje isključivo kao duhovne supa/utnike.
  5. M. je prije naših putovanja godinama putovala isključivo autostopom; nekoliko godina kasnije istom je metodom proputovala dobar dio Europe.
  6. K tome, moje grčevito držanje za pristojnost i primjerenost pokazalo se dvostrukim promašajem: ne samo što u onoga kome je bilo namijenjeno nije izazvalo nikakav osjećaj stida, već je reakcija na moje riječi bila upravo suprotna – uvrijeđenost i replika „Pa nisam ja baš toliko star.“
  7. Iako u filmu Tracks Robyn prisustvo drugih ljudi (barem eksplicitno) doživljava kao drugačiji tip prijetnje (isključivo kao nametljivo narušavanje njezine samoće), čitavo sam se vrijeme aktivno nadala kako Robyn uistinu neće nikoga sresti, upravo zbog prijetnje seksualnim nasiljem.
Komentari
  1. BlokiranaCitateljicaSlobodne
  2. Ena
Logan, Wolverine i ljepota muža
zlj2
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Laž apolitične kulture
Konferencijska večera-kabare
Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Logan, Wolverine i ljepota muža
sfcover
Znanstvenice u hollywoodskim SF blockbusterima
cover
Muf chata o Girls (S06 E02 i S06 E03)!
Logan, Wolverine i ljepota muža
slikovnice-cover
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
Arrival: sadašnjost buduće prošlosti
how-to-get-away
Cijena moći u “How to Get Away with Murder”
BAD MOMS
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
hm
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
ROOM_01082609-e1452462797956
Klaustrofobija roditeljske ljubavi
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
makeup-cover
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
deny
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
amandaknox_01
Fatalna Amanda Knox
d03cae5441d542a88a34eb0ebf225905
Proizvodnja Lolite
ja-sam-mia
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Neil Wax, Blame
Antigona na Bleiburgu
lego
S LEGOm gradite rodne podjele!
solange-cover1
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
amanda-cover
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Beyonce-Formation-compressed
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
feelreal
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Černobil. Fotografije: Lea Horvat
Ljeto u Černobilu
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
tumblr_mg6lkmn0iz1r7qnjjo1_1280
Savršena žrtva