Muška fantazija, artificijelna žena

Ova će recenzija, odmah da vas upozorim, biti moje feminističko svođenje računa s filmom koji me ove godine uspio najviše nanervirati. Nakon što sam pogledala ekranizacije 50 nijansi sive i Gone Girl bila sam uvjerena da sam dotakla hollywoodsko dno, ali američka aka engleska me kinematografija opovrgnula precjenjenim filmom Alexa Garlanda Ex Machina (2015). „Was will das Weib?“, pitao je Freud, a Garland požurio pokazati svojim redateljskim prvijencem da, kao i većina muškaraca, nema odgovor na to pitanje jer o ženama ne zna ništa. To ga, međutim, nije spriječilo da snimi deterministički film o „diskretno-kompliciranoj“ ženi koja „nije“. Psihoanalizu nisam slučajno spomenula jer je Garland posegnuo za figurom maske, oca i, naravno, za seksom. A kad na istom mjestu govorimo o seksu i ocu, ne možemo nažalost bez psihoanalize.

Ukratko, Ex Machina je SF-triler koji želi biti drama. Glavni su likovi dvojica programera Nathan (Oscar Isaac) i Caleb (Domhnall Gleeson) te robot Ava (Alicia Vikander) kojeg je Nathan programirao da bude heteroseksualna žena. Ex Machina kao i 50 nijansi sive koristi motiv potpisivanja ugovora da nas uvede u debakl koji slijedi, i to u okruženju koje podsjeća na korporativnu arhitekturu kakvu obožava Christian Grey. Razlika doduše postoji jer sadistički nastrojen bogatun Nathan preferira kalifornijski lingo i svako malo govori dude i man kao da se nalazi u San Francisku a ne u nekakvom bunkeru, bogu iza nogu, okružen vegetacijom i tišinom. Caleb, koji radi u njegovoj kompaniji, pozvan je da Nathanu pomogne oko Ave, da obavi Turingov test i utvrdi je li Ava inteligentno računalo, odnosno umjetna inteligencija. U tjedan dana, koliko radnja filma traje, pratimo kako se Nathan, taj prepametni sadist-mučenik, noću opija, a danju trijezni dok se njegov gost ekspresnom brzinom zaljubljuje u robota s ljudskim licem i frizurom tifusara.

Ex Machina bi strašno htio biti inteligentan film, ali film ne može biti inteligentan ako je prepun glupave mizoginije. Kao prvo, žena nije tamni kontinet. Žena nije simptom muškarca i njegov fantazmatski objekt, a ovaj je film upravo tako nastoji definirati – kao fantazmu, masku iza koje čuči jedno veliko, žensko ništa. Paradoksalno, redatelj tu masku koju žena (Ava) dobiva na korištenje bira esencijalistički. Kao da je u srži žene njezina moć seksualne manipulacije nesretnim muškim subjektom koji je žudi jer Ava svoju umjetnu inteligenciju „dokazuje“ upravo koketiranjem i zavođenjem Caleba, programera čija je ona doslovna seksualna fantazija. Naime, Nathan njezin prototip gradi koristeći upite koje je Caleb unosio u internetsku tražilicu Blue Book kako bi došao do pornografije. Mapirajući dakle njegovu želju, Nathan je dobio Avu, artificijelnu inteligenciju koja, pošto je „ženska“, mora biti seksualizirana.

Kad smo već kod googlanja, to jest bluebookanja, jedina relevantna ideja čitavog filma je zapravo ta Garlandova ideja o umjetnoj inteligenciji kao proizvodu novih tehnologija: sve što upišemo u tražilice otkriva računalu ne samo što mislimo, već i kako mislimo. No ako pobliže pogledamo način na koji je Ava sklepana, način na koji ju je njezin „otac“ Nathan programirao – vidimo da je ona klupko muških predrasuda o tome što i kako žene misle. Stoga lako uviđamo da je njezina umjetna inteligencija rezultat isključivo onoga što u tražilice upisuju muškarci, ali ne i onoga što googlaju žene jer nijedna žena ne bi svoju inteligenciju svela na koketiranje i prijetvornost. Da stvar bude još gora, ako je to uopće moguće – sporedni lik Kyoko, robot koji je programiran da služi Nathanu kao kućna pomoćnica i seksualna igračka, ne posjeduje inteligenciju, ali je svejedno prijetvoran, što potvrđuje predrasudu da je dvoličnost suštinska, „fiziološka“ karakteristika žene, koliko god ona umjetna bila. Čim dobiju priliku, te se dvije lažljive, programirane žene, Ava i Kyoko, intuitivno razumiju i krenu raditi muškarcu o glavi. Za to im nije potreban um, dovoljne su manjkave genitalije, odnosno zavist na penisu.

Međutim, kako je to Simone de Beauvoir fino primijetila, žene muškarcima ne zavide na penisu, već na privilegijama i moći koju uživaju. Jasno je, dakle zašto Alex Garland koji tu bitnu razliku ne razumije svoju filmsku radnju zaključuje porukom kako muškarci i žene ne mogu biti prijatelji te da su Nathan i Caleb, bez obzira na sve međusobne razlike, na istoj strani. U filmu je ta strana cinično i bez ironijskog odmaka prikazana kao strana žrtve, što me isprovociralo – ne mogu vam objasniti koliko! Garland nije adekvatno objasnio da su dvojica programera žrtve vlastitog falocentričnog diskursa, vlastite fantazme, a ne nasilne ženske emancipacije kako film sugerira.

Nathan od Caleba traži da o Avi ne priča koristeći informatičku terminologiju ili analizu, već osjećaje. Kad, dakle, govorimo o ženi, o njoj ne govorimo intelektualno jer ženinu suštinu ne možemo pojmiti, možemo je samo osjetiti, ali kad stojimo ispred umjetničkog djela, ispred slike Jacksona Pollocka, onda Nathan traži da Caleb „uključi intelekt“. Tu moć da bira diskurs koji će koristiti – žena nema: ona najčešće o sebi govori onako kako o njoj misle muškarci i ponaša se u skladu s tim. Ava, na primjer, oblači haljine koje je za nju izabrao Nathan. Caleba pita da joj kaže kako izgleda; govori mu da će se tako obući kad budu išli na date. Njihovi su razgovori sentimentalni, nabijeni emocijama i banalnostima. „Ovo je njezin um“, govori Nathan dok drži nešto nalik mozgu u rukama. „Misliš li na mene kad nismo skupa?“, pita Ava Caleba. Njezin um, istina, fino izgleda, ali nije ga morala baš previše koristiti.

Problem Ex Machine ne prestaje s redateljevim tretmanom Avinog uma jer iste propuste radi i kad je u pitanju njezino tijelo. Ava je tek jedan od prototipa u nizu, ali iz nekog razloga – sve prethodne verzije su identične: manekenske su građe, dugokose, manjih grudi, uredno izbrijanog mufa. Varijacije u boji kože ne mijenjaju tjelesni ideal kojeg se Nathan drži. Dio jednog tijela bez problema se može premjestiti na bilo koje drugo. Programer-tatica ima pun ormar raskomadanih žena, svoj pokretni harem, ali u trenutku u kojem kao gledatelji pomislimo kako je grozno što s tim dijelovima, s tim ženama-robotima zapravo radi, Garland pravi zaokret koji bi trebao objasniti da je riječ o preventivnoj mjeri jer kad je žena u jednom komadu, kad ima mozak u glavi i slobodu kretanja – to znači smrt za muškarca, bio on dobrica ili ne. Pametna žena ne diskriminira. Njoj su svi muškarci isti. Žena stoga treba, poručuje nam Ex Machina, biti umjetno inteligentna samo u zatvorenom i kontroliranom prostoru. Izvan sigurnosnog stakla smije se kretati samo ako nema mozga. Genitalije su dopuštene jer ne treba, kako je Nathan rekao, uskratiti ženi pravo da se zaljubi i jebe. Sa samostalnim mišljenjem druga je stvar.

Nije mi, naravno, promaklo redateljevo upinjanje da artificijelnu inteligenciju okruži prirodnim ljepotama i film vizualno izgradi tim kontrastom između vanjskog svijeta i života koji nastaje izvan prirode, božanskom intervencijom čovjeka i optičkih kablova, ali taj alegorijski dio filma, zajedno s „pametnom“ igrom riječi u njegovom naslovu, ne vrijedi ni pišljiva boba jednom kad gledateljica shvati za kakvu je glupu, seksističku priču Garland iskoristio te zavodljive kulise. Neću vam reći da Ex Machinu ne pogledate jer, iako je riječ o groznom filmu, trebamo znati s kakvim promašajem imamo posla.

Komentari
  1. Owellova mašina
  2. Aleks
  3. Bruno Ogorelec
  4. Karolina
    • S
      • Karolina
  5. sexoje
  6. Antonio P.
  7. Studos
  8. Luka M
  9. ana l nimus
  10. Nome
  11. Nikica
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E05)
Chat of Thrones (S07 E04)
Chat of Thrones (S07 E03)
Chat of Thrones (S07 E02)
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva