doing it for the lulz

Internet je, kako Laurie Penny kaže, stvarno mjesto; mjesto na kojem radimo, živimo, jebemo se i stječemo prijatelje. Što znači da su i stvari koje pišemo i govorimo online jednako stvarne. Stvarni su i svi naši negativni osjećaji koje gajimo prema drugima, bez obzira na to što ih socijalne mreže prenose algoritamski. Dihotomija između našeg online ja i života koji živimo izvan interneta, upozorava Ulises Ali Mejias, potpuno je lažna: uvjeravamo sami sebe da naše djelovanje na internetu započinje i završava u tom prostoru koji smatramo alternativnom realnošću jer ne želimo snositi posljedice koje bismo za isto takvo djelovanje snosili izvan nje, u „stvarnom životu“. Uostalom, kad nagazimo nekoga na internetu, to ne znači da bismo tu istu osobu nagazili uživo, zar ne?

Računalni algoritam, međutim, samo delegira zlobu koja već postoji. Na socijalnim mrežama i u komentarima ne postajemo pakosni nekom čudnom informacijsko-tehnološkom magijom, već zato što smo inače takvi. Iako nam se može činiti da ta naša digitalizirana pakost nije toliko ozbiljna jer smo na nju spremni samo kad smo umreženi, samozavaravamo se. Šupci smo i kad nismo online. Druga je stvar što je puno lakše biti loša osoba kad si na mreži. Razlog tome je, naravno, što na internetu možemo biti (relativno) anonimni, a kad smo anonimni, možemo izbjeći reperkusije za stvari koje govorimo, možemo izbjeći negativne reakcije.

Anonimnost, jasno, nije nužno loša. Kad su u pitanju građanski neposluh, opiranje totalitarizmu i cenzuri, dakle, političke i umjetničke prakse koje nekoga doslovno mogu koštati glave ili slobode, a koriste općem dobru i drugima, anonimnost uključenih pojedinca posve je legitiman i razumnjiv vid zaštite od političkog progona. Sjetimo se samo Chelsea Manning i pokojnog Aarona Swartza, kao i niza drugih hacktivista koji se bore protiv netransparentne privatizacije javnih dobara i korporacija/vlada koje tu privatizaciju sve lakše sprovode kako bi od nje profitirali. Takav vid anonimnosti, paradoksalno, svijet želi učiniti transparetnijim mjestom, želi na vidjelo iznijeti stvari koje se od ljudi namjerno kriju jer im škode.

Internet pripada svima i preduvjet da ga ljudi koriste ne bi smjeli biti njihova skenirana osobna iskaznica ili rodni list, kao što to Facebook traži. S obzirom na to da nas sustavno nadgledaju i kontroliraju, jasno je zbog čega korporacije uz svako lice žele povezati ime i OIB. Sebi žele olakšati posao uhođenja, a umreženim subjektima suziti manevarski prostor u kojem bi se toj kontroli mogli oduprijeti. No, čak i kad joj u pozadini nije eksplicitna borba protiv političke nepravde, anonimnost nam je potrebna. U književnosti je ona godinama pomagala autorima da se lakše umjetnički izraze. Uzmimo, na primjer, autoricu Elenu Ferrante čiji je „pravi“ identitet nepoznat javnosti, ili Olju Savičević Ivančević koja je svoju najbolju knjigu pjesama napisala pod pseudonimom Saška Rojc. Žene su, uostalom, stoljećima stvarale pod lažnim, najčešće muškim imenima, jer pod svojim nisu smjele raditi ništa.

Anonimnost, dakle, sama po sebi nije problem, već to postaje kad su ljudi koji se njome služe – problematični. Feministkinje stalno dobivaju anonimne prijetnje silovanjem i ubojstvom. U svojoj knjizi Cybersexism (2013) Laurie Penny imenuje muškarca koji joj je napisao jednu takvu poruku. Richard White, obiteljski čovjek iz okolice Londona koji se bavi prodajom nekretnina i istovremeno (anonimno, naravno) vodi sajt koji propagira mržnju protiv žena i manjina, piše kako „Penny nije problem koji lizanje pičke, davljenje i sahranjivanje u plitak grob ne bi riješio“. Sasvim je lako zamisliti da je White takve gadosti pisao neopterećeno, nakon obiteljskog ručka ili šetnje s djecom. I to zahvaljujući predrasudi da internet nije „stvarno“ mjesto na kojem bi mogao snositi ikakve posljedice za te riječi. Što je uopće rekao kad su ga uhvatili? I did it for the lulz?

Trolovi postoje da bi se zajebavali s ljudima, da bi se smijali na tuđi račun. Deviza „did it for the lulz“ njihova je licentia poetica da za vlastitu zabavu neselektivno ponižavaju druge. Nisu, naravno, sva trolanja ista. Neka su dovoljno benigna da nikoga ne bi trebala uvrijediti, ali problem s trolanjem općenito je to što ne priznaje da dihotomije između „stvarnosti“ i interneta – nema. Naprotiv, po trolovima je (o čemu odlično piše antropologinja Gabriella Coleman), problem kad više ne vide tu razliku, pa se izvan mreže počnu ponašati kao što se ponašaju online. Kao da je moguće biti dobar čovjek offline, a onda na internetu feministkinjama, crncima, trans osobama govoriti da crknu. Trol, naravno, ne mora biti anoniman da bi trolao, ali mu anonimnost daje taktičku prednost i potreban odmak od žrtve nad kojom se iživljava.

To iživljavanje koje spominjem nije uvijek kodirano na isti način. Nedavno smo imali priliku vidjeti ga u interpretaciji Borne Rajić koja je trolala čitavu Hrvatsku svojim uvredljivim youtuberskim solilokvijima. U zadnjem se videu obrušila na feminizam, što je bilo očekivano. Najlakše je trolati feministkinje. Usudila bih se reći i da je Nino Raspudić profesionalni trol koji bi si negdje na tijelu trebao istetovirati LULZ, ako to već nije napravio. Najnoviji je slučaj tuzemnog trola Edita Franković koja je zapravo primjer marketinškog trolanja jer kombinira statuse o masturbiranju i književne hvalospjeve jednoj te istoj osobi koju reklamira. I lažne nam osobe mogu uspješno prodavati informacijski kapitalizam, bitno je samo da imaju otvoren profil na Fejsu.

Kad smo već kod lažnih profila, Brad Troemel u svojoj knjizi Peer Pressure (2011) govori o trolerskoj predilekciji za laganje. S obzirom na to da trolovima nije stalo do dijaloga, već ga nastoje osujetiti – vrlo često izmišljaju stvari koje izgledaju uvjerljivo, da bi potom i sami počeli vjerovati u laž koju su plasirali. Ljudi, međutim, općenito loše razlikuju istinu od laži, na što je još 1999. upozorila Patricia Wallace u svojoj studiji o psihologiji interneta. Na mreži ta poteškoća posebno dolazi do izražaja jer je ljudima teško raskrinkati lažova kad izostanu za to neophodne neverbalne geste: grimase, zvuk glasa, pauze u govoru, tikovi. Po Wallace ta je lakoća laganja bez posljedica „bitna odlika interneta“: „kad ljudi vjeruju da njihove radnje ne mogu biti direktno povezane s njima, postaju manje inhibirani socijalnim konvencijama i ograničenjima“. U prijevodu, lakše lažu i vrijeđaju druge.

Za to bi petljanje i vrijeđanje ljudi trebali snositi posljedice jer internet je javni prostor, stvarni prostor u kojem, kako Penny kaže, organiziramo svoj život. Zato je i online-nasilje koje se nad nama vrši dok na internetu boravimo itekako stvarno. Da bismo tom nasilju doskočili, ne treba ukidati anonimnost, već trolove naučiti da se umjesto drugima počnu smijati sami sebi. Dovoljno glasno dok im glave ne eksplodiraju ili dok ostale ne puste na miru.

Komentari
  1. Nome
  2. Marko
Feministički pristupi prevođenju
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Chat of Thrones (S07 E07)
Chat of Thrones (S07 E06)
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva