“Creed” – izgraditi vlastito nasljeđe

*Tekst sadrži spojlere!

One step at a time. One punch at a time. One round at a time.

Moj je djed bio profesionalni sportaš. Dvanaest godina svog života nisam htjela ni čuti za riječ sport, a danas sam luda za njim. Bilo je potrebno da afinitet i interes prema sportu spoznam i prihvatim kao sebi inherentne, a ne samo kao dio nasljeđa koje trebam njegovati i živjeti. Naravno da su oni povezani s genetikom, ali isto su tako moji i, kao takvi, vrijedni borbe. Sličan proces, na nešto drugačijoj razini, prolazi i junak Creeda, sedmog nastavka sage o najpoznatijem filmskom boksaču Rockyju Balboi, Adonis Creed.

Neću diskutirati o tome za koje je sve kategorije Creed trebao biti nominiran za najprestižniju filmsku nagradu, ni o onom jednom zlatnom kipiću koji je trebao otići u ruke Sylvesteru Stalloneu, ovoga puta ne za scenarij, već sporednu ulogu. Ovaj tekst posvećen je jednom jednostavno dobrom filmu koji je izbacila zanimljiva filmska godina, na isti način na koji je taj film odao počast prvom u nizu sage o Rockyju čiju strukturu prati.

Michael B. Jordan kao Adonis Creed i Sylvester Stallone kao Rocky Balboa u filmu "Creed" Ryana Cooglera

Michael B. Jordan kao Adonis Creed i Sylvester Stallone kao Rocky Balboa u filmu “Creed” Ryana Cooglera

Što je ostalo isto, a što se promijenilo u četrdeset godina u univerzalnoj priči o borbi čovjeka sa svojim najvećim protivnikom, samim sobom? Gdje (ni)su bile žene u toj boksačkoj priči 1976., a gdje su 2015.? Tko ima pravo na borbu i koliko je borbe potrebno da se nadiđe tuđe nasljeđe i počne stvarati svoje?

Adonis Creed (Michael B. Jordan) izvanbračni je sin jednog od najboljih boksača svijeta preminulog u ringu, Apolla Creeda, a nakon majčine smrti završava po ustanovama za mlade gdje često zapada u tučnjave. On ne zna da mu je Apollo otac sve dok jednog dana po njega ne dođe Apollova supruga (Phylicia Rashad) sa željom da ga udomi. Unatoč tome što je zahvaljujući njezinoj potpori dobio stabilan dom i obrazovanje koje mu je omogućilo pristojan, uredski posao, Adonis se istinski, poput svog oca, samo želi boriti.

Napušta posao i svoju pomajku te odlazi u Philadelphiju kod bivšeg svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, Rockyja Balboe, Apollovog nekadašnjeg protivnika i najboljeg prijatelja kako bi ga ovaj trenirao. Rocky isprva oklijeva, no Adonis ga uspijeva uvjeriti da on želi i mora boksati, ne zbog svog oca, nego zbog sebe. I tako borba za borbu počinje.

Apollo Creed vs Rocky Balboa u "Rockyju II"

Apollo Creed vs Rocky Balboa u “Rockyju II”

Nemoguće je govoriti o Creedu bez referenci na Rockyja. Rocky Balboa bio je nezamjetan filadelfijski boksač koji je radio kao utjerivač dugova i koji nikada nije dobio priliku da se dokaže sve dok mu prvak svijeta Apollo Creed spletom okolnosti nije otvorio mogućnost borbe za naslov. Nitko nije pretjerano vjerovao da će Rocky uspjeti izdržati u ringu s prvakom, no pokazalo se upravo suprotno. Iako u prvom nastavku odlukom sudaca pobjedu odnosi Apollo, moralni je pobjednik bez sumnje sam Rocky. Kao i Rocky u prvom nastavku, tako i Adonis u posljednjem mora dokazati sebi da vrijedi, da nije (očeva) pogreška, da se može i zna boriti. Kao i Rocky, i Adonis će dobiti priliku da se bori za naslov, no njihove su pozadine dijametralno suprotne – dok je Rocky boksao zato što “nije znao plesati ni pjevati”, Adonis je obrazovan čovjek koji bira boriti se, pretpostavljamo zato što mu je to u krvi. Ipak, Adonis skriva da je Creed i nosi majčino prezime – svim se silama trudi izbjeći teret nasljeđa koji bi mu izlazak u javnost mogao donijeti, iako ga konstantno osjeća – boji se da neće biti dobar poput svog oca, da će ga konstantno s njime uspoređivati, da će iznevjeriti ime.

Netko bi mogao reći da su to first world problems, što ističe i njegov protivnik prvak Ricky Conlan (Tony Bellew) na presici za novinare kada implicira da se on, kao sin lučkog radnika koji je sam izborio svoj put, ima pravo boriti dok Adonis, da mu nije prezimena, ne bi ni dobio priliku biti s njim u ringu (Conlanov je menadžer odabrao Adonisa kao izazivača nakon što je u javnost izašla informacija da je Adonis Apollov sin). Postavlja se pitanje tko ima pravo na borbu, odnosno koliko je klasa presudni faktor u prikazanom boksačkom svijetu i zašto.

I Rocky i Conlan predstavnici su radničke klase – kada ulaze u ring, nemaju što izgubiti. Zašto bi se inače netko “tukao”, osim ako ne mora? Podrazumijeva li ekonomski niža klasa ljuće, agresivnije, snažnije i ambicioznije boksače ili ljude općenito? Je li njihova motivacija za uspjeh veća?

Kultna scena iz prvog nastavka "Rockyja"

Kultna scena iz prvog nastavka “Rockyja”

Korijeni boksa sežu daleko u prošlost: kao borba šakama između dvaju protivnika bez pravila od oko 3000 godina prije Krista, preko Grčke i Olimpijskih igara, a onda i Rima, u kojem su se osim prekršitelja zakona i robova borili i slobodni ljudi (čitaj: muškarci). Nakon pada Rimskog Carstva i boks pada u sjenu, no interes za njega vraća se u vrijeme industrijske revolucije i to upravo među radničkom klasom koju su u borbu privlačile financijske nagrade rezervirane za pobjednika. Boks, dakle, možemo smatrati sportom radničke klase, što se na zanimljiv način prikazuje i u poznatom filmu Billy Elliot.

Iz osobnog iskustva mogu potvrditi da je kod ljudi sa sigurn(ij)om egzistencijalnom situacijom prisutna jedna uočljiva lakoća bivanja čiji se izostanak kod ljudi koji je nemaju vrlo lako uoči. Egzistencija je teret i taj teret košta. No znači li to da je svaka osoba s takvim teretom odlučna da ga se riješi? Teško. Isto tako, postoji mnogo ljudi koji taj teret nemaju, a svejedno se bore i rade da ostvare svoje ciljeve i želje. Pokretač dolazi iznutra. To unutarnje oblikovano je vanjskim okolnostima, u to nema sumnje, no drive za ostvarenjem cilja mora doći iz same osobe, inače je borba unaprijed izgubljena. Adonis, bez obzira na ekonomsku lakoću postojanja koju uživa, posjeduje taj drive. Želja za boksom stvarna je, njegova – i to je ono što mora shvatiti i prihvatiti da bi odbacio teret svog nasljeđa i mogao početi graditi vlastito.

Koliko nasljeđe pomaže, a koliko odmaže? Već je rečeno da je Adonis dobio priliku za borbu za naslov prvaka isključivo zbog svog prezimena – uvjet je bio da umjesto majčinog koje je do tada nosio uzme očevo. Iako isprva oklijeva, naposljetku odluči prihvatiti to nasljeđe kao kartu za ulazak u svijet u koji bi, bez njega, napornim radom ušao, ali vjerojatno kasnije. No jednom kad uđe u ring s prvakom, kao što to komentatori borbe naglašavaju, nikakvo prezime svijeta neće ga spasiti ako se ne zna boriti. Iako su mu šanse s neporaženim prvakom male, Adonis ostaje u borbi do samog kraja i pokazuje da pripada tom ringu, što mu govori i Rocky:

“You belong in here. They don’t know what you’ve been through. And they sure don’t know what we’ve been through.”

Adonis i Rocky

Adonis i Rocky

Naime, usporedo s Adonisovom pripremom za meč s prvakom, vodi se još jedna borba, a to je ona Rockyjeva sa zloćudnom bolesti. Rocky je ostario, vidio je kako ta borba završava jer mu je i pokojna žena bolovala od iste bolesti te stoga odbija liječenje. No Adonis ga uspijeva nagovoriti da pristane na kemoterapiju jasno istaknuvši da će se boriti s Conlanom samo ako će se Rocky boriti sa svojom bolesti. Borba koja slijedi prije svega se odvija u njihovim glavama jer i jedan i drugi moraju poraziti sebe: Adonis svoje zamjeranje ocu što nije bio s njim cijeli njegov život i uvjerenje da je njegova “pogreška”, a Rocky osjećaj da se više nema za što boriti. Kao što Rocky kaže Adonisu: “Najveći protivnik kojeg ćeš ikada imati ti si sam, onaj u ringu samo je na putu.”

Nadalje, pitanje koje se nameće kada govorimo o Creedu i Rockyju, ali i drugim boksačkim te općenito sportskim filmovima pitanje je ženskih likova. Jasno je da su velike filmske boksačke priče ujedno i one muške. Djevojka od milijun dolara, koja je Hilary Swank donijela drugog Oscara, jedna je od rijetkih koje su uspjele ući na velika vrata, no u obzir ne treba uzeti samo zastupljenost priča boksačica nasuprot onima boksača, već i način na koji su likovi obrađeni. Sve su to uglavnom sportske drame, no Rocky, Creed i njima slični filmovi (a ima ih dosta) inspirativne su priče dok su Djevojka od milijun dolara i, primjerice, Girlfight iz 2000. obojeni tragičnijim tonom. Kao što je čest slučaj s prikazom LGBT likova, kad ih ima, filmske boksačice kao da nemaju tu perspektivu koja se daje muškim likovima u takvim filmovima, uvijek su osuđene na borbu za pravo da boksaju jer su žene, a čak i kad ga izbore, ona za njih završava ili tragično ili bez izvjesne perspektive u budućnosti.

Prva stvar koju sam zamjetila u Creedu žene su koje treniraju u jednoj od boksačkih dvorana u koju Adonis dolazi vježbati, čega u Rockyu nije bilo. To je izrazito važan moment reprezentacije, pogotovo ako se i sami bavite borilačkim vještinama, a pritom ste i žena, jer želite na ekranu vidjeti ono što znate da postoji u stvarnosti. Žene se, naime, bave boksom, rekreativno, profesionalno, amaterski i mogu biti poprilično dobre u tome. U njima ima nabrijavajućeg materijala koji ih potiče da se bave tim “nasilnim” sportom jednako kao i u muškim boksačima. Zato mi se dok sam prvi put gledala Creed javilo još jedno pitanje: što bi bilo da je Apollo, umjesto sina, dobio kćer? Da je Adonis žena, kakav bi bio njezin prikaz? Bi li i ona imala toliko ljutnje i agresije u sebi, bi li se tukla po ustanovama za mlade i imala poriv da život posveti boksu?

Rocky, Adonis i Bianca

Rocky, Adonis i Bianca

Saga o Rockyju dosta je koncentrirana na odnos otac-sin, čak i kad se ne radi o biološki povezanim osobama. Tu je odnos Rockya i njegovog trenera Mickeyja iz prva tri nastavka, zatim odnos Rockyja i njegovog sina koji napušta Philadelphiju jer ne može podnijeti pritisak bivanja Rockyjevim sinom (niti želi boksati), a odnos Apollo-Adonis, odnosno Rocky-Adonis prikazuje se kao narativno motiviran nastavak te matrice. Ipak bilo bi zanimljivo vidjeti tako koncipiran film i junakinju koja bi odskočila od prikaza ženskih likova u boksačkim filmovima.

Naime, ženski su likovi u takvim filmovima uglavnom u funkciji žene-njegovateljice glavnog junaka koji goni svoju karijeru u boksu i služe kao kontrapunkt tom grubom, agresivnom svijetu. Takva je bila Rockyjeva djevojka, a onda i supruga Adrian te Apollova supruga Mary Ann, a objema nije bilo drago što im se muževi bore u ringu. Adrian je više puta bila protiv toga da se Rocky vraća u ring, a Mary Ann se nikako nije složila s time što je Adonis odabrao svijet boksa umjesto mirnog posla u uredu. U Creedu pa dolazi do promjene utjelovljene u liku Biance (Tessa Thompson), Adonisove susjede i buduće djevojke. Jer naravno, djevojke mora biti u narativu okvakve vrste, no Bianca je drugačija od Adrian i Mary Ann. Ona je pjevačica i kantautorica vrlo usmjerena na svoju karijeru koja zbog njezinog postupnog gubljenja sluha neće moći trajati dugo. Adonis je samo dio njezinog života, a ne njegov glavni fokus. Kad zbog Adonisovog istupa Bianca skoro izgubi važan nastup, naljuti se, te iako shvaća težinu situacije u kojoj se on nalazi s obzirom na predstojeću borbu i Rockyevu bolest, zatvara mu vrata i uzima pauzu od njihove veze. Koliko god to djelovalo hladno, Bianca se u tom trenutku odlučuje za sebe. Također je bitno istaknuti da se momentalni razlaz likova, koji je nužan dio ovakve priče, događa u navedenom kontekstu, a ne, primjerice, jer se Bianca ne slaže s tim da se Adonis bori. Njezin odnos prema boksu i činjenici da se Adonis upušta u potencijalno opasne vode također je promjena u odnosu na ostale filmove iz sage. Bianci je jasno da se Adonis želi boriti i da je to za njega zrak koji udiše jednako kao što je to za nju glazba. Oboje imaju svoje strasti, svoje strahove, ciljeve za koje se bore.

Adonis i Bianca (Tessa Thompson)

Adonis i Bianca (Tessa Thompson)

U skladu s time, jedan od razloga zbog kojeg volim sportske filmove njihov je fokus na tijelo, na ono izvanjsko kroz koje se prikazuje napor koji se događa unutar tog tijela da bi ono djelovalo. Kod boksačkih filmova to je posebno izraženo jer boks doslovno podrazumijeva borbu, no prije svega prevodi unutarnje konflikte koje u nekoj inačici svi proživljavamo na van, daje im oblik. Kao u bajkama, gdje su pojedini likovi personifikacije ili označitelji naših osobina, poriva i strahova, napori koje likovi ulažu u treniranje, a onda i u samu borbu, podsjećaju nas na vlastite napore koje osjećamo u sebi svakoga sata svakoga dana. Ne moramo biti boksači ili sportaši da bi moment identifikacije bio moguć, potrebna je samo autentična emocija, jer svi se mi borimo, s roditeljima, okolinom, političkim sistemom, u gradu, na poslu, na fakultetu, u bolnici…

Borbe se odvijaju na raznim razinama, i za svakoga znače nešto drugo, no ona temeljna, prikazana u Creedu, koja generira i pitanje za koga se boriš, borba je sa samim sobom. Ne mislim tu samo na dilemu koja se u nama često javlja, a koja je povezana s tim koliko toga možemo u danom trenutku, jesmo li sposobni za nešto što želimo, nego i onu da sebi dokažemo da smo autentični. Glavno pitanje na koje Adonis sebi mora dati odgovor jest što je to u njegovoj boksačkoj sposobnosti i porivu zapravo njegovo, a što je očevo. Nije stvar samo u tome da mora dokazati da zaslužuje nositi očevo prezime. Htjeli ili ne htjeli priznati, sve nas oblikuju nama najbliži ljudi, nosimo u sebi nešto od naših majki i očeva, djedova i baka, socijalne pozadine iz koje dolazimo. No što je od svega toga što osjećamo i mislimo naše, za nas pravo, za nas točno? Kroz proces koji prolazi Adonis ispituje sebe i na koncu prihvaća svoj identitet boksača – kao sina Apolla Creeda i kao zasebnu osobu koja se voli i želi boksati jer je to u njegovoj prirodi, jer se jednostavno u toj ulozi najviše osjeća kao on sam.

Rocky i Adonis

Rocky i Adonis

Završila bih citirajući riječi jednog kritičara koji je u svom tekstu o Creedu napisao kako je “ova priča mogla krenuti krivo na toliko načina toliko lako, no rezultat pokazuje da se radi o nečem autentičnom i inspiriranom”. Creed uvodi priču o Rockyju u suvremeni svijet, poštujući ono na što se nastavlja, ali unoseći i nešto svoje, na razini priče (pažljivo izbjegavajući udarce pretjerane dramatike), dijaloga, izvedbe, korištene i za film originalno napravljene glazbe. Upravo ono što je Adonis unutar svijeta filma napravio u odnosu na nasljeđe svog oca, napravio je Creed u odnosu na svoje kultne filmske prethodnike. Spreman je stvarati svoje nasljeđe, a nadam se da će priliku za isto uskoro dobiti i ženske filmske boksačke priče.

#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva