Lisbeth Salander – otpor žanrovskim i društvenim stereotipima

Dugo sam se opirala čitanju Larssonove trilogije Millenium jer me odbijala već brutalnim naslovom prve knjige – Muškarci koji mrze žene. Nakon pobijeđene skepse, ubrzo me usisala napeta priča. No, tome nije bila kriva samo priča, već i snažan i slojevit lik Lisbeth Salander kakav nisam navikla susretati u popularnoj književnosti. Moram priznati da mi je u identifikaciji s tom čudnom curom mnogo značila činjenica da je nije lako kategorizirati stavljanjem u neku ladicu, a uz to ima i narančastu kosu koju ne voli i tvrdoglavo je boji u crno zbog čega izgleda “kao da se upravo probudila nakon tjedan dana orgijanja sa skupinom metalaca”. Kao ginger često sam i sama bila predmetom osnovnoškolskog zadirkivanja. Iako vjerujem da se uvijek lako nađe ono nešto što nas čini drukčijima od ostalih (a pod drukčijima ne mislim na onu pozitivnu perspektivu ali to te čini posebnom, već na ono ne uklapaš se), biti odrastajućim gingerom bilo je teško, ali je doprinijelo konstrukciji moga identiteta. Natjeralo me da očvrsnem. Nekako mi se činilo da sam s Lisbeth dijelila to iskustvo.

Rooney Mara kao Lisbeth Salander kao Pippi Duga Čarapa

Rooney Mara kao Lisbeth Salander kao Pipi Duga Čarapa

Elise Riedlinger veliki dio svog magistarskog rada Gender, Sex and Red Hair in Stieg Larsson’s The Girl with the Dragon Tattoo posvećuje komparativnoj analizi Lisbeth Salander i Pipi Duge Čarape iz istoimenog romana Astrid Lindgren, za koju je i sam Larsson rekao da mu je poslužila kao inspiracija za njegovu (anti)heroinu. Osim što dijele boju kose, Pipi i Lisbeth dijele i na svojstven način divlje odrastanje bez usmjeravanja, zabrana i uzora, slabiju društvenu prilagođenost, iznimne vještine te neuklapanje u uglavljenu reprezentaciju ženstvenosti (što u popularnoj kulturi, što općenito). Dapače, Pipi i Lisbeth (uz ostale emancipirane i samosvjesne ženske likove u trilogiji Millenium, poput Monice Figuerole, Erike Berger, Sonje Modig, Sussane Linder) potkopavaju patrijarhalnu sliku o ženi i stereotipne reprezentacije ženstvenosti.

Lisbeth kao androginu junakinju krase i tipično muške i tipično ženske osobine, što ide u prilog teoriji roda kao kulturnog konstrukta1 čime je zapravo ostvaren značajan doprinos ove trilogije krimiću kao žanru, ali i reprezentacijama ženstvenosti u popularnoj kulturi općenito. Ako u obzir uzmemo viđenje popularne kulture kao arene borbe i pregovaranja između interesa vladajućih i interesa ugroženih grupa2 ili kao domene u kojoj vježbamo preispisivanje onoga što jesmo,3 lako ćemo se složiti da su sve reprezentacije koje odudaraju od onih vladajućih, koje patrijarhalno društvo nameće, dobrodošle, te se nadati da će u okviru popularne kulture možda doprijeti do šire publike.

lisbeth noomi rapace

Noomi Rapace kao Lisbeth

Lisbeth i Pipi nisu pristojne i tihe ženske osobe koje bi drugima išle niz dlaku. One se ne uklapaju u rodnu ulogu žene koju nam nameće društvo. Kako piše Emily Heist Moss: “We girls are taught to smooth the edges of our conversational style. We are taught to tamp down our opinions so they don’t seem so radical, so pointed, so angry. Don’t draw so much attention to yourself. Don’t scare the men away. Don’t make a scene.” Lisbeth je tvrdoglava i bodljikava, drska i teška, u stanju šutjeti danima beskompromisno protestirajući jer ju je iskustvo naučilo da će, štogod ona rekla, njezine riječi ionako biti protumačene na njihov način. Ona briše ono “and it’s always better to be liked”, o čemu piše Heist Moss. Lisbeth Salander nema se namjeru mijenjati ni za koga, a svoj je “privatni teritorij označila kao privatno područje”.

Iako smo već navikli na ženske likove unutar žanra krimića, nije naodmet napomenuti opiranje Lisbethine reprezentacije, nadajmo se, već blijedećim mizoginim predrasudama o ženstvenosti, ali i o krimiću kao muškom žanru. Iako nažalost nije u tome usamljen, kao najočitiji primjer nameće se po mnogočemu problematičan diskurs Igora Mandića. Definirajući krimić kao “muški, ‘macho’ žanr, muška posla (zašto im je onda priroda podarila čvršću tjelesnu građu i glupe mišiće?)”, Mandić krimić gleda kroz vizuru rodne podijeljenosti. Iako je knjiga objavljena 1985., njezino “opravdano i [za razumijevanje tog književnog fenomena] prijeko potrebno objavljivanje”, kako piše na koricama ponovljenog izdanja, ukazuje da su odjeci mizoginije još itekako, nažalost, prisutni i aktualni.

Stoga se čini važnim i potrebnim ispunjavati stranice naglašavanjem subverzivnosti i drugačijosti lika Lisbeth Salander. Ona prkosi, po Mandiću, temeljnim postavkama ovog nimalo nježnog žanra:

“Žene su u ovome žanru prilično ‘neupotrebljive’, jer ih njihove fizičke karakteristike diskvalificiraju za posao detektiva, koji je – u principu – nesmiljeni gonič okorjelih zločinaca. Krimić priziva grubost.”

“No, ono što žene ne mogu igrati u krimiću, naime, ne mogu progoniti zločince onako kako to može muškarac.”

“Ona nema ni veza ni poznanstva, ona ne može po barovima lokati s pijancima ne bi li slučajno naišla na neki trag, ona ne može upasti u gužvu koju će onda razriješiti šakama, ona ne može ni od koga na silu izvući neko priznanje, ona ne barata revolverom, ona ne vozi sportski automobil.”4

lisbeth gun

Noomi Rapace kao Lisbeth

Lisbeth je, uz Mikaela Blomkvista, ključna protagonistica oko koje se plete fabula velikog dijela trilogije Millenium. Ona posjeduje iznimne kvalitete logike, oštroumlja i briljantnog intelekta, što se u stereotipnoj rodnoj karakterizaciji obično pripisuje muškarcima (dok su ugodne žene vođene iracionalnim impulsom obično lišene logike, a ako i postoji “nastrani logički proces koji se navodno odvija u ženskim glavama, […] trebalo [bi ga] upotrijebiti malo korisnije”, kaže opet Mandić).

Ona je zaposlena u Milton Securityju, privatnom zaštitarskom poduzeću – kao istražiteljica. Njezine fizičke karakteristike ne predstavljaju joj prepreku u okršajima ni s mnogo većima od sebe – trenirala je boks i nadoknađivala tuđu snagu brzinom i promišljenošću. Ona vozi 125cc Kawasaki, što je poprilično dobra alternativa sportskom automobilu. U prvom je dijelu gotovo ubila Martina Vangera u njegovom jezivom podrumu. U drugoj je knjizi naoružana Djevojka koja se igrala vatrom i ustrijelila člana motokluba Magea Lundina u stopalo, nakon upotrebe elektrošokera na Sonnyju Nieminenu. Ona ne može progoniti zločince onako kako to može muškarac, ali to i ne mora, jer je bivanje ženom u tome ne omogućuje (potvrdu toga nalazimo i u liku Monice Figuerole).

Lisbeth čak i loče u barovima, upada u gužve, a priznanja možda ne dobiva direktnim putem, ali svojim hakerskim sposobnostima dolazi do neospornih, za slučaj krucijalnih dokaza. U nje nalazimo i za krimić često neizostavnu vrlinu protagonista – iako do dokaza dolazi ilegalnim putem, Lisbeth je, kao što zamjećuje i Mikael Blomkvist, izrazito moralna osoba s visoko razvijenim osjećajem za pravdu. Ona ima i poznanstva: osim važne Hakerske republike, u prvom se redu izdvaja već spomenuti Mikael, u čijem bismo odnosu s Lisbeth mogli pronaći feminističke elemente u konstrukciji narativa ove trilogije. Andrew Nestingen njihov odnos uspoređuje s odnosom Sherlocka i Watsona, no ovoga puta Lisbeth bi kao intelektualno nedostižna, emocionalno hladna, misteriozna i nedodirljiva bila u ulozi Sherlocka, dok bi Mikael predstavljao simpatičnoga, uvijek vjernoga pomoćnika Watsona.5

Fan art by smurfima na deviantart.com

Fan art by smurfima na deviantart.com

Kao neobrazovana djevojka koja nije uspjela završiti ni osnovnu školu (čime se možda zaziva kritika institucionalnog obrazovanja), a ujedno i djevojka koja čita zamršeno štivo, teško čak i u tom području priznatim stručnjacima, Lisbeth nam još jednom nudi reprezentaciju tzv. obične čitateljice u raskoraku s onom konvencionalnom čitateljicom ljubavnih romana. Hladne glave i izuzetnog smisla za logiku, na opće skanjivanje liječnika i psihologa, čita stručne knjige iz područja matematike i bavi se zamršenim, još nedokazanim Fermatovim teoremom koji će naposljetku i dokazati, a u bolnici će psihologinju zamoliti za stručnu literaturu o neuroznanosti.

Osim toga, mogli bismo problematizirati i već s Jane Eyre i Virginijom Woolf otvoreni problem ženske financijske samostalnosti. Budući da je proglašena nesposobnom za samostalan život, njezinu je sreću s dobročiniteljem skrbnikom Holgerom Palmgrenom kasnije zamijenila nesreća sa skrbnikom Nilsom Bjurmanom koji će je ucijeniti i preuzeti kontrolu nad njezinim financijama smatrajući da ona sama nije za to sposobna, oduzimajući joj tako financijsku neovisnost, čime i pristup općoj slobodi djelovanja. Snalažljivost i sposobnosti ove (anti)junakinje pokazat će se krucijalnima u osiguravanju vlastite doživotne neovisnosti koja će joj nakon incidenta s Bjurmanom postati prioritet.

Rooney Mara kao Lisbeth

Rooney Mara kao Lisbeth

U izgradnji nekonvencionalne reprezentacije ženstvenosti velik dio sačinjava i njezina figura nekonvencionalne potrošačice. Ona ne odgovara ideji onog ženskog subjekta vođenog iracionalnim impulsom, čija je žudnja zapravo bespredmetna i čiji će se trenutni objekt neprestano zamjenjivati novim, stajalište uvriježeno u modernoj muško-žensko dihotomiji provider/consumer o kojoj piše Rita Felski.6 Rečeno se možda najbolje oprimjeruje Lisbethinom kupnjom luksuznoga i iznimno skupoga stana na zavidnoj lokaciji ili pak vrhunske računalne opreme, ne zbog luksuza ili prestiža, već zato što joj je to potrebno. Ona ne trči za svjetlećim reklamama i svoje potrošačke odluke donosi racionalno. Ipak, važno je primijetiti da je njezin položaj, barem u tom pogledu – privilegiran.

Jedan od obrađivanih aspekata diskriminacije nad ženama jest i odnos prema ženskoj seksualnosti. Cora Kaplan u feminističkoj analizi krimića dolazi do zaključka da se i u romanima u kojima su protagonisti žene, iako se djelomično teži emancipiranoj reprezentaciji ženstvenosti, u vidu seksualnosti većinom potvrđuje dominantna ideologija patrijarhata, kao što je to slučaj u knjigama Dorothy L. Sayers: “Each book uses the setting to celebrate normative heterosexuality, and implies that even the most humble professional occupations for women involve a period of a single sex education which breeds unhealthy and dangerous emotions.”7

S druge pak strane, Larssonovi ženski likovi utjelovljuju različite slike seksualnosti. Primjerice, Lisbeth nije sigurna je li lezbijka ili nije (ali to joj, naposljetku, nije ni važno). Također, Erika Berger ima izrazito slobodnu i otvorenu vezu sa svojim mužem Gregerom Beckmanom, ali i s novinarskim kolegom Mikaelom Blomkvistom. Mikael, kao šarmantna figura moralnoga intelektualca zavodnika, također nema stalnu partnericu (izuzev odnosa s Erikom koji je posebne prirode) te se nerijetko spetlja s ženskim likovima. Problem na koji se, čini mi se, također pokušava ukazati jest taj da će se jedno te isto ponašanje Mikaelu tolerirati, dok će kod navedenih ženskih likova naići na javnu osudu ili barem na stav tipa “samo da je u njezina četiri zida”.

lisbeth mikael

Daniel Craig kao Mikael i Rooney Mara kao Lisbeth

Tako će Erikine privatne fotografije i seks-vrpca zamalo završiti na internetu pod prijetnjom skandala i javne osude njezine seksualnosti. Lisbeth će, dok je za njom raspisana tjeralica za trostruko ubojstvo, apsolutnim napadom na njezinu privatnost, kako bi se izazvala što negativnija reakcija javnosti, medijskim linčem biti prikazivana kao luda i opasna lezbijka koja prakticira sumnjive seksualne prakse (seks-igračke koje policija pronalazi u ormaru) te se druži s lezbijskom sotonističkom bandom. Također, viđanje sa starijim muškarcem u adolescentskoj dobi (u čijem je društvu viđena samo jednom) priskrbit će joj je etiketu prostitutke. Dok se Mikaelovo ponašanje ne propituje, uz eventualan stav da jednostavno nije sposoban biti monogaman, kod ženskih se likova ponovno javlja taj osjećaj gušenja ravnopravnosti i objektiviziranja patrijarhalnom paradigmom. Zašto bi se ikoga trebalo ili smjelo prozivati zbog njegove/njezine seksualnosti ili se pak baviti analizom njihovih seksualnih praksi? Tko uopće na to polaže pravo?

Seciranju medija usprkos, Lisbeth će opetovano jasno pokazivati otpor zadiranju u vlastitu privatnost “jer se to nikoga ne tiče” i nastaviti se ponašati kao i dotad, ne mijenjajući svoje ponašanje u skladu sa zahtjevima drugih. Osim toga, ona će biti ta koja češće preuzima inicijativu kada je u pitanju seksualnost: zavest će njemačkog biznismena čiji je bračni status ili broj telefona ne zanimaju, kao i mladića kojemu će pokazivati matematiku, naposljetku, ona će se skinuti i jednostavno ući u Blomkvistov krevet, što svakako, u feminističkom ključu, “predstavlja izazov fikcionalnim konvencijama u kojima su privatni istražitelji inkarnacije mačizma srednjih godina (Chandler, McDonald itd.), intuitivne postmenopauzalne usidjelice (Christie, Wentworth, Tey) ili potvrđeni muški ekscentrici poput Wimseyja, Poirota ili Gervasea Fena”.8

Fan art by GoldKitty na deviantart.com

Fan art by GoldKitty na deviantart.com

Svi bismo (kad kažem svi, optimistično se nadam da muški čitatelji nemaju problema s identifikacijom s Lisbeth) htjeli biti poput ove neustrašive i nepobjedive (anti)junakinje nepokolebljivog identiteta sa stavom.9 Zbog toga, ali i zbog čim raznolikije ponude slike žena u popularnoj kulturi, što doprinosi destereotipizaciji i raskidu sa svođenjem ženstvenosti na jednu naraciju, možemo reći da je Larssonova trilogija Millenium od iznimnog značaja u obogaćivanju reprezentacija ženstvenosti u popularnoj kulturi.

 

*Naslovnica: karmievarya, deviantart.com

  1. Riječima Judith Butler, “whatever biological intractability sex appears to have, gender is culturally constructed: hence, gender is neither the causal result of sex nor as seemingly fixed as sex”. U: Gender Trouble, Routledge, New York, 1999, str. 9.
  2. Stuart Hall, “Bilješke o dekonstruiranju popularnog”, u: Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. Dean Duda, Disput, Zagreb, 2006.
  3. Joke Hermes, Re-reading Popular Culture, Blackwell Publishing Ltd, 2005, str. 4.
  4. Igor Mandić, Principi krimića, VBZ, Zagreb, 2015, str. 123-125.
  5. Andrew Nestingen, “Unnecessary Officers: Realism, Melodrama and Scandinavian Crime Fiction in Transition”, u: Scandinavian Crime Fiction, ur. Andrew Nestingen i Paula Arvas, University of Wales Press, Cardiff, 2011, str. 180.
  6. U knjizi The Gender of Modernity, Cambridge, MA, Harvard University Press, 1995.
  7. Cora Kaplan, “An unsuitable genre for a feminist?”, u: Reading Popular Narrative: A Source Book, ur. Bob Ashley, Leicester University Press, London, 1997, str. 213.
  8. Cora Kaplan, str. 11.
  9. Činjenica koja je poražavajuća jest da bi se autentičnost ili kredibilitet trilogije vjerojatno narušio da je knjigu napisala žena, što je bilo predmetom brojnih internetskih rasprava.

Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E01)
Povratak “Twin Peaksa”: 5.-9. epizoda
Napokon superžena
Treba li feminizmu Wonder Woman?
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva