Studirati djevojke

Batler me gledao jer sam najsporije jela. Nikad nisam brza, ali sad sam bila uvučena u razgovor sa sredovječnim profesorom nečega vezanog uz umjetnu inteligenciju. „Girls’ studies? But that sounds so wrong!“, rekao je poluzabavljeno i poluzaprepašteno kad je čuo zašto smo Maša i ja u Engleskoj. Nas sedmero sjedilo je u nestvarnoj atmosferi svečane večere jednog koledža u Cambridgeu; meni slijeva moj sugovornik u crnoj halji, na čelu stola, a preko puta mene, također u halji, prijateljica Anđela čiji nam je postdoktorat omogućio dolazak. „Ne, to stvarno postoji, ovo je prva velika međunarodna konferencija,“ odgovorila sam kroz zalogaj kozjeg sira, ali na engleskom.

Saznala sam vrlo brzo da stručnjak za Siri nije uvjeren u postojanje seksizma u današnjem svijetu, pogotovo ne u znanosti. Večeru smo proveli raspravljajući o djevojčicama i prirodnim znanostima, perpetuiranju stereotipa kroz kulturu, te kućanskom radu, a ja sam shvatila da se nakon godina i godina sličnih rasprava, sa sličnim muškarcima slijepima na vlastite privilegije, mogu fantastično suzdržati od vikanja. „Ne treba vam batler nego Butler,“ pomislila sam trijumfalno u trenutku pisanja ovog teksta, nekoliko tjedana prekasno.

No klasično sljepilo na seksizam sad nije tema. Djevojački studiji stvarno postoje i stvarno smo bile na prvoj konferenciji International Girls’ Studies Associationa, odnosno IGSA-e, u Norwichu, početkom travnja. U pitanju je neinstitucionalizirano, interdisciplinarno polje (akademskog) proučavanja djevojaštva i djevojačke kulture, kojim snažno dominiraju istraživačice iz SAD-a, Kanade, Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i skandinavskih zemalja, a za bolji dojam o nekim njegovim temama možete zaviriti u program konferencije.

Sama sam se s postojanjem djevojačkih studija upoznala akademske godine 2005/06, kad sam za seminar na Mašinom kolegiju „Ženski žanrovi“ odlučila pisati o „cur(k)ama“ – zagrebačkim adolescenticama i njihovim različitim odnosima s (popularnom) kulturom – te nabavila knjigu Girls: Feminine Adolescence in Popular Culture and Cultural Theory (2002) Catherine Driscoll. Ta je gusta, kompleksna knjiga, kao stvorena da se po njoj podcrtava olovkom i lijepi papiriće, za mene i dalje najvažniji doprinos području (a Driscoll njegova zvijezda).

Upravo je Driscoll otvorila konferenciju izlaganjem naslova „The Girl: Dynamics of Anxiety and Reassurance“, u kojem se fokusirala na nekoliko pojmova koji oblikuju i oko kojih se oblikuju suvremena djevojaštva – postfeminizam, modernitet i četvrti val feminizma (ili #feminizma, jer je u pitanju gotovo potpuno „digitalni događaj“), uz kritičku opasku o terminu „neoliberalno“ koja je odjekivala panelima do samoga kraja.

On je došao dva dana kasnije, s keynoteom Mary Celeste Kearney, autorice knjige Girls Make Media (2006), kao i odličnog članka „Coalescing: The Development of Girls’ Studies“ (2009), u kojem ocrtava razvoj polja djevojačkih studija, ali i odnos feminizma prema djevojkama i djevojaštvu. Kearney je govorila o razvoju polja u deset godina od izlaska njene knjige, te pričala o reakcijama nekih kolegica na njen znanstveni interes. Bavljenje djevojaštvom vidjele su kao nešto nevažno, nedovoljno ozbiljno, možda i potpuno wrong, kao moj novi poznanik. Kearney, koja je odrastala uz Riot Grrrl i izlaganje otvorila s „Rebel Girl“ Bikini Killa, eksplicitno je politična u svom pristupu djevojačkim studijima: poziva da budemo saveznice djevojkama jer se „u srcu našeg rada nalazi demografska skupina koja je stoljećima dosljedno marginalizirana, trivijalizirana i eksploatirana“.

Mary Celeste Kearney

U nastavku ovog teksta želim ukratko istražiti upravo tenzije između feminizma i djevojaštva, dati neke argumente za bavljenje djevojačkim studijima i ocrtati trenutne probleme područja.

U članku „Coalescing“, Kearney piše kako „feministkinje imaju dugu tradiciju neugodne identifikacije i ponekad disidentifikacije s djevojkama, što je nažalost dovelo do toga da mnoge žene aktivistkinje vjeruju, makar nesvjesno, da su djevojke nebitne za feminističku politiku i znanost”. Prolazeći kroz povijest odnosa feministkinja prema djevojkama, ističe sufražetkinje kao mjesto konstrukcije feminističkog subjekta kao odrasle i zrele žene. U tadašnjem je političkom kontekstu taj izbor bio posve logičan (radi borbe za pravo glasa, ali i općenite infantilizacije svih žena), no pokazao se kao ključan za kasniju – i trenutnu – delegitimizaciju djevojaka kao političkih subjekata, odnosno depolitizaciju djevojaštva.

Između „feministkinje“ i „djevojke“ uspostavila se tako dinamika nemogućnosti istovremenog supostojanja. Riječima Jennifer Eisenhauer, „unutar konstrukcija feminizma kao neke vrste odrastanja, buđenja i teleološkog postajanja ženom, djevojka postaje ženino Drugo, kroz binarnu opoziciju žena-djevojka”. Žena je feministkinja, i (više) nije djevojka, dok djevojka nije (još) ni žena ni feministkinja. Djevojka je stoga tek period ili proces kroz koji treba proći da bi se stiglo do čvrstog tla odraslosti. Feminizmu djevojke trebaju, ali tek kao ulaganje u budućnost, ne kao njegova sadašnjost.

Kako piše Driscoll, „[p]retpostavlja se da je žena završetak naturaliziranog procesa razvoja individualnog identiteta koji širok raspon uloga, ponašanja ili praksi ostavlja svojoj nezreloj prošlosti. Patrijarhalno kapitalističko kodiranje ženske adolescencije kao poželjne robe i nepoželjnog identiteta stoga je u punoj snazi u većini feminističke teorije – za nastavljanje feminizma potrebna je identifikacija djevojaka, no djevojke nisu identificirane kao feministkinje.”

Catherine Driscoll

Kroz stoljeća aktivističke borbe i teorijskog rada, feminizam se uspio izboriti za usložnjavanje kategorije „žene“ – ona ni danas nije usporediva s totalnom ljudskošću „muškarca“ (barem onog bijelog, cis, srednjoklasnog, itd.), no više nije sputana nekadašnjim jednodimenzionalnim stereotipima (barem ako je bijela, cis, srednjoklasna, itd.). „Djevojka“, pak, u javnoj je percepciji i unutar feminizma figura kojoj se kompleksnost odriče, i uz koju se refleksnom lakoćom vežu koncepti apolitičnosti, frivolnosti, površnosti i neautentičnosti.

Ona je, piše Driscoll, „utjelovljenje onoga što treba napustiti da bi se postalo feministkinjom. Postajanje-feministkinjom manifestira se kao simultano buđenje i odricanje, a ono od čega se feministkinje bude i čega se odriču djevojaštvo (girlishness) je jednako kao i patrijarhat.”

Zato mi se čini da nije promašeno predložiti da „djevojka“/“djevojaštvo“ funkcionira kao prostor potisnutog (od) feminizma: kao mjesto kamo odlaze (i nikada ne umiru) oni stereotipi o ženskosti koje je feminističko djelovanje uspjelo istisnuti iz javnosti, ali i ono što feminizam sam potiskuje. Pod potonjim prvenstveno mislim na biologiju – na tijela i njihove hormone – kao područje na koje se antifeministi i seksisti toliko često (i pogrešno) pozivaju da se unutar dobrog dijela feminizma razvio kontraproduktivan i nepotreban otpor prema samom spominjanju biologije. Djevojaštvo, koje je neodvojivo od puberteta i hormonalnih eksplozija, stoga je primamljivo pomesti pod tepih i ignorirati.

Ako feminizam sam unutar sebe proizvodi sekundarne ili problematične ženskosti, odnosno, ako određenim skupinama na identitetskoj bazi (u ovom slučaju dobi i generacijske pripadnosti) odriče poziciju feminističkog subjekta, u konačnici tek radi uslugu patrijarhatu. Isključivanje i zanemarivanje nekih borbi kako bi se primat dao (navodno) važnijima redovito će, bez obzira na uspjeh isturenijih, dovesti do zgušnjavanja patrijarhalnog i kapitalističkog nasilja oko onih koje ostaju u sjeni.

Djevojački studiji u svom najboljem obliku, koji spaja teorijsko promišljanje i aktivizam, na „djevojku“ i „djevojaštvo“ bacaju svjetlo potrebno da se okoštali mehanizmi oko njih rastvore i prokažu. Riječima Shaune Pomerantz, „djevojački studiji fokusiraju se na zamućivanje kategorije „djevojke” kao društvene lokacije koju se uzima zdravo za gotovo. Stoga kritični djevojački studiji žele kontekstualizirati djevojaštvo kroz društvene, kulturne i povijesne specifičnosti, kao i intersekcionalne kategorije identiteta poput roda, rase, etniciteta, klase i seksualnosti“.

Mouni Feddag

Danas, odnosno u posljednjih nekoliko godina, govorimo o najvećem zapadnjačkom djevojačkom trenutku od Riot Grrrla 90-ih (ali većem od njega), koji se događa zahvaljujući internetu, Tumblru, Rookieju i slavnim teen feministkinjama, što svakako smatram bitnim i ohrabrujućim. No, upravo zato, danas valja dobro promatrati djevojaštvo i pratiti koga vidimo, a koga ne, odnosno gdje se zgušnjava tama – uzlet djevojaštva svakako nije promaknuo centrima kapitalističke moći, koji se kroz vrlo zabrinjavajuć, kolonijalistički diskurs okreću djevojkama s globalnog juga; no o tome više u nekom budućem tekstu.

Završit ću ovaj kratki uvod u djevojačke studije isticanjem njegovog najvećeg problema: činjenice da je vezan uz (anglofonu) akademiju. Pristup mu je stoga otežan u svakom smislu – znanstvenim diskursom koji akademija zahtijeva i fizičkom nedostupnošću tekstova i događaja onima koji si ih se mogu priuštiti, i koji nisu dio akademskog svijeta SAD-a, UK-a, Australije, Kanade i Skandinavije. I dok se mnoge istraživačice trude u svoj rad uključiti djevojke, dati im prostor da govore i potpisati ih kao koautorice na svoje članke, ogromna većina djevojaka sigurno ni ne zna da se čitavo jedno akademsko polje bavi njihovim praksama i životima. Ne mogu zamisliti njegovu budućnost bez puno dvosmjernijeg odnosa, u kojem same djevojke ulaze u raspravu s tekstovima djevojačkih studija, kao i bez zamućivanja granica između „istraživačice“ i „djevojke“, a sve uz redovito postavljanje pitanja: kome zaista trebaju djevojački studiji?

No prije te budućnosti, nemojmo nastaviti zaboravljati na sadašnjost brojnih i različitih djevojaka i feministkinja jer bez njih, najbanalnije rečeno, nemamo dovoljno.