“Lemonade”: tuga i moć zvijezde

Koji je obzor privatnosti 2016. godine? Dok običan puk svojih petnaest minuta traži samoproduciranjem na društvenim mrežama (recimo, filtriranjem fotografija i objava, obavijestima o odjeći koju su kupili, receptima koje su isprobali i sličnim često, budimo krajnje otvoreni, nebitnim trivijalijama), zvijezde, makar i s figom u džepu, zazivaju izgubljeni prostor intimnosti, pogotovo u onim trenucima u kojima njihove nominalno privatne drame – prevare i živčani slomovi – postaju medijski materijal na kojem se obrće mastan novac. (A ne moramo ni spominjati koliki njihovi menadžeri proklinju dan kad je stvoren Twitter, savršen alat za neposrednu autoblamažu!)

Stoga, ključno je pitanje: gdje obitava zvijezda? Koji su parametri njezine egzistencije, fizičke i metafizičke? Koje obveze ona ima prema nama, i imamo li mi ikakve prema njoj? Jesu li obzir i suosjećanje u ovako elementarno nehorizontalnoj strukturi – zvijezda privilegirana/mi deprivilegirani – dodatno posredovanoj naizgled toplom i povezujućom, ali zapravo do u lipu proračunato hladnom medijskom mašinerijom, uopće relevantne kategorije? Na kraju, zašto se ova pitanja, u suočenju s novim Beyoncéinim albumom, pojavljuju među ključnima?

Iako je pristup koji inzistira na čisto estetskom zahvaćanju u popkulturne/umjetničke proizvode načelno častan i poželjan, bojim se da je, kad je u pitanju kompleks Lemonade, zapravo praktički neizvediv (osim ako za naš predmet uzmem čitav svemir Beyoncé). Zato što Beyoncé vrlo svjesno i vješto, direktno i pomalo bezobzirno, cilja u samo srce medijskog korpusa kojim je neminovno okružena; ona ga od prve sekunde, od same najave albuma, uključuje u svoj projekt – masovni mediji integralan su dio ovog konceptualnog albuma. U pitanju je simbioza: taj ju je korpus stvorio, u mjeri u kojoj ga ona svojim djelom održava na životu. Prihvaćajući da živi u svijetu u kojem koncept intimnosti ne vrijedi ni pišljiva boba, da je to na kraju krajeva cijena koju plaća za svoj status internacionalne megazvijezde, Beyoncé odlučuje od svega napraviti cirkus, i to kakav. Muzički neupitno maestralan, sadržajno zaigrano provokativan.

Stoga je, iz ove perspektive, ključna točka filma koji prati album ona pri samom početku, u kojoj nabrijana (ali nasmijana) Beyoncé bejzbolskom palicom razvaljuje uličnu sigurnosnu kameru. Naravno, u pitanju je upravo ona kamera koja je par godina ranije u liftu zabilježila njezinu sestru kako mlati njezinog supruga. Zašto? Mediji vele zbog suprugove prevare. Beyoncé šuti. A onda objavljuje Lemonade: ”I was served lemons, but I made lemonade.”

Radi se, dakle, o albumu o prevari za koju ne znamo je li se dogodila. O osobnom albumu za koji ne znamo zapravo o kome je. Nema verifikacije, nema potvrde, nema intervjua koji bi razjasnio pozadinu, samo nonšalantno titranje oko medijskih narativa kojima se ionako nema gdje uteći. Autoreferencijalan, metafikcionalan i zaigran u mjeri u kojoj nam izmiče tlo pod nogama. Svakako, tu su relativno direktne strelice upućene suprugu – npr. ”Big Homie better grow up” (Jay Z će sam sebe često oslovljavati Big Homiejem, pa tako i u njihovom zajedničkom ljubavničkom megahitu, Crazy in Love) – no sve je to u muzičkom potezu, ispod slojeva estetskog odmaka i prkosne ironije. Beyoncé kao da govori: sve što ćete od mene dobiti o eventualnom skandalu, dobit ćete posredovano mojom muzikom, koju onda možete ili glodati kao kosti ili, zašto ne, samo joj se s uživanjem prepustiti. Konceptualni je to album sa sasvim konkretnim narativom: sumnja u prevaru, suočavanje, ljutnja i bijes, i na kraju pomirba.

(Pri tome, što možda blago mimoilazi osnovnu liniju teksta, no valja napomenuti: Beyoncé ne staje samo na razini tobožnjeg osobnog iskustva. Sadržajno, ona se među ostalim dohvaća i tema crnačkog feminizma i spiritualnog kolektiviteta, ocrtavajući luk kojim povezuje političko ja s političkim zajednice iz koje je ponikla. Također, i na sasvim estetskoj, muzičkoj razini, to je album koji se u stanju spremno decentrirati od svoje zvijezde, dajući prostor glasovima dovoljno specifičnima da dominantno evociraju glazbu svojih vlasnika – prije svega Jamesa Blakea, ali i Weeknda i Kendricka Lamara – gurajući, dakle, zvijezdu pomalo u zapećak.)

No postoji jedna vrlo zeznuta stvar kod ovakvog ogoljivanja s migom: mig se u recepciji često previdi i sve s čim tada ostajemo iluzija je da je pred nama zvijezda koja nam je otvorila okno, makar i maleno i rubno, u svoju dušu. Odatle ide sljedeći korak: iz perspektive onih koji joj sačinjavaju recepciju, a to su fanovi i mediji, Beyoncé je odgovorna. Odgovorna je bila i dosad, kad se usudila samoproglasiti feministkinjom, s blještećim velikim slovima iza svojih leđa, a da femistkinja nije bila u svakoj stotinki svake sekunde svog života. Beskompromisni politički korektni feminizam i mediji koji ga pronose ne samo da ne priznaju pravo na fail, oni rade još jednu neprijatnu stvar: taj fail opsesivno traže kod onih koji se trude, preskačući hiljade onih kojima feminizam nije ni na periferiji pogleda.

(Ovdje se negdje u optužujućem nizu smještaju, kao najfriškija vijest, i sweatshopovi u kojima se u očajnim uvjetima slaže odjeća koju je Beyoncé dizajnirala. Stvar je užasna, bez sumnje, ali istovremeno ne bi bilo dobro da se pravimo da, pomalo banaliziram, ne znamo na koji je način sastavljeno računalo na kojem ovaj tekst pišem, kao i ono s kojega ga vi upravo čitate. Ili konkretnije: kapitalizam se, sa svojim fizički i mentalno eksploatirajućim obrascima, reproducira konstantno i na svakoj razini. Biranje krivaca u moru krivaca, pa makar i u vidu napada na zvijezdu, ovdje stoga ne figurira kao ništa drugo doli čisti kič, moralno preuzetno i politički nepismeno artikuliranje sasvim konkretnog i puno kompleksnijeg problema.)

Sada, nakon Lemonade, prigovori su sasvim predvidljivi: o ne, kad te muž prevari, ti ne snimaš album o tome – jednostavno ga ostaviš. Kakva je to poruka ženama, djevojkama, djevojčicama, koje godinama opčinjeno upiru pogled u kraljicu? Šok: ona više nije snažna, ona je slaba i podastire nam svoju slabost bez ustezanja.

E pa upravo je ovaj moment, ova pojednostavljujuća, prastara i štetna dihotomija slaba žena/jaka žena, ono što Beyoncé (zapamtimo, recepcija ne haje za oprez pri razlikovanju autora i lirskog subjekta!) kroz Lemonade uporno demontira. Prevarena je, ponižena, tužna i ljuta. No svaki daljnji potez isključivo je njezina odluka. Stoga teško da na cijelom albumu ima dirljivijih stihovnih momenata od onih u pjemi Sorry, gdje Beyoncé očajnički uzvikuje ”I’m not thinking ’bout you”, pomalo neuvjerljivo uvjeravajući prije svega samu sebe, a tek onda partnera ili slušatelje, da joj nije stalo, da je preboljela, da je iznad toga, da je snažna.

Jer ona je na ovom album sve, i ponižena i osnažena, i s oštricom na sasvim pogrešan način usmjerenoj prema drugim ženama, napose onoj trećoj, i luda i histerična, i hladna dok smišlja osvetu, i okrutna dok svog muškarca ponižava s najviše medijske točke, i opsesivna kad ga ne pušta po cijenu bilo čega. Beyoncé nam podastire ženu koja ne mora biti snažna ako to ne želi, koja može biti i slaba, očajna i prezrena. To je žena koju takve kategorije, usmjerene izvana, previše ne zanimaju. Prošla je, tako je na kraju krajeva i album posložen, cijeli ringišpil emocija, umirujući se na kraju u onoj koju je za sebe procijenila kao jedinu sada prihvatljivu opciju: oprost, sa svim što to podrazumijeva. (Oprostite vi na ovoj kratkoj ekskurziji u patetično, ali stihove ”I’ve seen your scars and kissed your crime” prepoznat će svatko tko je ikad doživio da mu netko poljubi ožiljke i krimene, ili je bio spreman poljubiti tuđe, ne shvaćajući oprost kao potez poniženja, već upravo suprotno, kao potez oslobođenja i smiraja.) Gdje se onda tu smještamo mi, slušatelji, u odnosu na našu zvijezdu?

Dakako da je empatija koju možemo osjetiti jedna vrlo posebna, sasvim specifično kodirana empatija, određena našim položajem u odnosu na popmuzički kompleks, umjetna ako hoćete. Drugačije ni ne može: to je empatija sebična s obje strane – sa strane zvijezde kojoj smo potrošači i poligoni, ali i s naše strane, koji od zvijezde uzimamo samo ono što nam treba, spremno je zaboravljajući ako nas ne nastavi golicati nakon što je prvi put potrošimo. Tu se negdje onda, jasno, smješta i sasvim logična konstatacija da je mnogima od nas život servirao daleko gorče i kvrgavije limune, bez prilike da ikad od njih napravimo ovako senzacionalnu limunadu. Ne zbog manjka talenta, već zbog prostog manjka prilike.

Dakle, u susretu s Lemonade analitički aparat sve vrijeme može (mora!) biti uključen, ni na trenutak se ne moramo, niti bismo se trebali, pretvarati da pred sobom imamo neposredan komad nečijeg srca, daleko od toga. Ako išta, ovaj je album još jedna šaka zemlje bačena na lijes zastarjelih i opresivnih ideja okupljenih oko neuhvatljivog koncepta autentičnosti. No to ne znači da ovakav šareni popmuzički proizvod neće okrznuti naše srce. Ovo je album koji ima sve što nam danas muzički proizvod srednje struje može i treba ponuditi, a to nije malo: popularan, ali kvalitetan, visok i nizak, moderan i oslonjen o tradiciju, političan i licemjeran, pomalo naivan, makar i iznimno autorefleksivan. Pri tome, svjestan je svih vlastitih kontradikcija: umjesto da ih uzaludno pokušava razriješiti, on ih prihvaća, rukom grabi u srce tog histeričnog svemira koji zovemo pop kultura i isporučuje album kakav, bojim se, nije mogao nastati nikad ranije. Zaista, Lemonade je čisti simptom današnjice, na sve pozitivne i negativne načine na koje se simptomom današnjice može biti.