Ženski nered Nives Kavurić-Kurtović

Fascinirala me svojom estetikom, filozofijom i poetikom još prije nekoliko godina kada sam njezine olovke i tuševe slučajno ugledao u zagrebačkom Kabinetu grafike. Mislio sam kako iznad utopijskih linija Nives Kavurić-Kurtović i njezinih crtačkih snoviđenja ne postoji nebo, svod ili granica zbog čega sam je, naravno, smjestio u prostor nedodirljivosti, neopipljivosti – vlastiti Panteon diva! Ideja o estetski nenadmašivoj majstorici linije nije me napustila ni nakon što sam prošao kroz cijelu lepezu emocija u Klovićevim dvorima tijekom izložbe “Putovanje zakutcima trajanja (uvijek na zavoju)” koju autorski potpisuju Danijela Marković i Koraljka Jurčec Kos, a koju se moglo posjetiti od 19. travnja do 29. svibnja 2016. Na izložbi su retrospektivno postavljene sve faze Nives K.-K. kojima nas je obilato obasipala posljednjih preko pedeset godina svog nepresušnog stvaralaštva.

Nives Kavurić-Kurtović

Čini mi se kao da je Nives zadužila i javnost i kritiku svojim jedinstvenim likovnim izrazom zbog čega se iz njezinih radova ne čita ništa osim meditativnog i spiritualnog narativa koji ne dozvoljava da se radovi kao što su Mladenka ili Entropija na jastučnici bračnog kreveta interpretiraju kao konkretni i materijalni odnosi s ovostranim, aktivnim te vrlo utemeljenim procesima. Neizostavno je i nezanemarivo kako se od 1963., otkad Kavurić-Kurtović samostalno izlaže, neprestano štampaju jedni te isti pamfleti, akademski tekstovi te se roje novinski naslovi o velikoj poetskoj introverti koja na društveni pladanj istresa svoju dušu, svoje tijelo kao neokaljani integritet u isušenoj kaljuži postmoderne stvarnosti.

Iznio bih stoga nekoliko citata, tj. posveta slikaričinu liku i djelu koji se preko pola stoljeća kotrljaju niz grla i pera likovnih znalaca, a koje sam od spomenute godine pa do trenutne izložbe uspio identificirati kao neprestano ponavljanje i reprodukciju jednog te istog sadržaja koji je izgubio svoju autentičnost te koji već pola stoljeća ne izmiče diskursu pasivnosti, nemoći, introvertiranosti, apolitičnosti i univerzalnosti.

Tako u ovom posljednjem tekstu Margarita Sveštarov Šimat razmišlja o tome zašto pisati o radovima Kavurić-Kurtović i kaže: “Kako bi se oslušnulo njegovo monologiziranje i njegova razgovorljivost, kontemplirala njegova misaonost, zanijela poetičnost, potresla osjetljivost i osjetila njegova trajna budnost. Milost i suosjećanje i na kraju radost i ispunjenje lauda su ovome djelu koje dotiče biće u kojemu je svijetlo svjetlije i gdje smo u dvojbi nije li njegova tama upravo njegovo svijetlo [sic].” Sveštarov Šimat ide i korak dalje te za Nivesin rad ili za samu umjetnicu kaže sljedeće: “Očiju širom otvorenim u najvećoj usredotočenosti duha, tijela Nives K.-K. svjedoči svojem zurenju u poniranje i izranjanje života kojega stvara – i sama u njega ponirući i izranjajući iz njega istodobno ranjena i zacijeljena. On je izvan gravitacije, izvan središta i izvan svjetovnog. Pulsira izvan dimenzija (pa i vremena) prelijevajući se preko rubova površina u izričaju.”

Autor: Goran Vranić, izvor: akademija-art.hr

Na ovaj traktat, koji se u cijelosti nalazi u katalogu izložbe, nadovezuje se i predgovor izložbi u zagrebačkoj Galeriji Mala (2014) akademika Tonka Maroevića: “Smatramo da je autorica idealno pozicionirala svoje ishodište, svoje stanje i raspoloženje, svoja fizička ograničenja i svoju maštovitu evazivnost, čak sklonost levitaciji. Doista, zatočeništvo u tijelu (s dodatnom gravitacijom bolovanja) kao da nužno traži nadoknadu u vitalnom neposluhu, u živoj agilnosti duha što prkosno nalazi svijetle prodore na dnu najopakijeg crnila.”

Negdje pri početku umjetničine karijere Željka Čorak u časopisu Život umjetnosti iz 1968. zapisuje sljedeće, i time bih završio ovaj dug i opterećen niz: “Nives Kavurić-Kurtović obraćena je unutarnjem svijetu, nastojeći uhvatiti i učvrstiti predodžbe i misli na samim tamnim izvorištima njihova rođenja. Približiti se dnu gdje oblik još nije postao prepoznatljiv, gdje se nije uvrstio u svijet označenih i imenovanih stvari; gdje se njegovi dijelovi još nisu morali sustići u razvoju, gdje je metamorfoza moguća svakog časa a rezultat nepoznat; i zaustaviti valove mijene u jednom trenu, stvarajući tako iz presjeka neznatnog predživota jedan nov i poznat sloj stvarnosti.”

Vidljivo je kako Nives i njezin rad (koji se i u kritici, ali i u djelatnosti čine neodvojivima) jedan predug period trpe klasičnu političku izolaciju i nemogućnost emancipacije smještajući je/ih u prostor vječne infantilnosti, prostor lišen političke pismenosti i receptivnosti unutar kojeg se i sama slikarica vječno stapa s imaginarnim i utopijskim svijetom vlastita postojanja. Upravo se stoga njezino stvaralaštvo konstruira kroz neizostavnu prizmu utopijskog projekta umjesto da se, kako tvrdi Ljiljana Kolešnik, umjetnički iskaz nanovo i postupno razotkriva kako bi se istražili skriveni sadržaji i konstruirala nova značenja te prije svega “eliminirale sumnjive pretpostavke koje leže u metodološkim osnovama povijesti umjetnosti”.¹

Bazar ili hazard života

Baš me zato u predgovoru Sveštarov Šimat zaintrigirala sljedeća izjava: “Protest i otpor nije samo osoban već je uperen i prema svijetu i prema ljudskoj sudbini.” Eureka! to je prostor u koji smještam Nivesin rad, kako interpretiram njezina djela. Iako Nives svoje političko ja ne investira u širu društvenu arenu posredstvom materijalizacije vlastita tijela u javnom prostoru/diskursu, čini to posredstvom svojih crteža, kolaža i grafika, koji su nadgradnja njezinim politikama tijela, čime kroz vizualni identitet te pridodanu mu poetsko/proznu dimenziju osvještava svoju vlastitu poziciju i umjetnički integritet kao politički postojan i aktivan.

Ono najvažnije za interpretaciju njezina rada upravo je to što ipak, iako djelomično, iskače izvan konteksta klasičnog redukcionističkog svođenja na krhko žensko stvaralaštvo koje nužno ne koegzistira s introvertiranošću, osjećajnošću i naglašenim humanitarnim senzibilitetom kroz koji se ženu/ženstvenost definira isključivo u kategorijama nemoćnijeg, emocionalnijeg i krhkijeg bića koje se onda samim time, uvjetno rečeno, izdvaja iz ideološko-vrijednosnog prostora i proglašava svetim/profanim itd. Upravo suprotno, likovno/poetski iskaz/izraz Kavurić-Kurtović pozicionira se i kao linija otpora, linija obrane kroz koju umjetnica progovara o majčinstvu, ženstvenosti i braku.

“Mladenka”, Nives Kavurić-Kurtović

Kada se krene s prvog kata izložbenog prostora, prvo “horor” platno koje nas dočeka jest Mladenka iz 1962. na kojem su oslikana dva ispresijecana, turobna i siva lika užeglih lica i podbuhlih duplji preko čijih se kontura vije bijela koprena čistoće i nevinosti umaljana u institucionaliziranu i opresivnu formu braka. Sam prikaz u nama stvara osjećaj nelagode, nestabilnosti, urušavanja i nestvarnosti, točnije, fantazmagoričnosti takva prikaza koji nas navodi da se pitamo je li taj rad autobiografski ili je društvena kritika bračnog ugovora koji ograničava, porobljava i kontrolira. Slijedeći interpretacije povjesničara umjetnosti, likovnih kritičara i novinara, mogli bismo zaključiti da Nives ipak održava svoje unutarnje stanje lišeno socijalnih normativa i njihovih učinaka na (pod)svijest same umjetnice. Međutim, ne zaboravimo da se u njezinu radu ipak sudaraju vlastita iskustva i traume koje ne proizlaze iz infantilne pozicije, nego upravo slikovito i živopisno svjedoče o kolektivnoj memoriji i iskustvu sveprožimajuće opresivne mreže koja izbija iz kolorita Mladenke.

Nadalje, još se jedan rad bavi istom tematikom. Entropija na jastučnici bračnog kreveta jedan je od ključnih Nivesinih prikaza koji zaobilaze naturaliziranu konstrukciju vječne majke, a bavi se, makar na pojmovnoj razini, drugim zakonom termodinamike, tj. funkcijama stanja sustava. Naime, pojam entropija podrazumijeva veličinu kojom se izražava neuređenost sustava. Drugim riječima, povećavanjem entropije označava se povećanje nereda u sustavu. Stoga shvaćajući entropiju kao mjeru nereda, često se drugi zakon termodinamike smatra opisom destruktivnog, rasipajućeg principa u prirodi čije djelovanje nužno vodi postupnom raspadu u organizaciji materije.

Doista je zanimljivo kako Nives Kavurić-Kurtović uvodi termodinačke zakone u svoj rad kojem su osnovica bračni ugovor i seksualnost zbog čega “velika introverta” direktno iz kista prosipa udarce destruktivnom patrijarhalnom normativu. Ne zaboravimo kako upravo u klasičnim teorijama društvenog ugovora žene predstavljaju prijetnju političkom poretku i stoga moraju biti isključene iz javnog svijeta što legitimira mušku supremaciju.² Paradoksalno, prema tom se ugovoru žena, kao prirodno biće, uvodi u društveno stanje putem bračnog ugovora. Nije li stoga Kavurić-Kurtović svojim entropičnim mislima kritizirala jedan takav uneređen sustav i osudila ga kao, nažalost, još uvijek nepovratno stanje koje definira podređen položaj žene?

“Krava”, Nives Kavurić-Kurtović

“Putovanje zakutcima trajanja (uvijek na zavoju)”, kako mi se čini, spoj je misaonih i vizualnih praksi Nives Kavurić-Kurtović koje su nastajale tijekom proteklih pedeset godina kao sredstvo otpora, kritike, promišljanja i emancipacije, a ne kao sredstvo nepovratnog i neobjašnjivog ženskog nereda koji je okrenut prema sebi, samosažaljiv i senzitivan, kako ga u Spolu i karakteru objašnjava Otto Weininger. Prostor tzv. ženskog nereda u koji se smješta ženu Freud objašnjava kao posljedicu nepotpunog razrješenja Edipova kompleksa što rezultira nerazvijenim super-egom. Carole Pateman tvrdi kako se upravo takvim postavkama održavaju dominantne rodne dogme koje služe tome da legitimiraju patrijarhalne odnose moći. Na kraju mi ne ostaje ništa drugo nego zaključiti kako Nives Kavurić-Kurtović svojom slobodnom igrom subvertira vlastitu izmještenu društvenu poziciju, kao i simboliku polustoljetnog stvaralaštva. Recepcija njezina rada samo je još jedan u nizu primjera kada se kukavički pokušava otupiti političko u estetskom.

Naslovna fotografija preuzeta s voxfeminae.net

1. Mirisa Katić, “O ‘fenomenu’ zadarskoga ženskog slikarstva u vrijeme druge austrijske uprave”, Metodički obzori, br. 1, 2014.
2. Carole Pateman, Ženski nered. Demokracija, feminizam i politička teorija, Ženska infoteka, Zagreb, 1998.