Neka počne zlatno doba

Lena Dunham napisala je nekoliko rečenica koje me pri svakom čitanju zapljusnu, uvijek istom silinom:1

Obuzima me slutnja da me moje prave prijateljice čekaju, s onu stranu koledža, neobične žene kojima su ambicije jednako velike kao i njihovi grijesi iz prošlosti, čija je kosa podignuta u visoku punđu, dramatičnu poput topijara u Versaillesu, i koje nikad, ama baš nikad ne kažu, „zadrži to za sebe“, kad spomeneš seksualni san koji si usnula o svom ocu. Ali tako sam se osjećala i u srednjoj školi, uvjerena da moji ljudi potječu od negdje drugdje i idu nekamo drugamo i da će me prepoznati čim me vide. Svidjet ću im se toliko da neće biti važno sviđam li se sama sebi. Vidjet će ono što je dobro u meni, pa ću to ugledati i ja.

Mindy Kaling napisala je nekoliko rečenica koje me prestravljuju do srži:2

With my friends, the sad truth is that our best „best friend“ days are behind us. In college, we used to be able to meet each other in the common area of our off-campus housing, excited about our evening ahead, which consisted of someone making an enormous tureen of pasta and drinking wine from a box while we took turns regaling each other with details of our terrible love lives. […] We will never come home to each other again and we will never again have each other’s undivided attention. That version of our friendship is over forever.

Studentski dani službeno su iza mene i, kao Lena, nadam se da me moji ljudi negdje čekaju, ali, nažalost, sve češće u pozadini misli čujem Mindyn glas kako mi racionalno šapuće: „Ta verzija prijateljstva zauvijek je gotova.“ Odrastajući, mislila sam da samo ljudi koji žive po strogim pravilima društvenih konvencija dopuštaju da prijateljstvo iz magičnog, živog i životno važnog odnosa postane mlohava nakupina poziva na večere ili kavu tri puta godišnje. „Ne mare oni za svoje prijatelje. Ne znaju oni što je prijateljstvo!“, prezrivo sam otpuhivala tjerajući sebe na beskrajnu rotaciju (potencijalnih) najboljih prijateljica, djevojaka s kojima često nisam imala apsolutno ništa zajedničko, pa čak ni ljubav ili bar privrženost koja bi nadomjestila zjapeće rupe u našim interesima. Ali istina je da velikom broju ljudi prijateljstvo jest važno, samo što su do završetka fakulteta/srednje škole shvatili kako pametno, ekonomično raspodijeliti svoju pažnju (i svoje srce). Ja sam ostala negdje daleko, godinama daleko i sve što sam naučila jest kako glumiti da razumijem.

Što mi je činiti? Analizirati djevojačka prijateljstva iz vlastite životne biblioteke, naravno!

dont-look-back1

Ovog sam ljeta, između ostalog, gledala Stranger Things, slatku seriju inspiriranu hororima i pustolovnim filmovima iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Pitka, podnošljivo jeziva i savršeno ljetna (iako se radnja odvija zimi), odmah je postala još jednom Netflixovom uspješnicom i taj mi je razvoj događaja sasvim u redu. No dok su djeca i tinejdžeri osamdesetih uživali u obnovljenoj nostalgiji, a feministički portali pozdravili pomake u reprezentaciji ženskih likova, ja sam sa sve više zanimanja pratila na koji će se način Eleven uklopiti u tročlano, tj. četveročlano društvo pametnih, zabavnih i šašavih geekova.

Činjenica je da su je tri dječaka do kraja sezone prihvatila kao začudan dodatak svom društvu. No je li El uistinu postala ravnopravna prijateljica među prijateljima? Naravno da nije – njezina je drugost vidljiva u svakom trenutku ne samo zato što umom može pomicati predmete, već i zato što je djevojčica. I inače mi se njezin prikaz činio pomalo problematičnim – dječaci je uče govoriti, neshvatljiva im je i mistična, žrtvuje se iz ljubavi prema njima i upada u heteronormativnu matricu u kojoj svaka nova djevojka ili djevojčica mora imati svoj muški par – ali dok za drastičnije pomake od tih stereotipa ima mjesta u najavljenoj drugoj sezoni, mislim da je najveća i možda najbolja prilika za širenje narativa o prijateljstvu propuštena upravo zato što je kao univerzalni model opet uzeto muško/dječačko prijateljstvo. Za djevojke ima mjesta tek ako/kada se u bazu intervenira.

Na sličnim, ali još ekskluzivnijim temeljima počivaju moja najranija sjećanja na prijateljstvo u knjigama koje sam čitala. Bila sam veliki fan (nekih) knjiga o Koku, koje uvelike nalikuju na tip priče kakva je ona u Stranger Things, pa su Uzbuna na Zelenom Vrhu, Koko i duhovi te Zagonetni dječak za mene oblikovali svijet u kojem nije bilo mjesta za djevojčice, a kamoli za djevojačka prijateljstva. Ženski su likovi u nabrojenim knjigama uvijek morali biti nečije sestre, majke ili simpatije pa je tako mala Marica, Kokova mlađa sestra, često prisutna samo kako bi stajala u suprotnosti s Kokom – on je, kao stariji brat, odgovoran za nju, mudriji je i staloženiji od nje čak kada se i sam boji, a ona je (pre)emocionalna, naivna, plačljiva i treba je tješiti/spašavati. Funkcija je ženskih likova i da razdražuju muške likove. Kada Koko i njegov najbolji prijatelj Tomo angažiraju prijateljicu Marijanu da špijunira sumnjivog dječaka, ona zauzvrat traži slike filmskih glumaca iz Tomine bogate kolekcije zbog čega je on više ne može smisliti. Djevojčice, čak i kada su „neobične“ i „korisne“ kao što je špijunka Marijana, ne mogu ući u krug Kokovih prijatelja zato što su „po prirodi“ svadljive, prevrtljive i preosjećajne.

Preostale omiljene knjige iz djetinjstva samo potvrđuju takvu logiku. Gospodar prstenova ili Hobit toliko ustraju na ideji plemenitog muškog prijateljstva da epizodni ženski likovi uopće ni ne razgovaraju jedan s drugim, a o prijateljevanju da i ne govorim. Saga o Harryju Potteru donekle se približava premošćivanju jaza umetnuvši izvanrednu djevojčicu u glavnu liniju priče. Ali dok Ron i Harry postaju najbolji prijatelji „prirodno“ i perolako, Hermiona im isprva ide na živce i, baš kao Eleven, treba se dokazati da bi je prihvatili. Ona ipak ravnopravno participira u prijateljstvu, a zahvaljujući svojem neiscrpnom vrelu znanja i kapacitetima daleko iznad Ronovih ili Harryjevih, često nosi teret zadataka koji su im postavljeni i neustrašivo predvodi trio (ili ponekad duo) iako je njegov prešutni vođa uvijek Harry.3

dlb

Prijateljstvo, ono koje neobuzdano pokreće dogodovštine na kvartovskom igralištu i umiruje svojom postojanošću u dosadno nedjeljno poslijepodne može se samo izmaštati kao djevojačko/žensko. Budući da su dominantne reprezentacije pravog prijateljstva u mom, kao i u bezbroj drugih djetinjstava bile bolno lišene djevojčica, moralo je doći do nekoliko točaka otpora. Prva je bila doslovna – želja za prijateljevanjem s dječacima. Roxane Gay priznaje da je bila ili htjela biti „one of the guys“, a negdje na polovici osnovnoškolskog obrazovanja nakratko sam to poželjela i ja. Tako je lako zamisliti gledanje Indiane Jonesa ili Ratova zvijezda s dječacima. Sve što o tome mogu reći je: „It’s okay if most of your friends are guys, but if you champion this as a commentary on the nature of female friendships, well soul-search a little.“4

Druga bi točka otpora mogla biti aktivno pokušavanje smještanja prijateljica u okvire koje je zadala književnost koja se prvenstveno obraća dječacima. I za to sam kriva – jednostavno sam, između igranja s barbikama (ranije) i dopisivanja o simpatijama (kasnije), i dalje silno željela doživjeti Kokove pustolovine pa sam tjerala prijateljice na glupave pothvate koji su se uglavnom sastojali od jako dugačkog planiranja, dvadeset minuta žustre diskusije na otvorenom i vraćanja u kuću. Bile smo poražene, ali i dosta zadovoljne što smo pokušale. To je točka pregovaranja, svijesti o arbitrarnim granicama suprotstavljena je želja za svim, „dječačkim“ i „djevojačkim“, iskustvima. Treća je točka otpora izostanak otpora. Potpuno prepuštanje zamršenoj ljepoti djevojačkog i samo djevojačkog prijateljstva.

dont-look-back6

U dvanaestoj sam se godini upoznala s Carmen, Lenom, Tibby i Bridget, junakinjama sage o putujućim hlačama. Sestre po trapericama, prva u nizu od pet knjiga o prijateljstvu četiriju različitih djevojaka autorice Ann Brashares, prevedena je na hrvatski 2003. godine5 i zarobila je moje tween srce. Bila je odgovor na sva moja nadanja o tome što je pravo prijateljstvo za djevojke. Bila je točno ono što sam htjela čuti:6

Čini mi se da riječ prijateljice nije dovoljno rastezljiva da pokrije značenje onoga što mi značimo jedna drugoj. Zaboravljamo gdje jedna od nas počinje, a druga prestaje. Kad Tibby sjedi pokraj mene u kinu, lupa petom o moju goljenicu za vrijeme smiješnih ili zastrašujućih prizora. Ja to obično i ne primijetim dok sutradan na tom mjestu ne osvane masnica. Na satu povijesti Carmen odsutno štipka mlohavu kožu mojega lakta. Biba naslanja bradu na moje rame kad joj pokušavam pokazati nešto na računalu, škljocajući zubima kad se okrenem kako bih joj nešto objasnila. Često gazimo jedna drugu po stopalima.

Sestre po trapericama prikazuju gotovo utopijsku sliku djevojačkog prijateljstva. Ono je snažnije i važnije od svih drugih odnosa. Posestrime nemaju tajni i srama jedne pred drugima, uvijek su jedna drugoj podrška i provele su zajedno toliko vremena da ga više uopće ne trebaju mjeriti. Istodobno, one su izvana i iznutra bitno različite – Lena je konvencionalno lijepa i sramežljiva, Tibby je sićušna, artistička buntovnica, Carmen je punašna, pametna furija, a Bridget je impulzivna, atletski građena nogometašica.7 Njihove razlike nisu prepreka savršenoj harmoniji koja vlada među njima, uglavnom zato što su odrasle zajedno i ne poznaju svijet izvan granica koje su za sebe stvorile. Kao što Carmen kaže: „Počele smo biti ‘mi’ i prije rođenja“,8 započinjući tako priču o njihovim majkama koje su se upoznale na tečaju aerobika za trudnice.

No, poučene iskustvom, Posestrime ipak znaju da je za prijateljstvo potreban trud: „Danas se naše majke ponašaju kao da je prijateljstvo izborni predmet, negdje pri dnu popisa poslije muževa, djece, karijere, doma, novca. […] Mi nećemo dopustiti da se to dogodi nama.“9 Takva svijest posebno im dobro dolazi kada se ljeti razdvajaju i kreću u vlastite avanture koje mogu dijeliti samo pomoću pisama,10 a te su avanture zapravo fokus svakog od prva tri romana. Upravo u nemogućnosti da im se životi usklade s tako moćnim prijateljstvom (moraju se razdvojiti da bi se zaljubile, stekle neke nove prijatelje ili interese, svađale se i mirile sa svojim obiteljima) sada vidim sjeme kraja. Završni roman, kako sam pročitala na Wikipediji i osjetila se prevareno, svjedoči o udaljavanju Posestrima i odvojenim životima koji se spajaju tek prisilno. Razdvajajući svoje heroine svakog ljeta (da ih pripremi na zahtjeve „stvarnog života“), Brashares opetovano pokazuje da je smisao negdje drugdje, a uronjenost u prijateljstvo pripada adolescenciji. Misao je to koja odjekuje u Tibbynom uvodu u posljednje ljeto prije odlaska na fakultet:11

Kad usporedite sve promjene u životu, ova je zaista, zaista velika. Ako razmišljate poput mojeg oca, reći ćete: „Pa što, vidjet ćete se za Dan zahvalnosti.“ Ali ako razmišljate poput mene, shvaćate da je život kakav smo dosad poznavale gotov. Naše zajedničko djetinjstvo završava. Možda više nikada nećemo živjeti kod kuće. Možda više nikada nećemo živjeti sve u istom gradu. Odlazimo kako bismo počele živjeti stvarne živote. Meni je to strašno uzbudljivo, ali me također plaši kao nijedna druga pomisao na ovome svijetu.

Istu nit slijedi Mindyn paragraf s početka teksta – nakon fakulteta/srednje škole više ne možemo očekivati da ćemo se jedna drugoj stalno povjeravati, zivkati se, skajpati, visjeti jedne kod drugih i gledati televiziju. Srećom, tu poruku nisam uočila, ali retrospektivno uviđam da su romani posvećeni djevojačkom iskustvu/prijateljstvu koje sam čitala u ranim tinejdžerskim godinama, a čiji su krunski dragulj upravo Sestre po trapericama, često bili gotovo jednako štetni kao i oni u kojima mogućnosti za djevojačko prijateljstvo uopće nije bilo. Svejedno, djevojke uvijek pregovaraju sa sadržajima koje konzumiraju pa takvi romani omogućavaju da „opsesija“ bliskošću i dijeljenjem u srednjoj školi prestane biti samo kult najboljeg prijateljstva s kratkim rokom trajanja i postane stvarni život unatoč mnogim problematičnim mjestima koja sugeriraju upravo suprotno.

dont-look-back4

Biblioteku sam na proljeće dopunila trima novim izdanjima i reći ću vam nešto: nikada nije prekasno početi skupljati stripove i nikada ne možete imati previše godina za priče o tinejdžerskom prijateljstvu. Lumberjanes je strip čija je mantra „Friendship to the Max!“ i moja je nova omiljena preporuka svakome tko želi slušati. On spaja sve – ljeto, pustolovine u prirodi, pet dosta različitih prijateljica – i dodaje TOLIKO TOGA. Jo, April, Mal, Molly i Ripley borave u ljetnom kampu za „hardcore lady-types“ i suočene su s nizom misterioznih pojava u šumi koja okružuje njihove brvnare. Kao i Posestrime, izviđačice su zajedno nepobjedive, samo što one uistinu jesu zajedno jer ih, za razliku od Posestrima, ljeto spaja. Tako predmet stripa nisu pojedinačna iskustva, već se zajedništvo tretira kao pokretač svih događaja. Ne samo da izviđačice bodre jedna drugu, već se i razumiju pa, iako svaka ima barem jednu vještinu koja je razlikuje od ostalih i pomaže joj da riješi specifične zadatke, često tek uvažavanjem svačijeg mišljenja dolaze do rješenja problema.

Njihova vanjština nije stereotipno vezana za njihove karakteristike – April je malena, „ali“ je supersnažna, Mal se oblači kao kul alternativka, „ali“ je strašljiva, osjećajna i oprezna, Molly je pomalo bucmasta, „ali“ je vješta u streličarstvu i izrazito logična. Također, nijedna nije identične građe, niti identične boje kože, kao što nijedna ne kaska za ostatkom društva ili mu nije dorasla. Iznimno je važna i zastupljenost LGBTQIA+ zajednice – Mal i Molly su zaljubljene jedna u drugu i prikazane su kao i bilo koji drugi sramežljivi ljubavni par na početku hodanja, a u jednom od najnovijih brojeva Jo je objavila da je trans. Čak su i dečki iz susjednog kampa prikazani izvan uobičajenih rodnih normi – vole peći kolače i održavati brvnare urednima, ljubazni su i pažljivi, a kada postanu agresivni, to je zato što je na njih bačena kletva (što je također obično rezervirano za djevojke/žene!).

Uz same izviđačice, javljaju se i drugi netipični ženski likovi: Jen je napeta voditeljica grupe u koju spadaju naše izviđačice i iako se čini da je još uvijek tinejdžerica (?), najodgovornija je, ali i najnaivnija osoba u kampu; Rosie je opuštena voditeljica kampa koja dopušta djevojkama da same istražuju prirodu i odaje dojam da se spremna obračunati sa svakim tko joj stane na put; Bear Woman je starica koja živi u šumi i posjeduje magične moći. Iako se daje naslutiti da je kamp nekad bio konzervativan, svi su stereotipi, kao službena pjesma (jedan je stih išaran, a netko je dopisao: „Then there’s a line about God, or whatever“) ili tečaj dekoriranja torte (podučava ih tetovirana djevojka koja odmah na početku objavljuje da nema ispravnog načina dekoriranja), preokrenuti naglavce. Lumberjanes je dokaz da čitanje ne treba biti kompromis i da su reprezentacije najrazličitijih djevojaka i njihovih prijateljstava moguće i nužne. Zašto je to uopće potrebno isticati 2016. godine? Zato što je Lumberjanes i dalje iznimka. Zato što je to prvi apsolutno pozitivan prikaz različitosti među djevojkama i jednakosti u prijateljstvu na koji sam naišla otkad čitam.

dont-look-back5

Prijateljstvo se ne bi trebalo dijeliti na muško, žensko ili muško-žensko, ali trenutno se nalazimo u dobu potvrde validnosti ženskog prijateljstva i to me veseli zato što sam predugo čitala knjige o dječacima čija je sloboda bez granica i čije je prijateljstvo odraz te slobode. Ipak, osjećam da sa sadržajima poput Lumberjanes odlazimo i korak dalje, u neku novu, drugačiju slobodu koja još nije istinski univerzalna, ali je prekrasno utješna. Ona dopušta prijateljstvu da bude svakodnevno, ali i iznimno, da Mindy može i ne mora biti u pravu kada proriče kraj pravog prijateljstva s početkom stvarnog života.

Beck je napisao jedan stih u pjesmi koju nikad nisam čula, ali koja je zbog tog stiha, uglavljenog između dvaju zadnjih poglavlja Sestara po trapericama, za mene postala simbolom prijateljstva i, još više, neke čudne nade koja uvijek dolazi na kraju svega (čitanja, slušanja, gledanja, fakulteta). Neka počne zlatno doba.

 

*Sve slike u tekstu preuzete s: http://www.rookiemag.com/2015/10/dont-look-back/

**Naslovnica preuzeta s: http://www.rookiemag.com/2016/08/we-go-together/

  1. Lena Dunham, Drukčija od drugih. Zagreb: Algoritam, 2014.
  2. Mindy Kaling, Why Not Me? London: Penguin Random House, 2015.
  3. To bi također mogao biti i kontraargument u debati o Hermioninoj ravnopravnosti – ponaša li se ona kao njihova prijateljica ili kao majka? Ipak, zbog svoje slijepe ljubavi prema Hermioni i dalje odbijam misliti da je ona bilo što drugo nego autonomna, snažna kraljica-vještica. <3
  4. Roxane Gay, Bad Feminist. London: Corsair, 2014.
  5. Zadnji je prijevod izašao 2007., a posljednje dvije knjige ostaju neprevedene.
  6. Ann Brashares, Sestre po trapericama: Drugo ljeto. Zagreb: Algoritam, 2005.
  7. Jesu li to donekle stereotipi? Da.
  8. Ann Brashares, Sestre po trapericama. Zagreb: Algoritam, 2003.
  9. Isto.
  10. Trebam li uopće spominjati da sam natjerala svoje prijateljice na dugogodišnju tradiciju pisanja pisama (čemu je, naravno, kumovala i Jane Austen)?
  11. Ann Brashares, Sestre po trapericama: Treće ljeto. Zagreb: Algoritam, 2007.
Komentari
  1. iva radat iva radat
  2. maša huzjak maša huzjak
    • iva radat iva radat
Tjeskoba ženskog autorstva
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Logan, Wolverine i ljepota muža
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Mufov Girls tribute!
Muf chata o Girls (S06 E10 FINALE)!
Mit o nasilju
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Logan, Wolverine i ljepota muža
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva