Ljeto u Černobilu

U prijavnici za ljetnu školu povijesti socijalističke arhitekture u Slavutiču, gradiću na sjeveru Ukrajine, na pitanje „Bi li vas zanimao posjet ChNPP-u?“ lakomisleno sam odgovorila potvrdno, ne sluteći da se iza ove kratice ne krije opskurni nacionalni park, već zloglasna nuklearna elektrana Černobil. Ubrzo je stigao još jedan formular u kojem sam morala potvrditi da nisam trudna i da se u protekloj godini nisam značajnije ozračila te da sam svjesna rizika radijacije. Nakon kratkotrajnog paničarenja i nasumičnoga guglanja („Chernobyl radiation level“, „Chernobyl visit consequences“), labavo sam se odlučila za posjet, ostavljajući otvorenom mogućnost odustanka u zadnji tren. Na prvi dan ljetne škole u zraku je visjelo kolebanje većega dijela grupe, s tek par odlučnih pristaša i protivnika.

Zašto sam uopće krenula pisati o Černobilu? Osim potrebe da podijelim svoje putešestvije s drugima, čini mi se da su kolektivno sjećanje i predodžbe o Černobilu nepravedno jednodimenzionalni — Černobil bilo kao konačni iskaz nesposobnosti i aljkavosti socijalističkoga režima ili kao tragedija koja oduzima dah. Ipak, situacija je mnogo kompleksnija. Za demistifikaciju, ali i kompleksniju sliku slučaja Černobil korisno je uključiti narative onih izravno pogođenih nesrećom, što maestralno nudi djelo Svetlane Aleksijevič Černobilska molitva (kronika budućnosti). Ne dajte da vas obeshrabri patetično-pijetistički naslov, sadržaj točnije opisuje engleska verzija naslova — Voices from Chernobyl: The Oral History of a Nuclear Disaster. Autorica je razgovarala s desecima svjedok(inj)a nesreće — od djece preko udovica do političke vrhuške — i kompilirala njihove iskaze u opsežno djelo, uključivši vlastiti glas tek na početku i kraju. Uz pluralizam glasova, i raznolike interpretacijske paradigme pomažu demistificirati Černobil. Zato ću — ne ulazeći u tehničke pojedinosti nesreće — skicirati intrigantne elemente iz kulturne povijesti: od turističkih praksi preko rodnih, nacionalnih i religijskih aspekata komemoracije nesreće do posljedica po radnički identitet.

Pripjat. Fotografije: Lea Horvat

Pripjat. Fotografije: Lea Horvat

Slavutič (populacija: 25 000) na brzinu je projektiran i sagrađen 1986. godine za smještaj evakuiranih iz Pripjata, grada tri kilometra udaljenog od Černobila. Pripjat, danas obilno fotografirani ghost town, nastao je u 1970-ima kao tzv. atomograd, monofunkcionalna urbana struktura za zaposlene u nuklearnoj elektrani i njihove uže obitelji. Slavutiču, oko 50 km zračne linije od Černobila, nije prethodila nikakva urbana struktura, već šumski teren, a novi je grad bio svojevrsna postmodernistička antiteza modernističkom Pripjatu i trebao je demonstrirati sovjetsku efikasnost te slogu u nošenju s katastrofom. U konstrukciju se uključilo osam sovjetskih republika (Ukrajina, Rusija, Estonija, Latvija, Litva, Armenija, Gruzija, Azerbajdžan) — svaka je izvela po jednu četvrt  koristeći svoje materijale i radnu snagu te regionalne oblikovne posebnosti. Umjesto diskretnog raspršivanja pripjatskoga stanovništva po SSSR-u, podizanje (post)atomograda bilo je svjestan pokušaj prevladavanja traume proizvodnjom novog simbola. Slavutič je i dalje svojevrstan atomograd ekonomski ovisan o Černobilu. Do 2000. godine nuklearka je bila u funkciji, a trenutno se gradi tzv. „Luk“ (New Safe Confinment), najveća pomična konstrukcija na svijetu, koji bi trebao zamijeniti trenutni „sarkofag“, dotrajalu betonsku konstrukciju oko eksplodiranog reaktora i učinkovitije smanjiti curenje radioaktivnosti u okoliš.

U promjeru od 30 km oko černobilske nuklearne elektrane nalazi se tzv. „zona isključenja“ kojoj nije moguće prići bez dozvole, a zabranjeno je u njoj se trajno nastaniti. Ipak, u Zoni se još uvijek može pronaći šačica stanovnica i stanovnika, uglavnom starijih ljudi koji nikad nisu napustili svoja seoca te žive samoodrživo. Određeni dio tamošnjeg stanovništva uživa u rijetko naseljenoj zoni zbog labavih zakonskih granica i slobode deregulacije. Posljednja ljubav bake Dunje, roman njemačko-ruske spisateljice Aline Bronsky, s dozom humora i empatije daje uvid u mikrokozmos jednoga takvog naselja. U romanu se neuobičajen položaj lokalnoga stanovništva uspjelo depatologizira te se banalno, svakodnevno pomalja iz naizgled nemogućeg konteksta.

Osim endemskog stanovništva i radništva vezanog za Černobil u Zonu odnedavno zalazi i još jedna skupina — turisti(ce). „Mračni turizam“ fenomen je koji posljednjih godina uzima maha, a utjelovljuje fascinaciju opasnim zemljama i morbidnim lokacijama koje su sušta suprotnost turističkim hit destinacijama. Turisti(ce) posjećuju napuštene zgrade u ruševnom stanju (Abandoned Berlin, Dead Malls Enthusiasts) i(li) mjesta s konotacijom smrti i patnje (koncentracijski logori, poprišta bitaka, zatvori i sl.). S jedne strane, ove su lokacije idealna hrana za one željne senzacionalizma, misterije i teatralnosti. Analogna opijenost jezom nazire se pasioniranom čitanju crne kronike, a u tu se liniju uvjetno mogu svrstati i gotička i romantičarska estetika. Optika „mračnog turizma“ konstruira odabranu destinaciju kao misterij u koji se ne nastoji proniknuti. Jaz između promatrač(ic)a i mračnoturističkih odredišta produbljuje se bilo naglašavanjem vremenske (vrijeme kao da je stalo) ili prostorne distance (artefakti djeluju kao da su iz udaljene galaksije). Fascinacija građevinama u paradigmi „mračnog turizma“ može pozitivno djelovati kao poticaj za dublje upuštanje u tematiku, ali često proizvodi još više nerazumijevanja. Mitologizacija Černobila posebno je živa u području umjetnosti — primjerice, ukrajinski sastav ONUKA u pjesmi 19 86 koristi snimke iz Pripjata, a pjevačica (čiji je otac černobilski veteran) navodi da više puta godišnje zalazi u Zonu kao izvor inspiracije. U ovom je kontekstu nezaobilazan i Stalker Andreja Tarkovskog — iako prije černobilske nesreće i neovisno o Černobilu, ovaj je film uvelike pridonio jezovito-misterioznom imidžu Zone.

Pripjat. Fotografije: Lea Horvat

Pripjat. Fotografije: Lea Horvat

Uz „mračni turizam“, izlet u Černobil može se konceptualizirati i kao „pollution tourism“, turistička praksa koja se namjerno fokusira na zagađeni okoliš umjesto bajkovite prirode. Posljednjih se desetljeća ubrzano afirmira ideja antropocena, novog razdoblja Zemljine povijesti s ljudskom vrstom kao značajnim modifikatorom. „Podobnost“ černobilske katastrofe za interpretaciju kroz prizmu antropocena je očita: radioaktivnost nije pogodila samo neposrednu okolinu Černobila, već se radioaktivni oblak nadvio i nad većim dijelom Europe dospjevši i do drugih kontinenata, a radioaktivni materijal — posljedica nesreće — neće se razgraditi u sljedećih 100 000 godina. „Pollution tourism“ počiva na uvjerenju da suočavanje s posljedicama ljudske destrukcije, iskustvo iz prve ruke, može biti važan korak za podizanje svijesti o ekološkim problemima, ali teško ga je potpuno odvojiti od voajerističkih pobuda.

Ključna razlika između posjeta Černobilu i, recimo, Auschwitzu jest u uključenosti vlastita tijela. Dok je Auschwitz potresan „samo“ na psihičkoj razini, u slučaju Černobila javlja se i bojazan za vlastito fizičko zdravlje — doze radijacije u Zoni nepredvidivo variraju, a mjere zaštite su minimalne (obavezna odjeća dugih rukava, zabranjeno diranje vegetacije i zemlje). I u našoj grupi proširila se lagana paranoja s različitim ishodima — od bacanja odjeće koju smo nosile/i na toj ekskurziji (ja sam zbog psihosomatskih umišljaja bacila ruksak u solidnom stanju) preko razmjenjivanja rekla-kazala tehnika zaštite do izljeva kancerofobije. Put u Zonu standardnim radničkim vlakom koji prometuje nekoliko puta dnevno između Slavutiča i Černobila i prolaz kroz kontrolu radijacije (ponešto suspektan uređaj iz 1980-ih) prošli su u uzbuđeno-paničnom tonu, ali ubrzo nakon dolaska situacija se smirila. Ubrzo smo iskusile/i glavni problem s radijacijom i percepcijom opasnosti — nevidljivost. Neopipljivu, neujednačenu pogubnost zračenja i danas je teško pojmiti pa ne čudi da je dio pogođene populacije odbio preseljenje ili mjere zaštite.

mjerac

Mjerač radioaktivnosti. / Černobil. Fotografije: Lea Horvat

Mjerač radioaktivnosti. / Černobil. Fotografije: Lea Horvat

U praksama komemoracije černobilske katastrofe u ovom ću se kontekstu ograničiti na rodni, nacionalni i religijski sloj značenja. Relativno je slabo poznato da je, iako je Černobil na teritoriju Ukrajine, većina radionuklida (oko 70%) ispuštenih uslijed katastrofe završila na teritoriju današnje Bjelorusije. Ipak, nacionalne politike sjećanja ovih dviju država bitno se razlikuju. Černobilska je tragedija i dalje živo prisutna u ukrajinskom javnom diskursu, likvidatori/ce (ljudi koji su dobrovoljno ili pod pritiskom sudjelovali u saniranju posljedica nesreće) imaju status sličan ratnim veteranima, a promovira se i černobilski turizam — čak postoji i inicijativa za proglašenjem Zone nacionalnim parkom. U Bjelorusiji, prema navodima povjesničara Alekseja Bratočkina, černobilska se nesreća konstruira kao nešto nadiđeno i udaljeno od sadašnjosti: povlastice za likvidatore/ice ukinute su 2007., a komemoracija se odvija pretežno u okrilju religije. Potiskivanje sjećanja na Černobil lako se može dovesti u vezu s kontroverznim projektom bjeloruske vlade — gradnjom nove nuklearke na granici s Litvom. Bjelorusko-ukrajinska razmimoilaženja u odnosu prema Černobilu daju uvjerljivo objasniti različitim gospodarskim interesima. Dok su aktivnosti oko Černobila (gradnja „Luka“, istraživanja o zatvaranju nuklearne elektrane i zbrinjavanju radioaktivnog otpada) znatne međunarodne investicije koje stvaraju mnoga radna mjesta u Ukrajini, Bjelorusija ima druge ekonomske prioritete te se okreće povijesnom zaboravu.

Unatoč nezanemarivim razlikama u nacionalnim interpretacijama, černobilska je nesreća imala i nadnacionalni efekt. Oni pogođeni nesrećom — neovisno o zemlji stanovanja — često se (pogrdno) nazivaju Černobilcima i Černobilkama, a zajedničke su i predrasude koje im se pripisuju — zaraženost, nezdravost, opasnost po okolinu. Neposredno nakon nesreće ljudi s pogođenih područja postali su izbjeglicama i, slično razvoju događaja oko suvremenih izbjeglica — u novim sredinama uglavnom nisu primani raširenih ruku, već s negodovanjem, skepsom i strahom.

Budući da je nesreća dubinski potresla službene diskurse, pogotovo slijepu modernističku (ali i socijalističku) vjeru u znanost, ne čudi okretanje religijskim praksama u komemoraciji černobilske katastrofe. U SSSR-u uvriježeno mišljenje da od „miroljubivog atoma“ (za razliku od nuklearne bombe) ne prijeti nikakva opasnost te da je nuklearna energija nasigurnija, najnaprednija i najčišća, a sovjetski reaktori bez greške do srži je potreseno eksplozijom 1986. Racionalna neobjašnjivost (ili nevoljkost socijalističkog sustava da ponudi narativ onkraj teorija zavjere i optužbi Zapada za sabotažu) potakla je okretanje misticizmu i religiji. U lokalnom muzeju u Slavutiču trenutak prve eksplozije — 26.4.1986. u 1:23 — uparen je s citatom iz Apokalipse, a portreti radnika/ca poginulih na taj dan okupljeni su u „panteon“ s crkvenim zvonima u sredini. Lokalna pravoslavna crkva, začudna postmodernistička kombinacija PVC prozora, bakrenog krova, pozlate i optužbi za korupciju, čuva jedan primjer nove ikonografske teme — „černobilskog spasa“. Ikona s eksplozijom reaktora u pozadini prikazuje Krista okruženog djecom oboljelom od posljedica radijacije. Religijske interpretacije s jedne strane mogu pružiti utjehu individuama, ali njihovo je poopćavanje opasno jer depolitizira nesreću i infantilizira žrtve.

Černobil i Isus. Fotografije: Lea Horvat

Černobil i Isus. Fotografije: Lea Horvat

Rodni aspekti nesreće posebno su vidljivi u oblicima heroizacije likvidatora koji su u spomenicima konstruirani kao klasični maskulini (super)junaci. Stupanje na udarnu liniju opasnosti mnogi su smatrali ultimativnim činom muževnosti te su među likvidatorima muškarci bili brojčano nadmoćni. Ženama su uglavnom pripale pozadinske, rodno obilježene i pretežno nevidljive zadaće, poput ručnog pranja odjeće likvidatora, također iznimno opasne aktivnosti. U odabiru likvidatora nemalu su ulogu odigrali državni biopolitički prioriteti — ženama u fertilnoj dobi u principu nije bilo dozvoljeno sudjelovanje u saniranju posljedica nesreće, dok se muškarce u istoj poziciji nije štedjelo. Kako se  prisjeća jedan vojnik: „Dva pilota su odbila. Tobože imaju još mlade žene, nemaju još djece. Posramili su ih. Karijera im je završila! Uz sve, tu je još bio i muški sud. Sud časti! To je, znate, stvar muškosti — on nije mogao, a ja ću otići. Sada mislim drugačije… Nakon devet operacija i dva srčana udara… Sada nikome ne sudim, razumijem ih“.1 Izloženost radijaciji ostavila je traga na potenciji i plodnosti muškaraca, a manjak razgovora o toj temi probija u izrazito mačističkim šalama i pjesmicama koje nastoje simbolički povratiti načetu muževnost.

Crte patrijarhata u slučaju nuklearnih katastrofa moguće je čitati i dubljoj razini. Povjesničarka Kate Brown u iznimnoj knjizi Plutopia: Nuclear Families, Atomic Cities, and the Great Soviet and American Plutonium Disasters uspoređuje slučaj američkog atomograda Richlanda (uz elektranu Hanford) i sovjetskog Ozerska (uz nuklearku Čeljabinsk) iznosi teze važne za razbijanje mitova o nuklearnim elektranama. Prvo, curenje radijacije i nuklearne nesreće u hladnoratovskom razdoblju nisu isključivo sovjetski problem, već se javljaju i u SAD-u, ali su mnogo manje poznati. Drugo, osim općepoznatih katastrofa poput Černobila i Fukushime postoji i niz tzv. „slow-motion disasters“, kontaminacija okoliša na dnevnoj bazi. Treće, Brown pokazuje da se proizvodni proces u nuklearnim elektranama kao i zataškavanje nesreća iznenađujuće snažno oslanjaju na instituciju nuklearne obitelji. Već spomenuti atomogradovi, više ili manje zatvorena naselja za zaposlene u nuklearnim elektranama i njihove uže obitelji, privlačili su potencijalne radnike i radnice zavidnim standardom neuobičajenim za radničku klasu — visokim primanjima, kvalitetnim obrazovnim i odgojnim institucijama i, u sovjetskom slučaju, širokim asortimanom robe inače dostupnim samo vladajućoj eliti. Radnice i radnici koji nisu željeli izgubiti privilegirani položaj nerijetko su pristajali na zataškavanje nepravilnosti bojeći se ekonomske degradacije, a lojalna radnička baza također je smanjivala opasnost od štrajka.

Černobil. Fotografije: Lea Horvat

Černobil. Fotografije: Lea Horvat

Nuklearne su elektrane do černobilske katastrofe bila iznimno poželjna radna mjesta na kojima je radnička klasa uživala poštovanje jednako onom prema upravljačkoj kasti i bila financijski izdašno honorirana. Stoga ne čudi da je radnički identitet zaposlenih u nuklearkama snažno prisutan i u postčernobilskom kontekstu: od atoma uklesanih na nadgrobne spomenike bivših zaposlenika/ica do naizgled začudnog tugovanja radnika/ica pri zatvaranju preostalih černobilskih postrojenja 2000. godine. Bacanje cvijeća na reaktor — ponašanje koje snažno asocira na pogreb — jedan je od načina žalovanja radništva za uvaženošću i osjećajem vrijednosti koji im je radno mjesto pružalo.

Kad smo izlazili iz vlaka na stanici Černobil sa zvučnika je — s nemalom dozom crnog humora — treštala Britney Spears (Toxic!), a na povratku smo se našli između usnulih radnica i radnika na putu kući. Slavutički tinejdžeri i tinejdžerke ispričali su nam s dozom lokalpatriotizma da su obožavali videoigricu Stalker, ali i da su na ljetovanjima redovito bili metom zadirkivanja djece iz drugih dijelova Ukrajine. Evakuirana supruga černobilskog radnika sa suzama se prisjećala Pripjata i potajnog transporta psa prilikom evakuacije, kao i povratka nakon nekoliko mjeseci po sliku pradjeda koju još uvijek čuva. Internacionalni gastarbajteri na visokim pozicijama jadali su se na račun slavutičke učmalosti i manjka noćnog života, lokalno se stanovništvo pak žalilo na stvaranje klasnog jaza između zaposlenih u Černobilu i ostalih. Bjeloruska djevojka iz naše grupe pričala mi je o besplatnom ljetovanju u Engleskoj, povlastici „djece Černobila“, kako ju je identificirala i šilterica koju je na tom putovanju dobila.

Putovanje u Černobil nije bilo jedno od lagodnijih, već od onih koja dugo ostaju u sjećanju, kao i mnoge priče koje smo imale/i prilike čuti. Černobilska katastrofa, iako ne jedini nuklearni fijasko, zasigurno ima posebno mjesto u kolektivnom sjećanju. Njezine posljedice — po individualna ljudska tijela i psihe, ali i po naše shvaćanje vremena i ljudskog utjecaja na okoliš — ostaju dalekosežnima i teško sagledivima. Černobil ne bi trebalo reducirati ni na isključivi znak upozorenja. Osluškivanje raznolikih glasova može nam donijeti više od moralne pouke — prijeko potrebnu ljudsku dimenziju nesreće.

 

  1. Svetlana Aleksijevič: Černobilska molitva (kronika budućnosti), Edicije Božičević, Zagreb, 2016., str. 86.
Komentari
  1. Karolina
Logan, Wolverine i ljepota muža
zlj2
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Laž apolitične kulture
Konferencijska večera-kabare
Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Logan, Wolverine i ljepota muža
sfcover
Znanstvenice u hollywoodskim SF blockbusterima
cover
Muf chata o Girls (S06 E02 i S06 E03)!
Logan, Wolverine i ljepota muža
slikovnice-cover
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
Arrival: sadašnjost buduće prošlosti
how-to-get-away
Cijena moći u “How to Get Away with Murder”
BAD MOMS
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
hm
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
ROOM_01082609-e1452462797956
Klaustrofobija roditeljske ljubavi
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
makeup-cover
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
deny
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
amandaknox_01
Fatalna Amanda Knox
d03cae5441d542a88a34eb0ebf225905
Proizvodnja Lolite
ja-sam-mia
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Neil Wax, Blame
Antigona na Bleiburgu
lego
S LEGOm gradite rodne podjele!
solange-cover1
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
amanda-cover
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Beyonce-Formation-compressed
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
feelreal
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Černobil. Fotografije: Lea Horvat
Ljeto u Černobilu
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
tumblr_mg6lkmn0iz1r7qnjjo1_1280
Savršena žrtva