Teror klaunova: Mamić, Bandić, Pernar i hegemonijski maskulinitet

Listopad ćemo pamtiti po epidemiji jezivih klaunova. Od SAD-a do Čilea, od Velike Britanije do Osijeka, Karlovca i Trilja, svijet su potresale vijesti o zlonamjernim osobama žarkih kosa i grotesknih lica koje vrebaju žrtve iza drveća i kuća. Situacija je ozbiljna: i dok ovo pišem internetom iskaču novi tekstovi o mjerama anti-klaunovske predostrožnosti uoči današnje Noći vještica.

Koliko god se pokušavala uživjeti u jezive klaunove, jer jeza mi je obično uzbudljiva, cijela priča ostaje beživotna kao ispuhani baloni dva tjedna nakon tuluma. U najzanimljivijem slučaju, ona je balončić podsvjesnog užasa, proizvedenog globalnim i lokalnim hororima, koji se u ovom obliku podigao na površinu. No glavno pitanje koje mnogi američki mediji postavljaju – „je li to ozbiljno ili samo bolesna šala?“ – savršeno je primjenjivo na hrvatski klaunovski, odnosno javnopolitički kontekst.

„Ako su mediji spremni raditi cirkus i šou, ja sam spreman biti klaun i zabavljati se skupa s njima“, izjavio je prije mjesec dana saborski zastupnik Ivan Pernar u emisiji Pressing, i priču o klaunovima vratio u okvire cirkuskog establišmenta. Upravo će Pernar i njegovi kolege, Milan Bandić i Zdravko Mamić, biti zvijezde ovog teksta. Pozvala bih vas da uđete u njihov šator, ali nema potrebe – već ste u njemu.

pticekojedijeletekst

Mamića, Bandića i Pernara izdvojila sam kao tri figure iz javnog i političkog života koje možemo opisati kao klaunove, iako nipošto nisu jedini. Ono što ih povezuje određena je pozicija moći, koja je kod Pernara svježa, kod Mamića sada slabija nego prije, a kod Bandića prilično postojana već više od 16 godina. Sva trojica odgovaraju rječničkoj definiciji klauna kao „šaljivčine, šarlatana, lakrdijaša“ i „neodgovorne osobe“. Ta se neodgovornost u ovom slučaju odnosi na (ne)odgovornost prema javnosti i zajednici unutar koje i zahvaljujući kojoj djeluju, pri čemu ni ne mislim na različite kriminalne radnje s kojima su Bandić i Mamić povezivani i kojima se ovdje neću baviti, nego na njihovu retoriku, diskurs i nastup.

klaunovi-cover

Foto: Muf

Medijske istupe sve trojice karakterizira nešto što bih najblažim riječima opisala kao „vrlo slobodno ponašanje“ – logoreje, grandiozan, egomanski govor o sebi i svojim neprijateljima, pasivna i otvorena agresija, bahatost, te, prvenstveno u Mamićevom slučaju, ali i kod Bandića, obilje psovki i vulgarizama. Oni su potoci koji teku i teku i ne može ih se zaustaviti jer ne poznaju druge forme osim monologa. Obnašati bitnu javnu funkciju a biti nesposoban za bazičan dijalog alarmantan je znak (političke) neozbiljnosti i neodgovornosti, koja, doduše, nije ništa novo u Hrvatskoj.

Ono što u dijelu nas, publike, izaziva kratki spoj upravo je taj raskorak između njihovog neozbiljnog ponašanja i ozbiljne pozicije moći koju okupiraju. Želimo ih zanemariti i ignorirati jer je način na koji s nama komuniciraju podcjenjivački, bez poštovanja i često sumanut, te ne zaslužuje javni/medijski prostor. No pozicije koje drže (ili su držali) moćne su i važne, pa tretirati ih s istom neozbiljnošću s kojom oni tretiraju javnost znači prepustiti im i ne osporavati vlast. Vjerujem da im je nužno pristupati iz više perspektiva odjednom, promatrajući ih u njihovoj cjelokupnosti, jer odgovor na pitanje „je li to ozbiljno ili samo bolesna šala?“ glasi – oboje.

Što me dovodi do bitnijeg pitanja: kako je moguće da figure poput Mamića, Bandića i Pernara uspijevaju doći do vlasti/moći i zadržati se tamo? Zašto se to događa?

Uobičajeni bolji odgovori ponudit će presjek ili genealogiju hrvatske političke močvare, od ratnog profiterstva i zločina preko svih oblika korupcije do sustavnog uništavanja političke i medijske kulture i pismenosti na različitim razinama. Vjerojatno ste pročitali mnogo takvih tekstova u proteklih par desetljeća (a ako niste, danas ih najbolje potražite na mjestima poput Novosti, Biltena, itd.), no ono što im u pravilu nedostaje malo je feminizma.

Feministička perspektiva kakve manjka u analizama konstelacije u kojoj Pernar, Bandić i Mamić sjaje kretala bi iz suprotnog polazišta od one uobičajene u raspravama o dnevnoj politici, gdje se najčešće fokusiramo na manjak žena u politici, instance seksističkog tretmana političarki/žena i prijetnje ženskim pravima. Dok sam razmišljala o obrnutom pristupu, sjetila sam se slavnog i ukoričenog govora Davida Fostera Wallacea pod naslovom „This Is Water“, koji počinje ovako:

„Plivaju dvije mlade ribe jedna kraj druge i sretnu stariju ribu koja pliva u suprotnom smjeru, koja im kimne i kaže:

„Jutro, dečki. Kakva je voda?“

Dvije mlade ribe plivaju još neko vrijeme dalje, a onda se jedna okrene drugoj i pita je:

„Što je, kvragu, ta voda?“

Pri kraju govora, koji je u najširem smislu o životu i kako ga biramo živjeti, Foster Wallace zaključuje da se prava sloboda sastoji od pažnje, svijesti, discipline, truda i sposobnosti da zaista brinemo za druge ljude i žrtvujemo se za njih na milijardu malih neseksi načina svakoga dana. Alternativa joj je nesvjesnost, namještenost po deafultu društva. Poanta je, po njemu, u jednostavnoj svijesti – „svijesti koja je tako stvarna i esencijalna, tako skrivena pred našim očima svuda oko nas da se moramo stalno podsjećati, ponovno i ponovno: ‘Ovo je voda. Ovo je voda’“.

Preneseno u kontekst političke svijesti, dok gledamo u dinamiku i aktere naše društvene zbilje trebamo stalno govoriti ne samo „Ovo je patrijarhat“, nego i: „Ovo je maskulinitet. Ovo je maskulinitet“.

Foto: HINA/ Damir SENČAR/ ds

Foto: HINA/ Damir SENČAR/ ds

„Većinu vremena“, piše R.W. Connell, „obrana patrijarhalnog poretka ne zahtijeva eksplicitnu politiku maskuliniteta. Budući da heteroseksualni muškarci društveno odabrani za hegemonijski maskulinitet upravljaju korporacijama i državom, rutinsko održavanje tih institucija u pravilu je dovoljno. To je u srži kolektivnog projekta hegemonijskog maskuliniteta, i razlog zbog čega ovaj projekt većinu vremena nije vidljiv kao projekt. Većinu vremena maskulinitet uopće ne trebamo tematizirati. Pažnja se skreće na nacionalnu sigurnosti, ili korporativni profit, ili obiteljske vrijednosti, ili vjeru, ili individualnu slobodu, ili međunarodnu kompetitivnost, ili ekonomsku efikasnost, ili napredak znanosti. Kroz svakodnevni rad institucija koje se tako štite, postiže se dominacija određene vrste maskuliniteta.“1

„Hegemonijski maskulinitet“ kovanica je upravo R.W. Connell, a utemeljen je na konceptu kulturne hegemonije Antonija Gramscija.2 Hegemonijski je maskulinitet dominantan i najpoželjniji način bivanja muškarcem (odnosno, najpoželjniji način bivanja uopće) u određenom trenutku; maskulini ideal prema kojem se svi drugi muškarci određuju i mjere, a – poput svakog drugog ideala – gotovo nitko ga ne može u potpunosti utjeloviti. On „ideološki legitimira“ podređenost žena i dominaciju muškaraca.3

Mike Donaldson 1993. piše da je „[k]ao kulturno idealizirana forma, [hegemonijski maskulinitet] istovremeno osoban i kolektivan projekt, i predstavlja ‘zdrav razum’ oko uzdržavanja obitelji i muškosti. Ekskluzivan je, izaziva tjeskobu, (…) brutalan je i nasilan. Pseudoprirodan je, čvrst, kontradiktoran, sklon krizi, bogat i društveno održavan. Centralno je povezan s institucijama muške dominacije, ali ne prakticiraju ga svi muškarci iako većina ima koristi od njega. Iako nije ograničen klasom, često isključuje muškarce iz radničke klase, gej i nebijele muškarce. Življeno je iskustvo, ekonomska i kulturna sila, i ovisan o društvenim uređenjima. Konstruira se kroz teške pregovore tijekom cijelog života. Makar je krhak, gradi najopasnije stvari s kojima živimo. Otporan je, inkorporira vlastite kritike, ali se, unatoč tome, ‘raspliće’“.4

Osobine tog ideala bile bi, naravno, društveno najpoželjnije osobine: „bijela boja kože, pozicija u srednjoj klasi, heteroseksualnost, neovisnost, racionalnost i obrazovan, kompetitivan duh, želja i sposobnost za uspjeh, kontrolirana i usmjerena agresija te mentalna i psihička čvrstoća“.5 Još pojednostavljenije, Michael Kimmel6 svodi američki hegemonijski maskulinitet na četiri točke:

  1. ovisi o tome da se nikad ne radi ništa što sugerira ženstvenost/ženskost
  2. mjeri se moću, uspjehom, bogatstvom i statusom
  3. ovisi o ostajanju mirnim u krizi, nepokazivanju emocija i neplakanju
  4. zahtijeva auru odvažnosti i agresije, prihvaćanja rizika

Ovo je voda: toliko smo uronjeni u maskulinitet da nam je potpuno nevidljiv – dominacija hegemonijskog maskuliniteta nešto je što se podrazumijeva, naš prirodni element, najnesvjesnija rutina. Analiza hrvatske društvenopolitičke scene nepotpuna je ako se u jednadžbu ne dodaje njena potpuna premreženost ekspresijama maskuliniteta, i to ne u svrhu uobičajenog brojanja žena ili traženja razlika između rodova, već prokazivanja – prokazivanja (hegemonijskog) maskuliniteta kao metode i oružja provođenja određenih politika.

Odnosno, iza napada branitelja na Ninu Obuljen, iza procesije koja je domarširala do Mirjane Rakić sa šajkačom, iza ispada saborskog zastupnika Glasnovića, iza Velimira Bujanca, kao i stotina drugih agresivnih ispada i pojava u proteklih samo godinu dana, nužno je vidjeti i djelovanje maskuliniteta, kao što je nužno da emocije koje bude – straha i gađenja, ili pak euforije i radosti – čitamo kao povezane ne samo s nasiljem i agresijom, nego s maskulinim nasiljem, s maskulinom agresijom.

Foto: Tomislav Pavlek/HINA

Foto: Tomislav Pavlek/HINA

Vratimo se ovdje na naše klaunove, Mamića, Bandića i Pernara. Duboko sam uvjerena da su za uzlet i kontinuirani uspjeh sve trojice velikim dijelom zaslužne njihove ekspresije maskuliniteta, i ambicije ka hegemonijskom maskulinitetu, koje su uspješno komunicirale s hrvatskom javnošću. Štoviše, vjerujem da im je javnost (bila) spremna progledati kroz prste za mnoge stvari baš zbog toga – dok ženskost sve naše pozicije čini krhkijima a mane naglašenijima, izražena muškost djeluje suprotno, kao prigušeno svjetlo ili profesionalna šminka.

Connell u kasnijem promišljanju hegemonijskog maskuliniteta piše kako je on nužno geografski određen, te ga dijeli na globalni, regionalni i lokalni. Maskuliniteti, i hegemonijski i oni podređeni, djeluju, dakle, u skladu s kontekstom u kojem se nalaze – njegovim odnosima i dinamikama, običajima i uvjerenjima – i s tim se kontekstom međusobno nadograđuju. U ovom slučaju, maskuliniteti Mamića, Bandića i Pernara nadovezuju se na specifični hegemonijski maskulinitet, tj. muški ideal ovih prostora, koji ne posjeduje suptilnost nekih zapadnijih verzija. Ovdje želim naglasiti da mi je vrlo teško procijeniti što bi točno u Hrvatskoj bio hegemonijski maskulinitet, to jest izlazi li ovaj trojac iz njegovih okvira i odlazi li u neke radikalnije/marginalnije ekspresije maskuliniteta. Te se ekspresije s margine svakako stalno vraćaju u centar pozornosti (to mjesto zapravo nikad ni ne napuštaju), dok se za političare koji predstavljaju umiveniji, mekši tip maskuliniteta – poput Andreja Plenkovića ili Ive Josipovića – uvijek ističe kako su „uglađeni“. To opsesivno isticanje uglađenosti (čitaj: rubne feminiziranosti) definitivno ne sugerira da je taj oblik maskuliniteta norma ili ideal. Koji onda jest?

U svakom slučaju, i Mamić i Bandić i Pernar izrazito su heteroseksualni, poslovno su uspješni i agresivni, a svoj otklon od femininog iskazuju seksističkim izjavama. Ono što ih najviše razlikuje od Kimmelove američke varijante činjenica je da nisu neemocionalni i ne skrivaju emocije. Odnosno, nimalo ne skrivaju jednu, daleko najučestaliju emociju – ljutnju.

Zdravko „Nabijem Vas Sve Na Kurac“ Mamić definitivno je najljući od trojca, iako je sve njihove ljutnje teško razlikovati od nekog generalnog povišenog stanja svijesti. Mamićevi agresivno-histerični nastupi, od kojih su neki kompilirani u videu ispod, postali su dio folklora, nešto što je jednostavno činjenica života: sivi oblaci donose kišu, visibabe znače proljeće, Mamić vam jebe mater svima. Sajt www.zdravko-mamic.com Mamićeve je izjave i izrezao tako da sami možemo slagati komadiće njegovih urlika u smiješne rečenice (evo jedne koju sam složila za prijatelja), što je zabavno dok god ignorirate koliko je ozbiljna ta bolesna šala.

Ako se usredotočimo na sadržaj njegovih verbalnih izljeva, vidjet ćemo kako odgovaraju postavkama hegemonijskog maskuliniteta. Mamić neprestano ističe svoj poslovni uspjeh i novac koji je zaradio, te činjenicu da je pobijedio sve neprijatelje, i „sve ću vas pobijediti“ opet. Hrabar je i snažan i prebit će „k’o mačku“ koga god treba, osim ako je na štakama – onda će ih prebiti kasnije. No najindikativnija je Mamićeva neumorna homofobija i isticanje vlastite nepobjedive virilnosti – konstantno nabijanje svih sugovornika i slučajnih prolaznika na kurac i diskreditiranje kritičara imputiranom homoseksualnošću. Homoseksualnost u njegovom kontekstu, naravno, nije nimalo muževna, već povezana sa ženskastom slabošću.

Milan Bandić brojnim se seksističkim izjavama upisao na Libelin Stup srama, a o njegovoj se bahatosti raspravljalo i u posebnoj epizodi Latinice. Ljutita, agresivna bahatost tipična je za njegove obračune s kritičarima, bili oni novinari ili obični građani – gradonačelnik ih sve ionako doživljava kao nečije plaćenike. Uostalom, „ne mogu ti jadnici srušiti što on može sagraditi (bog ih jebo)“.

Iz asortimana seksističkih trenutaka, koji je zaista bogat, izdvojiti možemo nedavni napad na Mirjanu Hrgu, pri kojem ju je, uz karakterističnu artikuliranost štapnog miksera u borbi s nečim tvrdim, pitao tko je ona „da njega tu sučeljava“ te dodao da nema što pričati o vrtićima kad nikad nije rodila. Bandić također redovito ističe svoju virilnost i ljubav prema slabijem spolu, pa tako, primjerice, na pitanje što bi učinio da ima sina gej orijentacije odgovara da bi on imao pravo izbora, no dodaje: „Ali s obzirom kako sam ja odgojen, onda znam što bi sin volio. Žene, apsolutno. Ako bi bio na mene“. Bandić od svih oblika ženskosti priznaje, kao što je višestruko dokazao, tek ono što Connell naziva „naglašenom ženskošću“, i što je najbliže pandanu hegemonijskog maskuliniteta za ženski rod (a obično to zovemo ženskom rodnom ulogom) – idealna je žena savršeno uslužna i otvorena za muške želje, nježna, submisivna i oduševljena brakom i majčinstvom.

Bez obzira na sve mane, Bandića su pred zatvorom čekali brojni obožavatelji uvjereni da je on žrtva, svetac i sirotinja; Sv. Milan. On je, jednostavno, jednostavan čovjek jednostavnog ponašanja.

Sva su trojica, zapravo, jednostavni ljudi jednostavnog ponašanja u očima dobrog dijela hrvatske javnosti. Drugim riječima, oni su ljudi iz naroda, koji se izražavaju jednostavnim riječima i ne filozofiraju. Zanimaju ih „mali ljudi“, gacaju po Kozari boku i sprečavaju deložacije – žive u dodiru sa sirotinjom Hrvatske i obraćaju joj se. Jasno je da je ta klasna svijest Bandića i Pernara (Mamića manje) ključna za njihovu privlačnost i popularnost, koliko god proračunato djelovala nekima od nas. Jednako je ključno što komuniciraju svoje ideje s toliko ljutnje; ljutnje koju različiti zanemareni segmenti hrvatskog društva prepoznaju kao vlastitu. Nema ničega čudnog u tome što se potlačeni slojevi i pojedinci (svi oni koji se osjećaju zaboravljeno, slomljeno, neslobodno) emocionalno investiraju u figure i opcije koje reproduciraju njihovu emociju i koriste razumljiv, nepretenciozan jezik, koji djeluje iskrenije od preučenog ili birokratiziranog govora.

Osim što je ljutnja popularan osjećaj među građanima Hrvatske, ona je i jedina emocija koju patrijarhalni odgoj bez problema dopušta dječacima. Ona je, zapravo, tako normaliziran dio maskuliniteta (isprepleten s agresijom) da i sama vrlo često postaje nevidljiva kao emocija. Sjetite se: ženska je ljutnja toliko redovito hiperbolizirana da žene čim se pojavi pretvara u neuračunljive kučke. Muška ljutnja postaje pak nešto što poruku čini efektnijom, strastvenijom – ona daje na značaju i težini izrečenog, kao uteg, dok u ženskom slučaju rečeno nestaje u vrtlogu ŽENSKE EMOCIONALNOSTI.

U svjetlu svega toga, ovaj završni dio teksta posvetit ću kratkoj dekonstrukciji Ivana Pernara, kao mnogo svježije i aktualnije, ali ništa manje zanimljive pojave od Mamića i Bandića, te načinima na koje u svom djelovanju reproducira aspekte hegemonijskog maskuliniteta, i legitimizira patrijarhalne rodne odnose. Pernar mi je i intrigantniji od ostale dvojice jer je „mladi revolucionar“ iz moje generacije, a posebno me zanimaju dva aspekta njegova lika i djela: 1) „revolucionarnost“, „radikalnost“ i „hrabrost“ njegovih političkih poruka i njegov „uključeni mozak“ te 2) njegov plamteći narcizam.

Ako ste pogledali ijedan Pernarov medijski nastup, od kojih ću izdvojiti ovaj egzemplaran na Pressingu televizije N1, sigurno ste čuli mnogo o ludoj radikalnosti Pernarovih poruka, zbog koje ga brojni imenovani i neimenovani neprijatelji (mediji generalno, Amerika, HDZ, itd.) pokušavaju ušutkati, ocrniti i eliminirati – ali on se ne da. Izrazito neprijateljstvo prema novinarima – i nešto što bi zlobnici nazvali manijom proganjanja – dijeli s Mamićem i Bandićem; potonji ih je optuživao za „goebbelsovsko ponašanje“, a prvi da djeluju „iz mračnih ciljeva“. Pola trajanja tih nastupa Pernar potroši da na tanane objasni kako ga sve mediji zakidaju i pogrešno prikazuju. Naravno, neupitno je da mediji manipulativno oblikuju ljude, stvari i pojave, ali Pernar o tome govori kao da je nešto beskrajno intrigantno ili novo. Smiješno je i to što nisam pročitala nijedan tekst koji ga prikazuje u lošijem svjetlu od onog koje sam baca na sebe svojim nastupima.

Pernarova se revolucionarna politika, barem kako je predstavlja otkad je postao saborski zastupnik, može svesti na par jednostavnih stavki: 1) rješenje za SVE je monetarna reforma – regulacija novca prvi je i osnovni problem svijeta koji bankari i moćne elite skrivaju od nas – a usput ugasimo i banke, 2) Amerika je loša, 3) Rusija je dobra. Pernar je pak prosvijećeni pojedinac „uključenog mozga“ koji je ovdje da te informacije podijeli s pukom i pokrene ga, kad već ne znaju misliti sami za sebe. Problem je, doduše, što njegova politika nije baš radikalna, niti kompleksna.

Njegova promišljanja Amerike i Rusije banalna su i prepuna slijepih točaka. Pernarova kritika NATO-a i američke vanjske politike iz govora koji je održao u Saboru postala je viralna i donijela mu inozemne fanove (prvenstveno iz Srbije), ali njena je jedina radikalna kvaliteta u tome što je izgovorena na tom mjestu – ništa u njoj nije niti novo, niti izazovno. No i pozitivni poeni koje dobiva na takvoj kritici gube se čim potpuno nekritički progovori o Rusiji i ustvrdi, na primjer, da mu je Putin veliki politički uzor i sjajan tip, da je napad Rusa na Ukrajinu američka propaganda i da Rusija „štiti zviždače“. Dobri aspekti njegove kritike hrvatskih vlasti nestaju pak pod lavinom demagogije. Većina njegovog retoričkog asortimana zvuči polusirovo, kao da vam svijet objašnjava inteligentniji šesnaestogodišnjak s travom i nekoliko pročitanih knjiga teorije zavjere.

svpernar

Komentari ispod snimke Pressinga

Hrvoje Tutek u odličnom lanjskom tekstu o Živom zidu Pernarova ekonomska evanđelja (Mehanika novca i Kako je nastao novac) naziva upravo nekom vrstom „monetarne teorije zavjere“ te razlaže probleme rješenja koja Pernar nudi. Osvrćući se na eliminaciju banaka, Tutek piše da „uloga banaka u kapitalizmu nije izvanjska, one nisu ‘paraziti’ koji izjedaju inače zdrav sustav proizvodnje roba. Upravo suprotno, uloga banaka za kapitalizam integralna je i presudna: upravo njoj sustav može zahvaliti svoj dinamizam i ekspanzivnost, usprkos tome što u konačnici pridonosi i njegovoj nestabilnosti. (…) Utoliko su planovi Živog zida o uništenju banaka u svrhu ozdravljenja iskonske, neiskrivljene kapitalističke proizvodnje obične tlapnje“.

Citirat ću i dio njegovog komentara na Pernarov model manipulacije valute: „Najočitije od mnogih pitanja koja se postavljaju u ovom mehanički elegantnom i povijesnom realnošću neopterećenom rješenju ono je, recimo, o posljedicama drastičnog poskupljenja svih uvoznih proizvoda uslijed takve devalvacije (u zemlji u kojoj, poznata je žalopojka, ‘sve uvozimo’) i mogućnostima da otvorena i malena ekonomija slabih proizvodnih kapaciteta kakva je hrvatska ovakav šok preživi bez destruktivnog kaosa i, doslovce, gladi. Što se politički događa u takvim uvjetima, potpuno je otvoreno. No što je glad prema monetarnom suverenitetu?“.

Ono što Tutek ne spominje u svezi Pernarovih književno-didaktičnih uradaka njihov je jezivi seksizam, a čitanje Kako je nastao novac dugujem blogu Zlihologija, gdje Slaven Hrvatin piše upravo o tome. (A to je i optužbu bivšeg člana Živog zida Hrvoja Runtića da je Pernar „luđak koji mrzi žene“ učinilo mnogo jasnijom.) Budući da su djela pisana u formi romana, imaju i svoje protagoniste i negativce (bankare), koji su redom muškarci. Tek jedna žena, Iva, dobiva duži monolog i sposobna je misliti poput muškaraca – druge su žene ili prostitutke

Odjedanput je zazvonila budilica i Gerhard Hornbacher član uprave Nolksbanke se probudio, razmišljao je o snu kojeg je upravo sanjao. Njegov kolega Christian Monti iz ZBZ banke još uvijek je čvrsto spavao na kauču do njega. Prošle večeri bili su na pijanki, alkohol je tekao u potocima, a usput su potrošili i dvije kurve. Sada se i on probudio, te u bradu promrmljao “njihove žene su jeftine, a mi imamo mnogo novaca”. Gerhard je na to dodao: “jesi primijetio da kurve traže puno manje od onih koje se navodno ne prodaju za novac”.

ili sponzoruše

Za to vrijeme, u centru grada, našle su se Maja i njena prijateljica Tamara.

“Kak ti je bilo s Christianom?”, pitala ju je Maja.

“On je tak fajn, galantan tip”, rekla je Tamara i nasmijala se od uha do uha.

“Jao, vidim da imaš nove Paciotti cipele, koliko si dala za njih?”, upitala ju je Maja.

“Dva puta”, prasnula je u smijeh Tamara.

“Kao da sam znala”, rekla je Maja i dodala “zašto si uzela tako visoke pete?”

“Ako želiš živjeti na visokoj nozi, moraš imati visoke pete”, rekla je i pozvala ju na kavicu u Lemon.

ili bijesne rospije

Svinjo jedna neodgovorna” vikala je žena, “kako si mogao ostati bez posla i sve nas ostaviti na cjedilu”.

“Nisam ja kriv što je propala firma”, branio se muž.

“Što nisi pronašao drugi posao?!” i dalje je vikala.

“Kako da ga pronađem, znaš i sama da je radi kreditne krize propao cijeli građevinski sektor. 80.000 ljudi je ostalo bez posla. Mnoge moje kolege su u istoj situaciji. Prestalo se s gradnjom, a i oni koji su izgradili stanove nemaju ih više kome prodati”, branio se muž.

“To nije moj problem”, kratko je odgovorila žena.

ili su tu da budu gluplje učenice muškaraca.

“Nije mi baš jasno”, odmah ga je prekinula Natalija.

“Pokušaj to ovako zamisliti”, nastavio je Ivan (WINK WINK, op.a.) “postavi se u situaciju da imaš mobitel koji želiš prodati i da za njega tražiš 500 kn. Ti ga stavljaš u oglasnik i uspijevaš pronaći kupca. Nalaziš s njim i on vadi 500 kn iz džepa, potom novac i roba zamjenjuju ruke. Ti sada imaš 500 kn, a on tvoj mobitel. Shvaćaš li sada da bi ti mogla imati prihod, tj. dobiti 500 kn, da je on nužno morao imati rashod, tj. dati ti tih istih 500 kn?”

“Sad je već jasnije”, zadovoljno je rekla Natalija.

“Dakle, trošak robe je zapravo iznos koji si ti tražila za svoj mobitel, a na koju je on pristao”, rekao je Ivan, te dodao “Sukladno tome, zbroj svih prihoda u zajednici jednak je zbroju svih rashoda.”

“Opet sam se izgubila”, rekla je Natalija.

“Nije problem, imamo vremena”, smireno je odvratio Ivan.

Foto: Hina/ Dario GRZELJ/ dag

Foto: Hina/ Dario GRZELJ/ dag

Pred kraj teksta postaje jasno da se radi o pamfletu Živoga zida te se razlaže njihov politički program, uz ovaj intrigantni pasus:

“Hoćeš reći da izbjegavate omiljene teme za dnevno-političke rasprave?”, opet ga je upitao.

“Da, zato jer smatramo da je besmisleno prepirati se oko imena ulica, križeva u javnim ustanovama, zamrzavanja jajnih stanica, 2. svjetskog rata, nogometnih navijača, prava homoseksualnih parova i mnogih drugih tema koje forsiraju masovni mediji. Oni ne pokreću rasprave o tim temama zato jer im je do njih stalo već samo zato da bi skrenuli pozornost ljudi od mnogo važnijih stvari. (…)“

Uvijek mi je zanimljivo kako ljudi koji strastveno raspravljaju o illuminatima i ljudima gušterima (Pernar potonje zasad ne spominje) sva ljudskopravaška pitanja vide kao tlapnje kojima moćne elite putem masovnih medija mažu ovcama oči. Zabrana pobačaja? Nebitno. Prava gej parova? Glupost! Zamrzavanje jajnih stanica? Jebeš to sranje! Dajte nam Istinu! I da, kraljica Elizabeta je veliki reptil, ali naravno da patrijarhat ne postoji, LOL! Je li slučajno što tolika većina glasnih teoretičara zavjere i vidjelica Pravog Poretka Stvari pripada kategoriji bijelih muškaraca za čije su živote prava manjinskih skupina potpuno sporedna? Ne, nije.

Pernar i u intervjuu za CroL tvrdi kako prava gej ljudi zapravo nisu manjinska prava, jer nas neoliberalizam danas sve jednako ugnjetava – „homoseksualci nisu ugrožena grupa, nego tek jedna u dugom nizu društvenih grupa kojoj je klerikalna desnica okrenula leđa“. Njegov stav o trans osobama iz intervjua jednako je poražavajuć, a uznemirujuće je i što zviždačicu Chelsea Manning, 3 i nešto godine nakon početka tranzicije, u više nastupa uporno naziva Bradleyjem Manningom, muškarcem. Podrazumijeva se, ali napisat ću: nijedna politika koja ne uključuje pitanja roda ne može biti revolucionarna.

Pernar, Bandić i Mamić dijele i jednu opsesiju – sobom. Sva trojica, a pogotovo gradonačelnik, vole o sebi govoriti u trećem licu. Toliko su grandiozne ličnosti da njihova veličina egzistira uz njih kao zasebni entitet, koji spominju s poštovanjem. Pernar sebe tu i tamo suptilno usporedi s Isusom Kristom, a poza mučenika kojem ne dopuštaju da govori iznimno mu je draga (na YouTubeu ima snimka emisije iz koje odlazi iz istog razloga, a sličnu je stvar izveo na prvom zasjedanju Sabora). Slušajući ga kako prekida voditelja Petra Štefanića u Pressingu s „Gospodine dragi, gospodine dragi“, da bi se bacio u još jednu beskrajnu rečenicu, nekoliko me puta nagnalo da se sjetim onog popularnog citata: „Bože, daj mi samopouzdanje mediokritetskog bijelog muškarca“. Njegovo samozadovoljno uživanje u vlastitoj dovitljivosti spareno s pasivnom agresijom iscrpljujuće je za gledanje. Na čelu epidemije narcizma nisu djevojke sa selfiejima, nego muškarci s prenapuhanim osjećajem vlastite vrijednosti, i uvijek su bili.

gifpernar

“Odlično pitanje, gospodine dragi, sad ću vam objasniti”

Pernarov narcizam, čini mi se, ima vonj patologije, ali istraživanje provedeno lani na temu rodnih razlika u samopouzdanju pokazalo je da u svih 46 uključenih zemalja muškarci imaju veće samopouzdanje od žena. Nekoliko je ranijih studija neiznenađujuće pokazalo i da „muške osobine“ imaju pozitivnu korelaciju sa samopouzdanjem, dok je veza „ženskih osobina“ i samopouzdanja mnogo slabija i manje konzistentna. Hegemonijski maskulinitet je samopouzdan i dječake/muškarce odgajamo da također budu takvi. Ogroman dio tog odgoja čini emocionalni rad žena – tetošenje, hranjenje, održavanje muškog ega; dok svijet od njih očekuje da se ne zanose previše vlastitim kvalitetama. Kad se zanesu, njihov se narcizam, naravno, doživljava kao mnogo napadniji.

Onaj najjednostavniji, bazični feministički test uvijek mnogo razjašnjava o ulozi roda u određenoj situaciji: bi li ijedna žena koja se ponaša kao Pernar ikada postigla što je on postigao, bila gdje je on sad? Ne, ne, ne.

pticekojedijeletekst

Komentirajući najezdu jezivih klaunova, Stephen King napisao je kako je za čudovište iz romana Ono odabrao klauna jer je uvjeren da su klaunovi djeci mnogo više strašni nego simpatični. Nešto u prisilnoj veselosti klauna uvijek ostavlja otvorenom mogućnost da se ta veselost izvrne u svoju grotesknu suprotnost; horor i jezu, kao u slučaju serijskog ubojice Johna Waynea Gacyja, povremenog klauna imena Pogo. Uvijek su na granici toga da kliznu u zastrašujuće.

Ekscesivni maskuliniteti Mamića, Bandića i Pernara vjerojatno nisu utjelovljenje hegemonijskog maskuliniteta, ali jesu njegove krize. Hegemonijski je maskulinitet, doduše, uvijek u krizi, jer je stalno u stanju uzbune i prilagodbe novim okolnostima, no unatoč svemu uspijeva zadržati svoju dominaciju u odnosu na druge maskulinitete i feminitete, i biti proziran, sveprisutan, voda. Figure poput ovog trojca – kao i, naravno, mnogih, mnogih drugih – groteskno ga prikazuju kroz svoju pretjeranu agresiju, fokus na virilnost i sebeljublje. Aura ludila oko njih definitivno je zastrašujuća, te često djeluju kao neki stroj koji će se svakog trena raspasti i eksplodirati; vijci i matice letjet će na sve strane. Ne znam u kojoj je to mjeri vezano za njihov maskulinitet, ali znam da nije odvojivo od njega.

I Mamića i Bandića i Pernara možemo gledati kao izdanke ludila samog srca patrijarhata. Kapitalistički patrijarhat je ludilo i nasilje, kao što je i hegemonijski maskulinitet, i sasvim je logično da su mu plodovi tako trpki i bizarni. Želimo li ga dovesti u ozbiljniju krizu, kao muškarci moramo biti svjesni vlastitog i drugih maskuliniteta, njihovih djelovanja i manipulacija, i činiti nevidljive strukture vidljivima. Kao žene moramo, između ostalog, prestati voljeti klaunove.

 

  1. R.W. Connell, “Masculinites”, 2005. (drugo izdanje)
  2. Eagleton ugrubo definira hegemoniju kao „cijeli raspon praktičnih strategija kojima dominantna moć dobiva pristanak da vlada od svojih podređenih. Držati hegemoniju prema Gramsciju znači uspostaviti moralno, političko i intelektualno vodstvo u društvenom životu putem difuzije vlastitog ‘pogleda na svijet’ kroz cijelo društveno tkivo, čime se vlastiti interes pojedinaca izjednačuje s interesima cijeloga društva“. Hegemonija je vrlo dinamičnog karaktera i stalno je treba braniti, održavati i prilagođavati odnosima u društvu, od kojih je potpuno neodvojiva.
  3. Richard Howson, “Challenging Hegemonic Masculinity” (2006.)
  4. Citirano prema Richard Howson, “Challenging Hegemonic Masculinity” (2006.)
  5. Richard Howson, “Challenging Hegemonic Masculinity” (2006.)
  6. Citirano prema parafrazi Carol Harrington na http://www.ji.lviv.ua/n27texts/harrington-en.htm
Komentari
  1. bmk
  2. Daisy
  3. Karolina
  4. Modesty
  5. Karlo
Logan, Wolverine i ljepota muža
zlj2
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Laž apolitične kulture
Konferencijska večera-kabare
Arhitektura i feminizmi: mali pojmovnik
mumija
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Logan, Wolverine i ljepota muža
sfcover
Znanstvenice u hollywoodskim SF blockbusterima
Logan, Wolverine i ljepota muža
slikovnice-cover
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
Arrival: sadašnjost buduće prošlosti
how-to-get-away
Cijena moći u “How to Get Away with Murder”
BAD MOMS
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
hm
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
ROOM_01082609-e1452462797956
Klaustrofobija roditeljske ljubavi
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
makeup-cover
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
deny
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
bc cover
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
amandaknox_01
Fatalna Amanda Knox
d03cae5441d542a88a34eb0ebf225905
Proizvodnja Lolite
ja-sam-mia
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
saponia
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Neil Wax, Blame
Antigona na Bleiburgu
lego
S LEGOm gradite rodne podjele!
solange-cover1
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Greyhound Racing in Macau at the Macau (Yat Yuen) Canidrome Co. Ltd. 28MAY11 (For Post Magazine 05/06/2011)
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
amanda-cover
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Beyonce-Formation-compressed
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
feelreal
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
toni3
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Černobil. Fotografije: Lea Horvat
Ljeto u Černobilu
friendship-cover2
Neka počne zlatno doba
tumblr_mg6lkmn0iz1r7qnjjo1_1280
Savršena žrtva