J’accuse!

Neki ljudi radije maštaju o nerealističnoj budućnosti nego što se bave stvarnošću. Nisam nikad bila jedna od takvih, jer dok čovjek ima glavu u oblacima i razmišlja o utopističkim idejama, surova realnost baca suzavce na LGBTIQ zajednicu. Svijet i Hrvatska 2017. nisu mjesto za sanjarenje jer spadaju u kategoriju noćne more iz koje se svi ti zanesenjaci koji priželjkuju bolji život moraju što hitnije probuditi. Dalje, puno ljudi revoltirano trenutnom političkom situacijom govori kako ih nije strah. Iskreno, što vrijeme više prolazi, ja se sve više bojim. Ne toliko ljudi koji su u stanju počiniti zločine iz mržnje, pa čak ni onih koji takva zlodjela namjerno, poput predsjednice Grabar Kitarović, prešućuju ili im potiho aplaudiraju. Ne, mene je najviše strah ljudi koji misle da se njihovo protivljenje nasilju, zagovaranje pacifizma, demokratskih vrednota i ljudskih prava na socijalnim mrežama računa u organizirano pružanje otpora. Bojim se ljudi koji su navikli da LGBTIQ populacija i pripadnici ostalih manjina stoje na prvoj liniji obrane građanskih prava i sloboda većine, da se pojedinci koji nisu adekvatno zaštićeni fizički bore za slobodu onih koji odsutno sanjare o utopiji u kojoj LGBTIQ kratice neće biti jer ćemo u divnoj, prekrasnoj budućnosti dokinuti svaku neravnopravnost, pa tako i pojam roda, pojam rase ili klase. Stoga, vrijeme je za jedno glasno j’accuse!!!

Do toga da si predsjednica Kolinda Grabar Kitarović može priuštiti da uopće ne komentira napad suzavcem u klubu Super Super, ili da desničari naglas nagađaju kako do homofobnog napada nije ni došlo, odnosno kako su ljudi u klubu najvjerojatnije napali sami sebe, nije dovela samo desničarska politika prošle i nove vlade. Problem je u tome što i najbanalnija naklapanja o tome kako su queer identiteti nepotrebni i umjetni, pa čak i smiješni sa svim tim slovima naredanim kao da se netko „zajebava“, izlažu LGBTIQ zajednicu napadima i segregaciji. A takva naklapanja ne dolaze samo od desničara već sve češće i od feministkinja koje se bore za ukidanje ideje roda.

Siječanjski broj National Geographica tematski je bio posvećen rodnoj revoluciji što me, moram priznati, iskreno obradovalo, jer je javnost puno lakše senzibilizirati za prava manjina putem mainstream medija nego na portalima koji imaju specifičnu i užu publiku. Moj je entuzijazam, međutim, vrlo brzo splasnuo jer je na samom početku broja, ravnopravno uz Ariana Kajtezovića iz udruge Trans Aid koji je s punim pravom rekao da je slavljenje rodne raznolikosti znak poštovanja transrodnih osoba, National Geographic promovirao i feministkinju Gloriju Steinem koja je rekla kako ideje roda i rase dijele ljude te ih treba ukinuti. Po meni ovakvi stavovi nisu ništa manje opasni od glupavih izjava hrvatske predsjednice, jer obje žene pokazuju manjak poštovanja prema ljudima koji su direktno pogođeni stvarima koje one bahato govore. Kajtezović s jedne strane priča o slavljenju raznolikosti, o slavljenu transrodnosti i genderqueer osoba, a Steinem o ukidanju raznolikosti, o svođenju svih duginih boja na bijelo. O tome da Steinem ne obezvređuje samo transrodne osobe govori činjenica da je svojevremeno izjavila kako mlade žene podržavaju predsjedničkog kandidata Bernieja Sandersa jer traže mušku pažnju. Politički, američka feministička „ikona“ stoji na stani na kojoj se osobno nikad ne želim naći, a to je strana onih koji ne žele govoriti o rodnoj revoluciji već o rodnoj ideologiji i njezinim štetnostima. Na toj su strani i svi hrvatski homofobi, transfobi i desničari.

Prije nego prijeđem na to zašto su pojam roda i rase s kojim bi Steinem i njezine istomišljenice rado raskrstile nepohodni, moram spomenuti njezinu dijametralnu suprotnost i osobu bez koje bismo još uvijek čučale u septičkoj jami prinudne heteroseksualnosti, queer teoretičarku i feministkinju Judith Butler. Dok s jedne strane imamo feministkinje koje propagiraju ideju roda kao direktne posljedice muškog nasilja nad ženama, čime se zapravo implicira da je rod uvijek heteroseksualan i da ne postoje ni rodovi ni nasilje izvan te binarne opozicije, Butler s druge strane nudi alternativu, to jest objašnjava da je rod puno kompleksniji, da je nestabilan, da nije spolno determiniran niti je isključivo rezultat heteroseksualnog muškog nasilja. Bilo kakvu transgresiju roda, bilo kakvo opiranje hegemoniji heteroseksualnosti, društvo i dalje promptno kažnjava: osobe koje su rodno neprilagođene drugi discipliniraju, „liječe“ te normaliziraju nasilje koje ih treba dovesti u red, odnosno u „bogomdani“ spol. A u tom discipliniranju i prokazivanju neke od feministkinja itekako pomažu svojim tiradama o dva temeljna spola.

Pojam roda je doduše donekle kompromitiran jer kapitalizam instrumentalizira sve, pa tako i njega. Slažem se, međutim, s Butler koja u svojoj knjizi Raščinjavanje roda kaže kako „progresivne termine koji su prisvojeni za regresivne ciljeve“ ne treba otpisati, već ih moramo tim regresivnim političkim strujama oduzeti. Kako Judith Butler piše u svojoj knjizi, na njezinu veliku zaprepaštenost, rod je unutar feminističke teorije postao užasno prezren. Feministkinje na čiji prezir ona referira „tvrde da je spolna različitost termin koji se preferira u odnosu na rod i da ‘spolna različitost’ indicira temeljnu razliku, dok rod indicira jedino konstruirani i promjenjivi efekt“. No, i Katolička je crkva davnih dana denuncirala pojam roda. 1995. godine su, na primjer, kako Judith Butler piše, po uputama Crkve neke od država članica UN-a nastojale iz uporabe „izbaciti riječ ‘rod’ i zamijeniti je riječju ‘spol’“. Iako odbojnost prema istom terminu dolazi iz dva različita tabora, svejedno se moramo zapitati što to podudaranje zapravo znači? Što o feministkinjama govori preferiranje pojma „spolna različitost“, pogotovo kad imamo na umu da se okvir za promišljanje spolne različitosti, kako Butler odlično primjećuje, može pomaknuti i izvan i onkraj binarnosti, i to u multiplicitet? Znamo točno zašto višestrukost i raznolikost smetaju Katoličkoj crkvi, ali koji je vrag feministkinjama?

Kao nacionalna manjina, kao ateistkinja u većinski katoličkoj zemlji i, najvažnije, kao feministkinja, imam ozbiljan problem s forsiranjem sintagme „temeljne razlike“ i denunciranjem konstruiranih i promjenjivih identiteta jer te promjene nisu nasumične, kao što uostalom ni rod nije na razini šampona koji možemo lako promijeniti. Postoje, kako Butler kaže, „načini znanja i modusi istine koji silom definiraju pojmljivost“. Često smo prisiljeni da te načine i moduse usvajamo i da kroz njih mislimo vlastitu, ali i tuđu poziciju u društvu. No, što se dogodi kad odbijamo misliti i govoriti o sebi i drugima unutar te prisilne istine? Što je s transrodnim i nebinarnim osobama? Najgora stvar koju možemo napraviti jest vlastitu heteronormativnost nametnuti kao univerzalnu i osobama koje se u nju ne uklapaju nazvati lažovima. Činjenica da ne možemo razumjeti nečiju rodnu transgresiju, da je ne možemo spoznati, da je ne možemo prihvatiti, ne čini tu osobu manje stvarnom: njezino samoodređenje moramo poštivati čak i kad je ona, kako Butler piše, „stanje ljudskog dok ono sebe govori na samim limitima onoga što mislimo da znamo“. U tom je smislu tematski broj National Geographica itekako dobrodošao zato što te granice znanja pomiče. Problem je, međutim, s druge strane, što je taj pomak minimalan. Naime, odmah pored kratkog članka Pomoć obiteljima u razgovoru o rodu stoji reklama za Sajam vjenčanja 2017. na kojoj je NARAVNO prikazana žena u bijeloj vjenčanici.

No, vratimo se sad na razlog zašto je utopijska ideja Glorije Steinem da mi ljudi nismo rangirani (što god to značilo) i da treba ukinuti pojmove rase, roda, a pretpostavljam i klase, jer nas oni dijele, možda najgluplja stvar koju ćete u ovom izdanju NG-a pročitati. Gloriju Steinem demantira sam časopis za koji je izjavu o ukidanju roda i rase dala. Dva teksta, Dječak postaje muškarac Chipa Browna i Opasan život djevojčica Alexis Okeowo, najproblematičniji su prilozi broja jer umjesto širenja vidika, čitatelju nude priču iz kolonijalističke i, ajmo to otvoreno reći, rubno rasističke perspektive. Brown, na primjer, piše o obrezivanju 14-godišnjeg dječaka u Keniji i takvom dječaštvu suprotstavlja vlastitog sina koji živi u „progresivnom“ američkom društvu koje naginje „rodnoj neutralnosti“: „Za razliku od Shadracka, Oliver se ne može pouzdati u tradicionalne uloge muškaraca i žena da bi znao što znači biti muškarac. U ime rodne ravnopravnosti, stereotipi o spolovima temeljito su promijenjeni i odbačeni.“

Problem s ovakvim prilozima jest taj što se rodna neravnopravnost, koja je BTW živa i zdrava u Sjedinjenim Američkim Državama, izvozi u treće zemlje. Muškarce u SAD-u također obrezuju, također pripremaju za rat, također uče da vrijede više od žena, ali američkoj je publici puno ugodnije problematične rodne prakse gledati u tuđem dvorištu i, još bolje, u egzotičnoj Africi gdje žive plemena u kojima dječacima čupaju zube naživo, zasipaju ih kravljom utrobom i nakon obrezivanja tjeraju da jedu vlastiti prepucij. Ista stvar je i s Opasnim životom djevojčica u kojem novinarka New Yorkera piše o genitalnom sakaćenju djevojčica u Sijera Leoneu i Indoneziji, o siromaštvu u Indiji iz kojeg se teško može pobjeći. Suočeni smo dakle s problemima siromašnog i „neciviliziranog“ društva, a ne s američkom kulturom koja je sve svoje nevolje s rodom navodno riješila i ne preostaje joj ništa drugo nego da se sad bavi tuđim strahotama. Koliko su nam samo puta anonimni komentatori na Mufu spočitali što ne idemo u Afriku gdje postoje „pravi“ problemi, a ne ovi „izmišljeni“ koje mi tematiziramo. Hrvatska je civilizirana zemlja i nema potrebe da se feministkinje njome bave. LOL

Ideja da je diskriminacija ljudi sadržana u pojmovima, pa je, kad se tih problematičnih termina napokon riješimo, više neće biti, ciničan je i opresivan modus istine jer ako potlačenima oduzmeš pojmove preko kojih neravnopravnost mogu pojmiti i definirati, kako će se na kraju s diskriminacijom izboriti? Rodni pojmovnik postoji s razlogom, isto kao LGBTIQ kratica, isto kao i pojam zločin iz mržnje, kao rasizam i seksizam. Da nemamo riječi poput rase, kako bismo čitajući National Geographic mogli shvatiti što s pisanjem Browna i Okeowo nije u redu? Riječ rasa sama po sebi nije loša jer raznolikost ljudske vrste nije loša stvar. Rasizam je nešto drugo, ali i taj je pojam neophodan indikator da netko pojam rase koristi za „regresivne ciljeve“.

U drugom tomu knjige Fragments for a History of the Human Body Carol Beckwith piše o ritualu Guérewol nomadskog plemena iz Nigera u kojem tisuće zgodnih mladih muškaraca sudjeluje u plesnom natjecanju u kojem su jedini suci – žene. Muškarci se šminkaju, kite ogrlicama i talismanima i onda za vrijeme plesa snažno gestikuliraju, kolutaju očima i keze se da pokažu bijele zube. Među najljepšim muškarcima mlade žene biraju svoje muževe i to isključivo po ljepoti. Zašto ovakvo slavljenje rodno transgresivne prakse nije završilo u NG-u? Zato što su slike uplakanog dječaka koji prolazi inicijaciju obrezivanjem i uplakane djevojčice kojoj osakaćuju genitalije puno efektnija poruka za one koji Afriku znaju i žele znati samo na jedan način. Sjedinjene Države također.

Htjela bih na kraju reći da je bezrodna utopija distopija in the making. Podsjeća me to malo na utopiju nezavisne Republike Hrvatske, a vidimo po suzavcima i plinskim bocama kako je ona na kraju ispala. Zato, nek nam živi LGBTIQ zajednica, jer ako se manjine neće držati zajedno, većina će ih rado silom pogurati u svoje bolje, bezrodno sutra.

Komentari
  1. Mia
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana
Chat of Thrones (S07 E05)
Chat of Thrones (S07 E04)
Chat of Thrones (S07 E03)
Chat of Thrones (S07 E02)
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva