Topovsko meso

Bez obzira na to koliko je, uz neminovnu instinktivnu jezu koju stvara, prijedlog uvođenja jednomjesečnog vojnog roka smješten u tople kolovoške dane djelovao komično i sumanuto, svakako nije pao s neba. Niti je pao na nepripremljen teren. Pitanje vojske i rata zapravo je uvijek nužno i pitanje njihova šireg konteksta, kako onog ideološkog, tako i onog sasvim materijalnog, a onda i njihove međuigre. Stoga smo, potaknuti friškim tragikomičnim medijskim igrokazom koji su nam priredili predsjednica, premijer i njihovi psići, odlučili kroz par točaka koje smatramo posebno relevantnima sagledati na koji se način ovaj, pomalo očajnički, pokušaj remilitarizacije društva uklapa u šire političke, socijalne i ekonomske kontekste.

Proizvodnja

Kapitalistička proizvodnja viška nije zaobišla ni vojnu industriju te ju je postavila u vrh proizvodne globalne mašinerije kada govorimo o ukupnom godišnjem prihodu, pri čemu se bez iznimke koloniziraju prirodni resursi i ljudski potencijali. Silvia Federici tako tvrdi kako se “rat na globalnoj agendi nalazi upravo zato što nova faza kapitalizma zahtijeva uništavanje svih pojavnih oblika ekonomske aktivnosti koja nije podređena unutarnjoj logici akumulacije viška, što je samo po sebi nužno i nasilan proces”. Drugim riječima, trenutna ratno-imperijalistička ekonomija potrebuje upravo takve militarističke uvjete kontrole rada, rasizam i različite oblike nasilja, prije svega nad ženama  – proizvodeći tako društvene viškove u obliku nejednakosti, isključivosti, marginalizacije, siromaštva itd.

Zbog toga od takvih imperijalističkih politika pate sve podređene/nezastupljene klase koje nemaju moć utjecaja na ograničavanje velikih industrija što ih podržavaju vladajuće elite u uspostavi novog poretka koji je, u ovoj specifičnoj fazi kapitalističke proizvodnje konflikta, nužno militaristički, tj. nasilan. Ne zaboravimo kako je američka vlada zajedno s globalnim partnerima nakon 11. rujna 2001. skovala krilaticu “rat protiv terorizma”, pokušavajući opravdati imperijalističku vanjsku politiku s ciljem osiguranja vojnog, političkog i ekonomskog utjecaja na Bliskom istoku i u Africi. Chandra Talpade Mohanty objašnjava da se militarizirani, maskulinizirani oblici kontrole i nadzora koji reflektiraju nacionalne politike i interese koriste upravo kako bi se tzv. alatima imperijalističke demokracije militarizirale apsolutno sve domene svakodnevice.1

Zagreb, 04.03.2015. - Predsjednica Republike i vrhovna zapovjednica Oružanih snaga RH Kolinda Grabar-Kitaroviæ nazoèila je ispraæaju 2. hrvatskog kontingenta u misiju "Resolute Support" u Afganistan. foto Hina/ Lana SLIVAR DOMINIÆ/ lsd

Izvor: Hina/Lana Slivar Dominić/lsd

Prevedemo li to na lokalni, hrvatski kontekst, možemo reći kako je u žrvanj nasilne ratne (re)produkcije ponovno upala i paranoična hrvatska konzervativna vladajuća garnitura na čelu s vrhovnom zapovjednicom Oružanih snaga RH aka predsjednicom Republike Kolindom Grabar Kitarović i premijerom Andrejem Plenkovićem u nastojanju da uvede obvezni vojni rok. Od koga će nas štititi mladi hrvatski mužjaci nikome nije jasno, no ono što se ovim pothvatom svakako može pojasniti uvođenje je vojnog roka kao proizvodnog sustava simbola i regresivne nacionalističke propagande. Također ga se može okarakterizirati i kao proizvodni sustav rata usmjeren protiv obrazovanja, kurikularne reforme, uvođenja građanskog i seksualnog odgoja, protiv kulture, obnovljivih izvora energije i svih drugih alternativnih načina ekonomske proizvodnje koji nisu zasnovani na akumulaciji i državnom nasilju. Godišnje će vojni rok državu koštati oko 300 milijuna kuna što je iznos potreban za cjelovitu reformu obrazovnog sustava. Popularizacija nasilja postala je javni politički i medijski diskurs pa će, na primjer, i Indexov novinar Goran Vojković kritizirati uvođenje vojnog roka, ali podržavati ideju kako bi se hrvatska privreda trebala usmjeravati “razvoju najmodernijih oružja – što naravno košta, ali i bitno povećava obrambenu sposobnost ove zemlje i dodatno pomaže privredi u svladavanju visokih tehnologija”.

Migrant

U srcu političke histerije koja se valja zapadnim svijetom, na križištu ekonomskih interesa, političkog populizma i predrasudama nalijevane mržnje, podugo već kao najintenzivniji token titra rastužujući lik katkad opasnog, katkad bespomoćnog migranta. Tako je i u nas: uza sve analitičko sljepilo koje nam interpretativnu matricu aktualne militarizacije uporno gura u naizgled bezizlazni tor balkanskih nacionalizama, nemoguće je pogled na militarizaciju u regionu izuzeti iz šire priče, one koja državne granice na globalnoj razini ponovno uspostavlja kao ključne geopolitičke konture – precizne poput skalpela, oštre poput bodljikave žice.

Snimke mađarske vojske koja rafalima dočekuje izbjeglice užurbano su prostrujile medijskim svijetom kao još jedno tužno oprimjerenje skandalozne ljudske okrutnosti.2 No priča se nastavlja: upravo smo ovih dana obaviješteni o vojnim kampovima koji niču uz mađarsku granicu sa Srbijom (kako poetično u svojim naslovima nabrajaju ovdašnji mediji: ”Helikopteri, dronovi, borbena vozila, konji, psi, vojska…”). Nadalje, Frontex kao službena europska straža zadužena za čuvanje šengenske granice svoj posao obavlja sasvim militarističkim mehanizmima (recimo, bespravnim lišavanjem slobode s popratno negrađanskim tretmanom zatečenih migranata svedenih maltene na ratne zarobljenike), počesto zanemarujući takve tričarije kao što su međunarodne konvencije i zakoni EU.3 Militarizacija – vojska i vojni principi – neupitno postaju načelan i sasvim legitiman oblik ophođenja s migrantima, takav je doček koji im pripremamo.

migranti

Tu se negdje, uz ostale stavke friškog hrvatskog neokonzervativnog zamaha – kao što su takozvana obrana obitelji, napad na reproduktivna prava, rehabilitiranje ustaštva, sa svojim sasvim konkretnim posljedicama poput, evo, premlaćivanja imigranata ili suzavca na LGBT partiju – smješta i iznenadna potreba za ponovnim uvođenjem vojnog roka kojim bi se, riječima našeg (bog mu dao zdravlje!) anemičnog premijera, “oružane snage popularizirale i učinile atraktivne mladim ljudima i novim generacijama koje se ne sjećaju Domovinskog rata”. No ne igraju samo Srbi: Turci, Arapi, crnci, muslimani, teroristi, vojni plaćenici, žene s burkama – što se fantazmatski neprijatelj više umnožava, potreba za dobrom obranom, naoružanom i obučenom vojskom, postaje neotklonjiva. Sigurnost nema cijene.

Priroda

Važno je naglasiti kako sistemska proizvodnja nasilja, a rat to svakako jest, na makro i mikro razini, u kojoj uglavnom sudjeluju muškarci, kao posljedicu uvijek ima, osim kontrole nad proizvodnim sredstvima, i kontrolu nad ženama, djecom i okolišem. Razmišljajući o sustavnom nasilju nad prirodnim resursima u mirnodopsko, a posebno u zaraćeno vrijeme, neizostavno je spomenuti kako se ono perpetuira na razini proizvodnje vojne opreme, iskorištavanja resursa i radne snage te direktnijeg utjecaja na okoliš kroz destrukciju, zagađenje i trovanje zemlje i vode. Okoliš se najčešće doživljava kao nešto izvanjsko, drugo, čak alijenirano, izvan predmeta rasprave, podložno iskorištavanju, međutim, utjecaji rata na okoliš drastični su i nisu povremeni, drugotni i usputni.

Primjer je naftna katastrofa tijekom rata u Perzijskom zaljevu kada su u siječnju 1991. iračke vojne snage u Kuvajtu otvorile ventile naftnih terminala i pustile oko 11 milijuna barela nafte, onečistivši tako više od 1300 kilometara kuvajtske i saudijskoarabijske obale. Zapaljeno je i više od 700 bušotina na kuvajtskim naftnim poljima koje su gorjele oko osam mjeseci, trošeći po procjenama 5-6 milijuna barela nafte i 70-100 milijuna kubnih metara prirodnog plina na dan.4 Što se tiče lokalnog konteksta, treba uzeti u obzir da je Hrvatska jedna od deset minama najugroženijih zemalja na svijetu. Miniranje je poseban vid degradacije tla pri čemu i nakon završetka ratnih sukoba ono ostaje nesigurno, neupotrebljivo, onečišćeno, kancerogeno, ekonomski neiskoristivo, nedostupno i napose opasno po život.

F-14A_VF-114_over_burning_Kuwaiti_oil_well_1991

Kuvajt, 1991.

Žena

Kad se radi o ženama, možemo govoriti o višesmjernom procesu: jednom koji dolazi od strane država u obliku javnih politika koje idu u korist kontrole nad ženskim tijelima te drugom koji se tiče seksualnog nasilja i privatizacije ženskog tijela tijekom ratovanja i u poslijeratno vrijeme. Talpade Mohanty ovo najbolje objašnjava već dobro poznatim, starim obrascima kolonijalnog narativa spasenja, pri čemu muškarci i kapitalistički sustav proizvodnje uspostavljaju nove obrasce discipline lijepog i zdravog ženskog tijela. Tijekom takvih procesa uspostave imperijalističke politike spasenja mnoge su žene brutalno iskorištavane, silovane i ubijane.

Ne treba ići toliko daleko, geografski ili historijski, kako bi se osvijestila činjenica da mnogi ratni zločini silovanja i iskorištavanja žena, ali i muškaraca, tijekom Domovinskog rata još uvijek nisu procesuirani. Iako malobrojnije, seksualno nasilje nad dječacima i muškarcima također je oblik suvremenih ratnih metoda. DelZotto i Jones tvrde kako je ova praksa demaskulinizacije još uvijek prisutna na ratištima te se koristi kao najviši oblik poniženja dječaka i muškaraca jer ih se de facto tretira kao žene.5 Ratni zločin silovanja normativan je vid vojne strategije, a tijelo žena pretvoreno je u bojno polje. Za pretpostaviti je tada kako se ova sveprisutna ratnička metoda dominacije nad ženama i drugim marginaliziranim skupinama legitimira još tijekom novačenja jer žene ostaju ono drugo, izvanjsko, kao i priroda – ono na što se božanskim zakonom polaže pravo.

Muškarac

Bez sumnje, pitanje muškosti iz više kutova snažno obavija kompleks vojske i rata. I da, i vojska i rat nominalno su savršena okruženja za gajenje mladih lavova, no razmaknemo li malo mulj koji nam muti pogled, ispostavit će se da se u konačnici radi o mjestima koja prije svega figuriraju kao nepogrešivi konteksti ispitivanja perverzija i neuroza dominantnih maskuliniteta. Svoj prvi, danas već klasičan roman Grad i psi, smješten u okvir vojne akademije, Mario Vargas Llosa otvara gotovo pa eksploatatorski zavodljivim opisima obreda inicijacije koji čekaju sve nove pitomce:

Tamo su ga skinuli do gola i naredili mu da pliva na leđima po cijelom stadionu i oko svih golštangi. Poslije su ga ponovo odveli u jednu sobu u četvrtom odjelu i morao je napraviti bezbroj kreveta, plesao je i pjevao na ormaru, imitirao filmske glumce, očistio nekoliko pari cipela, polizao jezikom pjuvačnicu, spolno općio s jastukom, pio mokraću, sve u nekoj bolesnoj groznici i žurbi, tako da se ne sjeća kada se stvorio opet u svojoj sobi, i dok je ležao u krevetu, mislio je: “Kunem se da ću pobjeći. I to sutra.” Soba je bila tiha. Dječaci su gledali jedan drugoga, pa iako su bili isprebijani, ispljuvani, poliveni mokraćom i poniženi, ipak su se držali nekako ceremonijalno i ozbiljno.

Ostavite na trenutak po strani uznemirujuće scene mučenja. “Ceremonijalno i ozbiljno” – to su ključni momenti ovog pasusa, mjesta koja ocrtavaju simbolički zahvat što ga vojska pobjedonosno okupira u popularnom diskursu. Pred našim pitomcima stvari su tako od starta postavljene: ”Glas kapetana Garrida najavio im je da je civilni život za njih završen za tri godine i da će ovdje od njih napraviti muškarce. Rekao im je da se vojnički duh sastoji od tri jednostavna elementa: poslušnosti, hrabrosti i rada.” Logično! Pola stoljeća kasnije, u hrvatskom kontekstu, slušamo istu retoriku s istih instanci, posredovanu mainstream medijima: “Ako ništa drugo zbog mladosti, druženja, zajedništva i osnova, da se nauče disciplini i stegi. Prije su stari govorili da jedino tko služi vojsku – da je to kao žena kad rodi – pa sad pošto muški ne služe vojsku, nemaju nikakvo iskustvo.” Riječi su ovo umirovljenog generala Marinka Krešića. (Fokusirajte se, molimo, na sadržaj ovog citata, pokušajte zanemariti formu – sintaktička smislenost i verbalna umješnost ionako nisu kategorije koje bi vezivali uz maskuline ideale.)

Autor: Adi Nes

Autor: Adi Nes

Prepredena logika, opako mazanje očiju: ultimativno mjesto u kojem ćemo uprazniti muškost jest mjesto krute hijerarhije? Radi se o vrlo suptilnom prijelazu: muškost je ovdje kategorija koja posreduje između koncepata snage i odlučnosti s jedne i poslušnosti i discipline s druge strane. Ultimativni znak muškosti stoga je saginjanje leđa pred ponižavajućim autoritetom: najjača je snaga uložena u kimajući pokret glavom. Naravno, kao i svaka druga totalna institucija, i vojska je sistematski upravljena u proizvodnju poslušne, iskoristive jedinke – topovsko meso, ekonomsko ili vojno, razlika je u konačnici nepostojeća. Dobar vojnik, dobar radnik, dobar učenik – to su temelji na kojima se gradi prosperitet zemlje. Za svoje poniženje vojnik će dobiti simbolički orden muškosti, koji će ponijeti ceremonijalno i ozbiljno – muški.

Stoga, baš kao što je Vargas Llosa u svom romanesknom zahvaćanju u jednu peruansku vojnu školu zapravo zahvatio u latinoameričko društvo svog doba, tako i koncept discipline kakav nam približava umirovljeni general nadilazi samo pitanje vojske i omeđuje, eksplicitno ili ne, puno šire granice maskulinog diskursa. Onkraj generiranja sistemske poslušnosti, militarizam nas kao pacifiste ne bi trebao uznemiravati samo na vanjskopolitičkom planu; koncepti muške solidarnosti i bezuvjetnog štovanja autoriteta grade socijalno tlo koje nas čini prijemčivijima za vrlo specifičan set vrijednosti. Upravo će uznemirujuća pošast bullyinga – s kojom profesori, pedagozi, roditelji i ministri ne uspijevaju izaći na kraj – rasti u okruženju u kojem se kao neupitna vrijednost uzima nedvosmislena osuda “izdajica” koje bi se za pomoć obratile odraslima. Muškarci probleme rješavaju među sobom, baš kao što ih i bez asistencije rješavaju nad drugima. Dakako, ovo infantilno odbijanje da se u samozaštiti obratimo institucionalnom autoritetu podrazumijeva pristajanje na drugi autoritet, onaj koji dolazi iz toplog okrilja naše muške solidarnosti. Militaristički imperativ muškosti valuta je koja normalizira nasilje.

 

Naslovna fotografija: “Untitled (The Last Supper Before Going Out to Battle)”, Adi Nes.

  1. Chandra Talpade Mohanty (2011) “Imperial Democracies, Militarised Zones, Feminist Engagements”, Economic and Political Weekly, 46 (13): 76-84.
  2. Koncept užasavajućeg skandala, čini se, sve više izlazi kao jedina kategorija kojom smo, barem unutar popularnog medijskog polja, sposobni zahvatiti kompleksnost političke arene – kao da su ti rafali uznemirujuća historijska anomalija, a ne logičan rezultat loših europskih imigracijskih, ekonomskih i geopolitika.
  3. Perverzija se kotrlja i dalje: Australija je, recimo, u potpunosti u ruke privatnog sektora outsourceala mehanizam zatvaranja tražitelja azila, s prihodima koji se kreću u milijardama dolara.
  4. Sanja Stanić i Ana Kutleša (2008) “Rat i okoliš”, Polemos: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, 11 (21): 11-31.
  5. Augusta DelZotto i Adam Jones (2002) “Male-on-Male Sexual Violence in Wartime: Human Rights’ Last Taboo?”, Annual Convention of the International Studies Association in New Orleans, 2002.
Komentari
Feministički pristupi prevođenju
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Napokon superžena
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Chat of Thrones (S07 E07)
Chat of Thrones (S07 E06)
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva