Znanstvenice u hollywoodskim SF blockbusterima

Djetinjstvo i tinejdžerske godine provela sam maštajući kako ću jednoga dana postati policajka, vojnikinja, pa onda astronautkinja. Jedna se „maskulina / maskulinistička“ vizija moje (ženske) budućnosti pretakala u drugu pod utjecajem filmova i serija kojima sam bila izložena kao dijete (Smrtonosno oružje, Umri muški, Top Gun, Star Trek: Voyager), dijelom posredstvom HRT-a (rudimentarni Tango i Cash te Cape Canaveral koji su danas malo kome poznati), a dijelom zbog vlastitih preferencija. Nedostatak žena u glavnim ulogama u ovim žanrovima (uz časnu iznimku Voyagera) sanjarenja je učinio još slađima. Činjenica da se žene nisu često pojavljivale u policijskim i vojnim krugovima meni je značila da bih kao jedna od rijetkih bila posebna utoliko što bih mogla sve što i dečki, pa još i bolje, a svejedno bih doprinijela svježom, drugačijom perspektivom.

Na takvo me razmišljanje prvenstveno potaknula junakinja mog najdražeg filma, Scarlett O’Hara, kao i mnoge druge žene koje su kršile pravila u filmovima iz 1990-ih. Lik koji mi prvi pada na pamet jest Pepeljuga Danielle koju je utjelovila Drew Barrymore u filmu Jednom zauvijek (1998.), a koja je više puta spasila sebe, pa i samoga princa, svojom hrabrošću, dovitljivošću i vještinom mačevanja. U trećem nastavku Smrtonosnog oružja (1992.) Rene Russo kao Lorna Cole zrcali Mela Gibsona od čizama preko traperica pa sve do ožiljaka zadobivenih na opasnim zadatcima. Treba spomenuti i doktoricu Quinn koja otvara vlastitu ordinaciju na Divljem zapadu usprkos predrasudama te kapetanicu Janeway čija je zapovjedna pozicija bila neupitna većinom zbog idealizirane slike daleke budućnosti.

Pohvalno je i zahvalno što smo imali priliku vidjeti žene u glavnim ulogama u recentnim znanstvenofantastičnim filmovima: Sandru Bullock kao Ryan u filmu Gravitacija iz 2013., Jessicu Chastain kao Murph i Anne Hathaway kao Ameliju u filmu Interstellar iz 2014., Amy Adams kao Louise u filmu Dolazak iz 2016. te Jodie Foster kao Ellie, lik koji ih je sve nagovijestio, u filmu Kontakt iz 1997. Međutim, naše su junakinje uvijek ugurane u vrlo stereotipan i restriktivan kalup pod krinkom „snažne ženske uloge“ i upravo tu nastaje problem.

maxresdefault (2)

Jodie Foster kao Ellie u “Kontaktu”

Obiteljska tragedija kao pokretač radnje i motivacija fikcionalnih junakinja

Počevši od pozadinske priče kao pokretača radnje i motivacije za životom koji su odabrale, lako je uočiti neke bitne sličnosti među svim gore spomenutim junakinjama. Naime, ni jedna od njih nije u stabilnoj romantičnoj vezi, nema obitelj ili zdravu vezu sa svojom obitelji. Dapače, njihove ambicije u područjima kojima se bave najčešće proizlaze iz obiteljskih trauma. Problem se nameće utoliko što sve ove žene na predanost radu i znanstvenom istraživanju naizgled potiče isključivo želja da ponovno ostvare zadovoljavajući obiteljski poredak ili da se izoliraju od društva ukoliko ne uspiju zadovoljiti društvene norme. Gubitkom roditelja/djeteta one prestaju biti adekvatne za sudjelovanje u svakodnevnom, emocionalnom životu te se posvećuju tradicionalno muškoj sferi – znanosti.

Ellie i Murph obje su još kao djevojčice izgubile svoje očeve – prva zbog bolesti srca, a druga nakon što ju je otac napustio da bi njoj (i čovječanstvu) „osigurao budućnost“. Zbog gubitka oca one ne mogu započeti „normalnu“ vezu (Ellie s Palmerom, a Murph s Gettyjem) dok ne dožive katarzu i posljednji pozdrav sa svojim prerano izgubljenim očevima.

Louise i Ryan obje su izgubile kćeri – jedna zbog raka, a druga u automobilskoj nesreći. Kao neostvarene majke one su od početka filma prikazivane kao radoholičarke koje, nakon što su ostale bez uloge njegovateljice i majke, gube svrhu postojanja. Ryan svemiru najviše privlači tišina: „Imala sam kćer. […] Vozila sam kad sam dobila poziv. […] Sada se svako jutro probudim, odem na posao i vozim.“ Nakon smrti kćeri Ryan je svejedno hoće li ići na posao autom ili svemirskim brodom. Njezin rad u svemiru nije produkt višegodišnjeg truda, već nusprodukt depresije.

Sandra Bullock kao Ryan u "Gravitaciji"

Sandra Bullock kao Ryan u “Gravitaciji”

Scena kojom počinje Dolazak rođenje je Louiseine kćeri i njezina preuranjena smrt. Ta je smrt izdvaja iz normalne društvene sfere i gura je u onu poslovnu što možemo vidjeti kada Louise započinje predavanje na uobičajeni način iako je svima u predavaonici jasno da se događa nešto nezamislivo, kao i kada sljedećeg dana u skladu s ustaljenom rutinom koja je održava na životu jedina šeće napuštenim hodnicima fakulteta nakon dolaska izvanzemaljaca. Ona nema s kime podijeliti svoje strahove niti tražiti utjehu kao svi ostali na fakultetu. Jedino mjesto na koje može otići nakon kćerine smrti jest posao.

Sličnu retoriku slijedi i zanimljiv moment u Gravitaciji kada Ryan i Matt pronađu ubijenog kolegu, dok se kamera fokusira na sliku njegove obitelji koja mu neprirodno visi iz džepa. Čini se da filmski diskurs sugerira da je za muškarca moguće letjeti u svemir, ostvariti zavidnu karijeru i uza sve to ostati privržen obitelji, dok je za Ryan let u svemir bijeg iz samoće u tišinu. Jednako požrtvovni Cooper napustio je svoju kćer Murph kako bi predvodio misiju spašavanja Zemlje, kao i Amelijin ljubavnik koji je otišao u potragu za naseljivim planetom.

S druge strane maskulinog obiteljskog diskursa nalaze se astronauti poput onog u Kontaktu koji odluči ne „predstavljati svoju zemlju i svoj svijet“ jer ga je kći zamolila da je ne napušta, dok u Dolasku jedan od vojnika odlučuje uništiti izvanzemaljce (i žrtvovati svoju karijeru) kako bi zaštitio obitelj. Naše se glavne junakinje nikada ne suočavaju s odabirom između karijere i obitelji jer ne pripadaju normativnoj obiteljskoj sferi. Želi li nam time hollywoodska filmska industrija poručiti da uspješna žena ne može imati obitelj?

Amy Adams kao Louise u "Dolasku"

Amy Adams kao Louise u “Dolasku”

Aktivna vs. pasivna uloga u radnji

Will Smith ulogu je u Tarantinovu filmu Django Unchained navodno odbio jer je bila premala i implicirala je da Django nije glavni lik jer na kraju filma ne ubija antagonista. Ako pođemo od definicije da su junaci likovi koji ubiju ili na neki drugi način onemoguće glavnoga protivnika i tako dovedu do konačnog raspleta radnje, naše su junakinje radikalno lišene presudnog utjecaja u filmovima u kojima se pojavljuju i perpetuiraju diskurs pasivnosti ženske „prirode“.

Kontakt je u tome najdosljedniji. Kad joj Drumlin ugasi projekt, Ellie odluči potražiti novčanu potporu drugdje. Nakon bojkota svih udruga kojima se prijavila za financijsku pomoć ona je deus ex machina dobiva od misterioznog milijardera koji sastanku prisustvuje putem kamere. Kada treba interpretirati informacije koje izvanzemaljci šalju Zemljanima, Ellie je pozvana na audijenciju kod dobrotvora Haddena (živi u zemljinoj orbiti), koji joj objašnjava kako protumačiti signale. Nakon što sagrade kapsulu koja će ih odvesti izvanzemaljcima, odvija se saslušanje kako bi se odlučilo tko će ići. Ellie se za mjesto u kapsuli nadmeće sa svojim šefom Drumlinom, koji zbog svoje religioznosti i vjere u boga dobiva mjesto, ali ga prilikom lansiranja sabotira vjerski fanatik. Ellie u tom trenutku ponovno u pomoć priskače Hadden koji joj otkriva kako postoji još jedna kapsula i da je mjesto u njoj rezervirano za nju. U kapsuli je, ironično, spašava još jedan muškarac – Palmer, čiji joj poklon, kompas, ispada iz džepa i primora je da ustane iz fotelje te joj tako spasi život.

"Kontakt"

“Kontakt”

Sukladno narativu u kojem su nezavisne žene ovisne o muškarcima, providnosti ili neobjašnjivim kozmičkim silama, Louise u Dolasku dolazi do odgovora ne posredstvom svoje znanstvene profesije već snovima i (naizgled) sjećanjima, dok se središnji dio slagalice razrješava tek kad fizičar Ian otkrije da su izvanzemaljci došli na Zemlju kako bi potaknuli globalno ujedinjenje svih država, a savjet kako natjerati kinesku vladu da odustane od rata s izvanzemaljcima Louise dobiva posredstvom nadnaravnog od samoga kineskog premijera.

U Gravitaciji Ryan presporo slijedi naredbe i zbog toga bude odgurnuta u svemirsko prostranstvo. Bez Mattove pomoći ona bi nastavila padati u beskonačnost sve dok se ne bi ugušila uslijed manjka kisika. Kada se Matt na kraju suoči s istom sudbinom, on Ryan čak iz te situacije potiče da razmišlja pozitivnije i ne odustane od nauma da se vrati na Zemlju. Kada se Ryan odluči ubiti nakon što bezuspješno pokuša upravljati ruskom kapsulom, Matt joj spašava život uključujući ponovno sustav za održavanje života. On se pojavljuje kao moralna potpora, podsjećajući je da ne smije odustati unatoč tome što je život nije mazio. Također je podučava kako upravljati kapsulom, što se pokaže presudnim za njezino preživljavanje.

Murph od prvoga pojavljivanja „duha“ u filmu Interstellar bilješke predaje svom ocu Cooperu (Matthew McConaughey) koji dekodira poruke pronađene u njezinoj sobi, a kasnije joj i šalje rješenje gravitacijske jednadžbe za spas čovječanstva. Murph nije glavni lik filma, ali rješenje gravitacijske jednadžbe važan je dio raspleta za koji je zaslužan Cooper, a ne ona.

Jessica Chastain kao Murph u "Interstellaru"

Jessica Chastain kao Murph u “Interstellaru”

Zanimljiv je i kontrast reakcija na ekstremne situacije između muških i ženskih likova. Louise i Ryan, na primjer, obje teško dišu u neugodnim zaštitnim i astronautskim odijelima, ne osjećaju se dobro i izgledaju ili zvuče zabrinuto dok su u isto vrijeme njihovi muški kolege zafrkanti koji uživaju u novim situacijama koje ih zabavljaju i ne stvaraju nelagodu. Dok joj Hadden priopćava dobre vijesti, na TV-u se u pozadini vrti lice Ellie koje izgleda preplašeno i tužno te kao neko opasno upozorenje dominira pozadinom. Sličan je lik i Matt čije priče o ljubavnim pothvatima čujemo i prije nego što ugledamo ijedan lik. Glumi ga George Clooney koji je i izvan ekrana poznat kao zavodnik čime se doprinosi ekstenziji diskursa iz stvarnog u fikcionalno i obrnuto. Kada spasi Ryan od leta kroz svemir, obavještava je da će je zavezati za sebe. „Sigurno si tek sad primijetila da sam očaravajuće zgodan?“ pita je. Kasnije, kada se pojavljuje u kapsuli, Matt joj kaže da se uspio vratiti jer ga ona nije ometala u razmišljanju.

Oslanjanje na šesto čulo

Svaki od ovih ženskih likova na jedan ili drugi način utjelovljuje mistično te neobjašnjivom intuicijom, magijom ili nadnaravnom deus ex machina intervencijom razrješava problem s kojim se suočava. To je najočiglednije kod Louise koja se gotovo u potpunosti oslanja na osjetilno i emotivno te putem snova i sjećanja dekodira izvanzemaljski jezik, a s izvanzemaljcima komunicira prvo tako da skine odijelo i dodiruje stakleni zid, a kasnije i telepatski. U krucijalnom momentu filma Louise Kinu odvraća od rata s izvanzemaljcima pomoću nadnaravne intervencije u obliku vizije.

Ellie svoju tvrdoglavu racionalnost mora odbaciti kako bi obranila ono što je neopovrgljivo osjetila. Nakon gubitka oca iz inata odbija vjerovati u boga i posvećuje se racionalnom („Da sam držala tablete u kupaonici u prizemlju, on ne bi umro.“) i odupire se bilo kakvom normativnom osjećajnom životu (npr. svojoj vezi s Palmerom te pomisli da postoji bog), ali svejedno pali radio i zove oca preko cijelog svemira. Na kraju provede osamnaest sati u društvu izvanzemaljca u obličju njezina oca koji po njoj šalje poruku. Budući da nema dokaza, znanstveno je diskreditirana, ali ono što je osjetila seže tako duboko da Ellie taj osjećaj zagovara kao dokaz. Kao gledatelji znamo da postoji znanstveni dokaz Ellienih tvrdnji, ali ona to ne zna i mora u potpunosti promijeniti svoje stavove kako bi argumentirala važnost neobjašnjivog i kasnije ostvarila romantičnu vezu.

Slično tomu, Ryan koja „ne zna kako moliti“ kasnije po Mattu, koji se pojavljuje kao vizija, šalje poruku svojoj kćeri koju će on „uskoro vidjeti“, potvrđujući time da ga smatra stvarnim posjetiteljem iz onkraja.

Anne Hathaway kao Amelia u "Interstellaru"

Anne Hathaway kao Amelia u “Interstellaru”

Ameliju na putu kroz svemir vodi ljubav kao dokaz da je baš Edmundsov planet taj na koji bi trebali sletjeti. „Možda ljubav znači nešto više, nešto što još ne možemo razumjeti. Možda je ona dokaz ili artefakt više dimenzije koju ne možemo svjesno percipirati. […] Ljubav je jedino što percipiramo, a da može premostiti dimenzije vremena i prostora.“ Cooper diskreditira njezino objašnjenje kao pristrano, no na kraju filma pronalazi dokaz da je Amelia bila u pravu i tvrdi: „Moja veza s Murph je mjerljiva.“ Baziran na diskursu kvantifikacije, rasplet je filma osiguran jer Cooper komunicira s Murph retrogradno, kao duh iz djetinjstva, te joj šalje koordinate NASA-ina sjedišta, a kasnije i rješenje gravitacijske jednadžbe.

Sve spomenute znanstvenice pouzdaju se u svoj „iskonski talent“ – osjećaje, intuiciju i natprirodno – kako bi razriješile teškoće u kojima su se našle. Štoviše, na kraju filma one doživljavaju obrat i nalaze način da budu reintegrirane u obiteljsku sferu i tako dožive konačno ispunjenje kada napokon preuzmu društvenu ulogu supruge ili majke.

Možemo se osvrnuti i na grane znanosti kojima se ove fiktivne junakinje bave. One su bezrezervno u senzibilnom spektru znanosti. Ellie osluškuje svemir oslanjajući se na vlastiti sluh, a ne na instrumente u doba kada „više nitko ne sluša na taj način“. Njezin nadređeni Drumlin projekt SETI smatra potpunom glupošću i želi ga ukinuti, između ostalog i kako Ellie ne bi potratila svoj život na pseudoznanost.

Louise se bavi tumačenjem jezika i odbija prihvatiti Ianov „kompliment“ da gramatici pristupa kao matematičarka. U pravu je, jer dok se sintaksi može pristupiti putem logike i matematike, njezino razumijevanje i točnost ovise o semantici koja se usvaja putem osjećaja za pravilno i smisleno, a on ne podliježe zakonima matematike.

Amelia je biologinja koja brine za jajašca koja će stvoriti koloniju, dok je Ryan medicinska inženjerka i radi na projektima za bolnice – obje su smještene u tradicionalnu žensku ulogu majke i njegovateljice.

"Gravitacija"

“Gravitacija”

U konačnici filmova samotnjakinju Ellie vidimo u veselom razgovoru s djecom, Louise i Ian zasnivaju obitelj, dok se Ameliji, koja na drugom planetu zasniva koloniju kao praiskonska Eva, pridružuje Cooper. Murphina se ljubav prema ocu nakon rješenja jednadžbe napokon pretače u romantičnu ljubav (očevu poruku simbolično slavi poljupcem s Gettyjem te se s ocem ponovno susreće u društvu svoje višegeneracijske obitelji), dok Ryan izranja iz vode kao produkt evolucije – žablja perspektiva kamere nagovješćuje da je nanovo osposobljena kao žena nakon što je uz pomoć Matta uspjela prebroditi prošlost.

 pticekojedijeletekst

„Ako ona to može vidjeti, može to i postati,“ slogan je Instituta za rod u medijima Geene Davis. Ako upotrijebimo ovu krilaticu kao zaključak, svaka od gore analiziranih znanstvenica predstavlja pozitivan pomak u borbi za uključivanje žena kao ravnopravnih osoba u sve sfere života – fikcionalne i stvarne. Bez sumnje, sama njihova prisutnost na velikom platnu pomoći će otvoriti oči te proširiti ideje i snove svojih gledatelj(ic)a. Zato je sljedeći bitan korak primijetiti i boriti se protiv preostalih ukorijenjenih stereotipa i pretpostavki o ženskim likovima koji se nalaze u sličnim situacijama. Vrijeme je da kod uspješnih žena vidimo i one sa sretnim obiteljima, majke koje nisu izgubile djecu u tragičnim okolnostima te žene koje je dugogodišnji rad na karijeri napokon nagradio. Nadam se da ćemo uskoro, bez da dvaput trepnemo, gledati znanstvenofantastične filmove i s većinski ženskim posadama te pripadnicama LGBTQIA+ zajednice. Najvažnije, nadam se da će uskoro ženski likovi moći simbolizirati svakog pripadnika ljudskog roda ili „everymana“, ulogu koja trenutno pripada samo bijelome muškarcu. Ellie, Ryan, Louise, Murph i Amelia, iako sve bijele žene, tako čine male, ali bitne korake prema velikom skoku za ravnopravnost.

#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva