Užasi i radosti jezične nesigurnosti

Besciljno lunjajući knjižarom nabasala sam na knjigu In Other Words Jhumpe Lahiri, meni dotad nepoznate autorice. Kad sam pročitala sažetak i nekoliko nasumičnih stranica, zapahnuo me vrtlog snažne identifikacije s tekstom koji mi je bio prijeko potreban, a da to nisam znala.

pticekojedijeletekst

A foreign language can signify a total separation. It can represent, even today, the ferocity of our ignorance. To write in a new language, to penetrate its heart, no technology helps. You can’t accelerate the process, you can’t abbreviate it. The pace is slow, hesitant, there are no shortcuts. The better I understand the language, the more confusing it is. The closer I get, the farther away. Even today the disconnect between me and Italian remains insuperable.1

pticekojedijeletekst

Jhumpa Lahiri američka je spisateljica, dobitnica Pulitzerove nagrade koja je, nakon niza uspješnica na engleskom, odlučila slijediti svoju godinama akumuliranu strast prema talijanskom jeziku, s obitelji se odseliti u Italiju i, ne bez profesionalnog rizika, početi pisati na talijanskom. In altre parole (In Other Words) refleksija je o bolnim ograničenjima i malim trijumfima učenja i kreativnog korištenja stranog jezika u odrasloj dobi. Da bi uronjenost u talijanski bila potpunija, Lahiri je interakciju na engleskom svela na minimum, čak odbivši prevesti svoj tekst na engleski, čega se latila Ann Goldstein, prevoditeljica Elene Ferrante.

pticekojedijeletekst

I write in a terrible, embarrassing Italian, full of mistakes. Without correcting, without a dictionary, by instinct alone. I grope my way, like a child, like a semiliterate. I am ashamed of writing like this. I don’t understand this mysterious impulse, which emerges out of nowhere. I can’t stop. It’s like writing with my left hand, my weak hand, the one I’m not supposed to write with. It seems a transgression, a rebellion, an act of stupidity.

karfiol

Kolaž: Sarah Fox

pticekojedijeletekst

Teče moja četvrta godina života u Njemačkoj i trenutno pišem doktorat na njemačkom. Jezična nesigurnost, nestabilnost slova na tipkovnici pod prstima, sve slabiji, ali i dalje jednako frustrirajući manjak finesa svakodnevno me prati. Dugo sam žudjela za potpunom asimilacijom — savršenom mimikrijom, trenutkom u kojem me više nitko neće moći razlikovati od izvornih govornika koje sad tek ponekad uspijem „obmanuti“. Ipak, kako Lahiri oslobađajuće uviđa, odudaranje od (jezične) norme nije nužno nedostatak, već i naša jedinstvena, osobna mapa probijanja kroz jezičnu kulu babilonsku, izraz rada i upornosti. (I dalje) učeći jezik u odrasloj dobi uživam u određenoj slobodi odluke o riječima koje ću ubaciti u vokabular, kao i u razmišljanju o značenjskim opsezima riječi i jezičnim konstrukcijama. Mala „otkrića“ kao što su Menschenauflauf („ljudski složenac“, gužva) i auf dem Zahnfleisch gehen („hodati na zubnom mesu“, biti na rubu snaga) izvorom su malih erupcija ushićenja.

pticekojedijeletekst

I now have quite an extensive vocabulary, but it’s an eccentric one. I feel as if I were dressed in an outlandish manner, wearing a long, elegant skirt of another era, a T-Shirt, a straw hat, and slippers.

pticekojedijeletekst

Ono što razlikuje Lahirin tekst od tekstova većine autor(ic)a u jezičnoj tranziciji jest činjenica da je Lahirino vladanje talijanskim puno nesigurnosti do te mjere da će mnogima djelovati preuranjeno, čineći njezin poduhvat još vrtoglavijim. Veza autor(ic)a i autoriteta pogađa osjetljivo pitanje vladanja tekstom, kontrolu koja nikad nije do kraja moguća, ali je opipljivija u slučaju suverenog vladanja jezikom. No umjesto da korekturu odbacujemo kao simptom slabosti i gubitka vlasti nad tekstom, možemo je sagledati u svjetlu kolaboracije, nastajanja teksta u interakciji s čitatelji(ca)ma — kao inkluzivnu, a ne destruktivnu operaciju. Lingvistički egzil stvorio je iskustvo djelovanja na margini, u ekstremnim uvjetima, i označio odmak od udobnosti pozicije afirmirane spisateljice s pouzdanjem u vlastiti stil.

pticekojedijeletekst

I do my best to hit the target, but when I take aim I never know where the arrow will land. At least a hundred times while I was writing the chapters of this book I felt so demoralized, so disheartened, that I would have liked to stop. In those dark moments my Italian writing seemed to me a mad undertaking, a slope too steep. Yet if I want to go on writing in Italian I have to withstand those stormy moments when the sky darkens, when I despair, when I fear I’m at the end of my rope.

lignja

Kolaž: Sarah Fox

pticekojedijeletekst

Mnoge druge jezične tranzicije nisu (bile) motivirane žudnjom za samootkrivenjem, već su nastale iz nužde, prateći ekonomske migracije, izbjeglištvo ili egzil. Ovladavanje jezikom jedan je od ključnih kriterija integracije te se nerijetko koristi kao indikator pripadanja nacionalnoj grupaciji. Manjkavosti u jezičnom izričaju plodno su tlo za stvaranje predrasuda te smo sklone/i brzati sa zaključkom o inteligenciji osobe na temelju jezičnih kompetencija. Ako primijetimo da pred sobom nemamo izvornog govornika, automatski ćemo pomisliti da je riječ o osobi sa stranim državljanstvom. S druge strane, ako se osoba rasom razlikuje od većinske grupacije u zemlji, donijet ćemo jednako ishitreni zaključak da je riječ o strankinji/strancu i u pravilu se iznenaditi kad nam se obrate na našem materinjem jeziku. Upravo pitanja „Odakle si?“ ili „Gdje si tako dobro naučio/la naš jezik?“ primjer su mikroagresija na dnevnoj bazi koje iritiraju brojne Afronijemce i Afronjemice, Kanađan(k)e azijskoga podrijetla i slične skupine.

Prijetnja jezičnog nacionalizma u njemačkom se kontekstu povremeno čuje u parolama desnog spektra, poput zahtijevanja od migranata i migrantica da kod kuće govore samo njemački. Dakako, ovaj zahtjev primarno cilja na populaciju iz Turske i arapskih zemalja, a ne na one kojima je engleski materinji jezik, čime se reproducira licemjerna granica između expats (koji nesmetano posluju na svom materinjem jeziku) i immigrants. Kao i u drugim asimetričnim strukturama moći, privilegirani nerado napuštaju svoj povlašteni status da bi se izložili neudobnostima služenja polusavladanim stranim jezikom. Nije slučajno da se u frazi „ovladavanje jezikom“ krije vlast, to jest — odnosi moći. Dvostruki standardi dadu se promatrati i u asimetričnim procjenama jezične kompetencije na primjeru bilateralnih razmjena volontera/ki iz Njemačke i afričkih zemalja. Dok su prvi bili hvaljeni i za minimalne pomake u učenju lokalnog jezika, drugima se predbacivalo presporo usvajanje njemačkog.

pticekojedijeletekst

I saw the consequences of not speaking English perfectly, of speaking with a foreign accent. I saw the wall that my parents faced in America almost every day. It was a persistent insecurity for them. Sometimes I had to explain the meaning of certain terms, as if I were the parent. Sometimes I spoke for them. In shops the salespeople tended to address me, simply because my English didn’t have a foreign accent. As if my father and mother, with their accent, couldn’t understand. I hated the attitude of these salespeople toward my parents. I wanted to defend them. I would have liked to protest: „They understand everything you say, while you can’t understand even a word of Bengali or any other language in the world.“ And yet it annoyed me as well when my parents mispronounced an English word. I corrected them, impertinently. I didn’t want them to be vulnerable. I didn’t like my advantage, their disadvantage. I would have liked them to speak English as I did.

pticekojedijeletekst

Neki od spomenutih problema mnogo su vidljiviji u državama koje imaju veći udio stanovništva drugih narodnosti, poput SAD-a, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva. Mogle/i biste se sa skepsom pitati koliko su ove diskusije relevantne i primjenjive u (danas) jezično relativno homogenoj Hrvatskoj. Možda nam baš zato trebaju — jer homogenost omogućava i prividno opravdava nemilosrdno sankcioniranje otklona od norme. Tijekom odrastanja u gradiću u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u kojem je prema popisu stanovništva iz 2011. 98.99% stanovništva hrvatske narodnosti, sjećam se samo jednog odstupanja od jezične norme — djevojčice koja je kao izbjeglica došla iz Bosne. Mi smo u riječi „štapići“ naglašavali A, a ona I, čemu smo se već u predškolskoj dobi rugali, a nitko od odraslih nije nam objasnio da (i zašto) takvo ponašanje nije u redu.

sova

Kolaž: Sarah Fox

Moj se pogled na bivanje — uvjetno rečeno — jezičnom manjinom izoštrio tijekom semestra provedenog na razmjeni u Beogradu. Činilo mi se da je svima vidljivo i sumnjivo moje sporo upisivanje latiničnih slova u formulare na ćirilici, izbjegavala sam se javljati za riječ te sam, ustručavajući se pitati profesora je li u redu da predam seminarski rad na hrvatskom jezičnom standardu, ugnjavila prijateljicu da baci pogled na moj „srbizirani“ tekst (srećom, ubrzo sam se oslobodila tog straha i svi su reagirali izrazito susretljivo). Ušutkavanje/šutnja jedna je od klasičnih reakcija na (subjektivno ili objektivno) inferioran položaj jezične skupine. Kad sam na berlinskom fakultetu prvi put svjedočila neopterećenom uključivanju nematerinjih govornica i govornika u raspravu, bila sam u čudu pitajući se kako im nije nepodnošljivo tako otvoreno prezentirati svoje jezične deficite. U pasusima o autohomofobiji, o utišavanju, hodanju na prstima oko vlastite seksualne orijentacije u strahu od potencijalno nasilne reakcije, neočekivano sam prepoznala svoje opsesivne jezične bojazni. Nelagodu koja me obuzme na prepad kad moj partner — kojemu je materinji jezik njemački — neopterećeno miješa hrvatske i srpske termine u Hrvatskoj odzdravljajući s „prijatno“ ili u Srbiji naručujući kavu umjesto kafe. Strah od reakcije nepoznatih — oblaka netrpeljivosti kakav me zadesio kad sam jednom prilikom u Beogradu slučajno naručila kruh umjesto hleba ili jednostavno pretjerane znatiželje — koji sam prvotno objašnjavala isključivo brigom, zaštitničkim nagonom, nije lišen konformističkog reproduciranja normi pod krilaticom ne talasaj.

Ne treba zaboraviti klasni aspekt jezičnih „deficita“, koji na školski način utjelovljuje grammar nazi. Komentiranje gramatičkih i pravopisnih manjkavosti umjesto referiranja na iznesene argumente jedan je od suptilnijih (i perfidnijih) načina ušutkavanja ili oglušivanja na tuđe pozicije. Pritom se klasna i obrazovna pozadina „počinitelja/ice“, faktori koji su u mnogim slučajevima doveli do slabijeg poznavanja jezičnih pravila, s lakoćom previđaju, a manje privilegiranima se poručuje da njihovo mišljenje ne vrijedi sve dok ga ne formuliraju u ispravnom formatu. Moje iskustvo, slično onom bivše grammar nazi Rosie Driffill, bitno je doprinijelo zaokretu u viđenju uloge koja mi je bila simpatična i bliska kad sam bila u dominantnom položaju — svisoka gledajući na one koje/i uz prijedlog „nasuprot“ koriste genitiv umjesto dativa — a postala traumatičnom otkad se i preda mnom otvorio ponor jezičnih nedoumica.

Zašto jezično „zakinuti“ jednostavno ne nauče jezik? Uz često neprepoznate poremećaje poput disleksije (pogotovo u obrazovnom sustavu disleksične su osobe nerijetko diskriminirane), sprega obrazovanja, rada i kapitala ostaje nevidljivom, bilo u procesu učenja, bilo u poliranju konačnog rezultata. O dubini tendencije prikrivanja rada kad je riječ o radu na jeziku svjedoči i nezavidan tretman prevoditeljske i lektorske struke kao trivijalnog i nezahtjevnog „pretipkavanja“. Škole stranih jezika, ljeto u inozemstvu, obiteljsko okružje koje oblikuje jezični horizont (poput zabrinjavajuće pojave da djeca situiranih do treće godine čuju u prosjeku 30 milijuna riječi više od svojih vršnjaka iz siromašnih obitelji) često su slijepe pjege u iluziji jednakosti šansi.

svinja

Kolaž: Sarah Fox

Sjećam se klimava, neraspisana rukopisa svoje bake i djeda, ali i srama (kojeg se danas sramim) zbog jezične manjkavosti miljea iz kojeg potječem. Isti sram i izloženost secirajućem pogledu osjećam kad pišem na stranim jezicima, što je sastavnica moje svakodnevice, bilo da je riječ o engleskom (koji stjecajem okolnosti nikad nisam učila u institucionalnom kontekstu) ili njemačkom. Rijetko se osjećam ranjivije nego kad nekome šaljem nelektorirani tekst te je trebalo vremena da uspostavim odnos povjerenja prema prijateljici koja (uz naknadu) lektorira moje tekstove na engleskom i da se ne rasplačem ili upletem u svađu oko izbora riječi, u grčevitom pokušaju obrane vlastita izraza, kad moj partner (besplatno) korigira moje tekstove na njemačkom. Koliko god je Lahirin tekst hrabar iskorak, on nije lišen višestrukih lektorskih radova koji su uklonili kardinalne greške i optimirali izraz. Ta „zaštitna mreža“ nije besplatna, već zahtijeva, ako ne financijski, onda barem društveni kapital — prijatelj(ic)e koje/i će uskočiti i besplatno pregledati vaš tekst.

U mnogim aspektima vide se ohrabrujući pomaci u prepoznavanju jezičnih raznolikosti. Sve više institucija nudi informacije i u jezično pojednostavljenoj varijanti (Plain English, leichte Sprache), mnoge od u tekstu spomenutih mikroagresija sve se više prepoznaju i kvalificiraju kao takve. Težnja za usavršavanjem vlastitog izraza i uživanje u učenju jezika ne bi trebali biti u proturječju s razumijevanjem za jezične raznolikosti i njihove klasno-nacionalne pozadine, već upravo suprotno — otvoriti nas za komunikaciju, s uvidom u asimetrične faktore koji oblikuju jezični prostor u kojem se ona odvija.

 

Autorica naslovnog kolaža: Sarah Fox

  1. Jhumpa Lahiri: In Other Words, Penguin Random House, 2016. Isti je izvor korišten za sve sljedeće citate.
Komentari
    • lea horvat lea horvat
  1. iva radat iva radat
    • lea horvat lea horvat
      • iva radat iva radat
  2. marta judas
    • lea horvat lea horvat
    • lea horvat lea horvat
Tjeskoba ženskog autorstva
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Logan, Wolverine i ljepota muža
Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”
Mufov Girls tribute!
Muf chata o Girls (S06 E10 FINALE)!
Mit o nasilju
“Vodi ih žena. Što žena zna?”
Tjeskoba ženskog autorstva
Mit o nasilju
Hrvatska kujica
Logan, Wolverine i ljepota muža
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života
Drugi pogled na Jelenu Veljaču
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Lana piše mejl igračicama prijestolja (S6 E4-10)
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Neka počne zlatno doba
Fatalna Amanda Knox
Proizvodnja Lolite
Pivo s neonacistom
Hrvatska kujica
Vrlo kratka analiza spota “Želim živjeti!” pomoću dijagrama
Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Amanda Palmer, između bunta i privilegija
Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva