Povratak “Twin Peaksa”: 1.-4. epizoda

Nakon gotovo 26 godina David Lynch i Mark Frost ponovno su nam zaželjeli dobrodošlicu u Twin Peaks: 21. svibnja počela se emitirati nova, treća sezona kultne serije u produkciji američke TV mreže Showtime, koja je svojim pretplatnicima omogućila pristup četirima od ukupno osamnaest epizoda. Međutim, za neke je gledatelj(ic)e uslijedilo iznenađenje: svijet koji nas je dočekao znatno je drugačiji od onog na koji smo bili navikli; poznate zemljovide, nužne za snalaženje Twin Peaksom, zamijenile su neke sasvim nove, nečitke karte.

Prve dvije sezone Twin Peaksa, naime, temeljile su se na primamljivoj recepturi: spoju gorkih suza, prolivenih zbog briga njegovih stanovnika, te slatkih pita od višanja, u kojima se uživalo u stankama od potrage za ubojicom srednjoškolke Laure Palmer (Sheryl Lee). Tu su mješavinu zrcalili i drugi kontrasti – Lynch i Frost svoju su krimi-sapunicu ispunili apsurdnom komikom i jezom, ljepotom i groteskom, načelima snolikog i zbiljskog, kao i zavodljivom glazbom Angela Badalamentija, zasnovanom na čudnovatoj kombinaciji različitih tonova i registara. U doba premijernog prikazivanja Twin Peaksa, tijekom 1990. i 1991., kombinacija tih sastojaka djelovala je naročito svježe, opojno i drugačije. Toliko drugačije da je utjecala na cjelokupnu proizvodnju igranih TV serija od 1990-ih naovamo – njihov žanrovski splet, motive, režiju. Iz tog razloga danas nas “stari” Twin Peaks suštinski ne iznenađuje – još uvijek djeluje moderno, osebujno i moćno, ali u nama, bez obzira na to jesmo li ga gledali jednom ili više puta, sigurno ne izaziva osjećaj kakav je izazvao u prvim gledatelji(ca)ma. Odmičući se od datuma svoga TV debija, Twin Peaks sve se više pretvarao u mitsko mjesto u koje gledatelji/ce svraćaju po dozu najukusnije frape-nostalgije i dubokih, ali negdje već proživljenih osjećanja.

Poput ranijeg, i novo je izdanje Twin Peaksa prožeto sličnim kontrastima, no njegova je intonacija drugačija. Nekoć poznati fikcionalni svijet postao je usporeniji, radikalniji, zaoštreniji – sapuničasti eros prošlih sezona prekrio je mračni thanatos novih četiriju epizoda, a opori, beckettovski humor saharinsku slapstick komiku. Ipak, navedena različitost ne treba čuditi ukoliko sagledamo Lynchev i Frostov opus, kojima su ovoga puta čelnici produkcijske kuće Showtime, za razliku od nekadašnjih producenata kuće ABC, dali odriješene ruke u režiranju i pisanju epizoda.

Sjeme te promjene, naime, bilo je prisutno već u Lynchevim najranijim redateljskim radovima – kratkim filmovima i avangardnom prvijencu Eraserhead (1977) – da bi izniklo filmom Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom (1992), sumornom prednastavku serije o Laurinim posljednjim danima i FBI-evoj istrazi umorstva koje je prethodilo njezinu, te se rascvjetalo u filmskim noćnim morama, Izgubljenoj autocesti (1997), Mulholland Driveu (2001) i Unutrašnjem carstvu (2006). Što je stariji, Lynch se sve izraženije vraća nadrealističkim korijenima: njegovi filmovi više ne razdjeljuju svijet snova od zbilje, kao što su primjerice činili Čovjek slon (1980), Plavi baršun (1986) i Divlji u srcu (1990), nastali netom prije ili tijekom rada na prvim sezonama Twin Peaksa, već u potpunosti govore jezikom nesvjesnog. Slično je i s Frostom; svatko tko je pratio Frostovu spisateljsku karijeru, trenutačno zaokruženu knjigom pseudodokumentarističkih izvještaja Tajna povijest Twin Peaksa (2016), o misterioznim događajima koji su se odvijali na teritoriju gradića otprilike do 1989., mogao je pretpostaviti da se pri pisanju njezina nastavka neće odati provjerenim (su)scenarističkim rješenjima.

Drugim riječima, obojica su stvaralački odmaknuli od mjesta na kojem su se nalazili krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, što je utjecalo i na sastav novog Twin Peaksa. Premda su i dalje usredotočeni na iste interese, i Lynch i Frost prvenstveno su zaokupljeni pomicanjem oblikovnih i sadržajnih granica, koje u tradiciji nadrealizma sve izraženije vezuju uz postavke jungovske psihoanalize, istočnjačkog misticizma i okultizma. I to je sjajno, jer su ponovno stvorili djelo koje nije nalik ničemu drugome; sudeći prema prijeporima nastalima nakon emitiranja novih epizoda, treća sezona Twin Peaksa vjerojatno je podjednako moderna kao što je 1990. bila prva.

Usponi i padovi Dalea Coopera

Poetički pomak može se naslutiti već u najavnoj špici nove sezone; Badalamentijeva tema te boja i oblik slova ostali su isti, no slike pripovijedaju sasvim drugu priču. Za razliku od prizora ptića kojim je započinjala ranija naslovnica, njezino novo izdanje to čini totalom šume iz čije magle “izvire” Laurina fotografija, odnosno lice s nekadašnje odjavne špice; tamo gdje se nalazio statični kadar slapova Snoqualmie Fallsa, u novoj kamera “leti” nad slapom u perspektivi ptice, sunovraćujući se u vodeni bezdan; umjesto nekoliko kadrova lokalne pilane, ceste i znaka za ulaz grad, pojavljuje se lelujavi prostor Crne kolibe, onostranog mjesta u kojemu ne vrijede pravila doživljaja prostora i vremena. Dakle, već nam je iz naslovnice jasno da Twin Peaks ne živi na istoj adresi; dok su se prve dvije sezone bavile stanovnicima istoimenog gradića u saveznoj državi Washington i posljedicama koje je na njih ostavila smrt maturalne kraljice, novi Twin Peaks očigledno je serija o dvostrukim vrhuncima (doslovan prijevod naslova), tj. usponima i padovima ponajprije proizišlima iz sukoba između ovostranog i onostranog. Umjesto zadovoljnog odahnuća osobe koja se napokon vratila kući, nova špica gledatelju steže pluća i oduzima dah.

Ulogu junaka nove sezone – nakon gradića Twin Peaksa u slučaju serije ili Laure Palmer u slučaju filma Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom – preuzeo je FBI-ev agent Dale Cooper, koji se na kraju druge sezone, podsjetimo se, rascijepio u dva entiteta: jedan “pravi” i jedan zao, od kojih je prvi ostao zarobljen u Crnoj kolibi, a drugi pod vodstvom demona BOB-a pobjegao u svijet ovostranog. Dvadesetak dijegetskih godina kasnije u nastavku serije naglasak je upravo na tim Cooperovim inačicama – Daleu i Gospodinu C.-ju – kojima su Lynch i Frost nadodali još jednu, Dougieja Jonesa (sve ih fantastično glumi Kyle MacLachlan), čovjekoliku tvorevinu zasad nepoznatog porijekla, čija je svrha prevariti fantastična bića iz Crne kolibe. Naime, jedini način da “pravoga” Coopera puste iz onostranosti jest da se u nju vrati zli doppelgänger, kojemu takvo što, izgleda, nije u interesu. Iz tog razloga zli je dvojnik “proizveo” Dougieja, da ga zamijeni kada dođe vrijeme za Cooperov povratak u ljudsku dimenziju. I u tome je uspio, stvorivši temeljni zaplet čije ćemo rasplitanje vjerojatno pratiti do kraja sezone.

Glavna radnja grana se u brojne, podjednako misteriozne rukavce smještene u američke države New York, Nevadu, Južnu Dakotu, Pennsylvaniju te Washington, D. C. i Washington, u kojima doznajemo da postoji mnogo zlih demona i dvojnika koji ubijaju, varaju i vrebaju, što veoma podsjeća na tematiku koju je popularizirala znanstvenofantastična serija Dosjei X. Mjesto se radnje od gradića na sjeverozapadu Amerike rastegnulo na cijelu državu, a vjerojatno i šire, ako se prisjetimo da je FBI-ev agent Phillip Jeffries (David Bowie) u filmu Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom svjedočio misterioznim događajima u Argentini. I onostranost se pokazala znatno većom; Crna koliba ne sastoji se samo od ranije viđane čekaonice, odnosno Crvene sobe, nego i od mnogih drugih prostorija različitih boja, oblika i sadržaja. Taj dio priče nosi prepoznatljiv Lynchev pečat: bizarnim motivima, asocijativno izloženom naracijom, obrnutim snimkama i minimalističkom scenografijom oblikovao je kozmos koji zbunjuje i zadivljuje u isti mah.

Kao protutežu apstraktnom dijelu priče smještenom u onostrano, Lynch i Frost “ovozemaljske” su linije radnje popunili brojnim sporednim likovima te mnoštvom apsurdističkih dijaloga. U njima prednjače otprije poznata lica: posebice Lucy (Kimmy Robertson), Andy (Harry Goaz) i Hawk (Michael Horse) iz Policijske postaje Twin Peaksa te FBI-evci Albert Rosenfield (Miguel Ferrer) i Gordon Cole (David Lynch). Međutim, stil njihove komike više nije simpatično-ekscentričan, već je grčevitiji, teatralniji i brutalniji u razotkrivanju naličja situacija u kojima se likovi nalaze. Takav pristup humoru najbolje utjelovljuje “pravi” Cooper nakon što zabunom zauzme Dougiejevo mjesto na Zemlji. S obzirom na to da je dugo vremena prebivao u drugoj dimenziji, još se ne snalazi u svome tijelu, zbog čega djeluje kao da je doživio moždani udar: ponavlja samo zadnje riječi svojih sugovornika, nenamjerno prokazujući apsurdnosti društva u koje se vratio.

Premda su komični dijelovi izvrsno napisani, ono što najviše intrigira upravo su dijelovi epizoda smješteni onkraj pojavnog. U tim se prizorima pojavljuju mahom poznati likovi – Laura, Narednik Garland Briggs (preminuli Don S. Davis), demon MIKE (Al Strobel) te Div/??????? (Carel Struycken) i bijeli konj, koji su u ranijim sezonama često najavljivali tragične događaje. Neki od likova poznati su no drugačiji – ruka demona MIKE-a više ne nalikuje patuljku (Michael J. Anderson), već se pretvorila u svojevrsno stablo s organskom “glavom” nalik čudovišnom djetetu iz Eraserheada. Također, neki od likova prvi se puta pojavljuju u tom okruženju – žena zakrpanih očiju (Nae Yuuki), zatim žena koja može i ne mora biti Laurina prijateljica Ronette Pulaski (s obzirom da je glumi ista glumica Phoebe Augustine), te nevidljivi nasilni entitet imena “Majka”. Većina ih govori u zagonetkama, što pobuđuje iznimnu znatiželju, a često ih popraćuju i začudni zvukovi. Njihovo okruženje najimpresivnije je obilježje onostranog: od trenutka Cooperova prvog pojavljivanja do njegova povratka u ovostrano vidimo ga u različitim prostorijama nadahnutima Magritteovim i Baconovim nadrealističkim slikarstvom, ali i okruženima beskrajnom tamom, svemirom i oceanom koji priziva prostranstva Solarisa, vodenog planeta iz Tarkovskijeve ekranizacije knjige Stanisława Lema, čiji utjecaj, prisjetimo se, navodi na ostvarenje “nesvjesnih” želja.

Iako se odnos navedenih svjetova može protumačiti iz brojnih perspektiva, simbolička snaga onostranog vuče na psihoanalitičko i mitološko iščitavanje epizoda. Ako Cooperov boravak u Crnoj kolibi metaforički ukazuje na njegova psihička previranja, a nespretna tumaranja Nevadom na njegovu predstojeću pustolovinu “povratka cjelovitom sebi”, nova sezona Lyncheve i Frostove serije djeluje kao svojevrsna inačica Odiseje, odnosno antičkog mita o junakovu povratku kući – nostosu, s čijim će se patnjama posebice poistovjetiti nostalgični gledatelji željni uživanja u poznatostima Twin Peaksa.

Odiseja jungovskog Junaka

U ranijim sezonama često se posezalo za navedenim tumačenjima Twin Peaksa: teorija koja objedinjuje oba pristupa jungovska je psihoanaliza na koju upućuju neki od motiva: Cooper je pri svojim detektivskim istragama koristio budističke metode temeljene na sinkronicitetima, a djelovanje indijanskih mitskih mjesta, Bijele i Crne kolibe, odražavalo je dihotomiju između svijetlog i tamnog pola čovjekove ličnosti, kojima se osobito bavio Jung u analizi kolektivnih arhetipova. Nova sezona, pak, još uvjerljivije oslikava pojedine jungovske postavke. Štoviše, čini se da njezina priča savršeno dočarava putanju arhetipskog Junaka koji se na putu svoje individuacije, ili posvemašnje samospoznaje, suočava s vlastitom Sjenkom, ili potisnutim dijelom psihe, koju u konačnici nadvladava. Taj je Junak, dakako, Cooper, dok arhetipu Sjenke odgovaraju likovi BOB-a, odnosno doppelgängera. U novim se epizodama pojam sjenka čak nekoliko puta spominje, kao što je slučaj sa sadržajem pjesme Shadow koju na kraju prvih dvaju dijelova pjeva bend Chromatics, te s ironičnim monologom Wallyja Brandoa (Michael Cera), sina Andyja i Lucy, u kojem objašnjava kako ga sjena uvijek prati, osim kada na nebu nema sunca.

Zanimljivo je uočiti da Jung konflikt između Junaka i Sjenke pronalazi u mitovima o herojima, koji putuju morem (noću) ne bi li porazili čudovište (kita ili zmaja) i kao nagradu dobili vrijedan predmet. Metaforički, on u njima vidi čovjekovo (muškarčevo) istraživanje vlastitog nesvjesnog (prostranstvo puno prepreka), pri čemu mu je cilj emancipirati se od vlastite majke (čudovište) i steći uvid u sebe (nagrada). Svi ti elementi posebice su prisutni u prvim epizodama: Cooperovo stropoštavanje svemirom, susret s nepreglednim oceanom, bježanje od “Majke” i potraga za doppelgängerom vjerno odražavaju kretanja čovjeka na putu do svoga samoispunjenja.

Međutim, novi Twin Peaks kao da utjelovljuje još jedan aspekt jungovske individuacije. Naime, Jung je taj proces uspoređivao s alkemijom, pronalazeći “kamen mudraca” upravo u dosezanju psihičke zrelosti. Sličnu metaforu koristi i Jack Parsons, fikcijski lik Frostove knjige i stvarni okultist, kada pojašnjava: “Alkemija nije samo kemija ili pretvaranje neplemenitih metala u zlato. (…) Vidite, alkemija se zapravo odnosi na unutrašnje procese i radikalnu revoluciju u našem duhovnom razvoju; na pretvorbu neplemenita metala primitivnog čovjeka u zlato prosvjećene duše.”

Prema srednjovjekovnim predajama, alkemijska transmutacija odvijala se u nekoliko stadija, označenih različitim bojama, od kojih je pet osnovnih: proces započinje sagorijevanjem, crnilom, nakon čega se neplemenita tvar pročišćuje, bijeli, a po nekima i zeleni, iz čega se pobuđuje u crvenilu, da bi u konačnici postala zlatna. Primijenimo li navedenu paletu na kolorit Twin Peaksa uočit ćemo određene podudarnosti. Oko crne, bijele i crvene ne moramo dugo dvojiti: zastori i cik-cak uzorak Crvene sobe možda su najupečatljiviji motivi Lyncheva i Frostova univerzuma. Od tih boja crnilo kao da je najprisutnije: nalazi se u kavi, gorivima koja razotkrivaju ulaz u Crnu kolibu, u očima i na koži Gospodina C.-ja, simbolu karte koji traži te crnoj utvari iz zatvora u Južnoj Dakoti. Bijela boja najizraženije se vezuje uz Laurinu smrt i njezino smirenje u susretu s anđelom u filmu Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom, te uz konja i maske koje pojedini likovi nose. Zelen je, naravno, magični prsten sa simbolom sove. Crvena je pak često prolivena krv i boja odijela pojedinih demona.

Iako se najčešće pojavljivala kao materijal raznog nakita, zlatne je u ranijim nastavcima Twin Peaksa manjkalo, no u trećoj sezoni ona se pokazuje kao boja predmeta koji posjeduju značajnu razmjensku vrijednost: u širem smislu moglo bi se reći da je to boja kukuruzne garmonbozije, odnosno “boli i patnje” kojima se hrane demoni, boja kovanica u kasinu kojom se namiruju ljudske egzistencijalne potrebe te boja perlice, koju drži čudovište iz staklene kutije i koja se skrivala u Dougiejevim ostacima, nadvladavši crnu, zagorjelu organsku tvar nalik Ruci (znakovito je da se u jungovskoj literaturi Junakovo ujedinjenje naziva raznim imenima, među kojima je i “dragocjena perla” – čiji je izvor biblijska parabola o biseru kao Kraljevstvu Božjem). Napokon, zlatna se boja doimlje od presudne važnosti i dr. Jacobyju (Russ Tamblyn) koji gradi misteriozni mehanizam sastavljen od pozlaćenih lopata, a svemu se ovome mogu pridodati i zlatnožuti promidžbeni plakati nove sezone serije. Nesumnjivo, zlatni predmeti igraju važnu ulogu u Twin Peaksu, a kako će se uzajamno razlikovati i hoće li se pokazati Cooperovom nagradom pri suočavanju sa svojom Sjenkom, otkrit će nam naredne epizode.

Nadrealistički kabinet čudesa

Psihoanalitička tumačenja oduvijek su se skladno ispreplitala s nadrealističkim pristupom filmu. Nadrealisti, bilo da je riječ o pripadnicima povijesnoga pokreta ili njihovim poetičkim nasljednicima, zalažu se za viđenje zbilje u svim njezinim snolikostima, čudnovatostima i apsurdnim proturječjima. Za njih je zbilja iracionalna više nego racionalna, te kao takva podložna raznim psihoanalitičkim, duhovnim i mističkim ispitivanjima. U tome se Lynch i Frost ne razlikuju, kao što sam pokušala objasniti u svom tekstu “Surrealism and Twin Peaks: The Origin of David Lynch and Mark Frost’s Great Work”. Cilj nadrealista prikazati je vlastito viđenje zbilje opirući se društvenim i umjetničkim konvencijama; manipulirati slikom, zvukom i sadržajem na način koji bi gledatelj(ic)e potaknuo na promjenu ustaljenih gledišta. Twin Peaks u tome redovito uspijeva; u Lynchevim i Frostovim rukama svaka sezona serije progovara jezikom drugačijim od uobičajenog.

U trećoj sezoni taj je jezik ponajprije vezan uz bogat raspon zvučnih valova, što nije najbolje sjelo pojedinim gledateljima vezanima za Badalamentijeve skladbe iz ranijih sezona. Umjesto čestih glazbenih varijacija ovoga puta dominiraju zastrašujuća brujanja koja prizornim zbivanjima daju mnogo košmarniju crtu. Radi se o karakterističnoj Lynchevoj preferenci – u njegovim je djelima auditivna komponenta podjednako važna kao i vizualna. Štoviše, jedna od prvih izgovorenih rečenica pilota, kao i prve epizode nove sezone Twin Peaksa, svraća pozornost upravo na zvuk – prije nego što je u pilotu Pete Martell (Jack Nance) pronašao Laurin leš, ukazao je na “usamljen” zvuk sirena koji brodovima pomaže kretati se kroz maglu, dok nova sezona počinje uputstvom Diva koji savjetuje Cooperu da “sluša zvukove” iz gramofona. Drugim riječima, Lynch i Frost nam nalažu da najprije osluškujemo jer, poput sova, ono što naziremo u njihovoj psihoaktivnoj magli nije sasvim onakvim kakvim se čini.

Ipak, da bismo dobro čuli moramo biti u dosluhu sa sobom; dobar primjer za to nalazi se u četvrtoj epizodi, u kojoj FBI na čelu s Coleom ispituje Gospodina C.-ja kojega još uvijek smatraju Cooperom. Čitav susret bio je neobičan i jasno je da u njihovoj komunikaciji nešto ne valja. Međutim, Cole je uspio identificirati “grešku”; kao osoba koja neprestano nosi slušalice u ušima, usredotočujući se samo na “bitne” glasove, primijetio je da je prilikom razgovora Gospodin C. umjesto “Vrlo, vrlo mi je drago vidjeti te opet, stari prijatelju” omaškom rekao “Olrv, vrlo mi je drago vidjeti te opet, stari prijatelju”, kako je navikao govoriti u Crnoj kolibi, gdje su sve riječi izrečene naopačke. Obrnuta riječ u tome se prizoru zaista čuje, međutim, lako se odbaci kao nevažna distorzija glasa. Vjerovati vlastitim ušima katkad je zaista teško, no Lynch i Frost u ovoj nas sezoni navode da slušamo ispod uobičajenoga praga čujnosti.

Naravno, zvuci su samo jedna strana Lynchevog i Frostovog novčića. I pokretne slike igraju značajnu ulogu, što se najviše može zahvaliti već spomenutoj Lynchevoj režiji. Međutim, čini se da se autorski dvojac u novoj sezoni posebno osvrnuo na moć vizualnih umjetnosti. Naime, par predmeta izrazito podsjeća na preteče kinematografskih aparata: jedan je obožavatelj Twin Peaksa pametno usporedio misterioznu staklenu kutiju s camerom obscurom, četverokutnom tvorevinom kojom se određena slika projicira putem malenog otvora za svjetlo, dok se “kutijasta” prostorija u svemiru, odakle se Cooper teleportirao u ovostrano, može pak usporediti s laternom magicom, koja sadrži okular nalik dimnjaku.

Misteriozne kutije pojavljivale su se i u ranijim izdanjima Twin Peaksa: primjerice, druga sezona serije, među ostalim, završila je eksplozijom sefa (deposit box) u banci, čiji se ključ nalazio u  čudnovatoj kutiji zlikovca Thomasa Eckhardta (David Warner), dok je film Vatro hodaj sa mnom započeo uništenjem televizora, još jedne kutije, kojom je Lynch najavio poetički odmak od serije. U novoj sezoni ove su kutije također povezane s nekom vrstom ništavila – staklena privlači bića iz Crne kolibe koja mogu i ubiti, dok se druga nalazi u beskonačnosti kozmosa. Ipak, za razliku od ranijih kutija koje djeluju kao simboli autorskoga miga ili misterija kao takvog, njihovi su sadržaji bitni za daljnji razvitak radnje, odnosno potencijalno Cooperovo ujedinjenje.

Drugim riječima, ako je treperenje svjetlosnih i zvučnih valova ono što definira samu radnju, označenu suočavanjem Junaka s vlastitim nesvjesnim, onda je i njihov snolik jezik ono što gledatelja približuje tom Junaku. Naime, alkemijska revolucija gledišta dvojak je proces – pogađa i likove i publiku, čiju nagradu predstavlja samo iskustvo gledanja Twin Peaksa. Možda se na tom putovanju nikada ne vratimo “kući”, u stari Twin Peaks, a “mrak” treće sezone ostane podjednako taman. Međutim, u trenutku kada ga prigrlimo i suočimo se sa “sjenkama” konvencija prema čijim uputstvima živimo, posljedice te “transmutacije” predstavljat će pravo zlato.

Komentari
  1. iva radat iva radat
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
“Dobra godina” i veliki pljusak
Feministički pristupi prevođenju
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Book clubovi jučer, danas i sutra
Ljepotica i zvijer
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Između očaja i privilegija
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva