Curke rokaju!

Krajem siječnja, u klasičnom skakanju s jednog YouTube videa na drugi, nabasala sam na onaj Noah Cyrus i Labrintha u gostima kod Jimmyja Fallona i, s tolikom početnom zadrškom da me istinski sram priznati, ostala na njemu do kraja trajanja. Oduševilo me sve – njihova energija koja se može opisati jedino kao neujednačena, povremeno kruta i zakočena, a koju su im gledatelji/ce u komentarima često zamjerali/e, to što pjesma ima nekoliko preokreta neočekivanih za promotivni singl i zbunjujućih pri prvom slušanju, to što uživo zvuče baš taman i to što u par savršenih mikrotrenutaka nakon 3:21 Noah izgleda kao nehajna rock-heroina u usponu. Nakon prvog “Woo hoo hoo” doslovce sam očekivala gromoglasan pljesak, ne zato što je ta dionica vokalno zahtjevna ili zato što je pjesma tako dobra, nego zato što mi je tad sinulo koliko trebamo pljeskati djevojkama zbog njihove hrabrosti da stanu iza mikrofona i prizovu esenciju nesigurnog rock-star chica po kojem su inače poznati i zbog kojeg su slavljeni njihovi muški kolege. Tendencija da se glazbenice ismije kada pokušaju utjeloviti duh rock-zvijezda polako blijedi, uglavnom zato što blijede i sveta pravila glazbenih žanrova, ali svaki takav nastup, temeljen na “sirovim emocijama” i uživljenom pjevanju, meni je i dalje neopisivo uzbudljiv i subverzivan.

http://www.hollywoodreporter.com/news/style-notes-lordes-pink-dress-green-light-casting-directors-respond-balenciaga-controversy-9825

Zašto u uvodu pišem o siječanjskom hitu? Zato što je izašao Lordein drugi album, očito. Na Melodrami sve vrvi od raznih nijansi rock-star chica, Lorde je samouvjereno otresla gotovo kliničko seciranje tinejdžerskog iskustva s Pure Heroine i uronila u sve boje “odraslih” emocija, njezino je samopouzdanje moćno i zarazno. Za mene i Melodrama itekako predstavlja tinejdžersko iskustvo, ne samo zato što su tinejdžerski osjećaji baza svih onih kasnijih, proširenih osjećaja, a tinejdžeri i tinejdžerice samo malo mlađe osobe (kako je Tavi rekla u jednom od svojih uredničkih pisama, ne sjećam se kojem), već zato što situacije opisane u pjesmama pripadaju kategoriji “prvog puta” (prva ozbiljna veza, prvi prekid, prva egzistencijalistička zebnja i prva gorka katarza). Lorde više nije tinejdžerica što joj vjerojatno pomaže da bujno, bez žaljenja, u tehnikoloru opiše prvo slamanje srca te da pokaže ljubav za samu sebe, od čega je sa šesnaest, sarkastična i prebrza za samosažaljenje, uspjela pobjeći. Liability sam u početku slušala kao klasičnu baladu, ali onda je prerasla u nešto značajnije i veličanstveno, u što valjda prerastu sve dobre balade. Ona je ujedno i najizraženiji primjer Lordeine svijesti o vlastitoj veličini i snazi (autorice, tj. glazbenice, kao i mlade samostalne žene). Green Light i Perfect Places himne su petka navečer, kada, u maniri Florenceine Shake It Out, treba istresti sve iz sebe, pa makar na površinu izašla i gorčina koju potiskujemo. Uz njih najviše slušam Writer in the Dark i Hard Feelings. Prvu zato što je teatralna (melodramatična!) te isteže Lordein vokal u novom smjeru, a drugu zato što malo podsjeća na Pure Heroine, ali tekstura joj u potpunosti pripada Melodrami – bogatija je, melankolična i neustrašiva u istraživanju bolnih sjećanja.

Od izlaska Haimovog Something to Tell You dijele nas svega dva tjedna, ali odlučila sam ne čekati zato što se djevojke iz tog benda savršeno uklapaju u priču o rock-star chicu. Vrlo su jasne u namjeri da ih se ozbiljno shvati kao kulerski bend pa je tako video za prvi singl Right Now beskrajno kul u svom minimalizmu i posvećenosti svirci uživo. Pribojavala sam se da će ih u komentarima obasuti podrugljivim uvredama (iz nekog sam razloga zamislila rečenicu: “Ne znate svirati, a držite se kao da ste napisale Whole Lotta Love!”), ali dogodilo se upravo suprotno. Ljudi su oduševljeni videom (ili su bili kada sam zadnji put gledala komentare) pa se nadam da takve reakcije ukazuju upravo na propadanje ideje o nedodirljivosti klasičnog rocka i muškarcima kao jedinim poznavateljima “dobre” glazbe. Bilo kako bilo, curke iz Haima dovoljno su samosvjesne da svoje instrumente stave u prvi plan, da nastave žestoko evocirati Fleetwood Mac i miješati kultne utjecaje s neodoljivo popastičnim zvukovima bez straha da će zvučati “trivijalno” te da Este ne odustane od svojih uživljenih izraza lica dok svira. #bassface

http://www.teenvogue.com/story/rowan-blanchard-yara-shahidi-cover-interview-december-issue-representation-activism

U današnjoj gozbi linkova prije svega želim odati počast Teen Vogueu zato što zna više o intersekcionalnom feminizmu nego što znaju neke feminističke teoretičarke. U godinu i pol, koliko pratim njegovo digitalno izdanje, sadržaji su varirali od dosljednog podržavanja body positivity pokreta, preko sada već ikoničkog eseja o političkoj situaciji u SAD-u i pravodobnih reakcija na kulturalnu aproprijaciju, do edukacije mladih ljudi o životno važnim temama. Teen Vogue postao je siguran prostor za mlade aktiviste i, pogotovo, aktivistkinje te unutar svojih konzumerističkih okvira odrađuje važan posao tretiranja tinejdžer(ic)a kao mislećih potrošač(ic)a, voljnih čitati časopis/portal i kada im ne nudi samo tračeve o njihovim omiljenim zvijezdama ili savjete o najnovijim sjajilima. Bonus je to što i “tračeve” koje prenosi Teen Vogue pomno bira kako bi se promicale vrijednosti osnaživanja svoje čitateljske baze (ističu se pozitivni primjeri inkluzivnosti, a osuđuju sitničave svađe i netolerancija). Ako niste pratili/e Teen Vogue, zaboga, počnite odmah! Jučer sam malo zasuzila na ovaj tekst pa, ako, kao ja, gajite vrlo partikularnu ljubav prema crtiću Lilo & Stitch, pročitajte barem njega.

Evo još jednog dokaza da milenijalci/ke spašavaju dušu svijeta, kupnju po kupnju. Šalu na stranu, Kristin Iversen piše o pozitivnim aspektima mainstreamanja jednoroga, sirena i ružičaste boje, čestih simbola queer kulture.

Iversen je također napisala ovaj navijački tekst o Kirsten Dunst koji ću odmah iskoristiti kao prijelaz na sljedeći preporučeni link.

http://ew.com/movies/2017/02/08/the-beguiled-sofia-coppola-first-look-photos/

Naime, radi se o podužem tekstu koji prati djela i život Sofije Coppole. Prvih mi je nekoliko paragrafa bilo previše bazirano na implicitnoj osudi i, kao velikoj ljubiteljici Coppolinih filmova, to mi je dosta teško palo. Ipak, kritika je djelomično legitimna, a kulminira u osvrtu na Coppolin najnoviji uradak, ekranizaciju romana The Beguiled, koji iz radnje u potpunosti briše crne ženske likove. Mislim da u svojim najboljim trenucima tekst točno locira sjecište privilegija i odbijanja bavljenja drugim/drugačijim pričama, no istovremeno želim obraniti Coppolu na isti način na koji sam pokušavala obraniti Lenu Dunham – jedna osoba, pogotovo žena koja se primarno i predano bavi ženskim pričama te uvelike proširuje uzak prostor koji žene u Hollywoodu nastanjuju, ne mora biti zadužena za predstavljanje svačijeg iskustva. No tamo gdje postoji velik privilegij (a Coppola uistinu jest izrazito privilegirana bijela žena), postoji i velika odgovornost pa odgovor na pitanje zašto se u priči koja je trebala sadržavati nebijele likove oni ne pojavljuju ne može biti: “Zato što je to sasvim druga priča.”

Obavezan tjedni downer: esej Chelsea Martin o studentskim dugovima, pragmatičnim odlukama i beskorisnim diplomama.Ako vam je teško zbog čitanja teksta s posljednjeg linka i trebate dozu čistog veselja ili jednostavno volite pratiti slavne osobe s besprijekornim stilom odijevanja, toplo vam preporučujem da kliknete “prati”na Instagramu Tracee Ellis Ross. Održala je jedan od meni najdražih govora zahvale uopće – nepretenciozan, kratak i sladak – a sve ozbiljno i šaljivo što je dosad izrekla upakirala je u izrazito pitke rečenice. Trenutno glumi u obiteljskoj seriji Black-ish koju gledam ponajviše zbog nje (pogotovo nakon sasvim nepotrebnog gostovanja Chrisa Browna, ali i zbog konstantnog utjecanja motivu muškarca-djeteta) i uvjerena sam da bi radnja bila zanimljivija kada bi u glavnoj ulozi bio upravo lik koji tumači Ellis Ross. Čak i da ne glumi nigdje i da nije dala značajan doprinos popularnoj kulturi dvijetisućitih igrajući jednu od glavnih uloga u kultnom sitcomu Girlfriends, Ellis Ross je zabavna u svakodnevnoj interakciji sa svojom nemalom publikom. Ponekad su u pitanju blesave šale, a ponekad vrlo koherentno iznijeto uvjerenje da kultura može biti samo kvalitetnija i ljepša ako u nju propustimo veći broj raznolikih ljudi. Volim njezino radosno postojanje u industriji koja uglavnom proizvodi cinike.A što je prigodnije za kraj Popsikona posvećenog curkama koje rokaju od povratka St. Vincent? Pasite oči na ovim bojama i dopustite si da vas prožme val paničnog nestrpljenja!