#YouToo

Američka glumica Alyssa Milano pokrenula je na Twitteru kampanju #MeToo koja je trebala „napokon“ otkriti svijetu pandemiju seksualnog uznemiravanja: svaka žena koja je iskusila zlostavljanje i/li uznemiravanje pisala je o tome i dodavala svojim riječima spomenuti hashtag, čak i na Facebooku. Sve je počelo slučajem Harveyja Weinsteina. Poznati, Oscarom nagrađeni filmski producent kroz svoju je karijeru, kako smo uspjele saznati, seksualno uznemiravao desetine i desetine žena koje je pozivao u svoju skupu hotelsku sobu na službene sastanke i onda ih dočekivao sam, ogrnut kućnim ogrtačem i tražio od njih da ga masiraju golog. Neke od žena je silovao, poput Asije Argento i Rose McGowan, druge naganjao po sobi, masturbirao pred njima (pred televizijskom novinarkom Lauren Sivan navodno je drkao u restoranskoj kuhinji). Pred jednom je od žena svršio na kućnu biljku, zaboravila sam o kojoj je glumici točno riječ jer imena je toliko da ih nisam mogla sva upamtiti. Iste je žene, mahom glumice, Weinstein kasnije uporno zvao telefonom i nastavljao uznemiravati, svejedno govorimo li o mladim i javnosti nepoznatim glumačkim nadama ili o etabliranim imenima poput Angeline Jolie, Gwyneth Paltrow ili Lupite Nyong’o.

Pratila sam pozorno vijesti o Weinsteinu, čitala #MeToo statuse fendica na Fejsu, svjedočanstva poznatih i nepoznatih žena na Twitteru i, naravno, nije mi svejedno. Istovremeno, #MeToo statusi užasno su me nanervirali jer su implicirali da ništa ozbiljno o seksualnom uznemiravanju nismo čitale i slušale prije nego se Milano dosjetila #MeToo kampanje, prije nego je Ronan Farrow objavio svoj tekst o Weinsteinu u New Yorkeru. „Qui est Ronan Farrow, le ‘tombeur’ d’Harvey Weinstein?“, pita se Le Monde. Tko je muškarac koji je uništio američkog filmskog producenta? Sve počinje i završava osobnim imenima. Tko je ta čarobna osoba koja će nas riješiti hollywoodskih zlikovca, koji su također btw pojedinci: Billa Cosbyja, Woodyja Allena, Harveyja Weinsteina? Rijetke su osobe poput Emme Thompson vlastitu priču s producentom gurnule u drugi plan i govorile o sistemskom problemu, ali čak i McGowan, koja poput nje poziva na udruženo djelovanje, poziva na pobunu pod hashtagom vlastitog imena #ROSEARMY.

Osobna svjedočanstva iznimno su važna, ali problem je kad ona postanu sve što imamo. Anegdote o uznemiravanju koje razmjenjujemo s drugim ženama koje su iskusile iste stvari nisu dovoljne za temeljite društvene promjene. Voljela bih reći da će nas izgovorena istina osloboditi, ali kao feministkinja znam da to nije slučaj. Svako neugodno iskustvo uvijek sam izrekla naglas, a bilo ih je i bit će ih, nažalost, još mnogo. Prvo kojeg se sjećam desilo se u prvom razredu osnovne škole. Imala sam, dakle, sedam godina. Klinac kojem sam se sviđala hvalisao se okolo drugarima kako bi volio da me netko siluje i da me on onda spasi, pa da se zaljubim u njega. Redala su se neugodna dobacivanja. „Šta je pička sinoć lizala?“, jedno je od mnogih. Neka su dobacivanja bila glasna, neka tiha, samo za moje uši. Jedan me lik ispred ulaza u zgradu toliko prepao da su mi se ruke tresle i ispao mi je ključ. Doslovno sam mislila da ću umrijeti. Kad sam imala 16 godina nepoznat je muškarac ušao za mnom u lift, izašao na drugom katu, zapriječio mi izlaz, otkopčao šlic svojih hlača i plazio jezik, neprestano me pitajući „Želim li malo?“, na što sam ljubazno govorila: „Neka, hvala, zatvorite vrata.“ Muškarci su me uznemiravali po sekndhendovima, na cesti, profesori na fakultetu su mi rukom pokazivali da sjednem pored njih, žalili se što im ne dolazim u kabinet, bla bla bla. Neki su me dečki pak htjeli kao psa vodati na uzici, drugi su mi guzicu i noge krišom slikali u po bijela dana na ulici mobitelom, ili su od mene tražili da stanem na fontanu da mi Zagreb fotkaju između nogu. Tih je priča toliko da ih ni Twitter ne bi lako podnio, a ono što sam čula od drugih žena nimalo ne zaostaje za mojim iskustvima, zapravo, najčešće je puno, puno gore. #MeToo mi je stoga bilo mučno ponavljanje gradiva koje sam u školi usvojila brže od tablice množenja: prava je žena sramežljiva, šutljiva, ona tolerira uznemiravanje jer zna da su muškarci „prirodno“ takvi. NOT.

Nema, naravno, ništa „prirodno“ u muškom nasilju i ženskoj šutnji. Istina koja oslobađa nije osobna, u smislu da pripada samo nama i samo je mi možemo izreći. Ono što nas kao žene oslobađa nije hashtag na Twitteru ili status na Facebooku, nisu osobne priče koje će muškarci vidjeti, lajkati i odmah sutra zaboraviti. Ne, ono što žene može osloboditi jednostavna je feministička istina da muškarci i žene moraju biti ravnopravni i da rodne razlike koje uzimamo zdravo za gotovo nisu zdrave, a nisu bome ni gotova stvar. Glumica koja je prihvatila status quo prihvaća „istinu“ po kojoj je potrebno izmasirati golog producenta za dobru filmsku ulogu jer je on faca, a ona „samo“ žena. Možemo li je kriviti zbog toga? I da, i ne.

Po Zagrebu su nedavno osvanuli reklamni plakati s porukom: „Naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe.“ Hrvatska želi očito prodati američki san koji nam poručuje da osoba koja sanja uspjeh nikad neće uspjeti osim ako ne vjeruje u samu sebe i vlastite sposobnosti da taj san ostvari. Sav je teret stavljen na leđa pojedincu: on je taj koji vlastitu zemlju čini velikom, dok zemlja nije obavezna ništa učiniti za njega. Feminizam koji je kompatibilan s američkim snom o uspjehu pojedinca američki je liberalni feminizam koji ženi poručuje da može biti sve što poželi, samo ako to želi dovoljno jako. U takvom je kontekstu posve prihvatljivo pristati na malo Weinsteinove golotinje ili na puno njegovog seksualnog uznemiravanja ako baš jako želiš biti uspješna glumica u Miramax filmovima. Weinsteinovo drkanje na žene koje očito ne žele biti tu u prvom je redu novčana transakcija. Ako prešutiš, sve je u redu, možeš unovčiti to poniženje. Ako progovoriš, ostaješ bez filmske karijere i najvjerojatnije će te razvlačiti po medijima. Na ženi je, dakle, da odluči hoće li nastaviti sanjati svoj američki san ili će se probuditi.

Upravo zbog toga ne mogu napasti sve žene koje su držale jezik za zubima, svejedno jesu li masirale producenta za filmsku ulogu ili ne. Nijedna žena nikad ne bi smjela biti u poziciji da bira između Weinsteinove kite i uništene karijere. Ženama mogu, međutim, zamjeriti ako je jedini san koji imaju američki san o osobnom blagostanju i sreći, o novčanoj koristi i hollywoodskom probitku koji isključuje sve druge ambicije, uključujući i ambiciju da umjesto pojedincu čitavom društvu bude bolje. San da svima bude jednako dobro također je feministički, ali nije libertarijanski. Štoviše, dijametralno je suprotan američkom snu o poduzetnici koja svršava na vlastiti novac, a ne na novac Harveyja Weinsteina, jer zna da ženu ne emancipira novac, već socijalistički uređeno društvo koje od Weinsteina i njegovih para ne oslobađa samo žene, već i muškarce.

Hillary Clinton odličan je primjer ambiciozne liberalne feministkinje koja nikad zapravo neće emancipirati žene zato što bi predsjedničko mjesto kupila, između ostalog, i Weinsteinovim novcima. Clinton najvjerojatnije nije morala gledati napaljenog producenta u kućnom ogrtaču, ali novac koji je on donirao Demokratskoj stranci zaradile su glumice koje jesu. Takve pare ne mogu pokrenuti promjene, ali mogu, na primjer, modnu kuću Weinsteinove supruge Georgine Chapman. Američki je producent pogurao svoju poduzetnu suprugu tjerajući glumice da reklamiraju njezinu odjeću na crvenom tepihu. Stvar je, dakle, u tome da ne možemo isto suditi o šutnji glumice koju je čitava trupa Weinsteinovih pomagača podvela producentu pod noge i onda ostavila na cjedilu i šutnji političarke i modne dizajnerice koje su se pod noge takvom čovjeku same bacile jer su za američki san u stanju napraviti sve, pa tako i izdati druge žene. Liberalni feminizam, da ne bude zabune, nije u stanju osloboditi nikoga, zato što inzistira na pričama o osobnom uspjehu u kojima se, za razliku od priča o seksualnom uznemiravanju, ne mogu prepoznati sve žene. Uspjeh nije univerzalna feministička priča, ali zlostavljanje jest.

Ne mislim da je slučajnost to što se modna kuća Georgine Chapman zove Marchesa. Plemkinja kao inspiracija u ovom je slučaju također i aspiracija britanske dizajnerice. Sjedinjene Države uvijek su patile za plemićkim obiteljima, za dinastijom. U politici se budući predsjednici njeguju obiteljski, incestuozno, tako da je proračunat pristup tom američkom kompleksu itekako pametan dizajnerski potez. Sigurna sam da je Chapman uz svesrdnu pomoć svog supruga uspjela od 2004. godine do danas zaraditi puno para, ali to i dalje nije ni blizu ciframa koje vrti Miramax. Ozbiljni novci i pozicije odlučivanja uvijek idu u muške ruke jer američki san ovisi o odnosima moći na koje žene ne mogu pojedinačno utjecati. I to je istina koju vrijedi izgovoriti naglas: žena, čak i na mjestu predsjednice Sjedinjenih Američkih Država, nema autonomiju da se suprotstavi američkom snu o uspješnom muškarcu bogatašu koji nesmetano godinama zlostavlja žene u jednoj te istoj hotelskoj sobi. Da bi se doskočilo takvom sustavnom uznemiravanju i zlostavljanju, ženama nije potrebna Predsjednica, već država na koju mogu računati.

Sve dok, na primjer, u Hrvatskoj živimo pod Predsjednicom, a bez države, muškarci će nas nesmetano zlostavljati i uznemiravati. U takvim okolnostima jedino nam preostaje da se feministički družimo i udružimo s drugaricama (a ne sestrama!) koje dijele naš san o potpunoj ravnopravnosti svih građana. A kad već govorimo o snovima i osobnim pričama, moja je zapravo poput bajke, jer ništa od moje autorske karijere ne bi bilo bez drugih žena. Prve osobe koje su me otkrile bile su Maja Solar i Dragoslava Barzut. Prvu mi je knjigu objavila pokojna Nela Milijić. Gabe Ivanov me zvala da pišem za Cunterview, a onda za VoxFeminae. Ana Ristović me angažirala da pišem kolumnu za Maribor 2012. Stanka Hrastelj me spominjala gdje god je stigla. Kristina Ljevak mi je organizirala jedinu promociju knjige u Bosni, Željka Horvat Čeč u Rijeci. Ankica Čakardić me zvala u Centar za ženske studije da govorim o pornografiji, a na istu sam temu predavala u Sarajevu i Banja Luci, zahvaljujući sarajevskim feministkinjama. Skoro sve intervjue koje sam ikad dala, dala sam ženama. I evo, sad na Mufu pišem zahvaljujući sjajnim kolegicama i drugaricama Maši Grdešić, Lani Pukanić, Barbari Pleić Tomić, Maši Huzjak i Lei Horvat. Uz nekoliko časnih izuzetaka među dečkima, moje pisanje uglavnom prate i promoviraju žene. Muškarci mi šalju poruke kako su svršili dok su me sanjali, a to jednostavno nije isto.

Komentari
  1. Marijan
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Feministički pristupi prevođenju
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
#YouToo
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Feministički pristupi prevođenju
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva