Mindy, Monet i Katy Perry
Likovi karakterizirani svojom pripadnošću popularnoj kulturi čest su motiv u humorističnim serijama. Gotovo u potpunosti konstruirani putem pop-kulturnih referenci, redovito su na komičan način suprotstavljeni likovima koji su pak predstavnici tzv. visoke kulture ili barem vrste znanja poznatije pod nazivom “opća kultura”.
Jedno je od televizijskih općih mjesta sudjelovanje takvih likova na kvizovima znanja gdje povremeno sramotno propadnu, no češće postignu uspjeh na temelju slučajnosti ili upravo zbog svog neznanja, koje se zatim razotkriva kao znanje o trivijalnim podacima, a nerijetko i iznimna upućenost u popularnu kulturu. Tako je, na primjer, Joey iz Prijatelja u kvizu Pyramid kratak pobjednički niz ostvario nagađanjem odgovora na nekoliko banalnih pitanja, no odmah je znao da pojam “pepperoni” spada u skupinu “pizza toppings” (S10E11). Njegova stručnost u kategoriji hrane slična je znanju koje pokazuje Dadilja Fran Fine kada sudjelujući u kvizu Jeopardy! zna što su engleski muffini tvrtke Thomas i boršč, no njezina se stručnost širi i prema specifičnoj niši popularne kulture – židovskoj ženskoj popularnoj kulturi. Fran uspije dati točan odgovor na finalno pitanje iz povijesti pozivanjem na svoj susret s majkom Barbre Streisand u avionu za Izrael te na podatke iz priručnika “Funny Girl” Trivia Book (S3E2).
Ni filmskim komedijama ne nedostaje takvih motiva. Opće je poznata kviz-scena iz filma Bridget Jones: The Edge of Reason kada Bridget za razliku od Darcyja i njegovih poslovnih kolega nije u stanju odgovoriti ni na jedno “ozbiljno” pitanje, no zato razvaljuje kategoriju “suvremena kultura” (dodala bih, “ženska”). Upućena je u to tko je dizajnirao vjenčanicu princeze Diane i u likove serije Žene nogometaša, no problem nastaje kod notorno zamršenog pitanja o Madonninu prvom britanskom singlu: Bridget zna da je to Lucky Star, dok svi ostali – a na Bridgetinu žalost i javnu sramotu i ispitivač – misle da je Holiday.
U pozadini takve karakterizacije u pravilu su etničke, klasne, rasne, rodne ili obrazovne odrednice. Bridget je ovdje suprotstavljena sustavno obrazovanom Darcyju i njemu sličnima (osobito navodnoj suparnici Rebecci), kao što je Joey oprečan Chandleru, a dadilja Fran gospodinu Sheffieldu i C.C. Antologijski je, primjerice, i prizor iz Seksa i grada u kojem Carrie mora arty prijateljima Petrovskog objasniti da je spisateljica, no da ne piše romane ni članke za New York Times već seks-kolumnu u New York Staru (S6E17). Upravo je na taj način, putem svoje opsesije suvremenom popularnom kulturom i poznavanja goleme količine “trivijalnih” podataka, karakterizirana i Mindy Lahiri, naslovna junakinja serije The Mindy Project autorice Mindy Kaling.
Premda se prema internetskim recenzijama i zasad slabom odjeku u Hrvatskoj ne čini da je riječ o seriji koja će automatski postati kanonska, vjerujem da Mindy Kaling zaslužuje pažnju. Uglavnom poznata kao Kelly Kapoor iz američkog Officea, Kaling je ujedno bila i scenaristica serije (kao jedina žena od osam scenarista napisala je dvadesetak epizoda i režirala dvije), no još je 2003. u upućenim krugovima stekla slavu ulogom Bena Afflecka u predstavi Matt & Ben koju je osmislila s prijateljicom Brendom Withers. Te dvije informacije, kao i njezina knjiga eseja Is Everyone Hanging Out Without Me? (And Other Concerns) iz 2011., ukazuju da Mindyn tip humora ne pripada netalasajućem američkom mainstreamu te da će FOX i lako uvredljivi gledatelji(ce) imati raznih problema s njezinom autorskom serijom.
The Mindy Project kombinira neugodan i politički nekorektan humor britanskog i američkog Officea i sličnih serija s blažim humorom konvencionalnijih američkih sitcoma, a sama Kaling – prva South Asian-American žena koja je dobila svoju televizijsku seriju – ne susteže se ni od upotrebe rasne problematike u komične svrhe. Kaling, međutim, u prvom redu ismijava svoj alter ego Mindy Lahiri, 31-godišnju ginekologinju indijskog podrijetla, neudanu, strastveno opsjednutu hranom, modom i celebrityjima, pomalo nespretnu, prilično površnu i sebičnu, no ipak usprkos svemu ili baš zbog svega – simpatičnu i ljudsku poput nove Bridget Jones.
Uostalom, Mindyna strast prema romantičnim komedijama prva je stvar koju o njoj saznajemo. Dio epizoda počinje tako što je čujemo kako u voice-overu tumači neki aspekt svog omiljenog filmskog žanra, no u komičnom se obratu uvijek ispostavi da lik Mindy sve to zapravo govori nekom slučajnom prolazniku na ulici. Također, reference na romantične komedije nisu u službi stereotipne karakterizacije ženskog lika već se njima manipulira u komične svrhe: u jednoj epizodi Mindyn dejt završava katastrofalno kada konj koji vuče njihovu kočiju u Central Parku dobije srčani udar i policajac mu mora skratiti muke (S1E11); u drugoj epizodi Mindy postaje sumnjiva Homeland Securityju jer svakih nekoliko tjedana posjećuje Empire State Building da bi upoznala “onog nekog posebnog” s kojim će otići do vrha zgrade i “onda BUM! Vatromet” (S1E14). Quid pro quo na kojem je utemeljena komičnost ove scene počiva na začudnoj sličnosti ljubavnog diskursa s vojno-sigurnosnim odnosno vjerskim diskursom (“true believer” je vrhunac!), ali i Mindynim neshvaćanjem ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazi. Za nju je Homeland ponajprije, kako kaže, kul serija.
Pravi proizvod suvremene popularne kulture, Mindy je i u pilotu, kada je nakratko privedena u policijsku stanicu, za svaki slučaj pitala može li pogledati njihov “odjel za žrtve” (SVU). Svom kolegi Dannyju promijenila je naziv wi-fija u “Leave Miley Alone” (S2E8). Kada citira riječi “druge velike žene druge boje kože”, citira Mariah Carey (S1E9). Kada razmišlja o prelasku na kršćanstvo zbog pastora Caseyja, križ joj se sviđa kao modni dodatak jer je podsjeća na Lady Gagu (S1E22). Opsjednuta je slavnima pa je mnogo više od Caseyjeva volontiranja na Haitiju impresionira njegova prepiska sa Seanom Pennom i nada da bi mogla upoznati Wyclefa Jeana (S1E20).
No, Mindyna upućenost u popularnu kulturu dobno je, rodno i hijerarhijski određena. Riječ je svakako o suvremenoj ženskoj (ili bolje rečeno, femininoj) popularnoj kulturi pri čemu je uglavnom suprotstavljena Danielu Castellanu (Chris Messina) kao predstavniku nešto starije generacije američkih Talijana, odraslom na maskulinoj (najviše rokerskoj) popularnoj kulturi. Tipična je scena kada se Mindy žali da Danny prošle godine na uredskom božićnom tulumu nije puštao dovoljno Rihanne, nego samo nekakvog Boba Dylana koji joj je poznat isključivo kao otac Jacoba Dylana (S1E9). Mindy također nije sigurna tko su Led Zeppelin (S1E11), misli da se Brando zove Charles (S1E11), ne razumije Dannyjevu ljubav prema Doorsima (S1E18), te ironično tvrdi kako je daleko premlada da bi razumjela njegovu referencu na Diplomca (S2E10).
Premda se često postavlja u kulturno superiornu poziciju, nije ni Danny, dakako, siguran od pop-kulturnog ismijavanja, osobito kada se radi o njegovoj potrebi da dokazuje svoju muževnost polaganjem vozačkog ispita, montiranjem namještaja bez uputa ili pak glazbenim ukusom. Kao veliki Springsteenov fan upozorava da njegov nastup nije “concert” nego “show” (S1E1), a slobodno vrijeme voli provoditi tako što nosi svoju Springsteen-bandanu i sluša “radio tranzistor” (S2E10). Ljut je na Mindyna dečka kulturnog kritičara jer je Bon Jovija nazvao “prozaičnim” (“pedestrian”, S2E5) i svaki put kad spominje svoj omiljeni bend kaže “moj najdraži bend The National” (S2E3). Svojoj je djevojci kao ljubavnu gestu pustio Korn umjesto pjesme Torn (S1E13), te je uvjeren da LOL znači “Lots of Laughs”. On se pak ne razumije u žensku popularnu kuturu: Mindy mu neuspješno objašnjava značenje velike ljubavne geste pozivajući se na Say Anything, Pretty Woman i Sleepless in Seattle, a Danny je razumije tek kada se posluži primjerom iz filma Goodfellas (S1E13).
I Mindy i Danny predstavnici su, dakle, popularne kulture za razliku od njihova kolege dr. Jeremyja Reeda (Ed Weeks) koji kao Britanac tvrdi da je “izmislio kulturu” (S2E5). Upravo je ta epizoda – Wiener Night – ključna za analizu opreke između popularne i tzv. visoke kulture u seriji. U njoj Mindy izlazi s Jasonom (Ben Feldman, tj. Ginsberg iz Mad Men!), novinarom kulturne rubrike fikcionalnog New York Independenta, te ga vodi na otvorenje izložbe umjetničkih fotografija Dannyjeve bivše žene Christine (Chloë Sevigny) koje prikazuju nagog Dannyja kako bi ga uvjerila da je zainteresirana za kulturu. Gledatelji(ca)ma je dosad već dobro poznato da visoka umjetnost nije Mindyno područje: smatra da je Banksy kriminalac (S1E7), čita novelizaciju Irona Mana dok njezina susjeda tinejdžerka čita Freedom (S1E7), svoje znanje o pravu crpi iz novelizacije Legally Blonde (S2E4), izjavljuje da je MoMA toliko ne zastrašuje jer joj se čini da bi i sama mogla naslikati izloške (S1E14), te Jasonu kao krunski dokaz da je zanima “Kultura” nudi činjenicu da je na West Endu gledala mjuzikl Mamma Mia prije no što je prebačen na Broadway (S2E5).
Jason je pak tipičan kulturni snob, toliko duboko ogrezao u elitizam da sa smartphonea mora pročitati referencu na Pretty in Pink kojom na kraju epizode pokušava udobrovoljiti Mindy. No, Jasona, Jeremyja i Brendana Deslauriera (Mark Duplass) mnogo više od njezine strasti prema 1D-u i filmovima s Rachel McAdams šokira odgovor na pitanje tko joj je najdraži slikar, odnosno koja joj je najdraža slika: Monetov Japanski most. Jason će joj zato blagonaklono mansplainati u čemu je pogriješila: “To je isto kao da pričamo o muzici i ti kažeš da ti je najdraža pjevačica Katy Perry”. Na što Mindy, predvidljivo za one koji je znaju, uzvraća: “Katy Perry je moja najdraža pjevačica”. Premda je Jason pogriješio u analogiji jer Monet nije oduvijek predstavljao ono što predstavlja danas, srednjostrujaški, ziheraški, klišejizirani opći ukus, Mindy u tom trenutku uzvraća svojim stalnim odgovorom, poprilično moćnim oružjem: “Znate li kada sam bila načitana? Kada sam na medicinskom fakultetu studirala da postanem liječnica!” Naravno, s obzirom da kod Mindy nijedna pobjeda ne prolazi glatko, požurit će spomenuti i svoje seksi tijelo kao najvažniji dio svog identiteta.
Premda bi nam Mindy barem jednim dijelom trebala biti simpatična, popularna kultura kao temelj karakterizacije njezina lika ovdje u velikoj mjeri signalizira njezinu površnost. Dok Joeyjevo, dadiljino ili Bridgetino neznanje dodatno podcrtava njihovu simpatičnost (pa čak i bliskost) gledatelji(ca)ma, Mindyno se nepoznavanje “Kulture” i ovisnost o popularnoj kulturi prije povezuje s drugim problematičnim aspektima njezina karaktera koji se detaljno razrađuju od epizode do epizode. Je li Mindy dobra osoba, je li dovoljno obrazovana i zainteresirana za kulturu, nije li previše samoživa, nije li izbirljiva kada se radi o muškarcima, je li površna kada firmin višak novca umjesto na mobilnu kliniku želi potrošiti na stol na Emmyjima (S2E9) i zaslužuje li osudu kada se ružno ponaša prema svima omiljenom Morganu (S2E4), trebamo li je osuditi kada Haiti u ljutnji naziva “party island” i vjeruje da ga je pogodio tsunami, misli li Mindy da je bolja od drugih i je li snob kada negativno procjenjuje Tamrina white trash dečka Ray Rona, pa čak i rasistica kada negativno stereotipizira Tamru?
Ta osobita kombinacija potpuno slijepog samopouzdanja i goleme nesigurnosti koja se često očituje u razlici između slike koju ima sama o sebi i koju drugi imaju o njoj približava Mindy fikcionalnim kreacijama Rickyja Gervaisa. No, za razliku od Davida Brenta, Mindy kao ženski lik u svakoj epizodi ipak duboko sumnja u sebe, svoj izgled i sposobnosti. Njezin odgovor na takve napade, bez obzira dolazili oni iz tabora muških kolega ili od nje same, obično se pojavljuje pred kraj epizode u obliku određenog prosvjetljenja nakon kojeg slijedi olakšanje: “I’m a good-looking doctor. I think I did fine” (S2E11).
Naravno, prvo pitanje koje ova reakcija izaziva tiče se onih koji ne mogu iz rukava izvući ovakav odgovor, koji nemaju pristup tako moćnoj isprici za svoje neznanje o (visokoj) kulturi. Što je, dakle, s onima koji ostaju izvan ovog privilegiranog kruga obrazovanih, bilo zbog vlastitog izbora bilo zbog raznih društvenih prepreka? Drugo pitanje uže je vezano uz granice ovog eseja i tiče se konstrukcije ženskih likova: zašto Mindy ne smije biti do kraja površna, odbojna, antipatična? Zašto Mindy mora iz epizode u epizodu opravdavati svoje mane, a David Brent, Michael Scott, Larry David i Louie ne moraju? Jedna je stvar govoriti o onima koji takvu ispriku nemaju, ali što je s onima kojima takva isprika ne treba? I Mindy Kaling i Lena Dunham često su javno govorile o problemima s recepcijom antijunakinja za razliku od antijunaka, o nevoljkosti publike da prigrli ženske likove koji ne izgledaju savršeno i konstantno izlažu svoje slabosti. Dokle god se s posebnim užitkom prati kako muški likovi iz epizode u epizodu postaju sve odvratniji, a na ženske se stavlja pritisak da budu nešto simpatičnije, dokle god je “muška” popularna kultura pitanje općeg interesa, a “ženska” partikularnog, autorice poput Mindy Kaling bit će prisiljene kompromitirati svoju kreativnu viziju na veliku štetu svojih serija. Takvi će kompromisi serije koje stvaraju žene (i koje su primarno namijenjene ženama) tada nužno činiti nezanimljivima u širem kulturnom smislu. No ako želimo da ženska popularna kultura izađe iz svoje partikularne niše te postane kulturno utjecajnija, moramo ženskim likovima na televiziji dopustiti da budu i odbojni, a humoru da bude brutalan i nekorektan koliko god treba.
da dobijem pet lipa za svaki put kad netko krene pljuvati po ženskim likovima samo zato što imaju (!ajme meni!) negativne osobine sad bih se trenutno kupala u novcu i tuđim dvostrukim standardima 🙂
Hvala na komentaru! Lijepo rečeno 🙂
ajme, super je serija. jedno od boljih nedavnih otkrića. i super mi je kako preuzima neke naratološke momente i iz seksa i grada i iz grey’s anatomy – one katastrofalne insightful monologe – i izvrće ih i pretvara u nešto, meni, genijalno. ima tu materijala za studiju. hvala, mašo!
i pjesma iz špice! generički elementi radijskih pjesama, bez riječi uopće jer je samo ponavljanje onog zvuka (o o oo o) dovoljno. ženijal.
Drago mi je da ti se sviđa serija, meni je Mindy baš draga 🙂 materijala ima hrpa, možeš za nas nešto napisati!
Ovdje bi mogao biti na djelu obrnuti seksizam koji, u nedostatku boljeg izraza, ide na ruku glavnim ženskim likovima u humorističnim serijama, koji smiju biti clueless i površni i opsjednuti suvremenom pop-kulturom i trivijom, dok njihovi muški parnjaci nemaju tu “privilegiju”; Larry David, David Brent, Andy Millman etc. mogu biti antipatični, brutalno iskreni, bahati…, ali ne bismo ih gledali niti voljeli da su frivolni, tupasti ili da često ispadaju neznalice, kao Joey iz “Prijatelja”. Njih nikad nećemo vidjeti u situaciji u kojoj su podvrgnuti bilo kakvom “testu znanja” jer bi nam pali u očima da se tada osramote, a njihova se inteligencija i poznavanje opće kulture, makar se najčešće ne propituje direktno, podrazumijeva. To je dosta ograničavajuće, za komediju.
A što se tiče ne dopuštanja ženskim likovima na televiziji da budu odbojni, zanimljivija i točnija od usporedbe Mindy s likom Hanne iz “Girls” jest ona s Amy Jellicoe iz “Enlightened”. No, nakon dvije fantastične sezone (nema sumnje, riječ je o jednom od najboljih televizijskih proizvoda posljednjih godina s iznimno svježim, humanim pristupom prikazu duševnih stanja likova, gotovo bez traga sarkazma i cinizma) HBO je odlučio ukinuti “Enlightened” i ne ponuditi Mikeu Whiteu da razvije priču dalje, ali niti da pokrene ikakav novi projekt. Serija nije bila baš gledana pa je to bila izlika, no zapravo se radilo o tome da je HBO gubio novac i u jednom trenutku bio prisiljen odabrati između dvije serije s nevelikim rejtinzima, “Enlightened” i “Girls”, pa se odlučio za potonju zbog nekakvog street creda koji je “Girls” dobila, zbog većeg broja napisanih online tekstova i zbog sljedbeništva na društvenim mrežama. Međutim, jedan se od dubljih razloga sigurno krije i u činjenici da je “Girls” više kul jer se bavim mlađim likovima, dok je lik Amy iz “Enlightened” problematičan i manje omiljen jer se radi o “histeričnoj”, sebi i drugima napornoj ženi u egzistencijalnoj krizi u 40-ima.
S ovim drugim se skroz slažem. Amy je jako zanimljiv lik, ali Dunham mi je u tekstu trebala kao kreatorica vlastite serije, tu sam tražila usporedbu s Mindy Kaling. Stvarno mi je grozno što je HBO “morao” birati između Girls i Enlightened, valjda zato što su obje serije “ženske” ili što? Kao da je to jedini izbor, uz hrpu slabih serija koje su u zadnje vrijeme producirali, baš su ove dvije problem 🙁
A ovo prvo – tu bi još trebalo razraditi stvari. Ženski se likovi mijenjaju i dostupan im je sve širi spektar karaktera, tako da se nadam da neće ostati samo na ovome. Slažem se da za muškarce također postoje razna ograničenja, ali nisam sigurna da se slažem s ovim da danas muški likovi ne smiju biti tupasti ili neznalice – mislim da pogotovo David Brent često spada u tu kategoriju. Poanta Officea i jest bila da ga se na što više načina osramoti; teško da bi nam mogao još više pasti u očima nego što već je. Razmislit ću o ovom, hvala na komentaru.
Izvrstan članak, i meni je Mindy jako draga, a ovaj zadnji dio podsjetio me na nešto što je Mike White rekao o neuspjehu svoje (fenomenalne) serije “Prosvjetljenje”, koja je nakon druge sezone skinuta s programa HBO-a jer je gotovo nitko u Americi (osim kritičara) nije gledao. Rekao je Mike da serija, osim što je bila previše kontemplativna za širu publiku, ima još jedan “neodstatak” u smislu gledanosti, a to je – glavna ŽENSKA junakinja. To joj je već u startu srezalo interes, iako Amy Jellicoe u “Prosvjetljenju”, za razliku od Mindy, nije definirana popularnom kulturom, bila ona feminina ili maskulina (barem nije tako OČITO definirana time). Ja bih dodala da je u slučaju “Prosvjetljenja” problem bio i taj što govori o četrdeset-i-nešto godišnjakinji, ženi u svojevrsnoj “krizi srednjih godina” (nije baš tako jednostavno, ali zbog ekonomičnosti biram prečac u izrazu), ženi koja pokušava dati smisla svojem životu, kako iznutra tako i izvana. A gledatelji ŽENE u četrdesetima, pogotovo one koje otvoreno priznaju usamljenost i traženje – smatraju očajnicama. To je njima sve nešto u stilu “gle-ovu-garant-je-u-klimaksu-nitko-je-neće-pa-je-histerična”. Na takve žene ne obraćaju pozornost ni u stvarnosti, a nekmoli u serijama. I zato je Amy loše prošla. Jer je u “Prosvjetljenju” prikazana takva kakva jest – bez opravdavanja. A to, izgleda, nije dopušteno ženskim likovima na televiziji. Pa se valjda Mindy odala preživljavanju…
Potpuno se slažem! Svakako bi trebalo nešto napisati o Enlightened. Super mi je što se Mike White odlučio za baš takvu junakinju,
kad je lako mogao kreirati još jednu seriju s “teškim muškarcem” u “krizi srednjih godina”. Naravno, nemam ništa protiv takvih serija, dapače, mnoge od njih su mi među najmilijima, ali postaje mi sve teže podnijeti da su serije o takvim muškarcima automatski za svu publiku, dok su serije o takvim ženama za uski, specifičan krug gledatelja 🙁
Meni je bilo zanimljivo i kada mi je, prije nekoliko godina, kada je ta serija došla na domaće televizije, jedan frend za “Kalifornikaciju” rekao: “Ma, daj, to je najobičnija glupost – ISTO KO I ŽENSKE SERIJE, samo preslikano na muškarca.” Dakle, nije čak poželjno ni da se muškarac u serijama bavi svojim osobnim ljubavnim odnosima i emotivnim problemima jer se to percipira kao “ženska tema”. Ali ipak – “Kalifornikacija” (koja meni, usput budi rečeno, uopće nije draga serija, ali iz potpuno drugih razloga nego mojem frendu) je doživjela preko nekoliko sezona više nego “Enlightened”, vjerojatno ne samo zbog toga što je glavni lik muškarac (ipak je veću ulogu igralo to što je “zabavna” i nema toliko “teških” trenutaka) – ali je to zacijelo igralo nekakvu ulogu.