“Nevina samoubojstva”: girls vs men

Izvor za sve fotografije: screencap iz filma The Virgin Suicides, muf.com.hr

„Znali smo da su nam cure blizanke, da u prostoru svi postojimo kao životinje jednake kože, i da one o nama znaju sve iako mi njih nikako ne možemo dokučiti. Naposljetku smo spoznali da su cure zapravo prerušene žene, da shvaćaju ljubav, pa čak i smrt, a nama je jedina zadaća da dižemo larmu koja ih, po svemu sudeći, osvaja.“ –Nevina samoubojstva

Ako nečemu što je toliko raznoliko, kompleksno i bogato kao „djevojaštvo“ želimo pripisati korpus kanonskih tekstova, u njega ćemo sigurno uvrstiti Nevina samoubojstva, roman Jeffreyja Eugenidesa (1993.) i ekranizaciju Sofije Coppole (1999.). Pozvat ćemo se na Tumblr, mjesto na kojem se taj neslužbeni kanon u ovom trenutku stvara i potvrđuje, a tag #thevirginsuicides neumorno reproducira. Klikom na njega i kraćim istraživanjem dokazat će se da citate i kadrove iz teksta na svoje blogove stavljaju u pravilu djevojke.

Skrolajući kroz niz tih blogova, na kojem se Nevina samoubojstva uglavnom pojavljuju u obliku kadrova iz filma, morate uočiti sličnost njihovih motiva – zamišljene, vitke, lijepe djevojke, sunčani ili melankolični interijeri i pejsaži, dijelovi tijela, pastelne boje, pornografski gifovi, kultni ženski likovi, citati o ne/voljenosti, blijede fotografije, Anna Karina, pokoji zgodni dečko, nostalgija za 90-ima, i tako dalje. Mnogi odišu „melankoličnom sanjivošću“, što Kate Zambreno¹ smatra utjecajem upravo estetike Coppolinog filma na dio tumblrsfere, a ja se slažem.
Narav samog Tumblra, na kojem ste rjeđe kreatori, a češće kuratori sadržaja, navodi na stvaranje više ili manje eklektičnog kolaža stvari koje nam se sviđaju ili obraćaju. U slučaju ovakvih, osobnih djevojačkih blogova, vjerujem da se simultano događa i svjesno kolažiranje slike same sebe.

Iako su konotacije i kodiranje Nevinih samoubojstava različiti na svakom blogu i u konačnici neiščitljivi autsajderu, istaknut ću neka očita značenja i afekte koji ga čine privlačnim, kako za djevojačku konzumaciju, tako i za njegovo inkorporiranje u kolaž o sebi. Coppolina ekranizacija na Tumblru je popularnija od samih citata iz romana pa ću primarno koristiti film.

Nevina samoubojstva priča su o pet sestara Lisbon (Cecilia 13, Lux 14, Bonnie 15, Mary 16, Therese 17) koje počine samoubojstvo tijekom jedne godine u 1970-ima, a sve o njima saznajemo od grupnog mi-naratora, kojeg čini nepoznat broj dječaka – u vrijeme naracije sredovječnih muškaraca – opsjednutih njima. (Za detaljniji pregled radnje, kliknite)

Velik dio kadrova koji se postaju na Tumblru prikazuje sestre u nekim tipičnim slikama djevojaštva i djevojačkih aktivnosti – šminkanje, odlazak na ples, djevojke okupane zlatnom svjetlošću na livadi, kosa koja leprša na vjetru. Zbog mekog kolorita djeluju sanjivo, kao i pomalo generički. Radnja Nevinih samoubojstava subvertira tu pastelnu estetiku, i ono što se stereotipno i podcjenjivački vidi kao površnost i frivolnost djevojaštva, znanjem o željama koje se kriju ispod površine. Prvenstveno o želji da se umre, koja je i tamna i zasljepljujuća i nikad frivolna. Istovremeno, sve teško i traumatično, bilo ono ekstremno – Cecilia koja pluta u rozoj vodi, mrtva Lux kojoj samo ruka s cigaretom viri kroz prozor auta – ili obično – melankolično truljenje u djevojačkoj sobi – doživljava poetizaciju i romantizaciju kroz ljepotu visoko estetiziranog prikaza. Zgusnuta i nejednostavna predodžba djevojaštva koja se tako stvara budi različite razine prepoznavanja, ali i niz drugih emocija. Te su slike ili konstrukti zavodljivi i izazivaju čežnju, nostalgiju za stvarima i danima koji nikad nisu ni postojali, melankoliju, a možda i žudnju ili čak malo zaljubljivanje. Što nije ni čudo, jer gledamo sliku jedne idealizirane ženskosti: fascinantne i nedokučive, a opet obične, djevojke iz susjedstva. Nevina samoubojstva tom se zavodljivo tragičnom predodžbom besprijekorno uklapaju u tumblrske konstrukcije vlastitih življenih, bolnih, nesretnih, čeznutljivih, nesigurnih, ljutitih i svih mogućih oblika djevojaštva.

S tekstom sam se prvi put u obje forme susrela sa 17 i dugo ga proživljavala baš kroz taj djevojački konstrukt sa specifičnom kompliciranom magijom, ali za mene u srži neproblematičan, dok me upravo pitanja zaljubljivanja i nedokučivosti nisu počela mučiti.

Naratora Nevininih samoubojstava tvore muškarci u kasnim tridesetima koji su „sretniji sa snovima, nego sa suprugama“. To su odrasli muškarci koji dvadeset godina kasnije opsesivno razmišljaju o pet mrtvih tinejdžerki, prolazeći kroz pet kofera s 97 njihovih stvari koje još uvijek čuvaju, pokušavajući shvatiti zašto su se ubile. Kad ne mogu zaspati, često maštaju o Lux koja se seksala na krovu svoje kuće, dok su je promatrali kroz dalekozor i teleskop. Starenje koje me polako udaljavalo od mladih naratora koje gledamo u filmu i približavalo njihovim nevidljivim prosijedim dvojnicima išlo je usporedno s putovanjem mog doživljaja njihovog ponašanja od Romantično do Samo Potpuno Jezivo.

Prijeloman je bio trenutak kad sam na novi način pročitala blurb na naslovnici mog primjerka knjige: „One of the finest novels in many years – a Catcher in the Rye for our time“. Nevina samoubojstva hvaljena su kao suvremeni Lovac u žitu, jedan od kultnih tekstova tinejdžerskog iskustva. Točnije, muškog tinejdžerskog iskustva. Možda sam neobjektivna jer ne marim za dotični roman (Holden Caulfield, whatev), ali u tom sam se času zapitala: jesu li Nevina samoubojstva priča o muškom (adolescentskom) iskustvu, u kojem su djevojke zapravo potpuno sporedne? U kojem djevojke ni ne postoje, postoje samo fantazije o njima? Jesu li nedokučive ne zato što su zaista takve, već jer ih je takvima stvorio narator da bi mogle biti savršene muze? Riječima Griselde Pollock, „one su znak ne žene već drugoga u čijem se ogledalu muškost mora definirati. To drugo nije jednostavno, konstantno ni fiksirano. Oscilira između označavanja ljubavi/gubitka i žudnje/smrti“².

Potkrijepit ću ove tvrdnje.

Lisbonice u filmu nemaju puno replika, ali ipak govore, no samo kad su s njima i drugi likovi. To je logično uzmemo li u obzir da sve što znamo o djevojkama znamo od naratora, koji sve zna iz izjava svjedoka, par šturih razgovora sa sestrama i njihovih predmeta. Kad su same u djevojačkoj sobi ili školskom wc-u – šute. Iznimka je scena u kojoj čujemo Mary koja Bonnie objašnjava kako se našminkati (!). Njihovu tišinu možemo, naravno, čitati kao simptom melankolije/depresije, ali predložit ću da je posljedica toga što narator uopće ne može zamisliti o čemu bi cure same razgovarale. Apsolutno mu ništa ne pada na pamet. A ako ne može zamisliti, one ne govore ništa.

Dečki su opsjednuti sestrama i o njima neprestano fantaziraju – prikaz tih fantazija generičan je i gotovo impersonalan – ali u fokusu im je samo Lux. Film nam to daje do znanja time što je najviše u kadru i gotovo isključivo ona dobiva krupne kadrove lica, kao i priliku rušenja četvrtog zida – Lux na samom početku filma namigne u kameru, vjerojatno i voajerskom naratoru i nama, voajerskim gledateljima. U knjizi je to još naglašenije. Na tulumu Lisbonica, tijekom kojeg Cecilia skoči u smrt, dečki prvi put shvaćaju da djevojke nisu jedna neraspoznatljiva „blistava mrlja“; „[u]mjesto pet odljeva iste plave kose i bucmastih obraza, vidjeli smo da su različita bića“. (Doduše, Cecilia, čudakinja među sestrama, uvijek je bila individua za sebe.) S razočaranjem uočavaju sitnice koje su im promicale – dlake iznad Maryne usne, Thereseine kravlje obraze i oči. Lux je jedina koja se poklapa s njihovom idealiziranom vizijom Lisbonice.

Potrebno je zapitati i što sestre čini tako fascinantnima naratoru. Jedan je od razloga svakako morbidna privlačnost prostora i osoba obilježenih katastrofom, u ovom slučaju Cecilijinim samoubojstvom, ali tekst dovoljno često naglašava da je opsesija prethodila tragediji. Lisbonice možemo promatrati i kao veliku količinu plavokose ljepote grupirane na jednom mjestu. Zbog toga bih predložila da je usmjeravanje libidne pažnje na njih za dečke – ekonomično.

Kad dolaze po djevojke prije plesa, nemogućnost da ih raspoznaju ponavlja se. Opet, naravno, s iznimkom Lux. Vjerujem da je to posljedica muške zaslijepljenosti žudnjom, koju Lux probija upravo vlastitom upražnjenom žudnjom i koketnošću, zbog čega je u fokusu pogleda/radnje.

Luxino je romantično iskustvo jedan od najboljih primjera muškog preferiranja fantazije pred stvarnošću u tekstu. Trip Fontaine u nju se zaljubio na prvi pogled, a 25 godina kasnije ta ga ljubav još uvijek proganja. No nakon njihovog prvog i jedinog seksa, na nogometnom terenu poslije školskog plesa, Trip je napustio usnulu Lux i sam otišao kući: „Nije me bilo briga kako će se vratiti doma. Jednostavno sam odmaglio. (…) Čudna stvar. (…) Zbilja mi se sviđala. Samo mi se u onom trenutku smučila“. Saznajemo i da je Lux usred seksa zavapila: „Uvijek zajebem stvar. Uvijek“. Možda se Trip nije htio ili mogao nositi s emocijama i problemima stvarne osobe.

Najkonkretnija komunikacija koju djevojke i dečki uspostavljaju telefonski su pozivi tijekom kojih ne razgovaraju, nego naizmjence puštaju pjesme s ploča. Taj kontakt prethodi, što se Lisbonica tiče, finalnoj sceni filma. Djevojke ih papirićem s porukom „Sutra. Ponoć. Čekajte naš znak“ pozivaju k sebi, a oni dolaze uvjereni da će pobjeći zajedno. Dočekuje ih Lux, koja nakon posljednjih koketnih gesti „odlazi po auto“ i ostavlja ih da pričekaju njene sestre. Čekavši neko vrijeme, silaze u podrum gdje nakon par minuta maštanja o curama u zraku ugledaju obješenu Bonnie Lisbon. Bez glasa istrče iz kuće, spotičući se pritom o Maryne noge u kuhinji.

Djevojke su ih, čini se, pozvale da pronađu njihova mrtva tijela. Mislim da to možemo interpretirati na barem dva načina.

Kao što Elisabeth Bronfen piše³, žensko samoubojstvo možemo čitati kao autobiografsku žudnju, odnosno žudnju za autobiografijom; za preuzimanjem autorstva nad vlastitim životom i tijelom. Uništavanjem predodžbe ženskosti na koju prava i vlast polažu drugi, konstruira se autonomna slika sebe. Poziv djevojaka stoga je svojevrsna kazna muškarcima koji ih cijeli tekst nadgledaju, fetišiziraju i fantaziraju te im odriču autonomiju. Sada dobivaju poziciju privilegiranog pogleda kojem se mrtva tijela potpuno podaju, ali ne daju odgovore, već samo generiraju nova nemoguća pitanja i traume. Ili je taj poziv romantični čin ljubavi, predavanje djevojaka maštariji o njima te utjelovljavanje fantazije savršeno nedokučive muze. Jer, kao što je Poe rekao, smrt lijepe žene najpoetičnija je tema na svijetu. (Tu opciju odbijam.)

Vjerujem da navedeni primjeri daju potporu za čitanje Nevinih samoubojstava kao „muškog“ teksta, pri čemu je njihova izgubljenost u fantaziji mnogo manje strašna od samoubojstava djevojaka, no svejedno tragična.

Zanimljivo je, dakle, kako je priča o voajerskoj opsesiji muškaraca djevojkama koje jedva da su poznavali jedan od kanonskih tekstova suvremenog djevojaštva. No ne i iznenađujuće.

Glavne su  osobine Lisbonica na kraju to da su očito duboko nesretne i snažno žuđene. Željeti biti željena djevojkama se (i djevojčicama) doista nameće kao dominatna žudnja, a objektificiranje sebe nešto je što se uči od djetinjstva. Prepoznavati se i čeznuti za takvom slikom djevojaštva defaultno je u patrijarhatu. Nesretnost i suicidalnost, s druge strane, nisu nešto što bismo svrstali pod stereotipnu idealnu ženskost, ali u njenim alternativnijim oblicima doživljavaju svojevrsnu glorifikaciju. Proučavajući voajerski djevojačke tumblre, dobila sam i dojam – koji je možda samo moja fantazma – da se nekome ipak obraćaju. Mislim da je moguće vidjeti općeljudsku, ali i specifično adolescentski intenzivnu želju da nas netko točno iščita, posloži komadiće u koherentnu sliku nas.

Popularnost priče o dečkima koji pokušavaju razumjeti djevojke koje su voljeli, što Nevina samoubojstva također jesu, zbog svega je ovoga prilično očita. Uostalom, radi se o zaista sjajnom i slojevitom tekstu koji zaslužuje mjesto u bilo kakvom kanonu.

Naratorova romantična pasivizacija djevojaštva kakvu sam ovdje iščitala za djevojke je u konačnici zapravo dosadna. Puno je zanimljivije stvarati nego biti muza. Puno je gluplje biti fantazija nego fantazirati.

1. u svojoj knjizi Heroines iz 2012.
2. citat iz knjige Over Her Dead Body Elisabeth Bronfen
3. kao u fusnoti 2