SUČITA(VA)NJE: The Driver’s Seat & Pomegranate
Izvor: www.penguin.com
Postoje parovi čiju savršenost ne očekujete, ali ona se dogodi. Harmonija njihovog sparivanja natprosječna je i bila bi iritantna da nije toliko specifična i unikatna da joj ne možete zamjeriti. Polovice mogu nastaviti sasvim lijepo funkcionirati zasebno, kao da druga ne postoji, ali vaš će doživljaj svake biti zauvijek produbljen. Recimo, zeleno voće i pljesnivi sir. Patrick Stewart i Ian McKellen. The Driver’s Seat i Pomegranate. Danas bih voljela govoriti o potonjima.
The Driver’s Seat Muriel Spark jedan je od mojih omiljenih romana, dok je Pomegranate D.H. Lawrencea jedna od mojih omiljenih pjesama, no nikad mi do jučer nije palo na pamet da su savršeni jedno za drugo.
The Driver’s Seat roman je o Lise, ženi u ranim tridesetima koja radi činovnički posao u nekom gradu na sjeveru Europe te odlazi na godišnji odmor na jug s jednom željom i namjerom – da bude ubijena. Radi se o tekstu od svega stotinjak stranica, za koji je Muriel Spark tvrdila da je njeno najuspjelije i najjezivije djelo1. Lisinu sudbinu saznajemo vrlo rano u romanu, pa pitanje nikad nije što će se s njom dogoditi, nego zašto, i kako.
Pomegranate je, vjerujem, pjesma o ljubavi, a njena je centralna metafora šipak ili nar. Glas Pomegranatea prvo nam se obraća, onda nas pomalo ignorira i vodi kroz tri mediteranska mjesta gdje se nar pojavljuje, da bi nas na kraju opet povukao u neku vrstu dijaloga. Eli Mandel tu šetnju kroz Mediteran čita kao podsjetnik na položaj nara u zapadnjačkoj mitologiji – to je voće čije je mjesto u rajskom vrtu vjerojatno pogreškom zauzela jabuka, kao i plod koji Perzefonu veže za Hada; „this is the fruit you get when love spoils into lust, when desire goes to seed“. No to je znanje možda i nepotrebno za doživljaj pjesme; njena efektnost leži u intenzitetu kojim nas govornik u nju uvlači.
Prva je i najočitija stvar koja povezuje ova dva teksta – nasilje.
U Pomegranateu, to je prvenstveno nasilje lirskog subjekta. Pjesma počinje ovako:
You tell me I am wrong.
Who are you, who is anybody to tell me I am wrong?
I am not wrong.
Ovdje ste i ovaj vas glas optužuje za nešto i viče na vas bez uskličnika. Poezija se obično ne ponaša tako. Uglavnom ne uhvati baš vas za vrat i ne unese se vama osobno u facu, makar povremeno, kao tu, ne razumijete o čemu priča.
The Driver’s Seat prepun je različitih oblika nasilja, poput studentskih demonstracija na koje policija baca suzavac ili verbalnog ideološkog nasilja posebno utjelovljenog u liku makrobiotičara Billa, no u srcu je svega Lisina potraga za muškarcem koji će je ubiti. Scena ubojstva stoga je, očito, najekstremniji trenutak nasilja. Zbog naracije u Present Simpleu pripovjedača u trećem licu (koji možda je sveznajuć, ali nama mnogo toga ne otkriva) te kratkih i preciznih rečenica, ubojstvo promatramo vrlo neposredno. Uvučeni smo u njega gotovo suučesnički, protiv svoje volje; kao suučesnici Lise, čiju motivaciju ne razumijemo.
In Syracuse, rock left bare by the viciousness of Greek women.
No doubt you have forgotten the pomegranate-trees in flower,
Oh so red, and such a lot of them.
Whereas at Venice
Abhorrent, green, slippery city
Whose Doges were old, and had ancient eyes.
In the dense foliage of the inner garden
Pomegranates like bright green stone,
And barbed, barbed with a crown.
Oh, crown of spiked green metal
Actually growing!
Now in Tuscany,
Pomegranates to warm, your hands at;
And crowns, kingly, generous, tilting crowns
Over the left eyebrow.
Lirski glas prati narove kroz tri lokacije, približavajući im se sve više. Prvo gleda drveće nara u cvatu iz daljine. Zatim vidi zelene narove na granama, a onda su mu napokon negdje na dohvat ruke, crveni.
Lise traži svog ubojicu od početka romana: na aerodromu, pa u avionu, na ulicama grada na jugu, u robnoj kući, u hotelu, dok ga napokon ne pronađe. Onda ga vozi na mjesto na kojem želi da je ubije i daje mu oružje kojim će to učiniti.
And, if you dare, the fissure!
Do you mean to tell me you will see no fissure?
Do you prefer to look on the plain side?
For all that, the setting suns are open.
The end cracks open with the beginning:
Rosy, tender, glittering within the fissure.
Kod Lawrencea, zora i zalazak sunca, kraj i početak, stapaju se u jedno jer u nekom trenutku imaju istu rumenu boju. Na neko su vrijeme zatvaranje i otvaranje dana izmjenjivi – nebo je napuklo na jednak način – dok ne postanu presvijetli (dan) ili pretamni (noć).
Kod Spark kolabiranje početka i kraja u jedno počinje rano u tekstu. Kroz stalne prolepse saznajemo da će Lise biti ubijena, kako će biti ubijena, te kako će na njenu smrt reagirati ljudi koje sreće putem. Potencijal kraja kao razrješenja narativne napetosti gotovo je potpuno oslabljen. Završetak ne pruža olakšanje: prvi put kad sam čitala roman, s kraja sam se odmah vratila na početak.
Do you mean to tell me there should be no fissure?
No glittering, compact drops of dawn?
Do you mean it is wrong, the gold-filmed skin, integument, shown ruptured?
For my part, I prefer my heart to be broken.
It is so lovely, dawn-kaleidoscopic within the crack.
Napuknuće u tkivu dana njegov je najljepši dio. Isto vrijedi i za nar i srce – to su tri stvari koje su najljepše napukle, tj. kojima je upravo to najispravnije stanje. Oni koji se ne slažu i vide u tome nešto pogrešno – ili, kad je u pitanju srce, čitaju to kao traumu koju je potrebno zaliječiti – zapravo su nemaštoviti. Tako bar tvrdi lirski subjekt.
„When I went to buy this dress (…) do you know what they offered me first? –A stainless dress. Can you believe it? A dress that won’t hold the stain if you drop coffee or ice-cream on it. Some new synthetic fabric. As if I would want a dress that doesn’t show the stains!“
Lise otvara roman isprobavanjem žarke haljine koju smatra savršenom i želi kupiti dok ne sazna da je od tkanine koja se ne može uprljati. Njena je reakcija na to snažna: „Get this thing off me. Off me, at once.“ Lise od početka planira umrijeti od uboda noža. Tkanina koju je nemoguće uprljati potpuno je pogrešna – napuknuće mora biti vidljivo, na haljini se mora pokazati rumenilo krvi.
Srce lirskog subjekta puklo je od osjećaja. Kroz pukotinu vidimo kako je njegova unutrašnjost lijepa, bogata bojom i svjetlošću. Uvjereni smo u vrijednost i autentičnost i osjećaja i lomljenja srca jer je on uvjeren (ili nas se sve agresivno trudi uvjeriti). U njegovom stanju ima nešto grandiozno, dio je duge slavne tradicije osjećanja.
Lise je ili hladna i bezizražajna ili ne može kontrolirati svoje osjećaje pa oni zaposjedaju njeno tijelo u obliku napadaja, najčešće smijeha, koji su promatračima ružni i odbojni. No, potpuno je sigurna u sebe oko jednoga – uvjerena je da će prepoznati i osjetiti svog ubojicu; taj je osjećaj neće prevariti.
„You tell me I am wrong. / Who are you, who is anybody to tell me I am wrong? / I am not wrong.“ Lawrenceov glas inzistira da je u pravu, ili inzistira na pravu da romantizira svoje slomljeno srce. To je njegov oblik bunta: glorificiranje osjeća(n)ja, i kad ono graniči s mazohizmom.
Lise u kratkom isječku života koji vidimo (jedan dan) uzbuđuje samo plan dokidanja svakog osjećanja – smrt od koje stvara spektakl i lov na sadista koji će je donijeti, kojeg privlači svojom kričavom odjećom. Lise će nanjušiti sadista i bolest u njemu, vjerojatno jer je sama mazohist.
Zbog svega toga gotovo zaboravljamo da je ljubav, bar u nekom trenutku, projekt koji dijelimo s drugim. Lirskom je glasu gotovo sigurno netko drugi slomio srce, što je čin koji često proživljavamo kao čin nasilja. No pasivnu poziciju bivanja onog kojem je srce slomljeno pretvara u aktivnu ulogu slavitelja emocija, makar je svjestan da je na neki način problematična.
Lise želi umrijeti, ali ne želi to učiniti sama. Vrlo aktivno radi na tome da pasivno umre, no takva smrt uključuje drugu, aktivnu osobu – ubojicu. Lisina smrt postaje zajednički projekt, koji će vjerojatno za oboje rezultirati smrću (roman je iz 1960.). Ona je ultimativno žrtva ubojice, no prije ubojstva on je žrtva njenog prepoznavanja, koja se opire planu i ne želi prepustiti svojoj bolesti. Lise na kraju umire od muškog nasilja mizoginog predznaka, i to je smrt kakvu žudi, no povlači nasilnika sa sobom. Rezultat je mrtva točka.
“Men are afraid that women will laugh at them. Women are afraid that men will kill them.”
– Margaret Atwood (vjerojatno)
Lirski nam subjekt poručuje da ga nije briga što itko drugi misli. Njegov napad na nas može biti i znak slabosti, obrana od otrežnjujućeg sugovornika koji govori: „Saberi se, nisi kul i poseban zato što ti je slomljeno srce“, i od njegove poruge. Nitko ne voli kad drugi upire prstom u njegov jedinstveni nar ili mu brani da uživa u svom ožiljku ili rani.
Lise svima koje sreće govori da putuje naći se s dečkom ili pronaći ga. Svi svjedoci njeno putovanje doživljavaju kao ljubavni projekt. Single djevojka u tridesetima koja sama putuje u žarkim bojama, Lise djeluje i kao da očajnički traži romansu. Ne znamo kakvi su njeni ožiljci i traume i koja je njena dijagnoza, no razumijemo da se najviše od svega boji muške žudnje i mogućnosti da ne pronađe muškarca koji će je ubiti.
Eli Mandel sugerira i da je Pomegranate poput šipka: na prvu je pjesma oštra i defanzivna, no kada je otvorimo nudi prekrasan plod. Ali tad je i dalje nar, ne malina ili jabuka – pun je koštica s kojima se teško boriti. Šipak je naporno voće.
The Driver’s Seat čitateljici/u nikad ne prepušta to sjedalo. Od početka smo samo suvozači, svjesni da nas vozi netko tko nije pri sebi i da ćemo svakog trena doživjeti nesreću. Svejedno, Lisin je plan zapanjujuć i izaziva fascinaciju, i prepuštamo mu se.
Pomegranate i The Driver’s Seat tekstovi su o nijansama ljudskih osjećaja i nagona, o slomljenosti i trenucima kad se ona ispoljava kao snaga i kao nasilje, istrpljeno ili naneseno ili oboje. Napisani su tako da su i sami nasilni. Ne puštaju nas na miru jer nas ostavljaju zapanjene, na svom kraju koji se vraća na početak, i tjeraju da se pitamo zašto smo uživali, u kakvom nasilju nalazimo ljepotu i što to govori o nama.
